Nekomu...negdje...

 
Usred svih prekrasnih istina oko mene..
Zapitaj se drago moje biće,
koliko meni zapravo znači tvoja beznačajna laž?
NITI MALO !!!

 
Ne gledaj kroz prozor danas...  nemaš baš ništa dobrog za vidjeti.
Osim možda negdje u daljini moj osmijeh...
 i misao na Tebe!

 
Dođu tiho... i zaklone pogledu nebo...
Kako su došli, tako će i otići, brzo...valjda...
I opet će se pojaviti dugine boje...
svijetlost...
 i osmijeh!

 
Ako šutim, ne znači da nemam što za reći.
Samim tim što pričaš, ne znači da ima smisla.
Ne želim te otjerati... šutnjom te štitim.
Kad budeš dovoljno želio, razumjet ćeš me!

 
Ne, nisam danas tuzna. Dan je bio lijep i ugodan. Vrijeme super!Ali, eto, tako... naleti misao... Nisam onakva kakva bih htjela biti, zapravo kakvom sam zeljela da budem. (ma, ko jeste?!)
 Sve sam podredjivala svojim mastanjima, tezila sam ka cilju. Nastojala sam ispuniti svoj san, skroman, ali vrijedan, jer je moj!Nekada sam tacno znala sta zelim, ponasala sam se u skladu s tom zeljom, sada vise nisam sigurna... Iznevjerila sam svoja uvjerenja... Prestala sam sanjati, jer... Ma, nije bitno..
.Zivjela sam svoj san! Istina samo na trenutak, ali sam ga, ipak, zivjela. Potom se sve rasprsilo... srusilo...
Valjda su snovi takvi, kratki i neuhvatljivi u potpunosti... i mozda, bas, zbog toga toliko vrijedni... mozda...
Nije mi zao sto sam zivjela svoj san bar i na trenutak, ali...Strasno boli kada se probudis...
(eh, ovo je bas ispalo zbrkano, ali... ni moje misli trenutno nisu nista bolje, oprostit cete, znam... a, i razumjeti, vjerujem... ;)

Mali sam čovjek izgubljen na velikom moru sa svojim brodom od papira...
Ne vidim kopna, ni drugoga broda samo beskraj mora i beskraj neba...
i sebe malena i još manja...
u sredini - između dva beskraja... izgubljena.

 
Eh... tamam se covjek obraduje... sunce zasja... spreman je sve uciniti i rizikovati za njegov sjaj... za trenutak srece... ma, samo neka potraje...
Kad ono... tup... posrne i padne... ni za trenutak ne uspije uzivati u suncevom sjaju...
Tako mi i treba kad sam naivna.

 
Ne mislim na nas u ovom danu samoće.
Očekujem jutro, neko drugo i ne vidim da sviće.
Danas sam baš nešto tužna.

 
Zna li netko LIJEK za tugu ???
Ili je najbolje po onoj staroj "KLIN SE KLINOM IZBIJA" ??
U tom slučaju,što ako je TUGA već OGROMNA...ako ne može pod kožu stati još novih tuga..???

 
Dosta puta sam te vidjela u mojim snovima. Sjedio si pored mene negdje na kraju svjeta. Tamno..mi sami.. nesto sto se nije nikad dogodilo u realnosti.
Sjedila sam pored tebe. Duboko u meni je radio vulkan bjesa, smiren i tih na povrsini. Imala sam neobjasnjiv osjecaj tuge i misticne srece. Ne znam sta sam tad trenutno zeljela... da tvoje oci ostanu na mojim zauvjek? Da dignes ruke I opkolis me sa njima i sakrijes me duboko u sebi zauvijek?
Probudila sam se ali ti si jos bio tu na istom mjestu pored mene. Zatvorila sam oci da nestanes ali si ostao tu, blizu mene skoro dodirujuci me, blizu mene skoro ostavljajuci me.
Zasto nisi otisao?
Da li si postojao u stvarnosti il je to samo bio san?

 
Na pusti otok , ja ponijela bih
puste priče..
puste nade..
i puste snove....

Bojiš li se prestati, Alice?Plašiš li se vidjeti kako je s druge strane ogledala izvan njegova tihog zagrljaja?
Bojiš li se misliti, Alice?Na bijeg, kad stegne dublje u grlu,kad te ponovo stisne njegov pogled...Bježeći od zida, kad ispred zida padneš?
Bojiš li se priznati samoj sebi, Alice?Da od početka ideš nigdje i nikuda.Da si već odavno pogodila "ni u šta",I da su te gadno zeznuli, i da Ne postoji Zemlja čuda!
Vjeruješ li mi sada, Alice?
Plačeš li noćas i boli li...Kao da si se gadno ogrebala?Pitaš li se, jesi li ikada znala...Živiš li s prave strane ogledala?
Dobro Vam jutro ovo sunčano.......;-)

 
Da li znate sta je telepatija?
Telepatija je kada krava umre, a tele pati...

 
Suze mi teku od smijeha .
Ako prestanem da se smijem...
OSTAĆE SAMO SUZE....

 
Budiš me kao Trnoružicu.
Poljupcem....
I uvijek se probudim na prvi poljubac.
I nasmiješim...
Poslije dok pijemo kavu novi trenutak očaranosti počne...Ali buđenje je prvi lijepi trenutak svakog dana...
Siromašni su oni koji ne znaju ništa o zajedničkom buđenju.
O danu koji počinje lijepo.
O sreći i miru u duši.
Ne znaju da postoji Osjećaj da si jak i snažan, a koji ti podari njen /njegov osmijeh dok je ušuškan/na pored tebe.
Ništa oni još ne znaju...