SVI SMO MI ISKRICE

 
IZ  DUBINA
 
ZAŠTO SAM DANAS
RANJIVA TAKO
MOŽDA ZBOG KIŠE
POTOK IZ OČIJU TEČE
IZ KOJIH DUBINA
VULKAN PRIJETI
DOK SPUŠTA SE VEČE
 

Prvi Maj je! Sretan vam bio, svima!
I gledam tako s balkona danas: Jedan mladić preko puta moje zgrade na zidiću nježno gladi svoju macu, ona leži i uživa. Kakav prizor za mene , koja također jako volim svog mačka i uopće, sve mace, pse, pa dupine, tuljane, ptice, konje, male, slatke pande ... Ah, dragi li su, nedužni li su!
I gledajući tog mladića pomislih : Da li netko osim mene sada s ljubavlju gleda taj prizor, da li žene umiju cijeniti takvu nježnost, da li ljudi shvaćaju kakva mora da je osoba, kakav je u srcu, u duši muškarac, koji je tako nježan, brižan i pažnjiv? 

  Imam mlađu prijateljicu, razvedena je, ima curicu. Plavuša lijepog lica. Imala je dosta veza nakon razvoda u kojima je željela biti prihvaćena, voljena. Ali, tek je ovaj put skužila kako zadržati muškarca: Dala mu je prednost, da on odlučuje, da je uvjeren da on nju spašava , da tek sada ona zapravo živi. Pitam je: Pa on nema tvoju širinu pogleda, ti nisi konzervativna, zanima te duhovnost, umjetnost, Novo doba, samosvjesna si, sama se već dugo nosiš sa životom... Voljela si zanimljive tipove...  A ona će: Da, ali on me voli, zaštićuje, vodi i zato sam odlučila dati mu ulogu vođe i ponekad odglumiti da sam zbunjena, slaba. Shvatila sam da to muškarci vole; da budu "vitezovi" sada, kad vitezova nema. I vidiš, sad mi je dobro, a i maloj mojoj je dobro. A meni nije problem "biti plaha". Seksualno se super slažemo, sve je o.k. 
          Eto, to je to. Da li i vi mislite da bi žene trebale makar glumiti "mala nezaštićena bića" i da jedino tako funkcionira odnos spolova, da u protivnom dolazi do sukoba i razlaza?

  ...   Da li znate zašto Bračani kupuju prokulice ( "mali kupusić" ) ?  Zato da prave sarmu !
          O.K. Malo vica na račun Braćana samo je povod. Zanima me jeste li škrti. Šta mislite o škrtim ljudima i koji je osnovni razlog nečije škrtosti ? ' Ajmo malo to pročešljati!

   Ljudi,  danas sam se rasplakala, Boga izmolila, dok je naša Janica jurila niz ledenu stazu bez rukavice i štapa, dok je desnom rukom udarala u štapove i doticala snijeg... Boljelo me jer nju boli! Davno se nisam tako osjećala... Draga Janica, samokritična, poštena, skromna, jednostavna, a tako velika ! Nikada ovo neću zaboraviti.

        Dobila sam lekciju za Novu! Rođeni brat mi ju je dao svojom bezosječajnošću i samoživošću i onda sam, nakon šoka i olovne suze spoznala: NE TREBA SE ZANOSITI, NE TREBA NIŠTA OČEKIVATI OD NIKOGA. AKO NISMO SPREMNI PRIMITI NEZAHVALNOST, BOLJE JE NE ČINITI DOBRO.
OČEKIVANJA DOLAZE OD NAŠE EMITIVNE NEZRELOSTI. KAD ZAISTA ODRASTEŠ, SPREMAN SI DAVATI BEZ UZVRATA I TO JE ONDA TA "UNUVERZALNA LJUBAV", JEDINA PRAVA NA OVOM SVIJETU- SVE JE OSTALO ZAVARAVANJE. IMAŠ SE PRAVO I ZAŠTITI OD GRUBIH, GLUPIH, NEOSVJEŠTENIH I VOLJETI SEBE.
      AKO ŽELIŠ BITI SRETAN, TREBAŠ SAM (SAMA) SEBI SREDITI UVJETE I OKOLNOSTI I MAKSIMALNO UŽIVATI U SVAKOM DANU, SVAKOM TRENUTKU, OPRAŠTAJUĆI SEBI EVENTUALNE KIKSEVE I DRUGIMA OGRANIČENOSTI, PRIMITIVIZME, BEZDUŠNOSTI. NIJE BADAVA ISUS REKAO: "OPROSTI IM OČE, NE ZNAJU ŠTO ČINE!"- ALI BEZ GNIJEVA, POMIRENO, S RAZUMIJEVANJEM I LJUBAVLJU.
        ŽELIM VAM SVIMA USPJEŠNO USPINJANJE NA TOJ LJESTVICI SAZRIJEVANJA I DUHOVNOG RASTA! ( I SEBI, NARAVNO! )

Sretan vam i blagoslovljen Božić i Nova 2006. godina ! Eto me opet natrag, bijah preseljavala u novi stan i grad, izneredilo mi kompić i ostalo. Raduje me što me nije prošla volja da i dalje komuniciram na Iskrici i čitam vaše WEBlogove. Želim nam svima da se i osobno, u konkretnim kontaktima, i preko Iskrice, virtualno, družimo . Budimo dobri svi skupa i bit će nam dobro. ŽIVJELI!

Može jedan vic ?
            Došao turist u Arabiju i poželio jašiti na devi. Deve iznamljuje neki Arapin, pa tumaći: " Ako želite laganu trku kroz pustinju, kažite devi UH ( to vam je kao prva brzina ), ako želite brže, kažite dva UH, još brže - tri UH i tako dalje..." .
            Zajašio naš čovjek devu sav sretan, pa vikne : UH ! Svidjelo mu se, pa vikne UH, UH ! Super! Pa pojača : UH, UH, UH !    Pa još više :  UH, UH, UH, UH  UH UH UH UH UH .......!
            Odjednom ugleda ispred sebe PROVALIJU ! Zakoči naglo, jedva se zaustavivši na samom rubu provalije...
             Obriše znoj sa čela, odahne i izusti sa olakšanjem jedno ljudsko -  uh!
  !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
             I onda ( rekao bi Mesić u Laku noć Hrvatska )znate, provalija, pa UH, jadni čovjek, kužite ?

Dok sam danas čekala autobus, zamijetila sam mladića, kako nožićem vrlo uživljeno reže li reže koru stabla na autobusnoj postaji. Zaboljelo me ( odavno sam osvijestila važnost svega stvorenog , našu međuovisnost, bez koje smo pojedinačno - amputirani ). Prišla sam mu. Imao je ružno lice i iako mlad ( oko 19 god. ), bio je star, mračan. Rekla sam mu da to ne čini, da je to stablo živo biće, na što se on brecnuo- kao "Šta je, ajde...", a ja nastavila: " Tako bi ti recnuo i koga drugog, zar ne? U osnovi toga je agresivnost."  I odmakla sam se. Promatrala sam reakciju: Neko vrijeme je mirovao, zatim je pogledavao deblo, pa "friževe" koje je učinio, pa malo mene, pa opet deblo i znala sam- taj dan i moje riječi nikada taj momak neće zaboraviti.
          I bi mi drago ... i zbog njega, i zbog tog dobrog, nijemog, drvenastog prijatelja, koje je i njemu tako nesebično pružalo hlad toga vrelog srpanjskog podneva.

    Ja na moru, i kao obično, nesvjesna te blagodati... I zapitah se : Gdje su mi Iskrice sada ? Pogotovo one sa kontinenta!  Već dugo imam potrebu obgrliti sve, već dugo se osjećam JEDNO sa svima. Ovo što upućujem vama, drage iskrice, nije zato što mi je možda dosadno ili što sam usamljena. Nipošto! Dapače, svaki trenutak mi je ispunjen. Ali kad pomislim na neke od vas- koji bi tako rado bili sada na moru, negdje ispod čempresa, a moraju se preznojavati daleko od neke ugodne velike ili male vode, dođe mi žao i pomalo se stidim, što tako komotno mogu  stići do tog Jadrana plavog, makar i tamo, na plažama, ima gužve, ali, šta bi neki od vas dali da su tamo!
       Pozdravljam vas, lipi moji. Vjerujem da ljubav i prijateljstvo uvijek može razveseliti i ogrijati svako srce.

       Mladići, mladi muškarci nude se , želeći avanturu. Zašto? Što ih tjera da u ljetne dane i večeri, umjesto da su sa svojim djevojkama, sjedeći uz kompiće, šalju poruke starijoj ženi od sebe, tvrdeći kako im se baš ona sviđa? Lijep profil na Iskrici? Zar je to dovoljno,da joj pošalju iskru, misleći kako će se ona - zapaliti. Što nude? Obično ništa osim osobne želje za avanturom, provjere svoje muškosti i sa zrelijom ( dakle, misle, iskusnojom, kompetentnijom ) osobom. 
        Ili su možda to "mamini sinovi" koji tako istražuju taj tajanstveni, nedostižni svijet odraslih, zrelih žena, koje će ih prihvatiti takve kakvi jesu, prigrliti ih i dati im negdje zagubljenu nauvjetovanu ljubav, kakvu daju samo majke ili možda prosvijetljene žene?

      Ne znam kako mi se dogodilo, da nemam potrebu pisati poeziju, a pisala sam je od svoje 11.- te godine, pa sve do nedavno.  Skladala lakoćom- i muziku i tekst... No, otkad \"putujem\" UNUTRA, unutar sebe, otkad osluškujem sa puno pažnje i bez bure emocija SVOJE UNUTARNJE BIĆE, tako mi paše TIŠINA. Volim komunicirati IZNUTRA, samo, to mi više uspijeva sa životinjama, a tako priželjkujem RAZUMIJEVANJE BEZ RIJEČI, LJUBAV BEZ RIJEČI - sa ljudskim bićima. Riječi često zavode, varaju.
           Gledala sam sinoć predivan film sa  HOPKINSOM,  u kome je on glumio profesora, istraživača koji  je imao taj senzibilitet da osjeti \"dušu\", biće majmuna, da komunicira s njima, naravno, bez riječi. Kako mi je prijao taj film! Skroz sam se u njemu našla. Eto, tako bismo trebali komunicirati, bar mi neki - osvješteni. Trebali bismo raskrinkati licemjerje, biti prirodni. Tek tada bismo ušli u  svijet Duše i Duha, a Raj bi nam bio već ovdje tako prirodno stanje i boravište.
          Valjda zato ne pišem poeziju ( zasad, valjda ).  Krasno mi je osluškivati \" Boga na djelu\" - u Tišini, u Prirodi, u sebi, u Nekome, u Nekima, u Svemu.

 Što je to - čudo? Događaj koji se ne može objasniti zakonima prirode poznatima čovjeku. Čuda su savršeni izrazi univerzalnih zakona  koje je Bog stvorio i koji čovjeku nisu baš razumljivi.  Da li se Bog "odvojio od Sebe da bi mogao zavoljeti Sebe i pratiti svoje manifestacije, svoju kreaciju ?"

 Imaš lijepo tijelo ? Mlad si, mlada si ? Divno, krasno ! Ali..., ah, to ALI ...  Da li vjeruješ da je sreća imati lijepo tijelo, a nemati - nesreća ili barem teret?
               Ja mislim ( na osnovu osobnog iskustva i iskustva mnogih drugih ) da je lijepo tijelo u najmanju ruku  teret, a neko ne tako lijepo, nasuprot, dar božji!
               Mnogi sa lijepim tijelom svakodnevno se upetljavaju u aroganciju, svojeglavost, samodopadnost, hladnoću, egoizam mnogo više od onih koji lijepo tijelo nemaju ili su čak ružni. Ovi drugi za to vrijeme ( ili od najranije mladosti ) uskoro shvate da trebaju razviti osobne vrijednosti- šarm, rječitost, talente, intelijenciju, obazrivost ( koju i sami trebaju ), toleranciju i tako postaju PRIVLAČNI IZNUTRA, svojim TRAJNIM kvalitetama, pa im je time omogućeno i trajnije prihvaćanje od strane drugih ljudi.
              Lijepe žene, pa i muškarci dobrog izgleda mnogo su češće uzloženi razočaranjima ( mada i oni mogu imati unutarnje vrijednosti ), jer ih drugi često vrednuju " kao tijela", a ne kao duše, tj. kao zgodne, privlačne, poželjne, a to je povezano sa ŽELJAMA, a želje su "čudna stvorenja": Čas te želim, pa te imam, pa te viže ne želim ! Naročito se to odnosi na žene , koje su tretiane kao lovina i kao "roba" , ako se jako ne potrude, da ne bude tako...
             A i lijepi i manje lijepi žele biti prihvaćeni i voljeni i ako to nisu, postaju utučeni, ogorčeni, tvrdi, otuđeni silom prilika. Duša im se ne hrani i zato venu, naročito kad gube svježinu tijela, karte na koju su "igrali", njihov pogrešni identitet.
            Jedino tako možemo objesniti "poružnjivanje" lijepih žena i muškaraca, dok često susrećemo manje lijepe ili čak ružne, kako "procvjetavaju", jer su, obogaćeni iznutra, susreli nekoga, tko ih je zavolio, tko ih poštuje i s kim su razvili sadržajan odnos ( i zahvalni su zbog toga, neopterećeni taštinom ). Oni su odavno prošli te krize zdvajanja, trgli se, pa i u starosti imaju kapital, kojim se mogu poslužiti, koji ne nestaje s godinama, dapače.
            Jesi li ti - tvoje tijelo? Tko si zapravo, Iskrico moja draga? Da te čujem, gukni !
 

Jeste li se kad osjetili beznadno ? Ja jesam nekoliko puta, ali kao da je došlo do točke, kod koje se ili raspeš ili preporodiš - odrasteš konačno. Teška iskustva pružaju nam PRILIKU  da učimo i rastemo. Problemi su tu, prisutni svaki dan, ali nisu nepremostivi, a često niti tako važni.  Kada se problemi čine nepremostivima ? Onda kada izgubimo vezu sa Izvorom ( čitaj - Bogom ), svojom suštinom. Tko se od vas trenutno osjeća beznadno ?