Fikcija ljubavi

jesi ti to upravo uklonila blog sa delfinima???

koliko se god pokušavam vratiti na weblog čitajući ga zadnjih dana ne uspijevam. ustvari se pretvorio u usporeni chat i napaljene tipove koji odgovaraju samo na ženske teme iako su im blogovi totalna katastrofa. ulizivanje pičkama uistinu ne pomaže da se do istih dođe. stvarno jadno.

          Svilena, novi je dan. Danas sam sretan što imam nekome pisati. Za više nemam ni snage. Jedna starija gospođa mi je rekla da u njoj budim neobičan interes. Rekla mi je to onako, kao ciganka koja gata besplatno. Pa to i nije loša poredba. «Budiš u meni neobičan interes», djeluje starački. Znaš ono- mali stari!

          Onda svilena, kako cu se ja okoristiti jednom djevojkom poput tebe?
          Za pocetak cu te preoblikovati u generator koji ce me lijepiti za tipkovnicu umjesto da linijom lakšeg otpora veceri provodim uz vec unaprijed snimljeni televizijski materijal. REALIZAM IZ EKRANA- to su ti samo moralna nacela u tocki vremena. Što znaci da govorimo o dinamicnoj disciplini, tj. nacela koja su vrijedila jucer, zasigurno ne vrijede danas, a po toj logici današnja nece vrijediti za sutra. Zašto da onda u sebe trpam informacije koje ce ubrzo postati zastarjeli stereotip. Možda zbog sentimenta u starosti, ako je uopce doživim. Ionako sam melankolican, uživam u sjecanjima više negoli u onome što mi se trenutno dešava.           Zatim cu te sresti i odvesti u Andaluziju. Ljepota tog putovanja ce biti u tome što nam se ništa nece dešavati. To ce pored monotonog pejsaža i izležavanja na palubi ukljucivati poznavanje samo prezenta. Nastat ce jezik koji ne poznaje prošlosti niti buducnost. Ležat cemo na palubi a osjecaj sitosti ce nas pratiti po cijele dane. Noci nece niti postojati. Bit cemo toliko samozadovoljni sobom da ce fizicke kontakte zamijeniti škiljenje u OKEAN. Ludo volim reci okean.
 
 

          Po mnogo kriterija samovanje je osnovni preduvjet otkrivanja sebe. I sama Biblija opisuje značaj Isusovih 40 dana samovanja, kao krajnju granicu kojoj jedno socijalno biće treba biti izloženo. Navodno je Jack Kerouac 60 dana socijalne emancipacije platio psihičkim poremećajima. No, danas je tempo «bitisanja» znatno dinamičniji, tako da nam oduzima luksuz prokušanih metoda bliže i dalje prošlosti. Metoda na koju se danas oslanjaju mladi istraživači antipoda uma temelji se na mučničke oblike izolacija u živim sredinama. Kidaju jedine spone koje ih drže s jučerašnjim danom, uživaju u namećanju poraza sebi samima. I onda dođu do nečega za što vjeruju da je rezultat testa, osjećaju se samotnije u razgovoru s drugima negoli u razgovoru sa samim sobom. Već počinju i usta otvarati obraćajući se sebi. Svjesno postaju podvojeni. Ipak, smeta ih kad to primjećuju drugi. Možda vjeruju da je ta nelagoda indikator još uvijek zdrave pameti. I onda naiđe netko tko pokvari cijeli vaš plan. Poželite ponovo pažnju, razgovor s fizički drugom osobom. Međutim zašto, pa već ste imali takve osobe a one su ipak bljedile. Procjene su se pokazale pogrešnima a upoznavanje sebe bi potpuno krenulo naopako. Te osobe su stramputice vaše glavne ceste. One su slatki izazovi, fatamorgane duša gladnih toplih dodira, mirisa kojima ni oporbenjaci hedonizma ne bi mogli odoljeti. Mirisi tuđih pokušaja otkrivanja sebe.  
          Pa zašto onda pokleknemo? Jednostavno zbog nemogućnosti zadržavanja koncentracije koja je potrebna za takve podvige. Zato što smo podložni različitom definiranju istih situacija, zbog drugačijih argumenata u vremenskim odmacima koji stvaraju drugačije kemijske reakcije na našu dopaminsku žlijezdu. Promjene izaziva primjerice nepostojanje održavanja istih uvjeta unutar jedne vremenske dimenzije. Naša tijela niti jedna trenutak ne sadržavaju isti broj i raspored stanica. Zato su naši osjećaji promjenjivi. Naša nekad čvrsto orijentirana ljevičarska orijentacija bez ikakvih problema prelazi u desničarsku.
          Držimo se etičkih načela i lažemo sami sebe. To nisu naše kemijske reakcije. Naše kemijske reakcije bi trebale biti takve da ljubimo osobe sa trenutno istim kodom. Pobogu, ljudi u prirodi nisu monogami. Istina, treba ostati odnos između tih ljudi, ali on se treba pretopiti u prestanak samovanja, bez ikakvih obveza prema ljudima koji su nam omogućili putovanje ka zadanom cilju. Cilju koji je samo naš.
 
 
          A sada ozbiljno, zanemari pročitane filozofije i pokušaj zamisliti da ti netko ponudi neplansko putovanje brodicom u Andaluziju. Vjerujem da bi odbila. E vidiš, to je sranje.
 
 
 
 
 
 
 

XXVIII.
 
          Kada je netko sam, teže mu pada nemogućnost davanja nego neprimanje. Nakupi negativnu energiju koju ne može kontrolirati fizičkim trošenjem. I tada probije granice stvarnog svijeta, ali ne zato što je slab, nego zato što to oslobađanje jest On. Rad oslobađa? Da, ali nakon što zarobi. Nova ljubav pomaže? Ne, život je pročitan. Još ga samo treba istrpjeti. Made tada spusti pogled na šareni tepih i ne ode nigdje. Traumatična razmišljanja je nisu napuštala. Skoro je gubila dah. Skine se nasred stana te počne grepsti tijelo i natezati mišiće. Smjeh, plač i promatranje u zrcalu. I kada su joj mišići bili najnategnutiji osjećala se tako mlohavom i neprivlačnom, iako je znala da nije bila takva. Zar je stvarno istina da ljepota zrači iznutra. Nipošto. Toliko poludjela nije. Samo se treba smiriti. Nasloni se cijela na veliko sobno ogledalo, odnekle dohvati kišobran i metalni vrh nasloni na čmar. U trenutku kada je pomislila da gubi kontrolu i da se treba srediti, najdublja sila Nje ju povuče desetak centimetara naniže i....ne uspije. Umjesto da se nabije na metalni vrh kišobrana njegova ručka sklizne po parketu i on poleti daleko od željenog mjesta. Spontanost se izgubila i Made se posrami same sebe. Zbog svega se vjerovatno niti regularno neće dirati sljedeća dva tjedna. Sve je to bila nečija igra pomisli. Sada je sram bilo jedino što je osjećala. Morala se zaokupirati nečim da ga zaboravi. Da li u njenoj glavi nešto fali ili nečega ima napretek? Luda zasigurno nije. Okolina bi već reagirala da je tako. 

XXVI.
 
          Dug san je donio i solidan oporavak. Nije osjećao ni najmanju glavobolju, ali je zato osjećao veliku prazninu. Ovaj put više tugu nego depresiju. Koja je razlika? Depresija je koktel osjećaja gdje tuga čini samo dio, ali kada je odvojena tuga naraste jednako veliko, ali u oblik u kojemu tupu bol mijenja oštra.
          Otišao je do prozora i blejao u ulicu. Vizualno je pratio razgovor dvije djevojke. Obje su imale velike grudi i to ga je počelo strašno paliti. Međutim, nije mu se više dalo drkati da smanji hormonalnu napetost. Želio je seks. Čitao je da je muškarac na seksualnom vrhuncu u devetnaestoj godini života a žena tek u tridesetšestoj. To je velika nepravda. Tražiti seks sa nabreklim kurcem i imati devetnaest godina u odnosu na žene koje do svog vrhunca steknu takvo iskustvo da o traženju i ne razmišljaju, jer ga zbog iskustva i životnih poznanstava i ne svrstavaju u kategoriju problema, bilo je stvarno neusporedivo mučnije. A on je već polako padao sa svog vrhunca a da primjerice upravo sada nije mogao organizirati bilo kakvu ševu. Otišao je u kupatilo i dok se tuširao izdrkao na zid tuš kade. Prije negoli je izašao iz kade vodom je sprao spermu sa zida koja je brzo otklizla do odvodne cijevi, da bi se zatim zalijepila za nakupljene dlake i lijeno otapala. Izašao je da se obriše. Nije mu se pila kava pa je stavio vodu za čaj. U frižideru nije bilo ništa osim dvije banane. Ugasio je plin i odlučio čaj popiti negdje vani. Srećom imao je čistu majicu, jer mu se nikako nije dalo oblačiti jučerašnju koja je sigurno smrdila po duhanu. Iako je izdrkao, čim je izašao iz zgrade jedino što je vidio su bile žene. Prvo je pošao do pekare da bi kupio hrenovku u tijestu. Iza njega, u redu, je stajala prilično zgodna djevojka od nekih dvadeset godina. No, dok ju je kriomice pogledavao osjetio je takav smrad iz njenih usta da joj je gotovo naglas zahvalio što mu je napokon nešto barem na trenutak ugasilo seksualnu želju, koja je kao konstanta bila prevelik teret za sunčan dan kakav je danas bio.
          Kupljeno je pojeo u svega pet-šest zalogaja gledajući u izlog prodavaonice nakita. Što se njega tiče sve bi takve trgovine propale jer na sebi nije imao nikakav nakit niti je imao želju za njim. Volio je potrošnu robu. Možda je nakon Made i žene doživljavao tako. Ali sigurno je bilo i žena koje su razmišljale isto. Kako doći do njih? Osijećao se tako neinspirativno. Kada bi si ljudi mogli čitati misli u sljedećih sto koraka bi naišao na osobu s kojom bi mogao zadovoljiti svoje tjelesne potrebe, a da pritom želja bude povratna. Ustvari misli se ne bi trebale čitati, već bi ih svatko trebao izražavati u jasnom obliku. To stanje bi zasigurno donijelo kaos. Ali kako narodna poslovica kaže, svakog čuda za tri dana dosta. Metaforički dakle, bila bi potrebna svega tri dana za možda najveći socijalni kolosijek u povijesti ljudskog roda. Umjesto toga svijet će ostati plastično govno sa sintetičkim mirisom laži. Sa deset postotnim korištenjem mozga čovjek još uvijek nije imao snage čuti za čime mu mati čitav život vapi, ili pohotu okoline prema njegovom objektu divljenja. Bizarno. Isus je dao svoj život za iskupljenje čovječanstva a mi ne možemo žrtvovati malo traume za permanentni spas, uz dobru šansu da tu situaciju osim trauma prati i pozitivna struja događanja. Crkva bi vjerovatno prva negativno reagirala na ovakvu ideju, jer bi dobro znala da bi ideja stvorila jaku ideologiju koja bi Crkvi dobrano ugrozila položaj. Kao da nije dovoljno što su na smrt kažnjavali ljude koji su tiskali pisanu riječ i tako spriječili da oligopol znanja omogući vožnju automobilom u možda već šesnaestom stoljeću. Ali danas će platiti punu cijenu za svoju pohlepu. Veličina kojoj su težili stvorila je tromu organizaciju koja se našla u jako dinamičnom razdoblju, i sada ih niti reformacija neće spasiti. Njima hitno treba tehnološka apokalipsa i socijalna degeneracija, koju nažalost već imaju. Svugdje šeću zamjenjive spodobe čija ih je specijalizacija pretvorila u djelove nečije mašinerije. Odajmo se porocima i ubijmo simbiotičkog nametnika koji nas siše. Tako ćemo mi gledati njegovu propast, umjesto da on manipulira našom. Izdajnike ćemo ubiti. Dolje lažna demokracija, živjela inverzna autokracija sa anomalijom u omjeru onih na vlasti i potlačenih.
          Došavši u caffe bar Poliglot na planirani čaj, dodatno je potpalio svoju frustraciju mješajući se sa čoporom muškaraca koji je tamo zatekao. U kafiću nije bila niti jedna žena. Kao da bi prišao kojoj da ih je kojim slučajem bilo. Konobar čiji je bio imenjak tužio se na mamurluk i jedva čekao kraj radnog vremena koje nije niti upola isteklo. Kako na većinu tako je i na njega tuđa nevolja imala pozitivan učinak. Odjednom mu se njegova situacija i ne učini tako bezizlaznom. Na koncu imao je alternativu pokušaja, pa ako treba još jednog pokušaja. Sve je ovisilo o snazi volje. Zamoli konobara da mu u čaj dolije rum. Uzme novine da se iskobelja pažnji okoline i upre u njih prazan pogled dostojan samog sadržaja olovnog teksta i jeftinog papira.
 
 
         
 
 
 

Bila je jedna djevojka koja je napisala kako je slušala Sultans of swing u svojoj priči. Gdje si sada?

 
          Kada su došli do grada stopili su svoj obol poroka sa ostatkom, koji je pripadao uglavnom mlađoj populaciji. Izopačenost nije bio pojam koji bi u takvim uvjetima mogao egzistirati, osim ako se ne bi prelazile granice verbalnog. Takvi su odgojeni, od svog prvog izlaska i kao takvi odgajaju nečiji prvi izlazak. Sve je nesvijesno, instinktivno, rekao bih, sve je ljudski. Jer život sve svoje faze stapa, a rijetko ih dijeli trenutkom. I u takvoj situaciji svi smo slijepi na promjene. Dakako da smo ih ipak svijesni, no kao što je  Wittgenstein objasnio vidno polje, kao skup u koji ne ulazi i oko, koje ga gleda, tako naši pogledi na promjene ne uključuju objektivni dio nas, gledamo na njih kao na televizijski program.

Fikcija ljubavi
 
          Kao i sve u životu, tako i ljubav ima svoj početak, sredinu i kraj. Osim ova tri osnovna dijela postoji i četvrti koji se nalazi između sredine i kraja. Taj dio se naziva fikcijom ljubavi, te i nije tako čest, dapače, dosta je rijedak. A ljudi koji ga doživljavaju žive pod dojmom početka i sredine ciklusa, potiskujući njegov kraj. Mnogi su velikani umjetnosti opisivali ovaj dio ljubavi i tako svojim talentom ovjekovječili stvarnost problema, razbijajući potencijalnu mitološku perspektivu. Mali ljudi su ga pak osjećali do vlastite smrti i čitav svjetovni život podredili njemu. I tako je bilo od pamtivjeka i bit će sve do Huxleyevog «Vrlog novog svijeta» čiji je dolazak samo pitanje vremena.
          Stanje kroz koje prolazi osoba u fazi fikcije je kombinacija emotivnih trenutaka iz početka i sredine procesa. Ti su podaci zapisani u ljudskoj podsvijesti i nemoguće ih je brisati ili mijenjati. Oni su nešto kao digitalni zapis na UnReWritable Compact Discu, jednom unešeni bespovratno ostaju. No problem nastaje zato što je i obrambeni mehanizam nelogičnosti program u istom zapisu ali u sukobu sa sadržajem prethodno opisanog. Zbog toga oni ulaze u sukob šireći viruse i na sve ostale moždane softwaree sve dok ne unište i posljednji, ostavljajući samo hardware koji u ovoj hladnoj metafori predstavlja truplo zaraženog, sad već pokojnika. Dakle čovjek umire u uvjetima nelogičnosti i bezidejnosti riješenja.
          Toplije rečen isti sadržaj bi glasio da ljudi koji žive u fazi fikcije vole svoj osjećaj ljubavi koji su razvili ali ga zbog nerazumijevanja vežu za osobe sa kojim su ga proživjeli.
          To je stanje u kojem se ne raspoznaju rodovi.