NESRETNO DJETINJSTVO

Elvis Prisli, jaja su mu stisli
to je okupacija za svačije misli,
rođen u Tupellu, američkom selu
umro je od droge i ljubavi prema jelu.
 
Kokotica crna na debilnoj glavi
taj je Elvis bio zbilja momak pravi,
mahao je gitarom ko motornom pilom
ljudi su ga voljeli milom ili silom.
 
Žene su mu bacale grudnjake i gaće
dok su ga promatrale da luđački skače
plijenio je poglede muževa i žena
a bio je pun proširenih vena.
 
Nije dugo živio, sjebala ga droga
lagano su trnuli i ruke i noga
ubrzo je postao kravoliki king
po ružnoći ravan nije mu ni Sting.
 
 
 

Živjeći u okruženju neobrazovanja
Zlatan bješe sretno dijete sav prepun neznanja,
lijeva mu je noga od desne puno manja
pa je moro izbjegavat puno raznih zvanja.
 
Sreću je pronašao u vozilu ZET-a
gdje ga je zaposlila bratićeva teta
uniforma plava bješe njegov san
jurio je tramvajem iz dana u dan.
 
Veselo je zvonio na tramvajsko zvono
imao je radio, al je bio mono,
nikotinski žuti brk i malena brada
krasile su Zlatana usred Zagreb-grada.
 
Jednoga je dana odlučio čvrsto
da otvori vrata nasilu sa prstom,
al uspio nije, pa je otkaz dao
i nakon te priče sa mosta je pao.

Guzica joj slatka
kad ju se ispeče
osim sa krumpirom
obično je smeće.
 
Divlje patke divljaju
bez malo kulture
iz dvocijevke moje zrna
prema njima žure.
 

Kokodak, kokodak, kokoške su mrak
makar su sve ružne kao crni vrag,
kokodaču cijele dane, na jajima sjede
u hrđavom kokošinjcu nekog starog dede.
 
 

Konjić mali maleni kopitima lupa
pametna je to živina, a pogleda tupa,
konj ne daje mlijeko ali trči brzo
kada sam ga dragao, od straha sam se trzo.
 
Njihaaaaaaaaaa, apćihaaaaaaaaaaa,
na četiri noge
brz je mali konjić ko metla baba-roge,
dražesna živina kojoj curi slina
kad ugleda šećer sa konjskih visina.
 
Kupit ću si konja pa nek mi doma vonja
po dreku i blatu, dat ću mu salatu,
spavat će u krevetu pokriven sa dekom
dok ga ne pojedem kao Tito, s tekom.

Krava daje mlijeko dok pojede travu,
zbog toga i najviše i cijenimo kravu,
bilo da je samo ili pak uz kave,
mlijeko nam je stiglo od kravice krave.
 
Vesela se kravica po livadi šeće
pase travu zelenu i sporo se kreće,
šarena je i vesela i priglupe njuške
najviše je volim sa nišana puške.
 
Bijelo mlijeko curi
niz šalicu moju
i zaljubljen ja sa u tu divnu boju,
živjele sve krave čak i s 2 noge
počet ću pohađati ja tečaje joge.
 
Vrti repom mala krava, čak i kada spava
iznad nje oblačići i nebesa plava,
trava se zeleni, mlijeka fali meni
upućujem kravici ja poljubac sneni.
 

Dosada.
Smrad.
Sunce sija.
Ptičice.
 
Ajme mene, dosada me pere
po mozgu me svako sranje pere,
mijauče mačka, mene lovi sraćka
da mi je barem sablja ili praćka.
 
Konji trče, krave muču
ima stan a nemam kuću,
sva su prazna ljeti skijališta,
u školi nisam naučio ništa.
 
Lele, kuku, jao i ajme meni,
šupak mi se od dosade pjeni,
naočale brišem jer sam ih zapljuvao
al sam svoje dostojanstvo ja vjerno sačuvao.
 
Pucaju petarde, skviči gladni pas
od deranja stalnog meni puca glas,
nadaleko poznat svima moj je divni stas
za godinu koju što sve čeka nas?
 
Moj prijatelj Pajo ima zlatne zube,
a Prijatelj Ognjen pali se na trube,
susjeda je moja krezubica baba,
svakoga od nas vjerno čeka graba!

Ulazim u tramvaj sretan kao ptica,
guram se u mnoštvo guzica i cica.
Šestica me vozi prema centru grada
radostan sam bio i presretan tada.
 
Vani je sparina i fali mi hlada
uz prozor se želim ugurati tada,
ali masa ljudi u tramvaju plavom
neda mi da živim sa građanskim pravom.
 
I tada sve počinje - krkljanac i muka
nitko više ne zna ni gdje mu je ruka,
smrad se podlo širi među mnoštvom ljudi
i svi su već nemirni i pomalo ludi.
 
Luk, češnjak i znoj šire se po zraku
počinjem se gušiti u smrdljivom mraku,
pere me nervoza, slijedi mi ciroza
alkoholne pare smrde, venem ko mimoza.
 
A tek sam na raskršću i smrt mi ne gine
prozori zatvoreni, meni cure sline;
pjene mi se usta, otpada mi kosa
hoću li preživjeti otvorenog nosa?
 
Na prvoj se stanici ja guram kroz masu
probijam se kao konj u bijesnome kasu.
Zraka! zraka! zraka... joj, da mi je kvaka
da otvorim vrata brzinom luđaka!
 
Ali, bješe kasno jer mi zvono zvoni
nahrupila nova gamad, rade mi hormoni.
Nema tramvaj milosti, samo dalje piči
a ti jadan trpi i od bola viči.

Subota.Jurišićeva ulica jednog subotnjeg popodneva negdje 1983.Praćen još iz Draškovićeve pjesmom "Stop that train", dolazim pred kino "Kosmaj".Kolone mladih JNA-ovaca,bosanaca i nabrijanih cigića čeka upad u kino, ne sluteći da će im Bruce Lee promijeniti život barem na jedan dan."U zmajevom gnijezdu" bio je film koji je na mlade nadobudne tučaroše željne krvi ostavio duboki trag nakon silnih nesupjelih grčkih i talijanskih šatro-pornjava koje su rezane na najzanimljivijim scenama.Oko kina smrde parizer, pljuge i kokice.Nestrpljiva masa jedva čeka početak filma u kojem Brus svojim crnim "home-made" espadrilama ubija protivnike kao šašav.Međutim, od tadašnjeg subotnjeg veselja nije bilo ništa jer su na ulicu izletjeli deseci diletantskih karate-majstora koji su, poneseni lažnim krvoprolićem i kiropraktikom, hu-ha udarcima i pljuskama pokušali onesposobiti nedužnu masu pred kinom koja je uzalud čelala svoj omiljeni film.
Opća makljaža.Šamari, vritanjci, "grom-osice" i kružni sa zadrškom pljuštali su po cijeloj Jurišićevoj sve do Trga republike.Dva tramvaja ostala su razbijenih stakala, Duhanov kiosk izgledao je kao zgužvana limenka pive, a slučajni prolaznici bili su jednostavno pometeni sa tramvajske stanice.Nastradao je čak i nikom kriv penzioner Sveto L. (71) koji se pokušao obraniti od smrtonosnih udaraca drvenim štapom svog djeda.Tadašnja je milicija jedva uspjela smiriti razularenu masu, iz koje su pojedinci nastavili borbu od Zrinjevca pa sve do "Tomislavca".Neki od njih odvedeni su u posebne prostorije tadašnjeg SUP-a, gdje su mogli svoju spretnost i divljaštvo nastaviti u borbi sa sebi ravnima.Neki su, pak, završili u Draškovićevoj jer ih je "tinu-ninu" kupila po gradu polomljene i krvave.
Ubrzo nakon toga iz "Kosmaja" je netragom nestao Bruce Lee skupa sa Zmajevim gnijezdom i sva sreća i veselje istočnjačke kulture preneseno na zagrebačke ulice u času su utihnuli zauvijek...

Malo nakon najvećih uspjeha grupa "Haustor","Bijelog dugmeta","Srebrnih Krila" i njima sličnih uši mladih zagrepčana počele su se prilagođavati na nešto sasvim drugo.Zvuci italo-disca probijali su se iz svakog zvučnika (tada još rijetkih) zagrebačkih kafića i pozivali tadašnju omladinu na nešto malo modernije ritmove...
Svatko se još i sad može jako dobro sjetiti nezaboravnih hitova kao što su "Lady of ice","Shoot your shot" i "Yeti".No ono što je bilo vrlo upečatljivo i tadašnji modni krik bile su smeđe i crne cipele marke "College" i bijele ili krem domaće čarape "alkohol united" na kojima su cigići s Kvatrića, uz petarde, zgrtali bogatstvo.Po cijelom Zagrebu i svim okolnim selima i zaseocima pa sve do jadranske obale italo disco-pokret uzeo je maha do bolnih granica.Sa neuspjelim kopijama "Lacoste" majica, te dvobojim "College" cipelama, ludi disko-čageri osvajali su srca naivnih djevojčica prodajući im pritom svoje plesne preinake disco moovinga.Žarilo se i palilo na svakom koraku.Svaki zagrebački cigić, nezaposleni jebivjetar i oznojeni "bauštelac" drmao se u svim smjerovima u ritmu "high energy" a komadi su vrištali.Bili su to premoderni plesači koji bi zasjenili i najvrtolgavije pokrete nekadašnjeg kralja Elvisa iz Memphisa.I tako priča ide godinama sve dok jedan od najvećih kraljeva itala Mirko Bjeloušić-Struja nije izgubio svoju smeđu koleđicu...
Cijeli je Zagreb bio u suzama.Istraga je sprovedena po Hreliću,Kvatriću,Branimircu i sajmu u Sesvetama ali mirkovu koleđicu nitko nikada nije našao.Od silne tuge i zbog solidarnosti prema mladim disco-freakovima, rijetko se iz kojeg zvučnika više mogao čuti i jedan ton prožet elektronikom.
Priča je bila toliko dirljiva da su nesretnu cipelu tražili po cijeloj Jugoslaviji sve do 1987. godine kada ju je u okolici Brčkog sasvim slučajno pronašao Nezif Ibrahimović-Brada, proslavljeni ribolovac koji je u jednome danu na dinamit uhvatio čak 34 ribe.Pošteni nalaznik odmah je cipelu poštom proslijedio u Zagreb ali vlasnika više nije bilo.Shrvan bolom zbog izgubljene cipele, Mirko je navodno sreću potražio negdje u okolici Bjelovara, otvorivši peradarsku farmu ali taj podatak nikada do sada nije sigurno potvrđen.

Rane 80-te u Zagrebu koji je, kao i većina modernih gradova, preplavljen break-danceom po svakom kvartu i svakom čošku.Jedna od najvećih legendi zagrebačkog brejka bio je i Vinko "Grbavac", sin tadašnjeg partijskog "drmatora" i simpatične pravnice iz starozagrebačke obitelji.Neugledna tjelesna izraslina bila mu je tada zapravo i išla u prilog jer je na račun nje mogao izvoditi cirkuse kao nitko do tada.
Od roditeljskog džeparca Vinko je kupio veliki "Sanyo" kazetofon i krenuo u pohode osvajanja zagrebačkih ulica na kojoj je mnoštvo izvodilo raznorazne lude pokrete, oponašajući tada slavnog Mr.Robota.Čim se pojavio, mnoštvo je sa velikim uzdasima pratilo vinove nikad uhvatljive pokrete (najpoznatiji "grba-spin" i "grba-chopper") i tu je trebala početi njegova slavna break-dance karijera.Tadašnji urednik "Jugotona" Siniša Škarica odmah je pozvao mladog talenta u studio zagrebačke Dubrave i pokušao spojiti break-dance sa još nekim stilovima glazbe, ali...
Kao i svaka priča i ova je imala tužan kraj - jureći biciklom na prvu probu sa "Grupom 777" i trubačima Miće Petrovića, nesretni je Vinko prebrzo prohujao kroz Maksimir i zapeo za polomljenu hrastovu granu i tako  zauvijek skončao svoju tek započetu životnu karijeru.Ubrzo nakon toga i svjetska je break-dance scena počela lagano blijediti i nitko nije ni slutio da je jedan, tada sasvim obični, mladi zagrepčan baš mogao biti taj koji ju je mogao održati na životu...

Često razmišljah što me dovelo u ovakva shizoidna stanja u kakvima sam konstantno, pa pomislih da je to zato jer mi se nekad davno učinilo da me svi izbjegavaju zbog nezdrave boje moje stolice, ali sam shvatio pravu istinu-radi se o dječjem piscu sumnjiva morala s naznakama teške pedofilije Branku Čopiću.
Ježevu kućicu mi je kupila susjeda Vinka (bog da joj dušu prosti još od 1986.), mislivši da će me valjda obradovati do suza.Međutim, Ježeva Kahlica kako sam je ja zvao nekoć ostavila je na meni dugotrajenb posljedice i šokove inspirirane simpatičnim ježekom koji je ustvari bio simbol pedofilije i svega stranog ljudskom mozgu normalnog čovjeka.Jadna dječica veselila su se malom Ježi i njegovoj kahlici dok kao odrasla nisu shvatila težinu same priče.Pričalo se navodno da je Brane Čopavić skočio sa mosta jer je shvatio koliko je ljudskih života upropastio tom pričom, ali zanemarimo te babske priče.Činjenica je da sam ja, odrastao kao savršeno normalno dijete, totalno skrenuo radi tog naočigled laganog i naivnog dječjeg štiva.
Međutim, nije samo jež bio uzročnik mnogih psihoza...našli bi se tu i Stanislav Femenić sa svojom "nosatom tikvom" koja je već 80-tih kada je seks bio najstroža tabu-tema u Jugovini simbolizirao tikvu sa penisom, trujući tako neiskvarene dječje mozgove.Ubrzo nakon njega Kušan, Antić i njima slični povukli su se iz spisateljskih voda shvativši čime im se kolege bave.
I to bješe jedan kratak osvrt na "dječje" spisateljstvo i njegov negativan utjecaj na odrastanje zadnje, ionako već nesretne generacije.