Trouble in mind

zveckanje čaša .....riječi bez smisla i kraja...u rijeci koja teče...dim mi štipa oči...žuborenje...cvrkut...smijeh....jednostavnost na djelu...tako lako... ili.. priče o smislu i tijeku života...istina koja se otkida od duše...jasno i jetko... prikrivajući se širokim osmijehom...u glavi se polako odvija film...pjevušim čeru i pametne i knjiške ljude na putu kući...
 

volim onaj sivo-zeleni svijet ispod površine
trenutak kada se odlijepim od svijesnog i
dok u grlu osluškujem otkucaje srca
grudi se nadimaju i polako,poput lista
tonem u mrak....zapljuskuju valovi toplo,hladnog
i stara dama vabi poput iskusne ljubavnice...
poziva još dalje i dublje...lijeno se pomiče
i mazno šapuće u uho,obećavajuće 
otkrivajući djelić bijele kože bedara,
glatku kožu grudi,
što svjetlucaju u polumraku i
čine se dostatnom nagradom za trud...     
jako me stišće k sebi,privija me na prsi,
obgrli me nogama
i smije se...smije...smije...          

razmišljanje u astralnom tijelu tjeskobe....levitiranje u košnici glasova...boja...flashova...i tvoj lik na krevetu djeluje toplo, spokojno... nasmiješeno...razmišljam o smislu života i nepovratnom krateru usahlih duša...o trenutku tame...svijesnosti..i putu koji nas čeka...sve nas...
milujem ti kosu.....slatko snivaj anđele....volio sam naše rituale pijenja kave i vode...vode i kave i tjedne spiskove zaduženja jer je koprivit bio skup....nadam se da si pronašla put koji si tražila...krišom brišem suze... molim te da oprostiš...malene laži.....
tvoj dugi nos katkada mi je išao na nerve...ali priča o grofovskom podrijetlu je nenadjebiva...samo sjeta.... sjeta ...pitamo li se ikada koliko smo zavjeta prekršili...ovako ili onako...i da li ćemo dočekati iskupljenje.... i da li ćemo Ga u smrtnom času ugledati onoliko puta koliko smo ga iznevjerili....
i da li postoji išta kada se zastor spusti...ona vječita priča o dobru i zlu... a što je sa onom sivom pričom kojom se svi tješimo...ili propadamo u ništavilo...i imaju li pravo ljudi poput nas pitati o tome....samo kiša... kiša da spere našu tamu...našu tamnu stranu...opet čujem bol kako tutnji... ne boj se...držat ću te za ruku do samoga kraja...na putu za Špansko...
 
 

cvijeće prekrasnih boja,mirisa 
na livadi otava...miris košenja....  
brborenje čvoraka,zvuci kiše
hladnoća koja se uvlači pod kožu  
i miluje me lijenim dahom
kotač koji se neumitno okreće
i čudno,
davno zaboravljeno grgoljenje
osjećaj živosti koji se javlja u stomaku
podrhtavanje poput zemljotresa
poput polusna...poput kreveljenja              
smiraj još jednog dana....
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Postoji li nešto daleko...nešto iza..onkraj zvijezdanog sjaja iznad beskonačnosti svemira...nešto čvrsto...nešto što nas nadahnjuje kako nema kraja...kako je kraj čisto završetak jedne epohe,jednog vida života i prijelaz u drugi...čvrsto me prima ručicama....stid ga je da me poljubi ali kaže i ja tebe i kradom hrli prema kući vukući tjedni harač, poklone ... skrivečki...gubim li razum?U paralelnom tijeku misli ..... u paralenom tijeku odnosa dvoje odraslih ljudi stvari bi se trebale moći pojasniti,prizemljiti... 
Za mene je san uvijek bio gubitak vremena....pluća koja se nadimaju do granice prskanja i život koji bježi,izmiče kroz prste u lelujavom ritmu... mjehurići boce kisika...isprekidan...hroptav drhtaj i glas...stepenice sa trećega kata doimaju se tako samotnima.....razmišljam o poljima maka, o trenutku kada se valovi povlače od obale spremajući se za završni nalet, trenutak kada se more povuklo do zadnje točke,kada je tom radnjom kao isisan sav zrak,i kao da do trenutka naleta mogu proći sati...iščekivanje...
I što nas pokreće...ljubav,osjećaj naklonosti,osjećaj obveze ili čisto sekundarni porivi?A....pokreće li nas strah?Demon prolaznosti, osjećaja manjkavosti,osjećaja manje vrijednosti....samo gađaj dušo... najbolje što znaš...ali najbolje...ne bi pristao ninašto drugo...volio bi ponekad ugasiti u glavi ovo veliko zvono,veliki upitnik početaka,sredina i krajeva priča, ..i volio bi da je drugačije...red posloženih karata crveno-crnih boja u prokletoj mogućnosti izbora...mora da postoji za mene...mora...

Nebeski slijed u Njegovom usudu...pitam se gledajući nejako tijelo na krevetu...kateter...uplašene okice,grčeviti stisak smežurane ruke mirisa zrele jabuke...mistika života na drugi način...pokušavam se prisjetiti naših roštilja u "Marinu" putem do mora,u "Kapetanovoj kući" i toga kako "za nju ne treba ništa naručivati" jer ona će šatro malo pojesti ...a da ne bi platila ....beskonačnih mlaćenja prazne slame o smislu života i odnosima,među ljudima...i kako ja ne kužim da me iskorištava....sorry... i ja sam tebe iskorištavao..da li je sudbina zapisana ili jednostavno primamo ono što posijemo....kroz nacrtanu putanju sa znakom x smještaju se svi naši prioriteti....želim kući....čvrsto me drži i jasnim,odriješitim glasom progovara...prijeloman trenutak u vječnosti kada padaju maske....hoćeš princezo...kažem...hoćeš....

letim visoko iznad vulkana.....topli povjetarac u valovima zapljuskuje lice.... tijelo....bujica ugode,sjete.....poniranje glavom prema dolje dok se stomak trese i osjećaj želuca koji bi izašao van....adrenalin od kojega uši zuje i klecaju koljena.....Čudan osjećaj odgovora na sva pitanja i kockica koje su onamo gdje bi i trebale biti....prokleta mogućnost izbora....od uzbuđenja mi bride dlanovi...poput zadnjeg komadića slagalice u mozaiku....carstva okovanog ledom....buđenje nad otvorenim prozorom...

čaša dobro ohlađenog bijelog vina....dok okus punine dodiruje nepce,jezik...lagano klizi kroz grlo...što je to sreća?I što je potrebno za normalan život...za sreću...tik malo mira nakon ružnog dana.... trenutak okupljanja i revizije misli...događaja..i palacanje jezika,coktanje u gutljaju vina...večeras bi volio dodir...nježan,melodičan glas...trebao bi mekoću ramena....i ruku... večeras ne bi želio usniti sam...

U rijetkim stanjima lucidosti uma
kada stvari krenu na gore
kada svakidašnja pjesma postaje tužna
kada su svijetla sve prigušenija
i kada se nada čini tako dalekom....
poželim promjenu.....poželim potvrdu
topao,siguran glas da kaže da je sve u redu
glas koji će potvrditi da će sve biti u redu...
i da će na kraju duge odjezditi u vjetar....
stojim u gomili...jučer....
i stojim u gomili sutra....
nad otvorenim grobom mladosti,želja,nadanja.....
nad zdencem želja.....
ajmo polako ovih pet minuta
kažem....
a poslije ćemo vidjeti.....
 

Postoji mnogo različitih zadovoljstava...kava ujutro....cigareta.....dobar sex nakon tuširanja .... uranjanje u more glavom prema dolje dok te mazno doziva...čaša dobro ohlađenog chardonnaya...ili pošipa...pa onda zadovoljstvo dobro obavljenim poslom...pohvale i odobravanja od radnih kolega ili okoline...zadovoljstvo kada sam nešto u kući napraviš,promijeniš ili preinačiš i složiš...naravno da u to spada i radost kupovine...ali nema veće sreće,većeg ponosa nego kada u naoko naivnom i nevinom djetetu u njegovim očima pronađeš osobu...individuu nalik sebi....karakterom potpuno svoju...

lijepi trenutak mira...sjaja u očima...vjetra u kosi
spokoj umornog kopljonoše u zenitu dana
dok punog srca korača kroz špalir gomile...
kroz dim cigarete....čašu piva...
pogled puca na Žumberak,Plješivicu....
 na svod gustih...tmastih oblaka.....
Isus plače....krupne kapi umivaju mi lice..
čvrsto sklopljenih očiju širim ruke i čekam...
čekam....
čekam...
vrijeme koje skokovito bježi 
znak blagoslova,znak smijera,znak pravca,
znak u sebi....znak bezvremenosti pogleda..
osjećaj konačnosti...potpunosti,
samo borba protiv izdajničkih struna
kojima razuzdana mašta daje povod
da krilima lava odu u Id...

Svjetlost....u mraku....na kraju tunela...na kraju priče....zašto se uvijek poimanje spoznaje,prosvijetljenja i nekakvog happy enda spominje na kraju...na kraju čega?A početak je?I ima li početka?Zašto početak ne počne poput rastrošnog vatrometa koji pršti i uvija se na sve strane.... onda zastane nekoliko trenutaka...i prasne u svoj silini srvenih zvjezdica koje se raspršuju na sve strane a iz grla gomile se otima uzdah oduševljenja.....a šećer na kraju....put od početka do kraja je naravno trnovit..mučan...težak...tajnovit...preko gora i planina...uz neprestane uspone i padove...padove i uspone....a nagrada...?Ima li nagrade?Čajni kolutić?

topot kišnih kapi na licu

grmljavina koja se približava

gubim dah....srce se rastače

mozak pršti u svemiru i propadam...


propadam u grotlo ugaslog vulkana svoje svijesti

vizije pred očima uništavaju mi razum

i posljednji kliktaj ustreptale duše

nestaje u mračnim dubinama.....

Buđenje....osjećaj suhih ustiju....obliven znojem...sanjao sam te... sanjao sam kako te lagano vadim iz kutije...protresam....dodirujem jezikom i vlažim,palim.....prvi dim uz okus benzina ide odmah van a onda drugi do peta.....uživam....i onda se zgražam...joj pa nisam valjda....nisam... 
svitanje....gledam kako se budi....pružajući dah niz obronke Sljemena... ljeska se u mojim očima i raste.....uspravlja se se u punoj veličini... zvonko se smije i pita....hoćemo li zaplesati ?Ikada više?Naravno....dječak u meni pod samom je površinom  i smije se i čeka.....
blaženstvo....osjećaj kada nailazi plima i ništa ju ne može zaustaviti... trenutak kada se sudara sa obalom...vraća i opet sudara sa bujicom koja nailazi....potom opuštanje dok na površini ostaje samo pjena...uživam u  mirisu....brišem fine kapljice znoja i sneno škiljim na jedno oko....
 

Večeras...odsjaj punog mjeseca zebe mi srce dok Balašević svira...i pitam se......? Prstom prelazim preko ruba čaše i zvuk me vraća tamo gdje ne želim da budem....vraća me osjećaju bezvremenosti u pogledu...lažnom osjećaju sigurnosti... sreće....konačnosti....i pitam se gdje je granica ljudske tolerancije,gluposti,egoizma...potreba za određenjem jača je od ičega...i da li nas ono što nas ne slomije zaista ojača?Ili samo promijeni naš okus...ili samo poveća udio cinizma....opreza.... osjećaj kolanja krvi u ušima.....sutra je prvi dan ostatka tvoga života...... bilo bi lijepo moći isključiti dio svijesnosti kada nam ne odgovara....ali....sutra je potpuno novi...sunčani lijepi dan....