Povodanj dobrog zla

Uvertira, verzija beta 01

http://soundclick.com/share?songid=6814199

Fender Stratocaster Custom V Neck, Gibson Les Paul Custom, Ibanez DBX370, Line 6 Variax 300, Zoom g9.2t, Behringer VAMP2, Dunlop Cry Baby


I za koj' će mi onda quac treća gospođa Kljasta? Da sve to razebe. Enešmajci.

... da prostite na izrazu:

lijepa.

http://soundclick.com/share?songid=6526760

pa k'o voli, nek' izvoli. i dosta za danas.

http://soundclick.com/share?songid=6526766

pa, jelte, 'ko voli - nek' izvoli...

http://soundclick.com/share?songid=6526768

pa 'ko voli - nek' izvoli...

Dvadeset i k tome još sedam godina ibera je, jebote, prošlo...
A ja još uvijek zatitram kao vlat trave na povjetarcu kad se ona pojavi u mojim tlapnjama.
Pa, jebote, nisam normalan...

A, opet, da sam drugačiji, ne bih bio ja.

...sam se ja ženio dvaput.

http://www.youtube.com/watch?v=QyV6o8oWgV8&feature=related

Pitao me nedavno pitac neki, jeli ti, VodenkonjuKljasti, ajde ti meni, Kljasturice, reci, ajde, što ti misliš jel' ovaj naš svemir i ovaj naš život moguće samo virtualna stvarnost, ajde, aj-de da ču-jem, ajde. Ja sam, jasno, na trenutak zastao, počešao se iza desnoga uha, popravio kažiprstom naočale i ispalio:

Pa, gledajte, čujte, znate, mislim, ono, ako sve ovo i jest virtualna stvarnost - jedino što mogu reći je da je grafika fenomenalna, ali radnja je u kujcu.

Pitao me nedavno pitac neki, jeli ti, VodenkonjuKljasti, ajde ti meni, Kljasturice, reci, ajde, što ti misliš što je tvoj najveći problem u ovome trenutku, ajde, aj-de da ču-jem, ajde. Ja sam, jasno, na trenutak zastao, počešao desni obraz, kutove usnica blago svinuo prema dolje (pritom, naravno, podižući obrve iznad razine okvira naočala) i skrećući pogled dolje desno počeo seruckati nešto kao: kakavjebeniproblemjeboteproblemnemamproblema... A onda mi je puklo pred očima:

JA SAM IZVAN SVAKE KONKURENCIJE!

Jesam (koliko se sjećam, hm..),štonosekaže, laver. Jel' mogu učiniti da se žena osjeća obožavanom? Mogu. Jel' joj mogu skidati zvijezde s neba? Mogu. Jel' ju mogu satrti ljubavlju? Mogu. E, ali nisam, štosenokaže, provajder. Imam li auto? Nemam. Prodan. Gdje mi je chopper? Prodan. Jel' imam svoju firmu? Imam. A jel' imam plaću par soma jura? Nemam. Minimalac. Jel' imam svoj stan? Nemam. Ostavio ga djetešcetu. I drugovjenčanoj, jasno. Jesam li barem podstanar? Nisam. Nego sam noćna mora svojih staraca. U mojim godinama!?!

Ukratko, koja bi me htjela? Sigurno ne ona koju bih ja htio.

A o njoj najviše volim pisati. I to je ono što radim dobro. I znam svirati. Fakat dobro. I znam crtati. Neloše. I znam, još svašta znam. O ljudima. O stvarima. O onome što se ne vidi nego samo osjeća. Znam puno o Svemiru. Ne onome sa zvijezdama i planetima, nego o onome drugome. Znam liječiti dodirom. Znam slušati. Znam fakat svašta.

Ali, jebiga, nisam provajder... Što me stavlja izvan konkurencije. Po defaultu.

I što sad? Ništa.

Po svemu sudeći, jedino mi ostaje debelo sizifovski raditi na ispunjenju neispunjivoga obećanja PreacherManu: da ga u ovoj godini svečano proglasim nasljednikom i nositeljem mojih titula Ajatolaha Celibata, Arhiepiskopa Nejebice, Feldmaršala Suzdržavanja i - najvažnije - da Pričko postane Duka od Nefuka. Barem to.

A da ja pri tomu ostanem i dalje prokleto ponosno izvan svake konkurencije.

Nemoguće je ne primijetiti kako nestajem. Vrlo je jasno vidim kako prelazi vrhom kažiprsta touchpadom, klikne dvaput, brzo, pogledom preleti "Imaš n-broj poruka", zatim kursor dovede do "označi za brisanje" i - puf! - nema me... Čista, sublimirana magija: puf! - sad me ima - puf! - sad me nema!
Puf! - eto me u kvantnom stanju neodređenosti. Što samo po sebi i nije tako loše stanje: ipak ostajem mogućnost. Možebitna realnost u prostoru omeđenim trenutkom sklopljenih vjeđa. I u neuključenom računalu. I u nezapisanome broju telefona. I u neobilježenome datumu agende.
Ugodna mogućnost. Zastrašujuća u prisutnosti koja jamči apokalipsu. Ili pak jednako snažno obećava proljeće. Svejedno.
Ja postojim u vlastitome nestanku.
Cooool.

Zašto i zašto i, k vragu, zašto mi je potrebno postati dijelom tvoje povijesti? Za koju božju mater ne mogu pristati na to da sam tek stranac s hrpom nabacanih rečenica, redosljed historijskih činjenica i zbroj sekunda? Kakav je to prokleti mehanizam koji više ne želi pristajati na samospoznaju, na samozatajnost, na samoosviješćenost, na samodovoljnost i samozaokruženost - već želi urlati i tvojim prostorima, želi upijati tvoje samosviješćeno ženstvo, tvoju genijalnost, tvoju dorečenost i neupitnost? Kakva to shizofrenost mahnita u trenucima kada se, razgrađena u niz impulsa stapaš i ponovo stvaraš u mojem vizualnom korteksu u zamišljaju kako stižeš, lebdiš trepereći orgonima na horizontu? Zbog čega sam, za ime božje, toliko spreman odustati od stajanja na ovoj mojoj prekrasnoj, sigurnoj pustopoljini i potrčati ti u susret? Zašto mi je potrebno plašiti i tebe i sebe anksioznošću koja nas je tako ugodno razdvajala od velikoga praska do danas?
Zato jer sam samo čovjek?
Možda sam samo probuđen.

Kako ti sročiti, izgovoriti, napisati, kako pokušati uopće objasniti tih nekoliko neizgovorivih riječi za koje bih se zakleo da ih mogu odrecitirati u bilo kojemu prokletome trenutku - osim sada. Dok te zamišljam da me čitaš. Namiještaš okvir što je blago kliznuo nosom. Smiješiš se. I nestaješ. Nesvjesna svoga dodira na mojem licu. Ožiljka koji čaroliju tvoga osmijeha urezuje u moju povijest.

Vjerojatno sam predugo sam. Bit će da je to i razlog tomu što sam na trenutak izašao iz ovoga 'ovdje' i ovoga 'sada'. Dovoljno da u bljesku stvorim drugačiji Svemir izgovarajući tvoje ime.

Bliskost negdje mora postojati. Pa možda i u ovome Svemiru. Gotovo sam siguran da u nečijem srcu kruži oko jedne od planeta na drugom kraju galaksije. I znam da mi se ne piše dobro ukoliko ne pronađem načina kako smisliti nadsvjetlosni pogon.

I, to je to. Vrijeme je da se vratim svojim scherzima. U njima nema nepočina. Oni to, jednostavno i blagoslovljeno u svojoj naivnosti, jesu.

... priča je završena.

I, to je to. Idemo dalje.

Samo jedna pjesma na radiju i dan se pretvori u jednog od onih u kojima bih mogao vrištati koliko mi nedostaje da te vidim, čujem, dodirnem...