Povodanj dobrog zla

... možda napokon počinje:

http://www.coasttocoastam.com/gen/page2022.html?theme=light

Veljača, 1996.

More crescendom viče: Snježo!, a onda se decrescendom povuče uz: Pahuljo! Propne se, divlje, kao nekada ona, pa se povuče, nježno, mazno, da bi ponovno uzvratilo žestinom zaljubljene žene; zapostavljene i osamljene; divlje; ljubavnice; osmijehne se uzmičući tek da uhvati zalet i zagrebe noktima leđa obali, ugrize ju u strasti za vrat i potom pomiluje rukom od pjene, paperjem mjehurića...
A on, okorjeli voajer, za trenutak nije skidao pogled, bestidno i sladostrasno. Zatim se postidi; odmakne se od vode i zagnjuri u korak stare, kamene promenade. S tihim grizodušjem svoje napuštene tjelesnosti.

Poput djeteta koje zaklanja svoju najdražu igračku, pokušala je sakriti moj odraz u bujici koju je posljednjim atomom svoje sigurnosti zadržala u spuštenome pogledu.
Trajao sam tek dvije rečenice. U blistavom osmijehu Njezinoga podsjetnika na ženstvo.
Dvije rečenice u kojima sam nakon tisuća godina skupio povodanj svog svojeg jastva.

Potom su zašutjele ptice.

Zatim je nestao grad.

Nakon njega ja.

Ostao sam samo treptaj zamućenoga sivoplava pogleda u pozlati rešetki kaveza Njezinoga izbora. Sveprisutna inverzija Njezine stvarnosti.

I jeka.

Dviju rečenica.

Veleštovane kolegice i kolege... Ajte vi meni recite sad, jelte, kako pobogu da ja velim hvala!?! Ajddavasčujem! Kak? Ne znam to reć a da ne zaebem.
Da ste me prestravili - jeste. Da ste me iznenadili - jeste. Da me mala ispreturala po Praćki - je. Da me zašlagirala - je. Da mi je sasula kriglu leda u hlače - je. Da me je zalila s flašom pive - je. I kak da ja sad velim hvala? JEBOTE, TO TREBA DOŽIVJETI!!!
Moje titule i dalje ostaju iste, ali, moram reć da se ponosim što, kao što su prisutni mogli primijetiti, ipak imam, jelte, još prisutne atavizme. Štoćereć, refleksne radnje na vanjske podražaje. Mda.

šljake za danas. Počinju pripreme za dernečenje.

44.

Stoga: udri dernek!

Otišao sam bez riječi.
Ostavio sam ih obješene o bijele držače na tamnoplavome zidu nekada moga predsoblja. U tri četvorna metra. Dva i pol koraka do sobe u kojoj vjerojatno još uvijek ležim sklupčan na javorovom parketu. Zagledan u posljednje tragove tirkiza netom nanešenog potezima lošeg kista na zid.
Bez imalo truda uspio sam cijeli stan obuhvatiti dlanom i slabašnim ga stiskom preoblikovati u bezoblik. Potom u gvalju koju sam nekoliko trenutaka premetao prstima, pokušavajući domisliti želju za trenutak u kojem ću je baciti iza leđa, no – što poželjeti reliktu vlastite povijesti? Možda: da što prije prođe milijun godina i da sve ovo postane arheološko nalazište nad kojim će se vitlati hipoteze? Ili: da netko drugi što prije podigne noge na stakleni stol uljuljkan u udobnost Ikeinog naslonjača? Na kraju nisam poželio. Baš ništa. Štoviše, zgazio sam zgužvanu uspomenu i krenuo stepenicama put prizemlja. Bez prtljage.

Dabogada što više lijevih držali u desnoj i desnih u lijevoj!

Slušam je dok izgovara svoju svakodnevicu. Opuštena. Sretna. Voljena. Poput ptice u zlatnome kavezu otvorenih vrata. Promatram joj svaku novu boru, novu žilicu u kutu očiju. Svjestan da je ne mogu prestati voljeti. Niti da to želim. Sve dok je poveznica isječaka mojih snova u kojima još uvijek živimo zajedno, gdje još uvijek koračamo uz more, još uvijek stvaramo jedno drugo, svoje povijesti.
Između dva gutljaja machiata, nemušto sričem svoju sadašnjost. Bježim od riječi kojima bih joj navijestio koliko mi nedostaje. Svakom novom rečenicom pokušavam pronaći ravnovjesje svoga srca i perolake rječitosti. Svjestan da zastajem u vremenu. Svjestan da sam prevrijedna uspomena. Njezino tkivo. Kao što je ona svaki atom moga udahnutoga zraka. Interpunkcija svake rečenice. Neizgovorena misao. I uspavanka.

Bez obzira kojim se pravcima kretali - svi idemo u istome smjeru...
mda...

Hrabro ili bezobrazno, nježno ili bezobzirno – svejedno... Ovaj datum u mome životu ima više važnosti i značaja nego mnogi drugi, odživljeni, prekriveni prašinom. Davno sam prestao postavljati pitanje: zašto? i, jednostavno, nastavio slijediti unutarnji glas kada izgovori tvoje ime.
Kao i u mnogim godinama koje pamtimo, moja želja ostaje ista: budi prijateljica sreći. I ljubavi. Dakle, onome jedinome što ostaje samo i jedino tvoje u trenucima kada zagledana u distorzije kišnoga prozora zaviriš u svoje srce.

Nešto mi prducka u aspufu spejsšipa, pa bi molio ako ima kakav auspufmajstor/ica specijaliziran za spejsšipe marke Vod'Knj, da utrče. Ni nužda.

Odavde se nitko neće izvući živ...

Izgledam si tak dobro da mi samo fali jedna ko d-Iva, onak s metarosamdeset, da upotpuni dojam...

Dođoh. Vidjeh. Problijedih.