Laprdanja starog prdonje.

Prolazi sve, sve osim sjećanja ...

... list zelen sad je žut ...

... vrijeme mijenja taj svijet nama tako drag ...

Vrti mi se onaj stari vazda zelen hit po glavi ...

Mnogo puta u životu sam svjedočio postajanjima, rastovima, propadanjima i smrtima ...

Mnogo je vode proteklo Savom otkada je ovo ovdje živjelo svoj zenit i nekako mi se čini da unatoč svemu ova agonija traje predugo,
i da su svi koji je okružuju potpuno nespremni prihvatiti nastalu promjenu u svojim stvarnim i virtualnim životima ...

Poput starog i dugo bolesnog roditelja čiji odlazak se uvijek čini preran i preiznenadan.

Govorim o ovom propalom virtualnom fukodromu.

"Ako želiš moje srce, morat ćeš se potruditi", reče i pogleda me drsko.

"Ok, to zvuči sasvim razumno", odgovorim, pa dodam:"Ali ovaj čas me zanima samo pička."

Surfam tražeći neke slike po netu i zapnem na slikama sa prometnim gužvama.
Upišem "traffic jam" u Goggle i dobim hrpu slika.
Pregledam ih stotine iz raznih krajeva svijeta i nemalo se iznenadim.

Na slikama prevladavaju crna, siva, bijela i malo crvene boje.
Vrlo rijetko se pojavljuju ostale boje.

Vozim se poslije posla doma i pažljivo promatram automobile oko sebe i one u suprotnom smjeru.
Rezultat isti: crna, siva, bijela i malo crvene boje, vrlo rijetko se pojavljuju ostale boje.

Gotovo sam siguran da je auto industrija obavila istraživanja sa tom temom,
ali eto teme psiholozima, sociolozima, teoretičarima zavjera i inim znanstvenicima:

"Zašto smo toliko ograničeni pri izboru boja automobila?"
"Utječe li to na sexualni život homosapiensa?"

Kiša je svu noć ispirala svijet, ali jutro je razmaklo oblake i podiglo sunce iznad Paga da pokuca na prozor djedove kuće. Brzo sam ustao u svježoj sobi i obukao se.

Izašao sam u dvorište, dohvatio vode iz gušterne, izlio je u limeni lavor i obavio jutarnju higijenu. Razbio sam jaja i pomješao ih sa pršutom i šparogama nabranim jučer.

Bio je to prvi od mojih sedam svetih dana samoće koje svake godine provodem na svojoj djedovini.

Navukao sam gojzerice, šiltericu i ruksak.
Uzeo štapove i krenuo u svoja lutanja po Velebitu.

Brat mi je dan ranije dao album Čede i Matije Antolića "Blues po domači" pa sam stavio sluške u uši i tiho preslušavao tu romantičnu priču koja je, istina, govorila o drugom kraju moje zemlje, ali istim stvarima koje sam ja osjećao na ovom kršu.

Hodao sam nekih sat vremena i uz put brao mlade šparoge, a onda sam naletio na napušten put koji je nekada morao biti cesta. Rubovi su bili omeđeni pravilnim kamenjem. Zamislio sam si da su to radili pravi carski cestari.

Znatiželja se probudila i morao sam saznati kuda vodi ta zapuštena cesta. Glazba koju sam slušao pomogla mi je vratiti se u prošlost i slike su stvarale same od sebe.

Već sam vidio dida kako s tovarom ide tom cestom i na samaru nose uje i sol, ribu, kože, vino ...
Putnike ... blago ... pokoju divicu povaljenu sa strane tog puta.

A onda na sred puta čempres. Raširio se i zagradio cjeli put. Zaobiđem ga preko oštrog kamenja i nastavim dalje.

Suhozidi se polako podižu i kako hodam oni se sve više približavaju putu. Odjednom je sve zelenije i kao da sam u Slavoniji, a ne na Velebitu. Sve se raširi i nailazim na jezerce. Obzidano, ali zapušteno. Pokriveno žabokrečinom. Već čujem duhove ovaca i koza kako se naguravaju oko vode ...

Hodam već dva sata i odlučujem odmoriti u hladu suhozida. Sjednem na travu i potegnem iz pljoske, pa smotam i zapalim jednu. Otpuhujem polako i uživam u dimu.

Krećem dalje, cesta se spušta prema moru. Prolazi kroz napušteno selo. Neke kuće izgledaju kao da im netko još uvijek dolazi, ali većina je odavno napuštena i ruševna. Jedna lijepa kamena, malo povišena ima razvaljen krov. Lim s krova leži zahrđao u travi, a vrata je bura odavno razvalila. Pogledam kroz otvor vrata i vidim unutra truo pod, na njemu jedna potpuno izbljedjela fotelja, prazan kredenc bez vrata i stol na dvije noge. Druge dvije su slomljene. Ne ulazim, jer mi se čini da bih uzbudio duhove unutra.

Oko kuće je puno šparoga i ubirem čitav pušlek, pa krenem dalje.

Čitavim putem primjećujem izmet raznih životinja. Znam da je planina puna života, ali znam i da životinje bježe od ljudi. Nastojim biti glasan i lupati štapovima kako bih ih na vrijeme upozorio.

Pokraj puta u kamenjaru vidim izdubinu u kamenu i u njoj navučeno lišće i travu. Tu inače spava lisica ili zec.

Sjetim se djetinjstva, djeda i njegove puške kojom je ubio divljeg zeca. Bilo mi je žao tog zeca toliko da sam plakao, a djed mi je rekao:
"On je htio da ga mi pojedemo. Zato je i došao ovamo i pokazao nam se. Inače ga nikada ne bismo vidjeli".

A onda stanem. Pet, šest metara od mene na sred puta gmiže riđovka. Brza je i u panici. Bježi od mene. Gledam kako nestaje pod kamenom i sjetim se svog prvog susreta sa zmijom, kako smo brat i ja na nju bacali kamenje. Na svu sreću nismo je pogodili i ona je baš kao i ova nestala u kamenjaru.

A onda pomislim kako je čovjek zapravo daleko opasniji za zmiju nego zmija za čovjeka. Jer zmija će ugristi samo kada više ne bude imala izbora, a čovjek, čovjek je spreman ubiti i onako, bez ikakvog razloga.

Već sam sasvim blizu moru i vidim malen, dragi gradić u kojem ću ručati, a onda krenuti nazad uzbrdo prema djedovini i duhovima mojih starih koji me čuvaju na putu.

Posjet rodnom gradu uvijek donosi neko posebno uzbuđenje, no kako prolaze godine razdvojenosti tako
i ta uzbuđenost biva dublja i intenzivnija.

Hodao sam Ilicom, od Trga prema Frankopanskoj, kad je prošla kraj mene. U prvi čas nisam je prepoznao,
a onda se munjevito upalila lampica u mojoj glavi i okrenuo sam se. Čini se da se isto dogodilo i u
njenoj glavi, jer se i ona okrenula.
Pogledi su nam se sreli i ...
Vratili smo se tih par koraka unazad i gotovo u glas rekli: "Pa jesi li to stvarno ti?"
Smjeh nam je zarobio lica.
Kava.
Pričamo jedno drugom o sebi, životu, djeci, poslovima ...

Nismo se vidjeli bar dvadeset i pet godina.

Nikada nismo bili ljubavnici, ali oboje pouzdano znamo da smo bili zaljubljeni jedno u drugo.
No čini se prerano.
Reče kako me se često sjeti, pa joj potvrdih kako i ona često meni dolazi u misli.
Rekoh: "Čuo sam da žene pamte samo prvog i zadnjeg, a ja nisam ni jedno ni drugo."

Pogleda me u oči i reče: "Neispunjene želje zauvijek ostanu čučati u nama."

Odvuklo me na nekakav "atraktivan koncert" nove svjeCke nade. Uglavnom previše buke za moje stare uši.
Prvo sam bio nervozan i pokušao smisliti način kako da se izvučem i nestanem u nekoj pustoj zimskoj sporednoj ulici, a onda sam ih ugledao kako se ljube malo sa strane.

Vidio sam kako joj spretno zavlači ruku pod majicu i kako ona zavlači prste u njegovu kosu.
Nikada nisam bio voajer i nikada nisam uživao gledajuči druge ljubavnike, ali u tom trenu sam se sjetio koncerta Buldožera, negdje '81. ili '82.

Bilo je to vrijeme kada je glazba bila najvažnija stvar na svijetu. Marker izraza i stavova. Svojevrstan filter za društvo.
Djelili smo se na skupine prema onome što smo slušali. Na koncertima smo nalazili istomišljenike, ljude s kojima smo djelili strasti.

Instantno sam se isključio i preselio u onaj davni svijet.

Ponovo sam vidio kako stoji malo sa strane u svojim svjetlim trapericama, prugastoj majici i motorističkom kožnom jaknom crvene podstave, prebačenom preko ramena. Živo sam osjetio miris njene natapirane kanirane kose kada sam stao iza nje i nagnuo se da joj ponudim cugu.

Nešto kasnije ljubili smo se i žnjarali na vrhu tribina male dvorane Doma Sportova. U ušima mi je zvonilo "'ko jebe Buldožer" (obrada Chuck Berryevog hita Roll over Bethoveen) dok sam se pokušavao ogrepsti za snošaj.

Ni ja, ni muzika nismo više što smo nekad bili.

Bila je mlada, puna ambicije, strasti, ... želje da pokori svijet.
Činilo joj se da može sve i zaslužuje sve.

Znamo se par godina, radili smo neke projekte zajedno. Viđali se sa odmacima po raznim gradovima,
večerali poslovne večere po skupim restoranima. Uvijek je sjedala kraj mene ili me dozivala da sjednem kraj nje,
iako sam gotovo duplo stariji. Bilo je oko nas uspješnih, zgodnih tipove njenih godina, ali ...

Bila je zainteresirana za godišnji odmoru u Hrvatskoj.
Bila je zainteresirana, a ja sam lijepo opisivao svoju zemlju.

Pričao joj o svim onim čarobnim mjestima koje nije mogla naći na uobičajenim turističkim stranicama, nostalgično se
sjećao svojih beskrajnih lutanja krajolicima Like, istarskim oštarijama, mirisima komina šibenskog zaleđa, odličnom baranjskom fišu i kulenu, buđenju sunca u maglovitoj jurnjavi na autocesti Zagreb - Lipovac, pogledu sa Svetog Vida na Bol, zagorskim dvorcima, Varaždinu, Samoboru, Rastokama, iločkim i kutjevačkim vinima, pelješkim ribama, paškom siru ... i još stotinama sitnica i detalja koje su me i samog uvijek vraćali u sretne i slobodne dane.

Pratila me poput djeteta, široko otvorenih očiju i zapisivala detalje koje sam spominjao, uvijek ponavljajući:"To moram vidjeti".

Sjedili smo na kraju projekta u lijepom malom restoranju u Kišinjevu. Neki bi to nazvali "posljednjom večerom". Bili smo tim koji će sutra prestati postojati. Nakon tri godine intenzivne komunikacije došli smo do trenutka kada naša zajednička egzistencija više neće nikome biti potrebna.

Doživio sam to već bezbroj puta i uvijek ista neobična energija lebdi u tim trenucima.

Na kraju večere, odslušali smo sve one hvalospjeve i zahvale primjerene tim trenucima, popili koju više i polako se dizali od stola. Nekima su avioni kretali ranom zorom i htjeli su se odmoriti prije puta.

Iako je moj avion išao tek popodne i ja sam se digao želeći se naspavati i iskoristiti sutrašnje jutro za šetnju ovim lijepim malim gradom.

Pogledala me i pitala: "Već ideš?"

Kimnuh potvrdno glavom.

"Onda idem i ja", doda.

"Ok, ali ja idem pješke do hotela", rekoh.

"Može, godit će mi šetnja", reče ona.

Hodali smo praznom ulicom, polako, ne žureći.
Pričala je o planovima za ljeto, o putovanju u Hrvatsku. Pitala za moje planove ...
Ja sam odovarao na njena pitanja i uglavnom šutio.

Ušli smo u hotel i stali pred liftom.
Rekoh, "Vrijeme je da se pozdravimo. Čini se da se više nećemo vidjeti."
"A da popijemo još nešto?", pitala je smješeći se.
"Bilo bi mi previše. Uostalom, ostavimo nešto otvoreno za potencijalni drugi put", rekoh.

Vrata lifta su se otvorila i ušli smo.
Stisnula je broj 4.
Stisnuo sam broj 3.
Lift se zatvorio, krenuo gore i ubrzo se zaustavio.

Pogledao sam je i rekao: "Laku noć i sretan put sutra".
"Nećeš me poljubiti za sretan put?", pitala je.
Nasmijao sam se i poljubio je poput djeteta, pogladio dlanom po obrazu i otišao.

Polnočka je završila mirno i svečano.
Život zaustavljen na tih sat vremena ponovo je udahnuo punim plućima.
Mladi su se odvezli u svojim automobilima do obližnjih fukodroma,
sredovječna ekipa je zastala u lokalnoj birtiji sa kuhanim vinom,
a starci su polako pješke krenuli doma, nadajući se boljoj prošlost i pjevajući u sebi: "Ustani Bane".

Pogledom je dala punomoć da joj utučem dosadu.
Bio sam negde vizavi planete, sam u dubokom ofsajdu.
O slatkom vinu mladosti začas smo priču sklopili,
ispade da smo prosuli daleko više neg' što smo popili.

Vrtela je isti stari film, samo u svojoj režiji.
Eh, gde si bila prethodnih aprila, dok sam još bio svežiji?
Udavila me Indijom, klepetala k'o nanula.
Ma, sve je bilo legalno dok nije zora kroz prozor banula.

Još jedan utorak, ne, to ne mogu da podnesem.
Taj dan je baksuzan, zar nije dosta što je jesen?
Utorke mrzim - i tačka.

Još jedan utorak koji se ljulja kao ljiljan.
Rekla je, formalno: "Kako ću s tobom kad si pijan
i ne bas sveže obrijan?"

Birala je tanku haljinu, kakve se nose nedeljom.
Špricnula trezor na svoj kombinezon, al' nije puno vredelo.
Kisa je rondala svu noš i dođe konac laganju -
i nigde šeik ni playboy, nikog sem mene na raspolaganju.

Još jedan utorak koji me zatiče na delu.
Barut na jastuku i otisci na stranom telu.
Gorki su utorki, al' uvek:

Još jedan utorak, što ja ne bežim, zar sam vezan?
Rekoh joj: "Normalno, kako bih s tobom da sam trezan?
Trezan sam tako bezvezan!"

Đ. Balašević

Šetali smo ulicama Bukurešta. Pokazivala mi je grad, pričala o monumentalnim zgradama i spomenicima,
povjesnim mjestima i svemu onome što bi moglo zanimati nekoga tko prvi puta posjeti grad.

Šetali smo dugo i uz put razgovarali o svemu. Otvoreno i bez zadrške.
Petnaestak godina mlađoj od mene, kao i meni samom, bilo je jasno da nikada nećemo preći granicu.
Ona je samo željela biti dobar domaćin.

Dotakli smo se glazbe kroz smrt glazbene legende koja nas je napustila tih dana.

Reče: "On se bar nauživao u životu."
"Moguće", odgovorih mirno.
Pogledala me i upitala: "Kako to misliš?"

S obzirom da sam dio života proveo kao glazbenik po turnejama, znao sam kako stvari izgledaju iznutra.

Ljudi vide ono što žele vidjeti. Život glabenika izgleda kao sviraš, pa te slikaju, pa se opijaš, pa se drogiraš,
pa fukaš i tako u krug. Nešto što bi svatko poželio???

I ona je to tako gledala.

Pitah: "Imaš li ti priliku svaki dan se opijati, drogirati, fukati sa drugom osobom ili osobama?"

"To je drugo", reče.

Upitah:"Zato što se radi o tvom životu?"

Šutila je.

Rekoh: "Radi se velikoj zamci za mladce."

Zastadoh pa nastavih: "Jesi li se ikada pitala što znače lennonove riječi "Help, I need somebody, not just anybody ..." i
zašto bi netko na vrhu svoje slave tako nešto napisao bez razloga".

Primjera nesreće je bezbroj u silnim pričama kojima smo bombardirani.
Taj svjet nas ispunjava prazninom i lažnom pričom o životu na visokoj nozi.
Ali ješka u toj zamci izgleda nevjerovatno primamljivo kad si mlad.

Prava glazba svira se tiho i u odabranom društvu.

Stajao sam pred pisoarom i njušio opori miris šparoga koje sam pojeo za ručak.
Pomalo odsutnog zatekla me zvonjava mobilnog telefona u zadnjem džepu mojih traperica.

Javio sam se sa:"Molim."

S druge strane čuo se njen veseli glas: "Gdje to tako odzvanjaš?"

"Pišam, kaj trebaš?", odgovorio sam.

"hahahahaha", zazvonio je njen smijeh.

"Kaj je smješno?", upitah.

"Zamišljam kak telefoniraš i držiš se za pimpek", reče veselo.

"To radim svaki put kad me nazoveš", smijem se i ja.

Pokušava biti ozbiljna:"Stvarno?"

"Da, odlučio sam ti pokazat kako to stvarno zgleda čim se vidimo", rekoh.

"Jedva čekam", reče ona.

"Samo moraš napravit pastu sa šparogama za potpun dojam", završim.

...

Kuhinja je vonjala po peršunu i češnjaku, vrganjima i pečenom mesu.
Na stolu mješana salata i ohlađeno vino.
Sa zvučnika Mozart.
Pička mi nije ni na kraj pameti.

Perverzan je taj lik dok pjeva o triperu:

Po svijetu me vodila piša
I život sad ide za njom
Jer pamet mi srce ne sluša
Ja živim za tulum i lom

Pod rukom ja nosim gitaru
Da s ljudima podjelim bol
I ljubav zaboravim staru
Jer uvijek je netko sa njom

Ja kad pišam suze teku
Da, niz lice same krenu
Ma neka teku, neka peku
Volio sam ja tu ženu

Svirka je završila kasno i brzo smo pospremili instrumente.
Stali smo kraj šanka i popili još jedno piće.
Netko reče: "Ajmo doma".
Teško smo se odljepili i krenuli umorno i polako.
Sjeo sam u auto kad je otvorila suvozačka vrata, nagnula se i upitala: "Mogu s tobom kući?"
"Možeš, samo ne znam kak bu mi žena reagirala", trudio sam se biti duhovit.
Nasmijala se i sjela kraj mene.
Vozili smo se i šutili.
Dugo smo svirali skupa.
Izgovorila je par kratkih rečenica za koje nisam znao što bih odgovorio, pa
sam samo kimao glavom i mrmljao u bradu ...
Došli smo do njenog stana i prije nego je izašla upitah: "Mogu s tobom na cugu?"
"Možeš, samo ne znam kak bu mi muž reagirao", reče kroz smjeh.
I ja sam se nasmijao.
A kad je zatvorila vrata gledao sam kako odlazi njišući bokove, onda sam dodao gas i nestao u noć.

https://www.youtube.com/watch?v=WGU_4-5RaxU

Svi su ovih dana pričali o Lennonu glede njegovog rođendana, pa je i ovdje spominjan u dobrom i lošem kontekstu.

On, manje ili više, pripada generaciji mojih roditelja. Ljudima rođenim u ili oko drugog svjetskog rata.
Ti ljudi su u nekim stvarima bili daleko grublji od moje ili mlađih generacija, a s druge strane bili su međusobno povezani daleko
snažnijim silnicama nego li mi.

Moji roditelji su se tukli, kao i večina roditelja mojih generacijskih prijatelja.
Sjećam se kako bi to uvijek bilo traumatično za mene i već kao djete sam se zakleo da se nikada neću potući sa mojoj partnericom.
No istovremeno sam svjedočio silnoj ljubavi i brizi koje su moji roditelji pokazivali jedno za drugo. Takav je bio njihov život.

Svjestan sam da je moj svijet sasvim drugačiji od njihovog svijeta. Način na koji sam odrastao, filozofija koja me oblikovala, prijatelji, ljubavi, odnosi, mediji, tehnologija ... totalno su drugačiji od svijeta u kojem su oblikovani moji roditelji i njihova generacija.

Mene silno iritiraju osude ljudi koji su odavno mrtvi, bilo da se radi o političarima, glazbenicima, privrednicima ili jednostavno našim roditeljima.

Meni je tužno kada ljudi govore ružno o mrtvima, jer valjda da govore o sebi nitko ih ne bi ni slušao.

Ostavimo mrtve na miru i uživajmo u onom lijepom što su nam ostavili, ružno zaboravimo kao što zaboravljamo svoje ružne trenutke i poteze.