Laprdanja starog prdonje.

Sprašila me kiša u neki čudan, kvartovski bife.
Lutao sam mjesecima po gradovima istočne obale, ali sezona je bila loša
i bio sam švorc.

Minutu nakon što sam ušao, došla je mlada, zgodna konobarica, vjerovatno
studentica koja se financirala konobareći, i upitala što želim.

Babe, prilično sam švorc i ne bih ni ušao da nije ovog pljuska, ali možda mogu dobit
kavu i jaja sa šunkom u zamjenu za malo svirke.

Nasmješila se, rekla da mora pitati šefa i otišla.

Iza šanka je izašao rumeni debeljko kojem je očito bilo vruče i pogledao prema meni.

Kimnuo je glavom i rekao: "Svirka za klopu? Može."

Nasmijao sam se i izvadio gitaru iz kofera, rutinski se naštimao i opalio po country
standardima.

Prostor je bio napola ispunjen, a ja sam šetao između stolova. Ubrzo su svi počeli
pljeskati u ritmu glazbe.

Mali, neplanirani tulumi su mi specijalnost.
Ubrzo je krenula interakcija, kao da se čitav život znamo. Dobacivali su mi, a
ja sam spretno odgovarao glazbom i drskim prostaklukom.

Gazdi se svidjelo i natrpao mi je tanjur do vrha. Dok sam jeo, dvije polovnjače,
zapravo dame u najboljim godinama, su sjele za moj stol, nasmijane i razdragane.

Odličan si, rekoše.
Hvala, nasmijao sam se trpajuči novi zalogaj u usta.

Imamo tulum u petak i ako želiš dobrodošao si.

U petak, može, ali moramo se dogovoriti za honorar.

To nije problem, bit ćeš zadovoljan, pogledale su se i prasnule u smjeh.

Blještao je odsjaj vatre u njenim očima dok sam pričao svoje priče o maglovitim jutrima na rubu stepe,
o velikim kišnim šumama, o beskrajnim krdim antilopa i slonova, o onoj mješavini straha i moći kada
zabijaš koplje u podivljalog vepra, o spuštanju na splavi niz nabujalu rijeku, o ratničkim plemenima koje
smo obilazili u širokom luku i uvijek promatrali izdaleka, o kriznim situacijama koje
se uvijek nekako prebrode ...

Znao sam da dobrodošlica u njenoj pećini neće završiti na tim pričama, ali bilo je ugodno hvalisati se
i podgrijavati divljenje u tim očima.

Zima se već dobro primakla i obrubila jutra injem i mrazom. Predamnom je bio period priča. No
imao sam ih dovoljno do proljeća. U zamjenu za te priče i nešto mesa koje sam donio, dobio sam sklonište.

Slušala me širom otvorenih očiju, na rubu nevjerice ...
a potom grijala svojim čvrstim toplim grudima, grizla i grebala, a onda ljubila i jagodicama prstiju
dodirivala ožiljke i tetovaže na mom tjelu.

Vrijeme je odmicalo. Kratki dani i duge noći prolaze brzo ...

Sunce je sve duže ostajalo na horizontu, a ja sam bivao sve nervozniji. Slutila je da se nešto sprema i
bivala sve nemirnija. Već neko vrijeme bi šutnja bivala sve duža, a ja bih pregledavao opremu i oružje.

Ležali smo to veče jedno kraj drugoga i gledali kako vatra crta nemirne i neobične likove po svodu pećine.

Onda rekoh: "Sutra odlazim".

Osjetih kako se ukočila.

Nakon duge tišine napokon je upitala: "Zašto?"

"Moje su priče pri kraju i moram krenuti po nove", rekoh.

Nagnula se nadamnom i rekla: "Ostani, ove su dovoljno dobre."

"Sada, ali brzo će ti dosaditi, a onda ćeš me početi mrziti i samo ću ti smetati."

"Nećeš", rekla je na rubu očaja.

Tražila je argumente, govorila o nama, o toplini doma, prijetila, vrijeđala ...

"Ti si mlada i još vjeruješ, ali moje navike, moji postupci, moji hirovi i ćud će prije ili kasnije
stvoriti gorčinu u tebi. A to bih rađe preskočio."

Promatram sve to iz svoje sebične perspektive. A drugu ni nemam. Kamo god da se maknem
uvijek koristim iste, malo zamućene, oči. Iskustvo je prokleta stvar i čini mi se da bi
bilo dobro resetirati mozak svako jutro.

Prolazi vrijeme, red sunca, red kiše ...
Malo racija, malo emocija ...
Šoraju me ljudi svojim mislima i namjerama. Savjetima. Politikom
Izbjegavam pričati o namjerama i odlukama jer svi odjednom postanu pametni, iskusni
i brižni.

A ja, citiram, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.