Laprdanja starog prdonje.

sjedim udobno na wc školjci u firmi.
misli mi vrludaju kako obično vrludaju u takvoj situaciji
čujem kako se otvaraju vrata susjedne kabine, pa zveckanje remena,
pa povlačenje ciferšlusa i sve ostale karakteristične zvukove za taj prostor.

odjednom sasvim neočekivano čujem pitanje: "kako si?"

"malo usrano", odgovorim.

pa sljedeće: "šta radiš?"

"evo vježbam", pokušavam biti duhovit.

a onda me presječe: "ej, nazvat ću te malo kasnije, netko mi stalno dobacuje iz susjedne kabine."

Bila je to izložba dugo i agresivno najavljivana u gradu. Izlagač je prijatelj.
Znao sam ponešto o njegovu radu, ali bilo je zanimljivo vidjeti sve te eksponate u drugačijem okruženju.
Osim toga na kraju će biti mali tulum i zakuska za one s pozivnicom, među kojima sa bio i sam.

Stajao sam ispred jednog reljefa i pokušao naći nešto logično u igri sjene i gipsa.

Stala je kraj mene i komentirala na glas.
Pogledao sam oko sebe, ali nikog nije bilo blizu.
Ona me pogledala i nastavila mi se obraćati kao da se već dugo znamo.
Prihvatio sam razgovor. Pričali smo uglavnom o eksponatima i ležerno se pomicali od jednog do drugog.
Večer je odmicala i jedan znanac je sjeo za klavir i počeo svirati neku temu.
Prostor se ispunio zvukom i preostali ljudi su se približili klaviru.
Pojavilo se i vino i sir i sve je izgledalo nekako opušteno.
I sam sam sjeo za klavir i malo jammao sa znancem koji je već svirao.
Ustao sam, a na moje mjesto je sjeo netko drugi.

"Lijepo svirate", rekla mi je.
"To je sve što znam", odgovorio sam i nasmijali smo se.

Otvorila se i pričala o aktivizmu, o ljudskim pravima, o ženskim pravima, o ekologiji, o revoluciji ...

Djelovala je elokventno i informirano.

Kasnije sam je otpratio do njene krntije iz sredine osamdesetih koja je dimila više nego Wartburg
i gledao niz ulicu dok je odlazila.

Toliko o ekologiji, pomislio sam.

Nekoliko dana kasnije u pauzi za ručak pojavila se niodkuda i pitala da li je slobodno da sjedne za moj stol.
Naravno, odgovorio sam.
Slučajno je bila na nekom sastanku u ovom djelu grada, pa me vidjela u prolazu kroz izlog restorana.
Ponudio sam je ručkom i prihvatila je.
Pričala je o projektima, o nekim značajnim ljudima, o borbi za ženska prava, o predrasudama i klišejima društva.

Platio sam ručak i rekao da se moram vratiti na posao.
Rekla je da je za vikend slobodna i ako sam slobodan da bi mogli izaći.

Izmjenili smo brojeve telefona.

Pokupio sam je ispred njene zgrade i krenuli smo u noć.
Lokalni band je svirao standarde, a mi smo popili nekoliko pića, otplesali dva ili tri seta
a onda me pozvala k sebi doma.

Penjali smo se stepenicama i osjetio sam kako postajem nervozan. Neka čudna vibracija u zraku.
Ušli smo u njen stan koji je izgledao kao da je u nj pala bomba.
Klinci su bili u fotelji i na trosjedu, zaspali u pola igre ili gledanja telke.

Počela se ispričavati i odjednom se izgubila njena kompetentnost i sigurnost.
Sve je odjednom izgledalo smušeno i nespretno.
Pomogao sam smjestiti klince u sobu, na krevet i sačekao da izađe iz sobe.
Onda sam joj rekao da ću sada ići.
Zastala je začuđeno i rekla: "Mislila sam da ćeš ostati malo."
"Bilo bi neprimjereno, bolje da sada idem", rekoh.
"Ok", prošaptala je razočarano.
Rekoh: "Čujemo se", iako smo oboje znali da niš' od toga.

Oči su mi još uvijek bile zatvorene, ali um se upravo budio.

Sa zvučnika moje linije sasvim tiho se čulo dylanovo nazalno pjevanje:
"do you love me, or are you just extending good will ..."

Znao sam dobro tu sumnjičavu pjesmu.
U slobodnom prijevodu "da li ti je ljubav lažna?"

Ima li itko da bar jednom nije postavio to pitanje, barem u sebi ili barem sam sebi?

Upoznao sam je kad joj je bilo pedeset i još uvijek je bila komad i pol, a mogla bi mi biti mama:

https://www.youtube.com/watch?v=8NdEIt-W6E8

Kaže on: ljudi su društvena bića.

Čemu onda služe zidovi i ograde, žice i zatvori?
Jesmo li svjesni kakvo je to silno nasilje nad prirodom, graditi
sva ta ograničenja, a biti "društveno biće".

Meni to jednostavno ne drži vodu i vuče na bolest.

Kaže ona: Jesam li i ja sebična ako sam spasila pesa iz azila gdje ga je čekala smrt.

Pa zamjenjen je jedan zatvor drugim. Možda se čini da je ovaj drugi bolji, komforniji, udobniji, ali zatvor je zatvor.
Azil je smišljen jer ljude smetaju pesi lutalice, boje ih se i najlakše ih je nasilno maknuti s ulice.


Spašavajući živote tim jadnim životinjcama mi prešutno podržavamo zločin.

Put do pakla posut je dobrim namjerana, a smrt ponekad izgleda kao izbavljenje.

Stojim kraj prozora stana u kojem živim. Pogled mi pada na veliki park.
S druge strane parka zgrada slična ovoj "mojoj".

Parkom šeću ljudi u pratnji kućnih ljubimaca. Uglavnom pasa i pokoje mace.
Većina na lajnama. Cimaju ih i potežu svaki puta kada prolaze kraj nekog drugog čovjeka i kućnog ljubimca.
Ponekad zastanu i pričaju s drugim ljudima dok se ljubimci njuškaju.
Ponekad uzimaju ljubimce u ruke, izvan dometa drugih ...

Na zgradi preko puta neke dvije žene zalijevaju i obrezuju cvijeće.

Sve izgleda normalno, svakodnevno, opušteno i prirodno.

Ipak u mojoj glavi kao i obično komparacija.
S obzirom da sam lutalica, lovac sakupljač, slobodni strijelac gledam na te stvari drugačije.
Rekli bi neki pomaknuto.

Osim što posjedujemo kuće, automobile, hifi linije i tv, bicikle i odjeću mi imamo silnu potrebu
posjedovati i živa bića. Pese, mace, papige i kanarince, ribice, cvijeće, drveće, šalatu i krumpire,
pa i djecu, partnere, roditelje.

Koliko smo daleko otišli "u ime ljubavi"?
Znači li ljubiti zapravo biti sebičnan?
Ne bi li svijet bio puno bolje mjesto da se bavimo sobom i ostavimo sve oko sebe na miru i slobodi?

Možda je Dylan davno dao odgovor u onoj svojoj pjesmi.

Početkom, ili već sredinom, devedesetih svirali smo u istom klubu. Oni petkom, mi subotom ... ili obrnuto.
Zapravo nije ni važno.
Oni mladi studenti puni snage i bunta, mi na pragu sredovječja, iskusni i proračunati.

Dolazili smo jedni drugima na svirke i družili se. Ponekad zađemali i uglavnom bilo je nam je dobro bez obzira na
razliku u godinama.

A onda su nam se kako to obično biva putevi razišli. Čuo sam poneki glas o njima, ali više nikada ih nisam sreo.

Sjedim neki dan za kompom i lutam bespućima youtube-a i pa ugledam poznato ime ispod filmića.
Kliknem i otvori se snimka svirke iz nekog zagrebačkog kluba. Traje više od dva sata.
Odmah prepoznam karakterističan lik, frizuru, stav, kao da se ništa nije promjenilo zadnjih dvadeset i kusur godina ...

Ali ovaj puta on je bez banda, sam, u pratnji neke djevojke.

Datum svjež, ovogodišnji.

Snimka klupska, zadimljena i tamna pa ne nazirem tragove na licu, ali on bi sada morao imati četrdeset i neku,
djevojka (ili žena) kraj njega desetak, ili više godina mlađa.

Repertoar isti, nepromjenjen. Prodaje nostalgiju. Radi to rutinski, bez emocija, bez želje za napredovanjem,
za rastom.

Muči se.

Mučim se i ja dok to gledam, ali ne prestajem, kao da očekujem da se dogodi neko čudo i da se opet pojavi onaj
lav iz prošlosti.

Na kraju odustajem. Gasim sve. I komp i svjetlo i sebe.

Ležim u mraku i promatram sjene u sobi.

Više nam ni glazba nije sexy.

Tužan sam i razmišljam, gdje to griješimo, u kojem to točno trenutku novac postaje važniji od života.

"Pička je zlato", promrmljao je sebi u bradu, držeći se objema rukama za šank.
Brada mu je bila spuštena na grudi, a pogled dalek i izgubljen.
Sjedio sam dovoljno daleko da me ne smeta, a opet čujem njegovo trabunjanje.

Podigao je glavu i pogledao me mutnim očima.

Trenutak potom noge su ga izdale i stropoštao se na pod.

Ostao sam sjediti na svom mjestu, potpuno nezainteresiran.

Dvojica su priskočila, podigli ga i odvukli do najbližeg stola,
tamo ga posjeli i spustili mu glavu na stol, gdje je ostao nepomičan.

Popio sam svoje piće do kraja, platio i krenuo dalje.

"Pička je zlato", odjekivale su njegove riječi u mojoj glavi.

Pomislih: "Koliko zlata čeka razasuto okolo u silnoj žudnji da ga netko uzme,
a čovjek rasipa ovozemaljsko vrijeme na sranja poput alkohola".

Vidim na FB-u netko stavio jednu od onih FB mudrosti:
Stiže proljeće pa sada one sa karizmom mogu odmoriti jer stižu one sa sisama.

Sve manje me zanimaju i karizma i sise.

Jedino još cijenim mir.

Bila je to ljubav, ljetna i kratka, poput večine takvih ljubavi.

Upoznah je ispred Studentskog Centra nakoj jedne od onih legendarnih matineja,
na samom kraju srednje škole.
Poljubila me prvi put na tramvajskoj stanici na uglu Savske i Vodnikove tog
istog dana. Sasvim iznenada i neočekivano.
Bila je curka savim drugačija od ostalih. Nijedna prije nije bila toliko
otvorena i poduzetna.
Trajala je naša veza nešto manje od mjesec dana. Iako me s jedne strane
silno intrigirala, s druge mi je bilo jezivo iritantno to što je uvijek kada
smo bili sami pričala o svojim bivšim.
Jedne večeri rekoh da mi se to ne da slušati i da je bolje da se vrati tim
svojim bivšim.
Rekla je hladno:"Ok", ustala i zauvijek otišla.

Bio sam ponovo iznenađen njenom reakcijom. Moj ego dobio je prvi strašan udarac.
Zar neće biti nimalo dramljenja, niti jedan pokušaj da prebrodimo ovu malu
krizu?

Ne, ona je jednostavno otišla hladna poput leda.

Sljedećeg dana uzmem gitaru, sjednem na bicikl i odvezem se do Maksimira.
Trebala mi je samoća i malo mira u šumi.
Sjedim na svojoj omiljenoj klupi i nestajem meditirajući glazbom.
Uvijek je gitara bila moj najbolji sedativ.
Ubrzo se pojaviše dvije djevojke, sređene, lijepe i mlade. Sjednu bez
pitanja na drugi kraj te iste klupe, valjda privučene gitarom, jer ja sam bio
nevidljiv za čitav svijet.
Prenule su me i prekinule u mom putovanju.
Stavio sam gitaru na klupu i zapalio pljugu praveći se da ih ne primjećujem.
One su se nešto došaptavale no nisam se ni trudio znati što.
Povukao sam zadnji dim i ugasio pljugu.
Ustao sam lagano, stavio gitaru na rame, zajahao bicikl i odvezao se preko
Maksimira do Dotrščine. Tamo je bilo više mira za mene.

Desetljećima kasnije sjedim za stolom u kazalištu Kerempuh čekajući predstavu
i ugledam je u pratnji nekog ćelavog visokog dinaroidnog lika.
Izgleda malo gospođasto, hladno, ali još uvijek lijepih crta lica i solidne linije.
Pogledi su nam se načas sreli, ali jednakom brzinom i razdvojili.
Sumnjam da je mogla spojiti moj krupan, sjed i bradat lik sa onim mršavim, dugokosim
dječakom iz Studentskog Centra.

*

Sjedio sam na tom barskom stolcu i zabavljao ljude.
Stari mačak u najboljim godinama, premazan svim mastima.
Do vraga, otkako znam za sebe uvijek sam u najboljim godinama.

Sjedila je za stolom odmah do mene. Prenapadno sama i gledala me netremice.
Njeno lice i tamna kosa sa preljevom kane podsjećali su me na davno izgubljenu
ljubav.

Bio sam u jednom od onih dobrih kreativnih momenata, na rubu ludila, kada
magija ispuni zrak, staklenka sa nebeskim začinima se prevrne i sve dosegne neko
drugo višlje stanje.
Uobičajen žamor je zamro i svi su osjetili da se događa nešto drugačije,
nešto čudno, nešto rijetko i vrijedno.

Prsti su titrali žicama, a moj promukli bariton pjevao o ljubavima, izgubljenim
i ponovo nađenim. Odlutao sam iz stvarnosti i glazbom vodio ljubav sa njom.

U njenim očima vidio sam divljenje i požudu, a umom mogao dodirnuti i namirisati
njene navlažene gačice, miris kose, glatku svilu njenih mladih grudi i bedara.

Konobari su raznosili alkohol a izmaglica dima činila slike lelujavim ...

...

Sjedili smo rasčupani i zgužvani u mom autu, parkiranom iznad grada, s pogledom na
svjetla ulica i reklama.
Pušili smo i držali se za ruke.
Rekoh:"Tako si mlada ..."
"A ti tako star ...", prasnula je u smijeh.

"Gladan sam, haj'mo nešto pojesti ...", odgovorio sam smijući se.

Zvjezde su se kupale u moru dok smo ležali na plaži i brojali ih onako mladi i zaneseni.

Toga jutra sjedila je, s mamom, u busu nekoliko sjedala ispred mene.
Svojom rudlavom medastom kosom privukla je moju pažnju čim je ušla u bus.
Mornarska majica i tregerice, svjetlo plave espadrile i torbica sašivena od starih traperica
kao da me i sada vraćaju na sam kraj sedamdesetih.
Čim sam je vidio poželio sam ljubiti te usne.
Bus je stao u Skradu na petnaestak minuta i svi su izašli protegnuti noge.
Prošao sam kraj nje i kao slučajno je trknuo samo da skrenem pažnju na sebe.
Okrenula se i zbunjeno me pogledala.
Nasmijao sam se i rekao: "Oprosti"
Nasmijala se i ona.
Kasnije se u busu nekoliko puta okrenula kao da me traži.
U Rijeci sam mjenjao bus i molio se nebu da i ona ide tamo kamo i ja.
Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam je ugledao na istom peronu.
Nasmijala mi se.
U Krku su ona i mama vadile svoje kofere, a ja sam nabacio na leđa ruksak i gitaru i mahnuo joj.
Pitao sam mogu li pomoći, ali me njena mama brzo odkantala.

Večer je bila topla i čarobna, muvao sam se među šetačima i nadao se da ću je negdje ugledati.
Sjedila je na zidiću mašući nogama naizgled odsutno.
"Bok", rekao sam pomalo napadno.
Pogledala me, nasmijala se i odgovorila:"Bok"

Odjednom smo se našli na plaži. Sami, svoji, odvojeni od svijeta.

Zvjezde su nam se spustile u oči, podigao sam se na laktove, nagnuo se nad nju i poljubio te usne.
Osjetio sam topli dlan na svom vratu i okus Wrigleys žvake na jeziku.

Znao sam da je dovoljno samo iskreno željeti i zamoliti nebo da nam ispuni želje.

Dani su na granici prolazili sporo i sparno. Činilo se da siesta nikada ne prestaje.
Zavučeni po sjenovitim kutevima zgrada čekali smo večer.
Sjedio sam u lokalnoj kantini i tekilu ispirao ledenom Coronom.
S vremena na vrijeme bih cjenikom mahnuo kao lepezom i nalaktio se na drugu ruku.
Pojavila se na vratima u bijeloj haljinici pripijenoj uz tjelo, dok joj je kosa crna
kao ugalj bila podignuta u visok rep/palmicu.

"Hi", dobacila je i odmah sjela za moj stol.
Znali smo se od ranije. Dolazila je redovito na svirke i plesala kao luda. Ali uvijek
sama.

"Šta to piješ?", upitla je.
"Kao i obično", odgovorih.
"Rano si počeo danas", nastavila je.
"Rano? Paaaa, kako se uzme", rekoh lijeno.

Naručila je cugu i nastavila pričati. Nisam baš bio koncentriran. Mislima sam nastojao
odagnati vručina, pa sam prizivao Evropu i snijeg.

Odjednom mi je povukla ruku na koju sam bio nalakćen i glava mi je trznula prema dolje.
Pogledao sam je i rekao:"Šta to radiš?"
"Uopće ne slušaš", reče.
"Malo su mi pobjegle misli", priznao sam.

"Ovo je važno", nastavila je.
Sjeo sam ravno, stavivši obje ruke na stol i pogledao njene crne indijanske oči.
"Slušam."

Pričala je nešto o lokalnom svećeniku koji joj nije dao mira i njenim roditeljima govorio kako je opsjednuta.
Rekoh kako svugdje ima ljudi čiji je život podređen misiji petljanja u tuđe živote.
Govorila je dugo, no nisam siguran da sam baš sve shvatio. Ta mješavina engleskog i španjolskog
bila je teška za praćenje, a i tema me nije previše zanimala.

Prekinuo sam je u jednom trenu i rekao: "Ne znam gotovo ništa o egzorcizmu, ali
znam da bih ti ja mogao utjerati vraga", gledajući je prilično izravno.

Pogledala me oštro i ustala. Šutila je časak, a onda se kiselo nasmijala.
"Budalo", prosiktala je, a onda dodala "imat ću to na umu".
Potom je otišla.

Sprašila me kiša u neki čudan, kvartovski bife.
Lutao sam mjesecima po gradovima istočne obale, ali sezona je bila loša
i bio sam švorc.

Minutu nakon što sam ušao, došla je mlada, zgodna konobarica, vjerovatno
studentica koja se financirala konobareći, i upitala što želim.

Babe, prilično sam švorc i ne bih ni ušao da nije ovog pljuska, ali možda mogu dobit
kavu i jaja sa šunkom u zamjenu za malo svirke.

Nasmješila se, rekla da mora pitati šefa i otišla.

Iza šanka je izašao rumeni debeljko kojem je očito bilo vruče i pogledao prema meni.

Kimnuo je glavom i rekao: "Svirka za klopu? Može."

Nasmijao sam se i izvadio gitaru iz kofera, rutinski se naštimao i opalio po country
standardima.

Prostor je bio napola ispunjen, a ja sam šetao između stolova. Ubrzo su svi počeli
pljeskati u ritmu glazbe.

Mali, neplanirani tulumi su mi specijalnost.
Ubrzo je krenula interakcija, kao da se čitav život znamo. Dobacivali su mi, a
ja sam spretno odgovarao glazbom i drskim prostaklukom.

Gazdi se svidjelo i natrpao mi je tanjur do vrha. Dok sam jeo, dvije polovnjače,
zapravo dame u najboljim godinama, su sjele za moj stol, nasmijane i razdragane.

Odličan si, rekoše.
Hvala, nasmijao sam se trpajuči novi zalogaj u usta.

Imamo tulum u petak i ako želiš dobrodošao si.

U petak, može, ali moramo se dogovoriti za honorar.

To nije problem, bit ćeš zadovoljan, pogledale su se i prasnule u smjeh.