Mali princ

Ali otišao je danas sa mnom k liječniku, i čekao dok nisam bila gotova, i shvatio moju ljutnju na šeficu koja želi da sam joj (i svi mi "pod" njom na raspolaganju 24 sata dnevno... I kuha mi čaj dok ja i sada kod kuće radim (za što???) sva prehlađena...
Sasvim ok Valentinovo...
Možda ovaj vikend bude malo vremena i za nas...

Mrzim triedesete... Vrisnuh to neki dan, i što je bilo najčudnije, u trenutku poslje sam shvatila da je to istina... My man me pogledao u čudu i iskomentirao da nisam u pravu: imam njega, super dijete, posao, novi stan i sve je ok... Ali tako sam umorna stalno, vučem se s posla pazeći da u tim visokim petama hodam koliko mogu elegantno i uspravno iako me noge ubijaju, navečer se bacam na krevet mrtva umorna, a prije toga jedva se natjeram oprati zube... Od stresa dobijem upalu mjehura svako malo i onda šizim po mjesec dana i nemam snage ni volje nizašto... A što je najgore dani prolaze kao ludi, i te tobože tridesete \"najbolje godine\" polako mi izmiču iz ruku... Dobro ima tu i nekih prednosti... Sve je onako sređeno, nije baš da bih se vraćala u dvadesete, samo ne znam što slijedi dalje, ima li čega dalje, izazova, ljepote??!!???...

U ime nečega
Sve radimo u ime nečega…
(In the name of love…
What more in the name of love?)
Poludih danas... U ime čega netko od mene traži da ostajem na poslu duže nego trebam, nego mi je dvostruko radno vrijeme, da radim posao nekog
drugog koga se lijepo pušta na miru jer i tako se ne želi angažirati i jer i tako neće obaviti posao kako treba... Ne mogu vjerovati da stvarno vrijedi ono "tko hoće raditi još ga se samo više optereti"... a mrtvom umornom baš ti i ne vrijedi puno neka mlaka pohvala...

Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije bezvrijedan je.
Ali onaj tko poima, taj i voli, zapaža, vidi…Više se voli ono o čemu se više zna…
Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.
Paracelsus

Vani krasno sunce jesensko... Lijep dan, ali tako me to uspava... Baš kavica ne bi škodila... Još moram raditi do 7... Ali nema veze... Danas je petak i dolazi vikend... Tak` me to veseli....

Nešto sirovo, divlje je u tebi,
ali zamotano u fini uglađeni omot tvoga glasa
 i riječi…                                       
Nešto bezobzirno, sebično,
dječački,
ali te usne i meki poljupci
(gdje smjestiti to?)…
 
(Mogu li stići do tebe, mogu li ti prići ikada?)
 
Ne mogu ti naći grešku, a svi bi je trebali imati , zar, ne?!?

Radim danas cijeli dan, a i inače uglavnom... Skoro propustih i ovu Europu...Vrlo važno...Tak`bih voljela odseliti negdje na more... Ali sada me strah poplava i valova tamo pa i to otpada... Da l`stvarno tamo ( na moru ) ljudi sporije i mirnije žive?

Što netko u sretnom braku radi na Iskrici???

Rumena zora,
taj miris borova
i mora,
poljupci za dobro jutro
i cvrčci...

Nekad napravi sve... I više od svega a u tako malim stvarima... I sve je kristalno jasno i lijepo. Hoću li i to zaboraviti pa onda opet gnjaviti zbog ničega?

Iako to nije ono što mi je obilježilo ljetovanje ( a krasno je bilo, stvarno krasno, malo se hvalim sama sebi)...
Zato komentar samo usput... Centar jednog zgodnog mjesta uz obalu... V kao Vodice... Društvo (nas šestero) sjeda u  kafić, nije nam bitno koji je, i cijene i lova ovaj put nisu važni... Idemo na sladoled, idući put možda nešto drugo... Sada hoću sladoled, ništa posebno, klasično: jagodu i vaniliju u čaši, dvije kugle i to je to, treću stvarno ne mogu pojesti... A mlada poslužiteljica kaže nam da se u čaši mogu naručiti jedino tri ili više kugli... Stvarno me naljutilo: naplatite koliko hoćete, ali neću tri kugle nego dvije, a ako hoću i jednu i ne želim je lizati u kornetu moja stvar... Ne sretoh još takvu poslovnu politiku ni u jednoj slastičarnici... Ili možda ima, a ja ne znam... Ali ne sviđa mi se...
Dobro ipak sam šutjela i naručila tri... Jer sam ja neko pristojno dijete, ali bila sam nesretna sa svim tim... I neću više tamo... (Naš turizam...?!)
A inače super ljeto...

Treperi modro
 
Treperi modro,
Bljesak kroz mrak…
Približavaš se…
 
Naša transport odijela,
Rok trajanja – tisuću svjetlosnih godina,
Na putu kroz mrak…
 
Kroz cilindar nazirem ti oči:
TREPERI MODRO…
 
Slučajan susret,
Kao slučajni brojevi,
Treperi modro OVAJ tren.
Za nas nema šanse.
 
Udaljavaš se.
Bljesak kroz mrak.
Treperi modro.

N. je danas spustila šalicu s kavom na stol i značajno rekla:'' Moj se svemir ne vrti oko tipova.''
Možda bismo je i prestale pozivati u društvo da nije dodala:''Moj svemir se vrti oko jednog tipa...''
 

Pričaš mi o kamenoj kući i maslinama…I pitaš hoću li rađati tvoju djecu. Zar tamo negdje nakraj svijeta, u kamenjaru…? Živimo u posve drugom filmu. Ali sad ti klimam glavom, dodirujem ti kosu i dajem da me poneseš preko valova… Priznajem ti da sam tvoja (ovaj tren)… I smiješim se djetetu pred sobom… Ah, mali princ s tijelom muškarca i tako zavodljivim glasom i riječima...
I opet se vraćam u svakodnevicu, tramvaji žure, dolaze i odlaze, hodam ulicom kroz mnoštvo, sama… Dobro, Ela me čeka u kafiću, naručujemo kavu…Ela je obična, još puno običnija  i bezveznija otkad smo imale onu malu raspravu. Više nisam povrijeđena kao prije, ne plačem zbog toga, ali nema one topline  s kojom sam na nju mislila. Ali nađemo se redovno kao i prije, iz navike, dosade, jer je moja prijateljica. Ela priča o Marku, vidjela ga je kad je ovaj vikend bila kod svojih… Posve promašena stvar, susret na ulici, priča koja ne vodi ničemu… Jer je ne zove, jer nije na raspolaganju, jer  to što ju je pogledao ili nije ne znači baš ništa, jer ima posla cijele dane i jer ima i onu drugu…Ali ne kažem joj to… Kažem da možda ima posla, kažem da svi živimo prebrzo, da ne stižemo srediti ni svoje misli… Možda ima nešto i u tome, a i loše je biti glasnik loših vijesti… Možda i ne želim da kod nje bude sve O.K. Prijateljice!?
Vidjeh te danas u bijelom automobilu, slova su promicala ispred mene. U trenu mi se magle oči…Osjećala sam se nekako luckasto… Poseban. Bio si poseban. Bio.                                                 
Izgledao si danas pomalo ozbiljno i tužno. Mali princ bez svoje ruže.
A sam si izabrao. Sve je uvijek bilo tvoje: mišljenje, izbor i odluka. Ja nikog ne molim i ne pravim probleme. Život je dovoljno kompliciran i bez toga.
''Sandale s tim remenčićima su jako zgodne, gdje si ih kupila..?'' voljela bih da su moje i da mi tako dobro stoje, odgovor i nije tako bitan.
Jedna noć. Drugačija. Toliko pahuljica u mojoj glavi. Samo poljupci, topli i meki. Možda je cijeli svijet poludio i  rat je promijenio naše živote. Samo jedna noć…I samo jedan život da učiniš što želiš…
A raskrižja koliko god hoćeš.