KAD VRIJESAK ŠUMSKI CVJETA...KUTAK ZA POEZIJU I CVIJEĆE....

Zora
već se budi.
Plava.
Istok
rumenilom rudi.
Mjesec
smušen
još na nebu spava.

obodom olujnih oblaka
tiha tamnina tinja.
sivkasto sijecište sijeva.
zlatasta zmija zapjenuši zrak.
 
kapne kap...
kolovitom koprenom krene.
šumnim šapatom šušti.
romorom rahlim romoni.
 
silinom sijevne i sikne.
zaplavi zaglušnim zlotopotom.
prši, pjevuši, i pada, i pljušti...!!!
 
Kiša.......!!!
***
zaplavi zapad
i zatravi zapare zadah znojni.
oblake oblomi okidanjem okrajaka.
trga tragove tištećih taporaka.
 
kida kapke kalovitih kora.
razbija, razara, razahli...nebostan
noćištem nesnenim nijemo naizatkan...
zašušti, zaplaminja,
zaplavi, zapuhne, zavihori...!!!
 
Vjetar.......!!!
 
utjeha umornog uma...
sjenovita strast satrtog srca.
uzdah umornog tijela.
utišaj uplovnog utočišta...
 
Vjetar...i kiša....... Vjetar...i kiša......:)
(JANAKI) 
 

U nemirima svojim, i u mukama,
uzalad tražimo odraz Njegova Lika,
ne videći patnje trag na tuđim rukama,
ni znamen Križa u očima prolaznika...
(Agape...suton...ulomci)
 
Daleke i bijele ceste me mame,
mekoću koraka, da osjeti prašina,
i k Tebi leti moje misli same,
u meni spokoj Tvoj je, u meni Tvoja tišina...
(Quo vadis?...praskozorje...ulomci)
(JANAKI)

Mekim blagodarjem vremena,
paučinu prošlosti sa nježnošću ja skidam.
Rješavam se sveg' olovnog bremena,
vezi bolnih čvorova u svome biću kidam.
 
Sa starih, oronulih stijena,
komadiće trgam naših svijetlih uspomena.
Kad tako smo se sneno združili, zaljubili,
sjedinili, zavezali, jedno u drugom se izgubili.
 
Cijeli svemir bješe potka
isprepletenih nam niti,
jer, ljubiti smo htjeli samo,
i ljubljeni biti...
(JANAKI)

U vrtu mome zelenom,
maglica ljubičasto siva
nad krošnjama pluta, 
zakašnjeli oblak
nebosklonom luta,
putanjom nekom snenom,
a lune kugla,
sjajna i živa,
u noćne prodire sjene,
mekim dahom
svjetlosti svoje srebrene, 
čaroliju vrta
načas otkriva,
načas skriva...
(JANAKI)

Ti si poput divlje oluje,
što negdje iskaliti se mora,
nose te podvodne struje,
do tajnih, sakrivenih dvora.
 
U tebi previre nemir,
ti ne mariš za spokoj, milinu,
za tebe premalen je svemir,
ti hoćeš samo u visinu, daljinu.
 
Ništa te neće zadržati,
kad zacrtaš svoju opasnu stazu,
ja čekam, šutim; koliko ćeš izdržati,
dok ne potražiš moju mirnu oazu.
 
Tu je tvoj ležaj od mekog pijeska,
nad kojim buja paprat i mahovina,
i vjetar raznosi latice vrijeska,
i šumi šuma, i zbori tišina.
 
Tu je izvor, i rijeka, i delta k njoj,
kao lepeza, što tirkiznim promatra okom,
kada ćeš k meni, i u dom svoj,umoran stići,
i kojim ćeš doploviti tokom...
(JANAKI)

Ne, nemoj niti pokušavati, mene zavoljeti,
jer nikada  znati  nećeš  kakva sam stvarna ja.
Ne... nemoj, molim te, mene će mučiti i tebe boljeti,
ti i ne slutiš kakva je moja sudbina.
 
U tamnome, tajnom zakutku srebrnih  litica,
gnijezdo se moje uz oštricu stijene privija.
Tek krhko skrivalište, do naleta jesenskih vihora,
skromno prebivalište, do nadira snježnih oluja.
 
Ti ne znaš, da k'o nad  obzorom umorna ptica,
što doma nema ni  utočišta...
Ja uranjam u beskrajno sve, u  beskrajno ništa,
ja izmičem, bježim, ja odasvud odlazim, selim.
 
I nema za mene sigurnog  tla,
što svakim se korakom ne obrušava.
Tla kud bih sletjeti mogla,
niti kad najbolnije ili najsrčanije želim.
 
 Moj dom je sjenka  oblaka, moj dom je pusta pučina,
gdje  nema  ni brazde  broda,
 ni  traga jarbola.
 
Nego samo duboke vode modrina,
oluje znak, i sunčev trak, i fijuk vjetra, i potom,
tišina...
(JANAKI)

Draga mi je ova zemlja, škrta, sušna, žedna, slana,
što za vodom žudi, večerom  i jutrom svakog novog dana.
 
Drag je meni ovaj kamen sivi, milujem ga pogledom;
i modrina morska, što se sljubljuje sa nedogledom.
 
Prašina, k'o  žena zaljubljena, ulazi pod kožu, 
uvlači se u sve moje pore.
Nadolazi plima. Miris zemlje utišan zablijedi.
Odnosi ga more.
 
Opojni vonj smole bora,  maslina i kadulja
me dotiče, obavija i dira.
U mom srcu pjesma cvrčka
k'o svjetlucav, visok akord glasovira.
 
Ja  dobrohotnom prolazniku darujem
baš ovu sol i zemlje ove škrte znoj.
A tko  želi premamit' joj ljepotu,
nije teško - budi ponizan, i ostani svoj.
 
Promotri planine ponosne i sure,
što u nebosklon uranjaju.
Pa se prigni i poljubi suhu majku zemlju,
i naslijedi one što se njenom biću klanjaju.
(JANAKI)