the first cut is the deepest

Davati želim i primati. Svoj mir želim podijeliti sa drugima, jer sve što se nesebično dijeli, umnožava se. Svima želim dobro, radost, mir, utjehu.
Ravnoteža. Mir. Pozdravljam te, svijete!!!
Četiri je broj stabilizacije. Broj prizemljenja i simbolika kvadrata. U sebe čvrsto utemeljenog. Stabilnost je ono što želim, osjećam i privlačim u svoj život. Broj ravnoteže. Četiri su strane svijeta. Četiri su elementa. Okrećem se istoku, jugu, zapadu i sjeveru. Razmatram snagu i osobine vatre, vode, zraka i zemlje. Izgovaram riječi koje prizivaju vladare ovih elemenata.
Iznad mene blista zvijezda heksagrama. U meni je ravnoteža i mir. Equilibrium. Misli, događaja, osjećaja i senzitivnosti. Razuma, čula, emocija i intucije. 

Ponovo spoznajem suštinu. Treba  hrabrosti da se u nju povjeruje. Usred povremene zloće, slabosti i pokvarenosti  svijeta stoji istina.
Ljudi su u srcu dobronamjerni.  Željni da izraze darove koje posjeduju.  Voljni da pomognu. Da budu korisni. Ljubazni. Konstruktivni. Maštoviti. Zabavni. Prijateljski. Otvoreni. Ranjivi. Željni pohvale.  Priznanja. Poštovanja. Zahvalni. Jednostavni.
Nad svakim bićem svijetli neka samo njegova  zvijezda koja ga vodi. I mada joj možda ne razumijemo smisao ni svrhu, i srce i razum se povinuju  onom što im srž  bića blago naređuje... 

Nedjelja je dan odmora i obično je lijepo provedem i isplaniram nešto ugodno i opušteno. Jutros sam se probudila prerano, u šest, sa strašnom glavoboljom. Bilo mi je jako hladno, iako je dan ugodan za ovo doba godine.
Imala sam osjećaj da mi kucka i lupka u štitnjači. Kao da me nešto guši. Miris tople jutarnje kave izazvao je mučninu. Nisam je mogla popiti. A inače uživam u tih 15 minuta nekog maštanja i tišine, dok na miru kavicu pijem. Sve što je bilo za doručak, zgadilo mi se. Nisam uopće imala apetita.
I  tako cijeli dan. Teško je podnositi sve te simptome. A i općenito u meni danas struji neko nezadovoljstvo. Ovo logiranje, razgovor i komentiranje, jedino je što mi je uljepšalo provedeno vrijeme. A i na to sam se odlučila sa velikom dozom nervoze i neobičnih očekivanja, više negativnih. Što je to sa mnom danas? I što  i kako dalje?

Kako napisati svoj prvi log?  Kako iskreno izraziti ono što misliš i osjećaš?  I da to netko čuje, doživi, osjeti, primijeti i shvati.  I da mi se moja riječ ne vrati bez odjeka i odgovora.  Da ne ode u prazan prostor. Da ne ostanem sama sa svojim mislima. 
Izgovorila bih lijepe stvari. Ružne stvari. Tužne stvari. Vesele. Smiješne. I one obične, svakodnevne. Hoće li ih tko pročitati? Primijetiti? Odgovoriti?
Ili ću samo otkliziti ekranom u statističko ništavilo? Kao kotačić u masi? Jedan log više. I nikom ništa.