Round Robin

Broj samica je, generalno gledajući, u porastu. Za dokaz te tvrdnje, nije niti potrebno nešto detaljno zavirivati u surove statističke podatke. Dovoljno je površno preletjeti novine, naročito ženske ili se jednostavno ulogirati na neku društvenu mrežu. Zajednički nazivnik svih njihovih "kuknjava", mogao bi se sažeti u konstataciji da, jadne, ne mogu pronaći "srodnu dušu", da stalno krivo izabiru partnere ...

One koje se još nisu udavale, prepričavaju svoje "samo što nisam" veze, u trnovitoj potrazi za "pravim". Rastavljene razglabaju o tmastoj instituciji braka koji ih je gušio. Uglavnom, sve isti klišeji. Dovoljno je samo preletjeti tekstove okom i već je sve jesno...

I onda, jednom, u trenutku očaja ili teške depresije, kad se po desettisucaiprvi put probude u praznom krevetu, dođu na briljantnu ideju da pošalju upit, glede svog problema, nekom ženskom časopisu. Tamo, naravno, dobivaju dubokoumni odgovor neke profesionalne sveznalice, eksperta za veze koja se btw. nekoliko puta rastajala, osobe koja doma nema "ni kućeta ni mačeta", pa čak ni biljku (eventualno plastičnu) - a kamoli muškarca, ili je jednostavno - lezba ...

Slična šema vrijedi i za kave ili slična druženja. U pravilu, sugovornice su u istoj kenji, sa istim problemima. Jedino što im uspjeva, jest da se nadopunjuju u sarkazmu, dijele rupčeke za plakanje i rade promet birtiji u ovoj crnoj recesiji ...

Praktično riješenje postavljene problematike se ne nadzire, polako se mire slikom da budu u "zrelim" godinama okolo hodale s mačkama i pesima, sa svakakvim čudnim šeširićima na glavi, postavljajuci si pitanje - gdje je greška? Istovremeno, poznati ženski jal, budeći se, počet će postavljati neka zatomnjena pitanja. Kak to njih dva mogu bit skupa? Kaj ona vidi u onom kretenu sve ove godine? Kak on, tak feš, može biti s tom neuglednom glupačom?

Analiza, samoanaliza, samopsihoanaliza, postaje trnovitija i bezobzirnija u usamljenim besanim večerima, ali uzrok problema se ne nadzire ...

Prvo i osnovno - lažu vas!

Pumpaju vas u svim sredstvima javnog obraćanja, jeftinim ljubićima, da tražite sličnog! Vi, naravno, indokrtinirani, postavljate to pravilo kao osnovni kriterij. Navodno, morate imati isti gastronomski, muzički, umjetnički ukus. Morali bi se isto kužiti u iste stvari, završavati jedno drugom rečenice, sinhrono razmišljati, voljeti iste poze u krevetu ...

Ma nemoj! Mora da je jako zabavno živjeti sa sobom u špiglu, navodno. Ako vam se i dogodi takva veza, ubrzo ustanovite da vas "guši", da vam veza postaje teška i pomalo naporna. Nakon nekog vremena, sukladnost više i nije tako zabavna. Voljeli biste imati malo vremena za sebe, ali nema šanse, vaš partner je stalno tu da vam "pomogne". I živite život "u kutiji". Možda i naslućujete da postoji svijet i izvan "kutije", ali vam nikako ne dopire do mozga da ste se, u stvari, izborom osudili na kolotečinu. Prekidate vezu i tržite nekog još srodnijeg - za popizdit!

Prvo pravilo magnetizma, fizika u osmogodišnjoj školi, vas uči da se plus i minus, različitost, privlače! Samo različitost mišljenja može iznjedriti napredak. Ako dvoje misle isto, nema nikakvog pomaka. Osuđeni ste na intelektualnu i afektivnu klopku zivota u "kutiji", ne razumjevši temeljnu zabludu. Jedino, što bi vam, možda, trebalo biti na približnom nivou, jest ono što popularno nazivamo općom kulturom. To vas postavlja u poziciju ravnopravnih sudionika u razgovoru, s ujednačenom "težinom" izgovorenih argumenata.

I to je to, sve ostalo je duda varalica ...




sagittariusclassic

U kuću su mi se uselile ptice. Mislim, ne baš u kuću. U glavu. A budući da sam ja u kući, eto. Postal mi je pogled tijesan. Onak, tmasta, masna, tijestovita ljepljevina unaokolo. Magla. Nije da ne volim maglu. Noć. Nije da ne volim noć. Volim. Fest ju volim. Ne volim tamu koja nema nijanse i smjerove. Ni uzroka, ni povoda. Onak, tu nespadajuću. Ko da ju je netko dofural u šleperu i istovaril mi ju u dvorište. Oko kuće. U kuću. I u moju glavu. Zato su se naselile ptice. Ponasjedale po trnju misli i digle dreku. Ma nije da mi nije draga toplina kamina, pucketanje drva u vatri, ali... proklete ptice vrište. Jate se. Putuju nekam. I ja bi...
Ki me vrag puntal prvi put denuti ruksak na leđa i dignuti palac kad sam bil klinac... Teško je izbiti ptice iz glave...



Traper

... ali je svaki drugi onda odmah počeo sa..“put do zvijezda posut je trnjem“ ili onu „ ... ispod
zvijezda malen“ ... zavisi koliko je bio učen, načitan ili samo „pod gasom“. I dosadilo joj je.
Jer je bilo predvidljivo. Jer je znala, a i oni su znali, da ona zna, svaku od tih citiranih.
Djelovala je tako. Kao da zna. Prepoznavali su to u njoj. Znala se doimati i naivna i nevina.
Kako je kojeg procijenila, tako je prilagodila sebe. Smijala se na pravim mjestima, na još
pogodnijim ušutjela i samilosno slušala, a oni su pričali svoju priču. Rijetko ko bi se, ako
ikoji, na kraju večeri ili tmurnog jutra, sjetio da je malo toga čuo od nje, a o njoj. Pustila ih je,
neka pričaju, ionako su samo pričali. Ponekad, rijetki su bili uistinu zavodnici. Uglavnom su
bili izgubljeni nesretnici. Međutim, nemali niz njih bili su sanjari. Sanjali o danu kad će moći
ovo ili ono. Ništa nisu poduzimali, a bilo je i razočaranja i nesreće, one osobne, bolne, gadne
i gladne. Koja te odvlači u sjenovita mjesta, gdje je duša sama, ogoljena, otvorena i napokon
bez srama. I pričali bi. Istinu i tajne. A ona je slušala, tješila, savjetovala. Ponekad je prešla
na osobnu razinu i doživljavala ih kao mogući potencijal. Vjerovala, ulijevala nadu, poticala.
Pa iznervirana njihovom inertnošću, docirala. A onda je odustala. I sad je bio kraj njenog
dežurstva. Odlogirala se. I ugasila je telefon. Još je jedno tmasto, smogom ispunjeno jutro
pred njom. Jesen je ovdje takva. Popit će kavu, zapaliti cigaretu u centru i krenuti na plac.
Nada joj je pravo ime. Koje nosi preko dana, koje stoji u dokumentima, na koje se odaziva,
ovima sa licem, iz ovog svakodnevnog, a njenog svijeta.



ladonna2



(upute u blogu prije)

Round Robin je stilska vježba ili zabava, kako hoćete, za ljude koji uživaju u pisanju. Radi se o dogovorenoj suradnji po određenim (vrlo labavim) pravilima da se pišu pjesme, priče ili čak romani, ako svima krene, naravno.

Na blogu VirtualGeisha imate primjere tri runde; jedna je bila sapunica u nastavcima, druga zadani naslov, treća je bila zadana tema Sumrak blogova.
Link

Prijedlog NOVE igre je slijedeći:

- pravila su labava, nije određeno ništa osim što negdje u tekstu MORAJU BITI RIJEČI: "tmast, težak, trnovit", bilo u slijedu ili ne, u bilo kojem padežu ili licu, te atmosfera teksta mora odgovarati tim pridjevima (prilozima) ili čak imenicama
- pišu se tekstovi standardne dužine bloga, šalju na mail jtatjana@gmail.com, objavljuju na blogu VirtualGeisha redom kako pristižu, objavljuju se SVI tekstovi koji poštuju pravilo, bez obzira na formu
- kad šaljete, navedite želite li da tekst bude potpisan i kako
- svi su komentari dobrodošli, ali ovo nije natjecanje i ne bira se "naj"

Rok nije zadan, ali, ajmo reći tjedan-dva dana najviše.

Prvi prilog slijedi:

DELIVERANCE

Sputana.
Duboko u mislima koje mirišu na jorgovan iz davnog dvorišta. Ne misli ona na prošlost; sve je to odavno zaklopljena knjiga. Pročitana, razderana u srebro obojenim kandžama. I bačena u vrištinu, jer u njoj više novih slova nema.
Sjedi.
Rukama obujmila koljena posuta starim ranama, skorenim, krastama sjećanjima i ponekim ožiljkom što strance upozorava, premda tiho, ali čujno, jecajima kroz biserne note posute po kosi.
Smirena.
Bure su ispuhale oblake bijesa. Tmaste, teške, trnovite. Za njima otkrivene ostale su rupe u tijestu njezinog vremena. Ne pokriva ih, ne mijesi sate iznova, ne zaglađuje nagrđeno tlo. Nikad se otamo neće u nosnice putnika vinuti dašak svježeg, mirisnog kruha.
Čeka li?
Ne zna. Možda. Jedan trenutak potpune sreće? A možda i niz? Nisku oko vrata ovjesiti želi, ne sebi, ne više sebi. Ondje, za kolajnu mjesta nema. Pod licem joj ljeskaju dani odsječeni od srca.
Samo je bol još živa.
I ona šapće, hriplje, kroz eone probija se, sili i forsira rijeku svih tuga. Čezne za mačem što klizne kroz čvorove, tek jednom, zauvijek.
Na koži probodena visi tajna.
Otkrij je.

CC/-una-

Drugi:

Ljubavna T-mast

Yanakitu Tenatako je bio ludo zaljubljen gospođicu Pica Koyamu.
Ali, gospodičnu Koyama samo zanima postariji gospodin Muda Koshaka i njegov biznis uzgajanja trnovitih ruža.
A bilo je proljeće ... i trešnje u cvatu.
Ostatak radnje i nije toliko bitan, jer je pretežak i trnovit za prosječnog čitatelja.
Samo ćemo reći da je Muda Koshaka nabio na japanca gospodičnu Picu Koyamu, a Yanakitu Tenatako se odao piću ... tražio je spas u sakeu, ali nije mog'o da ga nađe.
Srećom, otkrio je Jergermaister.
Uncle Micha, gotova priča.

GeorgeClooney_pravi

Treći:

Vrijeme je

Obujmi mu izgrebanim rukama drhtava ramena, dok su im se tijela
trzala u ritmu njegovog plača.
Sloboda uvijek ima cijenu..Težak je i trnovit put do nje.
Neka..vrijedilo je.

Sa čela mu sklizne kapljica krvi..na njen dlan. Pa suza..pa druga..
Pogleda kroz otvoren prozor..ogroman tmast oblak prijeteći brzo sustiže
usplahirene lastavice..

Vrijeme je poći dalje.

Mimsy

Četvrti, haiku:

tmast težak dodir
trnovit cvijet gaji
ljubav spašava.

mmmmmm_da

Peti:

Postoje oni koji od mnoštva ponuđenih biraju svoje puteve, a postoje i oni kojima su puti zadani koliko god slatki ili trnoviti bili. Ipak ima i onih trećih koji stvaraju svoje puteve kakva god bila tmasta vremena. Ne obaziru se na ponuđeno već se gibaju ka nekom svom cilju. Tako je i sa ovim što predaje za svoj užitak nekog koga bi drugi čuvali kao svjetlost.
Prljava mala prostorija. Metalan krevet sa žičanom podnicom. Madrac pun fleka što u sebi čuva raznih tekućina. Gola, svezanih ruku, žena srednjih godina. Prozor i vrata. Prevrnuta plastična boca ispustila je na pod koliko je morala u tom trenutku. Okrhnut lonac s natpisom i ništa više.
Dolazili su po dogovoru. Svaki je učinio što je htio i prepustio mjesto slijedećem. Sa nikime nije pričala osim sa jednim. Student prve godine ni sam nije znao na koji način se pronašao ondje. Tražio je, molio zbunjen, da mu priča i samilosno brisao njeno tijelo maramicom.
- Bolje je za mene da učiniš to. Samo nemoj nježno. Budi grub, svrši i odi. Poslije ću mu sve morati ispričati sa svim pojedinostima. Ne otežavaj mi već počni. Na meni će se slomiti ukoliko ne učiniš ono za što sam ovdje. – pričala je jednoličnim glasom. Svršio je brzo i pokunjen izašao napravivši mjesto slijedećem. Trajalo je do kasnog jutra.
Sama na krevetu sređivala je svoje misli. Dodir zubima na jednom mjestu učinio je da se čvor odveže. Protrljala je zapešča da vrati cirkulaciju. Pogled na lonac sa natpisom ŠEVA ZA MEDVJEDA.
Limuzina pred vratima. Šofer u uniformi otvara vrata vidno umornoj ženi. Na zadnjem sjedištu zadovoljno prebire po kovanicama u džepu. Tmaste oblake zamjenjuje Sunce. Počelo je onda kada se htjela osvetiti. Kada? Više ne zna ni zašto niti kome. Jedino što zna da joj se sve više sviđa.

Philippe_de_Mala

Šesti:

Večer prije tog jutra

Jutro je bilo neraspoloženo. Čudno. Trnovito za jutro. Tmasto.

Jutros mi je navratio sin pokojnog borca, branitelja.

U pola osam. Otac mu je umro od tumora na mozgu prije par godina i mali se raspištoljio; počeo piti, dobio otkaz, sada se klošari.. Pustio sam ga, zbog spomena na oca u kuću. On uđe s cigaretom,( dim mi ozbiljno smeta ) sjedne i pita me što imam za piti. Osjetio sam onu tipičnu i poznatu vrućinu u želucu, onaj drhtaj pred oluju… onaj nevidljivi kroše.
Smirio sam se bez riječi, natočio mu rakiju, a on veli da je jaka i je l' može i pivo. Dam mu i pivo i mirno kažem; nemoj dugo. Stvarno nije. I onda se dogodi čudo, čudo zbog kojeg sam rekao da je dan čudan. Naime, kad je otišao, osjetio sam neku čudnu sreću. Znamo da je rečeno :
'' Štogod učinite najmanjem od vas, učinili ste meni!''
Osjetio sam se ponosnim što nisam popizdio, što sam ga počastio kao svakog dragog gosta.
( nikada meni nije žao pića, ljuti me sama podla, teška i niska namjera da netko navraća kod bolesnog čovjeka, kod čovjeka s kojim ne možeš pričati, da navraća na piće, da samo on priča i obično se ne kontroliram; ide odmah van , ili ga ni ne pustim u kuću )
I napravio sam iznimku koja me obradovala. Vjerujte, da nije tako ne bih ni pisao. Tu je i ona izreka: tko rado daje , dvaput daje.. Ne kažem da sam bio oduševljen s posjetom, ali sam sve mirno odradio i dobio nagradu, a kad gledamo objektivno što sam učinio?

To uopće nije bilo dobro djelo.

MedoDebeli

Zima je zaista hladna onima koji nemaju topla sjećanja

Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.
Uvukla se studen u kosti kojih više nemam, ali je osjećam poput fantomskog dodira dlana nekog dragog umrlog usred sna zasutog laticama otpalim s ocvalih vijenaca. Tijelo moje nepredato je zemlji. Nesmrvljeno u prah. Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku. Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.
A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato, od zrnca do zrnca zvjezdanog praha. I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik, kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti što čuvaju, maze i prenose nam svijet na drugi kraj svemira.
Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju, dok cvokoću sjećanja zuba i trnci penju na zamišljen zatiljak.
Hladno.
I samo.
Jer, u ovom brodu koji sam ja, ne dišu duše. Ne smiju se obrazi, ali ni ne tuguju. Nema novih veza među ljudima, nema svađa, nema bitaka, ni riječima, niti mačevima. Utroba je moja ispunjena usnulim, na mnogo hladno smrznutim ostacima čovjeka. Onim zadnjim preživjelima koji su se isprva nećkali, a zatim uhvatili zadnji vlak za kolonije, mene.
Čekala sam dugo red, spremna već desetljećima mentalno sam cupkala provjeravajući redoslijed lansiranja, smireno kao što to strojevi mogu i razočarano kao što to samo bivši ljudi znaju.
Da, bivši. Nekad sam se rodila, nekad sam trčala kišnim ulicama. Nekad sam voljela. Učila, spavala, pisala pjesme, plakala, brinula se za budućnost, sve one otvorene mogućnosti što se poput lijevka, poput svemira, šire naoko u beskraj.
Ali, za svemir još ne znam dokle. Za mene je kraj tog širenja počeo naglo. Ne onako kao drugima kad stare: kad opcije postaju sve manje brojnije, kad život okrene smjer pa više ne tečeš iz lijevka, već se obrne i sad padaš, padaš, s horizonta prema rupi, zastajući tek na usputnim stanicama da se obavi još nešto što se mora. Ne, ja sam propala naglo.
Izdalo me tijelo, naravno. Priča nije originalna, niti je neobična. Međutim, dogodila se u pravi trenutak, baš kad je smak najavljen. I, zapravo, smatram se sretnom.
Jer svoju budućnost ja znam za razliku od milijardi drugih koji su polijegali u krio komore ne znajući hoće li se ikad probuditi ili na što točno će se osvijestiti. Što ih čeka. Jesu li pivoti uspjeli teraformirati planet dovoljno da primi, da ih na životu održi, da zamijeni Zemlju za milijun duša iz svakog broda? Koliko će se komora otvoriti i unutra naći tek mlakica organskog materijala, ili prah, ovisno o tome kad je tehnologija zakazala?
A nisu baš imali izbora. Tako nije bilo ni prosvjeda, oporbi. Kad svaki izlazak pod vedro nebo bez zaštite znači sporu i bolnu smrt, kad se obroci sastoje od stvari uzgojenih u dubokim pećinama s umjetnom rasvjetom i rashlađenim podzemnim rijekama, kad više ni kamere ne mogu izdržati vrelinu na površini, izbor je lak. Krtičnjaci čovječanstva pričekali su strpljivo da se vrate dobre vijesti iz drugih galaksija, te se ukrcavali u arke prema rasporedu.
I sad nastupam ja. Odnosno, oni slični meni, prije mene. Svijesti ne zatočene, već skrivene u čip. Mnogo čipova, točnije bi bilo reći, ali tehnikalije su nebitne.
Jer ja vozim brod kao da hodam, trčim, puzim, poput odvažne bebe. Moji instinkti povezani su s brodskim krugovima vezama jačim od mehaničkih. Pomislim da koraknem ulijevo i motori se pale i gase. Okreću nas i pogone na misao. Tako to meni izgleda. Ovdje, iznutra.
Osjećam puls iz središnje stanice koja brodom širi ulje, struju, lubrikante svake vrste. Iz pokrajnjih servisnih točaka osjećam kad izlaze strojevi za održavanje s vlastitim mikrosvijestima, dovoljnim da obave provjere i popravke. Kibernetski, bez bestjelesnih ljudi u njima. Oni su strojevi. Ja sam brod.
Živim jer mislim, ne živim jer ne jedem, ne spavam, ne razmnožavam se. I nikad više neću, ali znam kakve su to ljudske potrebe i ne mogu ih zanemariti kao što bi kompjuter, kibernetski um, možda odlučio da je važnije. Moj moralni, humani kod nije binarni splet po složenim uputama, nesposoban za originalne korekcije odluka. Neki koji bi zanemario, prelako, previše. On se ne sjeća života, jer ga nikad nije ni imao. A meni su dali novi.
Istina, trajalo je. Desetljećima su me pripremali, i sami živeći tek od nade da će jednom, ipak, doživjeti ukrcavanje. Nije se moglo ostati. Sve su nade ugašene kad je ozon otprhnuo poput pjenaste koprene. Krhka su nam tijela. Krhko postojanje. No, duh je snažan. I genij.
I zato se ne žalim prečesto na samoću. Vozim, nosim, održavam milijun potencijalnih kolonista na sigurno. Vjerujem da će preživjeti kao što paučica na mrežu iz trbuha ispusti žive točkice i ode. Moj zadatak s krionautima završava na drugom tlu.
I nije mi stvarno hladno.
Sjećam se prošlosti, kakvi smo bili i što smo postigli. U mojim je bankama memorije jedna kopija svega što je ljudsko društvo sačuvalo. Za svaki slučaj. Svaki od nas brodova zna što će s time ako se putnici ne probude, ne ožive. Dok je nas, pjevat ćemo pjesmu o ljudima i ljubičastim gljivama što, sigurna sam, rastu pod svjetlom neke ljubazne zvijezde.
I sjećam se budućnosti, mogućih, koje su mi usadili.
Ponekad ipak strahujem. Prepustim se tjeskobi dok kroz prazninu brojim korake u parsecima. Kao danas. Ponekad strepim nad nerođenim čedima, žalim se sama sebi. Ali, hodam, vozim, čuvam, gajim ono što je ostalo nakon Zemljinog kraha.
Ja, arka 9985.

Ovo je pjesma za kraj

Ovo je pjesma za kraj,
za tužni oproštaj,
jer nakon smaka svijeta
nema tko da nas pamti,
bez sjecanja smo izgubljeni
kao da nikad nismo ni postojali.

Ovo je pjesma za kraj,
za zaborav.








Pozdrav od Bartolomeusa

PRAYER OF SILENCE

Pričaj mi o kraju – zapalila si cigaretu, otpuhnula prvi dim istodobno namještajući u poveći jastuk svoj vrat.
Zatekla si me pitanjem.
Kao što si me i zatekla
Potpuno nespremnog
Na tvoj miris koji je
Prošao kroz mene
U jednoj jesenskoj
Poslijekišnoj noći.
Zapravo, ne želiš
Priču o kraju
I njegovom savršenom
Neredu
Okovanom čudnim spletom
Boja
Jednog vremena.
Od rođenja
Prvo što sam u sebi
Osjetio i čuo
Bio je lavež
Pobješnjelih pasa
U surovoj prijaznosti
Nadolazećeg vremena.
I odmah sam znao
Da se s lavežom
Ne rađa samo početak
Već i kraj.
Počesto sam znao svjesno,
Prečicom, skrenuti
Prema završetku.
A lavež me šibao
Opomenom i upozorenjem,
Samo bih se okrenuo
I vratio na
Nulto ishodište,
U sigurnost početka.
A sad gdje god se okrenem
Lavež ne prestaje.
Znači, to bi valjda bilo to.
U Tijelo lavež se spaja.
Korača prema meni
U sandalama
Napravljenim od
Ciničnog osmijeha.
Karakter i nije danas
Na cijeni.
Umoran sam.
Od pregovora koji
Vode još jednoj odgodi
S kamatama.
U čudnom spletom boja
Razaznajem
Slike početka
I sad.
Znam što me čeka.
Prijazna toplina
Paklene vatre
Na lomačama
Slomljenih srca.
Dok svjetlo guta
Tama bezdana.
I to je kraj – zakopčao sam zadnji gumb na kaputu i okrenuo se k izlazu u još jednu spasonosnu noć ispunjenu sumaglicom i opijajućom vlagom.
Moj odgovor zatekao te
Nespremnu
Na tako
Nesvakidašnje
Suočavanje
S mojim krajem.

ŠTO AKO SE SVIJET SMAKNE, A OSTANE SAMO ENTITET I NJEGOVA MOGUĆNOST?

styx

Spasit te neće nijedan od spisa
Svih onih koje zazivlješ sred jada;
Ti nisi drugi, nalaziš se sada
U labirintu što ga sam opisa.
(…)

(J. L. Borges, Ti nisi drugi)

SADAŠNJOST

D. se igra mislima.
Kao i jučer. I prekjučer. I tako unatrag, stoljećima, tisućljećima. Možda i milijun godina. Iako, sada je užasno glupo nešto nazivati godinama. Uopće, postalo je užasno glupo išta ikako nazivati, jer odavno je sve pretvoreno natrag u amorfno i vraćeno tik do one jezgre pradavnog Nečeg. A tu se baš i nema što vidjeti. Nije da je ikog briga, jer nikog drugog osim njega ni nema.
Treba znati: za D.-a, sadašnjost je beskonačna.
Možda to i nije nešto posebno, niti je to ono što ga čini iznimkom. No, hajde. Zamislite na trenutak, sada, jedno beskonačno Sada. Zajebano? Je, ako očekujete da će trajati beskonačno.
Vrlo je vjerojatno da za D.-a hoće.
Sada, igranje mislima je jedino što je preostalo za raditi, otkad osim D.-a više ništa nije preostalo.
Jer, D. je fantastični preostatak.
On je onaj statistički zajeb koji je izmakao kontroli i umjesto da umre i raspline se kao i sve ostalo što je bilo sklonije izumiranju, ni kriv ni dužan zaglavio je u besmrtnosti.
Biti posljednji preživjeli svjestan oblik, čini se, i nije neka zabava. Uglavnom, cijeli svemir tišine i usamljenosti. I dosade. Dosada je najgora, najduže traje i, ako ga išta ikada uspije uništiti, postaje gotovo siguran da će mu ona zadati zadnji udarac. Dosada je zla i moćna svemirska sila.
Iako, bilo je toga i prije, kada nije bio Zadnji. Istina, nekad mu se čini da je tada znalo biti baš i puno gore, kad su Drugi zujali oko njega i izazivali, mamili ga na kretanje i sudjelovanje. Ne sjeća se više kad je to zadnji put stvarno poželio, osjetiti išta jače od tuposti usred ništavila.
Nevjerojatno, ali i usred Ničega (zaigrao se D. mišlju), tendencija je plutati u rutini.

PROŠLOST

Davno prije nego je ostao jedini svjesni skup čestica igdje, nastajalo je Sjećanje.
Tada je još postojala Planeta. Ubrzo nakon rođenja, uvidio je nepravilnosti u svom postojanju. Nekako, ništa ga se nije previše doticalo. Činilo se, iz svega bi izlazio neokrznut. Poremećen iznutra, uzdrman, ispremješan, ali uvijek je bio on, i ispočetka se čudio zašto se to nastavlja, kad su mnogi putem počeli krivudati ili izostajati. S vremenom je prestao brojati, a još malo kasnije i očekivati.
No, dok je bilo Planete, besciljnost je bila manja. Možda se i nije uklapao, ali bio je umiješan i taknut onima koji su mu bili bar nalik. I tako, slagao je tada i ne znajući što slaže, sjećanja u nizove. Duge, isprekidane, subjektivne, šarene nizove.
Davao im je nazive prema onome što je tada na Planeti postojalo.
Kasnije ih je dijelio na loše i dobre nizove.
A u nizovima nizale su se sve neke sitnice: ratovi, vladavine, male stvari, sitni ljudi, čovječanstva, tijela, misli, čestice, strahovi, radosti, ljubavi i ostale trice. I žene, o da, D. nije bio peder, u davnoj prošlosti kada je bio čovjek. Kasnije se rado igrao mislima o ženama, iako su najčešće završavale u lošim nizovima.
Tada još nije znao da je Sjećanje bilo sve što će moći zadržati uz sebe kad sve drugo nestane. Onog trenutka kad je ostao Zadnji, ciklus nakupljanja Sjećanja u zalihe priveden je kraju. Kada je i posljednji Drugi nestao sa Planete, nastupilo je kraća faza unutranjih previranja koja mu je kasnije omogućila da svako Sjećanje razmatra sa više aspekata, ali, osim konačnog raspada Planeta koji je uslijedio nekoliko tisućljeća kasnije, uglavnom se nije dogodilo baš ništa.
Čini se, prošlost je služila samo tome da bi D. u sadašnjosti imao čime kratiti beskonačnost dok besciljno pluta Svemirom, uglavnom potpuno ravnodušan.


BUDUĆNOST

je, znamo, neizvjesna. Fiktivna kategorija o kojoj se nema što puno reći. Osim da bi sve moglo biti, ili bi sve moglo ne-biti.
I tako je (sada), osim D.-a (kao nevjerojatne ali ne i nemoguće anomalije koja je slučajnošću izbjegla biti dijelom pravila), ali čvrsto vezana uz njegovo postojanje, preostala još samo Mogućnost.

PETAK

Moja Sanja je sjajna-i nakon 18 godina braka, dvoje klinaca još uvijek, dok njenog Ivana nema doma, noću je budna k'o sova.
Ako je na putu 3 dana, 3 noći ne spava. Dan više, i noć više. Čak ni podočnjake više ne skriva.

Znala sam je zezati da je baš bedasta kaj ne iskoristi krevet samo za sebe, razbahati se u svoj njegovoj širini i dužini, s pokrivačem baš onoliko koliko joj treba da ne bude ne pretoplo, ni prehladno.
Kombinaciju s nekim drugim nisam ni spominjala jer znam da bi me ošinula svojim smeđim pogledom i spretno utopila u bujici, više-manje ciljano biranim riječima.

Noćas ću se, konačno naspavati.
Osluškujem kako diše. Tiho i mirno. Pokušavam uhvatiti njegov ritam tako da bude i moj, ali ne ide mi.
Mogla bih ga dodirnuti. Prstima proći kroz kosu. Vršcima slijediti liniju obrve. Obrazom prošetati do njegovih usana. I na njima se zadržati.

Neću.

Ako mu pomaknem kosu sa čela, možda neće ni osjetiti. A mogla bih skliznuti sa svog jastuka i utonuti u njegovu tolinu tijela. Mogla bih, ali neću ni to.

Ne spava mi se.

Jutros sam htjela priznati mu da sam opet zaspala u njegovoj majici. Navučem je preko skvrčenih koljena, ne provučem ruke kroz rukava, nego s unutarnje strane sama sebe zagrlim. Kao i jastuk, i njegov miris s njim.
Na njegovoj strani kreveta.
Prošlu noć.
I noć prije.

Ne volim kad ga nema više od dvije noći za redom. Prve, sjećam se prethodne. Druge razmišljam o slijedećoj kad će biti, opet tu.

Sanju više ne zezam jer, neću joj priznati, gora sam od nje.
Skvrčim se uz rub kreveta, k'o izgubljeno siroće u mraku, bezusješno pokušavajući ignorirati zalijepljenu prazninu na leđima. Mogla bih je učiniti manjom, spavajući poprijeko, na trbuhu, ali zavarala bih, i nju i sebe nakratko. Noć bih skratila za sat, toliko koliko uspijem uhvatiti san u prolazu.

-Spavaš?
-A-ha!
-Ma daj, ne spavaš.
-Sad više ne.
-Kaj će biti u petak?
-Koji petak?
-Ovaj.
-Petak.
-A kaj ako je to zadnji? Poslije njega nema više.
-Niš.
-Kak' niš?
-Tak'. Koliko je sati?
-Pola jedan prošlo.
-Odi spavati. Sutra se dižemo u 6.
-Ne spava mi se. U stvari bih mogla, ali neću. Razmišljam o petku.
-Doći će i proći.
-I?
-Sve će biti isto k'o i danas.
-I?
-Kaj i?
-Mi?
-Bit ćemo.
-Gdje
-Tu.
-I?
-I dalje ću te voljeti.
-I?
-Daj, umoran sam. Ne priča mi se. Dođi.



meija

Sumrak svjetova

Ciklus 5


Anisat kolonija
Ciklus 5.
Završni.
Entitet: 11111



-O tuzi. O nestajanju. O besmislu. O uzaludnosti. O umiranju. Nestanku. Ništavilu.

-Primite k sebi.

Halje su modrile prostor. Vremena su se vrtjela. Na trenutak se hologram zaustavio. Vlažna supstanca je ispunila nešto nalik nastambi za entitete s tjelesnim obličjem.

-Primite k sebi.

Ja sam. Ja jesam. U kutijici je smještena moja beskrajnost. Uobličen sam krajem. Sabijen u nepodnošljivu malenkost. S naporom se mičem. Kiša, da to se zove kiša koja se miješa s kišom mojih suza. Da, to su suze. Sive kao spokojnost u ciklusu 4. Bojim se . To se zove strah. Ta rupa u prednjem dijelu mene. Moga tijela. Ta kutija se zove moje tijelo. Ružno kao što je svaka konačnost ružna u odnosu na beskrajnost ciklusa 1. Ruke grle neku drugu konačnost, mirisnu konačnost kao u ciklusu 2. Malu, koja će sretno rasti u veću, baš kao u ciklusu 3.

-Primite k sebi.

Da, to je moje dijete. Taj nastavak moje konačnosti se zove moje dijete. Moje konačnosti pratilja sabijena u nešto manji entitet je moja žena. To se zove žena, ta ograničenost koja stvara zvukove baš kao u ciklusu 4. Meni najdražem. Grlim dijete i ženu. Znam da će sve biti uskoro gotovo. Da će se dogoditi bol.
Aaaaaaaaaaaaaa! To se zove bol. Baš kao što rekoše oni koji prođoše ciklus 5. Glasna bol. Bol mog ograničenog tijela.
Neeeeeeeeeeeeee! To se zove bol. Baš kao što rekoše oni koji su prolazili ciklus 5. Bezglasna bol. Bol moje neograničenosti. Apsolutna bol kao što je apsolutna sreća u ciklusu 1. Samo sa suprotnim predznakom. Bol nestanka i ništavila. Bol besmisla. Bol ograničenog kad kreće bezgraničnom.

-Primite k sebi.

Nema ih više. To se zove smrt. Mog djeteta i moje žene. Još jesam. Ja jesam. Neki vjetrovi, da to se zovu vjetrovi, vrući, suhi, oni što nemaju što njihati sami sebe vrtlože me kao sićušnu igračku nekad moga djeteta pred provalijom nekad planinskog rasjeda na ovom plavom planetu. Ničeg nema. Ostao sam sam. Zaustaviše se vjetri.
Tko sam? Zašto sam? Jesam li još? Čemu?
Odgovora niotkud. . Zaustaviše se vjetri. Tišina je umnožavala bol. Bol svih boli kako su pričali oni koji su prošli ciklus 5.

Nema..Moje… Misli..Riječi..Ništa

-Primite k sebi!

Entitet 11111 zagrli konačnom rukom polaznike ciklusa 5. Ruka je zaštitni učiteljski simbol Anisat kolonije. Da olakša prijelaz na Kolotonu je pramen kose. Vele da imaju bolju prolaznost.
A najbolju ima kolinija Terist.
Na izlasku iz petog, polaznike zagrle ih oni s Plavog, drevnog koji možda nikad i nije postojao, planeta.
Oni koji su s njima umirali u ciklusu 5. Djeca, žene, muževi, očevi, majke.
Ograničenosti koje stvaraju zvukove baš kao u ciklusu 4.
Ograničenosti koje mirišu baš kao u ciklusu 2.
Ograničenosti koje te sjete kako je bezgraničnost lijepa.
U zagrljaju.

Z.M.B.

SVIT SE KONČA

U stan je ušla potpuno mokra, psujući.
- Mogo si mi reć da je strgan! - viknula je iz hodnika. - Ne kužim zakaj ga nisi bacio!
- „Svit se konča i slnce jur zahodi, pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. Djaval jure svoju vojsku...“ - glasno je recitirao u sobi, praćen zvukom svojih šuštavih koraka.
- Haalooo? Tu sam! Cijedim se... Imaš mi hitno vratiti moj veliki! Svaki put ga zaboraviš donijet iz auta.
- Bok - rekao je zaustavivši se u dovratku. Uz nogu je držao knjigu, umetnuvši kažiprst među stranice. - Odlučio sam da ću ipak krenuti od «Svit se konča». Prva je, a i u redu je imati jednu usmenu. A onda tek «Jur nijedna».
- Si skuhao krumpir?
- Nisam, zaboravio sam, al možemo i s kruhom. I odlučio sam promijeniti tezu. Umjesto „diskontinuirani kontinuitet“ bit će „kontinuirani diskontinuitet“. Jer sam shvatio da je to prava bit odnosa starog i novog u našem pjesništvu.

U tom trenutku i njegov i njezin pogled zaustavljen je na iskrivljenom kosturu smočenoga crnog kišobrana, koji je ona upravo oslonila uz plinsku cijev kraj vrata.

(Na ovom mjestu priča bi mogla krenuti u posve drugom smjeru, da su se likovi prisjetili, barem jedno od njih da se sjetilo, one ranojesenje večeri kad su se prvi put ljubili, a bilo je to baš pod ovim kišobranom, koji su to poslijepodne zajedno kupili, kišobranom koji je on vrtoglavom brzinom zavrtio nad njihovim glavama dok su poslije jurili u njegov stan, ovaj stan. Ali toga se sada ni jedno od njih nije sjetilo.)

- Zaboravio si? Kak si zaboravio? Pa jesam ti napisala!

Dok ona žurno, rastresujući prstima kosu, odlazi prema kupaonici, on se polako, rastvarajući knjigu, vraća u sobu.

- „...ni će biti, ni je bila njoj takmena ka se pravi. Lipotom se već ne slavi jur nijedna na svit vila. Varhu njeje vedra čela…”
- Aj stavi grijat papriku.
- “…Čarne oči kada svarne, človik tugu premda ima, tuga mu se sva odvarne za vesel'je koje prima...”
- Je l me čuješ? Stavi grijat papriku!
- Stavljam! „...Slatku ričcu kad izusti, bi reć mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada pri rumenih njeje usti..."
- Jebote, pipa sad još jače curi. Kaj veli majstor, kad bu?
- “...Blažen, tko joj bude grlit grlo i vrat bil i gladak; srića ga će prem zagrlit, živiti će život sladak...“
- Čuješ me? Odi sim! Pogle kak to curi! Kaj je rekao?

(Na ovom mjestu likovi po drugi put imaju šansu išetati iz fatalnog okvira tematske zadanosti ciklusa Smak svijeta. Jer, on stoji oslonjen o vrata, stasit kao jablan, očiju tamnih, strast je u njihovim dubinama. Ona miriše, usne su joj vlažne, rumene, oko tijela joj samo ručnik, a niz dub međ grudima dvije kapljice klize... Ali tijela im se ne pomaknu.)

- Nisam ga danas. Sutra ću ga zvati. Sve više razmišljam o tome da završim s «Bilo je lakše voljeti te iz daljine».
- Isuse, kaj to tak smrdi?
- Paprika! Zaboravio sam!
- Zaboravio? Kae tebi!?
- Zvala si me, zaboravio sam. Pa nije smak svijeta – odgovori joj odlazeći prema kuhinji.
- E pa znaš kaj, i je, gotovo je, smak je, svit se konča za nas dvoje - mrmljala je jureći iz kupaonice. - Odiljam se, moj viteže! Odiljam iz ovih stopa! – vikne mu iz sobe, trpajući u torbu odjeću iz ormara.

Paprika se razlijevala niz rub vrećice za smeće, kao da krvari.

Stajao je kraj prozora i gledao kako kapi cure niz staklo. Da, završit će s Marunom. «…u dimu lule za šankom dalekih mora što nas dijele u svakom času admiral svojih priviđenja…»

(Eto, neki likovi jednostavno nemaju sreće pri raspodjeli teme, priče i autora.)



dragonfruit

Kraj svjetova


..Da..to je to..dovraga... promrmljala je sebi u bradu, ispijajući još jednu šalicu nesice i gasila popušenu cigaretu u već prepunu pepeljaru. Morala bi nekako odstraniti taj trag nikotina sa prstiju, pomislila je i krenula da potraži limun..ali odustala je…kao da ima ikakvog smisla, kao da je to uistinu važno.
Ionako se probudila prije svitanja..probudio ju je isti san..za koji već niz godina unaprijed zna kako će završiti… nikako…u plamenu…tako će završiti..i ona i sve oko nje..barem ono što zna, što pozna…
A govorila sam, da sam „vidjela“…(ok.. to je bilo rijetko i to sam govorila samo nekima, nisam željela da me proglase ludom, ne sad, ne još)...svejedno ponekad ponekom sam govorila..
....
…-Imala sam viziju, a onda su mi karte pokazale objašnjenja..i iako nisam htjela ni vidjeti, ni vjerovati..bačeni novčići su samo i uvijek iznova okretali jedan te isti slijed…glava- pismo i činili heksagram..i tumačenje uvijek isto, uvijek ista stranica i sve je tu upravo tako.. sve je bilo tu zapisano u knjizi…
Samo trebalo je pročitati…razumjeti pročitano…

Sjela je natrag u svoju fotelju, omiljenu, kožnu, već pomalo istrošenu, ali nju je voljela..jer je sa tog mjesta vidjela šumu, a kroz šumu sunce koje je izlazilo…i zlaćane zrake..
a ovih dana to je možda zadnji put…
Sunce je izlazilo..taman onako kao stoljećima prije..ali sad se vrijeme mjerilo u tjednima, danima…na cd je stavila wagnera…zapalila novu cigaretu, zatvorila „vrli novi svijet“..i kroz plavičasti dim promatrala izlazeće Sunce..
Prvo se izmislio taj „new age“ pojam…da smo svi mi djeca boga, da je bog oko nas, da je bog u nama i da smo mi dio boga i da smo bogovi mi sami...
pa su svi meditirali, vježbali, jeli samo biljke, jeli samo sjemenke, jer to kao jako osvješćuje i daje ti spoznaje…
(kako kome, cinično je dodala, budali nemreš ionak niš objasnit)
Pa se reklo da postoje ta neka indigo djeca..da su ona posebna, da vide drugačije bolje, a dalje svjetove..i onda su svi htjeli biti indigo…i vidjeti neke nove dimenzije..
A nemreš biti indigo dijete ako nisi..ali neki su se uspješno pravili…da su drugačiji, pa nit su više znali išta o povijesti, kulturu neću ni spominjati…uglavnom nova gomila samoživih, neodgojenih, sebičnjaka…
Prije toga dali su nam kompjutere da se igramo na njima, da se tobož nešto radi, a sve za dobrobit, sve na brzinu, sve informatički, a virtualno, nestvarno, neopipljivo..ustvari da se ne družimo izravno, da budemo tu, doma, sami, ali i tamo…negdje sa drugima, a sami.. svako sa svakim, a sam…(ko pas)…
Seks je postao opasan, a svaka bolest koja se pojavila, ako nije bila smrtonosna u najmanju ruku, izazivala je neplodnost.. i tak niš od zaljubljivanja, ali ni reprodukcije…
Pripremali smo se za tu samodostatnost..ni ne osjetivši, da smo postali sami sebi najvažniji, najsposobniji, najpametniji…i nije nas bilo briga..nikog više nije uistinu bilo briga…birali smo samo ono što smo htjeli birati i misliti i gledati…
što je opet bila varka.. jer nismo izabrali ništa…
A onda su zavladale teorije urote…kako je već sve isplanirano, kako će samo izabrani preživjeti, kako će samo neki moći dosegnuti drugu dimenziju…(je, da..a ha)
a niko nije imao pojma ni ko je izabran, ni ko ih izabire, ni gdje će putovati..i kakva je to dimenzija…i kako doći do nje…
a onda, onda su definitivno zeznuli čitavu stvar sa tim bozonom i tim česticama…
i eto im…prizvali su kaj su htjeli…napravili su takav pomak…
i sad svi šute..a pola njih je u panici, ali svi šute, javno šute, niko ne daje nikakav podatak, jel to dolazi iz svemira, il ne dolazi, jel se stvorila ta materija…jel uzrokovala gibanje..
jel posljedica ili uzrok…
uglavnom znam…tu je…to kaj već je…to nešto…
jer to tako tamo piše…u toj knjizi…a i sanjala sam…sve nestaje u vatri, u erupcijama u oblaku sumpora i pepela…kraj svakako stiže…samo što nije..

ok sad mi je već dosta kave, vrijeme je za neku žesticu i malo jače mjuze..
što se mene tiče..a ne tiče me se više ništa..
kraj može doći…
ja ću ionako sjediti u toj svojoj fotelji i čekati…nove svjetove, novu dimenziju..ili kaj već bude..
prebirat ću karte, bacat ću novčiće..i pogledati te jutarnje sunčeve zrake u kristalnoj kugli možda vidim dugu..a za ostalo…
ionak nemrem ništa…na kraju krajeva

la- donna- ines

rat svjetova


bio je to dan D
novi naraštaj vojnika je stasao
svuda oko njega su milijuni i milijuni drugih boraca bili spremni, napeto iščekivajući
iskrcavanje
sa samo jednim ciljem
prodrijeti u samu srž zlog carstva
i promijeniti upraljački kod
u pitanju je opstanak slobodnog svijeta
ulog je bio takav da se niti jedan od vojnika nije libio baciti u sigurnu smrt
jer i onaj od njih, koji uspije doći do točke nulte gravitacije
u središtu crne rupe
mora aktivirati pripremljenu bombu
osvojiti taj strateški centar zlog carstva
u kojem će niknuti nova nada slobode
rasti u tmini
poput cvijeta
čekati dan
kad će ugledati svijetlost
pridružiti se slobodnom svijetu...
zašto ratuju, nitko se i ne pita
zlo kraljevstvo crnu rupu upotrebljava kao oružje za porobljavanje slobodnog svijeta
ona je toliko snažna, da ne samo da zarobljava svijetlost
već i svaku misao, slobodnu volju,..sve što joj stane na put, osuđeno je na propast,...
a slobodni svijet..
pa on ne može samo stajati ne čineći ništa
on nema izbora
šalje svoje vojnike
u neravnopravnu borbu
oduvijek je tako
problem je što među vojnicima ima izdajnika, onih čija je volja saba
ako jedan takav izdajnik, zaposjedne točku nulte gravitacije
u njoj se, umjestvo ratnika, stvara princeza tmine, buduća kraljica
gospodarica crne rupe
ona raste u okrilju nekoć ponosnog junaka,
pod njegovom zaštitom
jer promijenio ga je ulazak u crnu rupu
smrvio slobodu,..unio zaborav...
i tako raste, slatka mala princeza,
niti ona ne sluteći koju ulogu joj je svemir namijenio..
raste,..
pripremajući se na uništenje
nekih od preostalih vitezova slobodnog svijeta..
..............................................................
bili su spremni
rođeni su spremni
čulo se podrhtavanje,..koje je prelazilo u ritmično udaranje
proboj je započeo
on i njegovi suborci su čekali napeto...usmjereni prema izlazu
još malo,..
u daljini se čulo jecanje, stravični krici...
još malo..
špric
špric
špric
izletjeli su
on je bio ejakuliran u drugom naletu
kasnio je za prvima
svijet je prestao postojati
prolazilo je vrijeme
čuo je smjeh, radost
negdje iz vanjskog svemira
oko njega tmina
drugovi su mu posustajali, umirali nijemo
nije bilo ničeg
nigdje
nije mogao aktivirati genetsku bombu
koju je nosio u sebi
niti promijeniti kod jajne stanice u xy
smak svijeta za njega i milijune drugih spermija
potpuno uzaludan


tw

Smaknuta od Smaka svijeta


- Hmm, yeeess - poče svoju priču Lickme-Eatme - ja mogu da vratim duše slavnih blogera koji su vec odavno mrtvi na iskrici.
Bila je malo pijana od sexporuka, jer da nije, vjerojatno joj ne bi palo na pamet da kaže nešto slično. Naravno, bilo je i razumljivo da se malo više razgoliti na Roun Robin kod VirtualGejshe/RRVG/.
styx, mlada profa hebrejskog jezika, popravi cvike, koje su joj spale na vrh nosa i osvrne se, da vidi ne prisluškuje li netko njihov razgovor.
- Stvarno tako misliš, lickme?
- Mislim upravo to što sam rekla. I ne samo da mogu ovamo da vratim duh, već i blogove i i slike i tijela istih.
- Ne bih rekla da je to moguće - primjeti styx nevoljko.
- Zašto ne? Jednostavna stvar vremenskog prenosa...
- Misliš putovanja kroz vrijeme? Ali, to je... pa... nemoguće.
- Ne, ako znaš kako.
- Pa, kako, lickme-eatme?
- Misliš da ću ti stvarno reći? - upita lickme, ozbiljna, promuklim glasom. Radoznalim pogledom tražila je još koju cigaretu i piće, ali ne pronadje ništa. - Dovela sam njih nekoliko, np. habucibe, Pike_Ts, Medodebeli, berezinmatok, zelenaruka, VandaVampirica, reinkarnirani, ananta, Twirl..L-S-D...'oš još?
- Zar im se ovdje nije svidjelo? Vjerujem da su bili zapanjeni našom modernom premium iskricom - upade styx. Razgovor je počeo sve više da je zabavlja.
- Naravno da su bili. I to koliko. Posebno Twirl. Mislila sam da će poludjeti od radosti, kad mu objasnim nešto malo od svega toga na svom jadnom, nabubanom hrvatskom jeziku, ali ne...
- Nešto nije bilo u redu?
- Pitanje različitih kultura. Nikako nisu mogli da se priviknu na naš način virtualnog života. Postajali su strašno usamljeni i zaplašeni. I tako sam pokušala Twirl-a.
- Šta! - povice styx. Ovo je vec bilo bliže njezinom području.
- Ne viči, curo draga, NE VIČI!!! - nastavi lickme. - To je znak lošeg ponašanja.
- Jesi li rekla da si dovela ovamo twirla ?
- Jesam. Trebao mi je čovjek univerzalnog duha, netko tko dovoljno poznaje ljude, netko sposoban da živi sa njima, vjekovima daleko od sopstvenog vremena. Twirl je bio taj čovjek. Eto, imam ovdje njegov potpis. Kao uspomenu, znaš.
- Tebi? - upita styx izbuljenih ociju.
- Točno ovdje - lickme nespretno prepipa džepove na hlačama. - Ah, evo ga ovdje.
Mali komadić nekakvog kartonna nadje se u profesoričinim rukama. Na jednoj strani je pisalo „Twirl i boce, veletrgovina odreda za čistoću“. Na drugoj strani bilo je napisano, razvučenim rukopisom „Twirl dječak sa šibicama“.
Divlja slutnja ispuni styx.
- Kako je izgledao? - upita brzo.
- Nije ličio na svoje slike u profilu. Lijep, zgodan, visok. Govorio je pomalo starozagorskim naglaskom. Naravno, ucčinila sam sve što je bilo u mojoj moći da ga zadovoljim našim vremenom. Rekla sam mu da imamo visoko mišljenje o njegovim 'prirucnicima za preživljavanje' i kak ih još postavljamo kako na blogove, školske programe tako i na TV daske. U stvari, rekla sam mu kako se o njegovim 'knjigama postanka' govori kao o najvećim ostvarenjima hrvatske literature, možda čak i svjetske.
- Dobro. Dobro - prekide je styx bez daha.
- Rekla sam mu da su napisane čitave biblioteke komentara o njegovim tekstovima. Naravno, želio je da vidi nešto od toga, tako da sam mu donijela na uvid sve CD sto imam.
- I?
- Oh, bio je očaran. Naravno, imao je problema s našim idiomima i pozivanjem na događaje koji su se desili prije 3003. godine, ali sam mu pomogla, tako da je sve razumio. Jadan momak! Mislim da ni u snu nije očekivao tako nešto, takav odnos prema sebi. Stalno je govorio: „Boce su milostive! Šta sve može da se iscijedi iz boca u par vjekova? Može da se iscijedi, čini mi se, prava poplava iz malo mokrih riječi !“
- On to nikada ne bi rekao!
- Zašto ne bi ? Pisao je svoje blogove što je mogao brže, davao je mnogo važnosti terminima. Napisao je „kako prepoznati ženu“ za manje od sedam mjeseci. Osnova je već od ranije bila poznata i on ju je samo izgladio.
- To je sve što naprave ogledalu za teleskop. Izglade ga - ogorčeno doda profesorica hebrejskog citirajući Asimova.
Lickme napravi pokret pun prezira. Spazila je još neispijen koktel nekoliko koraka od mjesta gdje su sjedili. Ustane i donese ga, kao da je to Dalize koktel.
- Rekla sam besmrtnom bardu da držimo čak i tečajeve o njemu na raznim portalima čak i univerzitetima.
- Ja držim jedan.
- Znam. Ubacila sam ga na tvoj dodatni večernji kurs. Nikada nisam vidjela čovjeka toliko znatiželjnog da sazna što će potomci misliti o njemu. Zaista se trudio.
- Ubacila si Twirla na moj tečaj? - mumljala je styx. Čak i kao fantazija jedne pripite ženske, ta ju je misao potresla. I, da li je to bila uopće fantazija opijene lickme ili? Navrla su joj sjećanja zelenog ružnog čovjeka inteligentnog načina govora...
- Ne pod njegovim pravim imenom, naravno - nastavi lickme. - Nije više važno što je sve pretrpio. Bila je to greška, to je sve. Velika greška. Jadan momak - otpila je iz čaše i zaklimala glavom.
- Zašto je to bila greška? Kaj se desilo?
- Morala sam da ga vratim u 2011. godinu. Lickme prezrivo zareža. - Koliko poniženja može čovjek da izdrži, što misliš?
- O kakvom poniženju govoriš?
Lickme sasu koktel naiskap.
- No, ti jadna budalo, obrisala si mu sve komentare na blogu.
------------------------------
Dan kasnije, cijeli svijet je saznao sadržaj RR VG. Kratka, besprijekorna gramatički , logički jasna, ponovljena više puta na nekoliko svjetskih jezika:

Vaši komentari i signali nepotrebni. Znam za vas, ali još niste zreli za sex kontakt. Šutite i razvijajte se i pišite.
Lickme-Eatme

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=3840&log=336453
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=15277&log=345548
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=6097&log=85800

SLJEDEĆI PUT VATRA

- Daj me nemoj jebat, aj reci iskreno jesi mislil onaj dan daš iznit dupe samo s jednom rupom?
- Nisam, hladno odgovori Matija i zakloni lice rukom dok je palio cigaretu. Pogledao je u pod. Jura je prolio tek načetu pivu. Polako se izlijevala pod stolicu na kojoj je Jura galamio i gestikulirao, plavih očiju divljijih no inače. Zaključio je da je bolje šutjeti. Tapisoni su jeftini, a Jura je već popio previše.
- Tonček je ostal taj dan.
- A ostal je, jebiga ... mahnu rukom Jura stišavajući se na trenutak, a zatim nastavi urlati - Kaj tebe boli kurac, nisi bome nosil takve šulje prije rata jebote, baš te zajebalo!
- Baš. Jura …
- KAJ?!
Matija pritisnu bubnjić malim prstom i napola zažmiri pokušavajući Juri dati do znanja koliko je glasan, a zatim osloni laktove o koljena i poče se igrati s upaljačem gledajući lokvu na tapisonu.
- Jura … jel se kad zapitaš za kaj smo iznijeli guzice? - upita tiho, naglašeno odvajajući „za“ od „kaj“.
- A zakurac, stari moj, zakurac! Za govnare, eto za koga!
Matija mu pokuša rukom dati znak da je na krivom putu.
- Ne, nego … otpuhnuo je dim kroz nos grickajući usnu. I on je popio i nije mu bilo lako naći riječi. Jura je nastavljao tiradu o lopinama i izdajicama, jebao majke i skidao svece.

Sat ili dva kasnije, kad su iz Jurinih riječi nestali posljednji tragovi koherentnosti a buka i agresija počela kopniti u pravcu neodređenih alkoholnih tuga, krenuo ga je utrpavati u auto. Mala Jelena je prala kafe aparat. „Reci mami da bum ostal spavat u gradu“ - reče joj proguravajući pred sobom golemu Jurinu tjelesinu koja je svaki treći korak pokušavala skrenuti za šank, okrenuti se prema njemu u naglom naletu potrebe da mu kaže nešto ili se naprosto stropoštati u neku od stolica. Jelena samo zaklima glavom gledajući u Jurinu medvjeđu šiju, dok su njegovi jecaji i mumljanje privlačili pažnju nekoliko kasnih gostiju u kafiću u predgrađu.U jednom trenutku s izrazom nestašnog dječarca pokuša dograbiti pivo ispred klinca koji je čitao za šankom, no samo prevrnu bocu na sportske. Matija trenutno spusti slobodnu ruku na dječakovo rame i bradom pokaže Jeleni da priskoči, no mladić je samo zbunjeno pokušavao podići novine sa zalivenog šanka. Prihvatio je Juru s obje ruke i krenuo ga žustrije gurati iz birca, slušajući kako se Jelena ispričava i šarmira klinca uz novu bocu žuje.

Kad ga je nešto kasnije uspješno stropoštao na pohabani kauč u kućerku iza Remize i s olakšanjem zapalio cigaru na trijemu znao je da noćas neće lako zaspati, no teško bi izrekao razlog. Pred stanom nije mogao naći parking. Stao je nasred ceste i pušio u autu, razmišljajući da se ipak vrati u stan iznad birca i probudi Danče. Jura je imao alkohol, on je imao nju, jednako oporu, jednako žestoku. Jelena je uskakala povremeno otkako je upisala faks, ali Danče je u lokalu počela raditi čim ga je preuzeo. Bila je drska, imala je promukao glas, grube crte lica i izraz koji je mogao biti neki permanentni prezir ili možda tek ponos, a on, koji je na prste mogao nabrojati trenutke kad ga je netko doista izbacio iz takta, morao je priznati kako ga bez greške i bez napora provocira, možda prije iritira nego privlači, no tucao bi je iz sve snage, grubo, samoživo, iscrpljujući se, nadmećući se, pokušavajući je poraziti. Jebala se šutljivo, jednako grubo, a s tamnih usana joj nije silazio taj napućeni nadmeni gard dok bi joj se nosnice širile poput konjskih nozdrva. Činilo se da uživa u tome da u trenutku kad bi svršio ustane i počne govoriti kako je kasnio kamion dostave ili je netko opet razvalio dispenser za sapun u WC-u, kako je starom Hrgi iz zgrade valjda stigla invalidska pa je podmirio ceh ili nešto podjednako svakodnevno, tonom spikerice na vijestima, odmjerenim i distanciranim. Ponekad, ali samo ponekad bi joj uspijevao izjebati taj izraz s lica i tada bi mahnitao poput demona, gotovo gubeći svijest ne bi li je izborio meku, znojnu i opuštenu, tamne kose mirno prostrte na jastuku, tihu i spokojnu. Sljedećeg bi dana bio dobre volje, samouvjeren i vedar, a zatim bi se nemir vraćao.

Trgnulo ga je blendanje automobila u retrovizoru. Nevoljko skrenu u pokrajnju ulicu i potraži parkiralište. Na terasi drugog kata pušila je starija žena u kombineu, raspuštene sjajne duge kose. Jura je umro dva mjeseca kasnije u 42 godini, Jelena je diplomirala u roku, udala se, razvela i s majkom odselila u Makedoniju, Amerikanci su zdušno oslobađali svijet, sve su seke bile jebene, mačke su se derale u veljači, jeseni su bile kišovite, turističke sezone uspješne, žene su čitale horoskope i smišljale kako se naći a muškarci su čitali sportske i smišljali kako se izgubiti. Jelenin bivši muž je jednom prošao kvartom i u vožnji letimice zamijetio kako je birc zatvoren. Svijet je potrajao još pet godina, a zatim je ukinut zbog drastičnog pada gledanosti, premda je na globalnoj razini učinjeno sve da do toga ne dođe.


by Anonymous