Round Robin

...sedmi...

djuro je volio hodati po pijacu... bezbrojni mirisi, boje, sva ona guzva uzurbanih mladih mama s djecom u narucju, zaposlenih zena koje su izjurile pod pauzom s posla da kupe namirnice koje ce poslijepodne kuhati za sutrasnji rucak, usporene bakice koje prebiru po sitnisu u novcaniku, dokoni penzioneri sto ispod oka gledaju jedre kumice...

na standu mlade romkinje, zanosnih grudi sto se se bezuspjesno skrivale iza napeto zakopcanih dugmica debele vunene veste zagasito zelene boje, izabrao je gace, obicne, bijele, pamucne, dvoje... i jos jedne bokserice sive s bijelim i crnim uzduznim, uskim prugama, od tankog pamuka, gotovo svilenkaste... gace je strpao u najlonsku vrecicu koju mu je mlada romkinja pruzila uz sitnis preko pulta i tom prilikom ga podarila raskopcanim gornjim dugmetom koje nije izdrzalo pod pritiskom lelujavih grudi... djuro se nasmijesio i zarumenio lagano od udara krvi u glavu, izazvanog onim procjepom medju grudima koje su na trenutak bljesnule onako nagnute preko poslaganih gaca... bokserice je smotao i gurnuo u dzep hlaca jer nije zelio da ih hembra vidi... nesto ga je presjeklo u zeludcu od tog cina, ali jos od odlaska iz ordinacije, a posebno nakon par ispijenih pica s bimbom, odlucio je da mora bar pokusati prozivjeti nesto posebno prije kraja zivota, a to posebno je bila pomisao na zaru i njeno njezno tijelo, krhko a tako pozeljno, stvoreno za dodire, poljupce...

uf, djuro kratkim potezom obrise znoj s cela, znoj koji se pojavio iako je vani bilo prohladno i iz usta je izlazila para u malim oblacicima... mogao bi kupiti krumpira, pomisli, hembra je spomenula da joj nedostaje, te se uputi prema obliznjoj kumici...

dok se probijao kroz masu, slucano laktom zapne za neciju torbicu i uz neke cudne trnce, one trnce kad nesto osjetimo, nesto sto ne znamo definirati, okrene se kako bi se izvinio i ugleda te oci... vrelina u trbuhu koja se sirila i prema gore i prema dolje, do mozga mu posalje samo jednu rijec - zara... na tren se uplasi zvonkog glasa koji mu je nekontrolirano izletio iz grla...

zara se smijesila, rumenih obraza, sto od zime, sto od nenadanog susreta... neka bakica gurne ju u prolazu i poleti djuri u narucje, priljubivsi svoje grudi uz njegova prsa, onako samo u kosulji dok je jakna bila sirom raskopcana... djuro ju na tren primi rukama uz sebe... ajme, tada mu sine da ga izdajnik ne slusa, nebrekao se priljubio uz zarino bedro, opasno dajuci do znanja sto mu je na pameti...

znoj se skotrlja niz djurino lice i on instiktivno posegne rukom u dzep i pobrise celo i obraz i tek tada primjeti da u ruci drzi one gotovo svilenkaste bokserice...

- ja, ja - pocne zamuckivati... - drago mi je sto te vidim -

glupane, pomisli, pa vec je osjetila da ti je drago, o itekako je osjetila, pomisli u sebi... a zara se smijesila, najsjajnijim osmijehom...

- hocemo na kavu? - upita ga...

 
...sesti...
 Đuro.Đuro Savić,rak na plucima ;odjeknulo je cekaonicom glas debele sestre za pultom. Kao da cekam red u klaonici.Imala je cvijetni uzorak u kosi isti kao onaj u maloj crvenoj vazi na pultu sa zlatnim rubom. Neobrijan i nepocesljan nisam ni pomisljao skinut sesir.Jucer me razvaljivo kasalj kao da iskasljavam zilete,inace nebi danas i jos ovako rano stajao s ovim bolesnicima u redu.Bolest,.ja to nebi nazvao bolest nego vise ko moja mana.Taj rak.Hm,umrijet cu kad umrem ionako svi odemo jednog dana. Sestra me uputila u ordinaciju gdje je sjedila rasna crnka u bijeloj kuti,sa bogovskim sisama za dobro jutro. Uputila mi je pogled ispod naocala,(hocemo na stolu ili ces samnom porazbijat cijeli ured),ja sam joj vratio dobro jutro grlo me boli! Koji mi je kurac,pricam kao da sam dosao po ispricnicu.Prostoriju je ispunjavalo izrezano sunce sa venecijanera,sve u bijelom ko jebeno cistiliste zapravo useto sam u san od neki dan samo ona doktorica je odmah presla na djelo.Mislim da se to tu nece desit. Ubiti doktorice osjecam se sjajno,disem punim plucima; hm,da to vam je od ovih lijekova znaju izazvat dobar osjecaj,.ali mirela,.mislim doktorice ja sam stvarno dobro. Nije mi vjerovala,dala mi je uputnicu i samo viknula dalje.Toliko o brizi lijecnika,uostalom i ja da po cijele dane sjedim i slusam jadnike kako kukaju i ja bih vikao DALJE svake minute! Izasao sam van na zrak i odmah se lakse disalo,nekako su mi uvijek te bolnice bile ukocene,i naravno taj smrad bolesti stvarno se uvuce u zidove! Vani me cekao Bimbo sa svojim osmjehom -ajmo do masnog-,bez puno rijeci i tjesenja s njegove strane sto mi sad najmanje treba za sekundu smo se nasli za sankom ispijajuci lozu i kavu za dobro jutro.Nista posebno ,srijeda je,u novinama smrt,konobarica jos nije obrijala brkove,radni je dan a ja na bolovanju. Osjecam se kao dijete koje markira radi birtije. Nova godina i sva ta sranja su prosla a ja jos nemam osjecaj ni da je bila,osim sto vidim par ispucanih petardi kraj trotoara sta cistoca namjerno fula jer ko ce se saginjat i jednu po jednu kupit. Lampice koje nitko uporno ne skida,i ta usporenost.Nitko jos nikud ne zuri,nitko ne vristi,ne trubi.Svima su zivci na nultoj tocki.Svima je mozak na stand by. Ah,nece jos dugo,uskoro pocinje ludnica,zvana zivot! danas cu otic na plac,trebam novi par carapa i gaca mozda kupim i krumpira

(treći)

Tog jutra uz kavu i cigaretu ponovno se pogledao u ogledalo. Slika koju je vidio svidjela mu se. Zadovoljan i dalje se promatrao misleći o sebi...gledajući odraz nekim tudjim, a svojim očima.

Djuro je u stvari sasvim dobar tip, pomislio je... želio je zdrav odnos prema životu, pozitivan način gledanja na budućnost, uzivanje u sadašnjosti. Ali … taj mali „ali“ kod njega je bio velik kao kuća.

Neke stvari nije mogao, jednostavno nije mogao zaboraviti...ili one nisu mogle zaboraviti njega.

Znao je, nikada nikom neće moći reći zašto jeca od nemoći u snu, zašto se za vrijeme punog mjeseca znojan u bunilu prevrće po krevetu, zašto mu suze orose oči kad ugleda, ali baš svaki put kad ugleda, negdje ime...ime koje ne može ni izgovoriti.

I zašto nestane, na par dana, svake godine otprilike u isto vrijeme. Tada se ne javlja na telefon, već pištava automatska sekretarica primi pokoju poruku. Mobitel automatskim glasom javlja da je korisnik nedostupan ili je ugasio mobilni aparat.

To je vrijeme Djurinog nestajanja, samoće, otudjenja, dobrovoljnog izgnanstva od svijeta, posla, prijatelja, obaveza.

Pobjegao je zauvijek iz svog rodnog mjesta, pazljivo učio pravilan hrvatski izgovor samo da netko nebi mogao primijetiti odakle je podrijetlom. Moguće je nekima već s tim pravilnim govorom i išao na živce, ali morao je, morao je na svaki način sa sebe i iz sebe izbrisati miris kraja.

Nije želio da ga se povezuje s nekim mjestom. Svima je pričao da je oduvijek tu, u ovom gradu, iako su rijetki uistinu bili zainteresirani i pitali.

Nakon godina izbivanja, pomirivši se s činjenicom da je sam, zaista sam, prihvatio je pravila života velikog grada. Masa oko njega godila mu je. Jer je i sam bio dio te mase. Nije postojala mogućnost da u gomili ljudi na ulici sretne lice iz prošlosti. Ionako je već odavno odlučio pustiti malu umjetničku bradicu, promijeniti boju kose i način na koji se nosio. Još ni jednom mu se nije dogodilo da netko iz prošlosti zazove njegovo ime. U ostalom, koje ime? Na koje ime bi se odazvao? Ovo koje sada nosi? To ime je sam odabrao, nije ga dobio rodjenjem, ni krštenjem, ni prokletstvom naslijedja.

Pokušao se samo jednom vratiti, tamo, njima... i to nepozvan od sestara i majke, no to je bila greška. Greška koju si neće oprostiti, zbog koje se kaje, koja ga peče, koja ga progoni. Nesretnice kojima nije mogao oprostiti. A zna da treba oprostiti da bi mogao nastaviti zivjeti, da bi trebao oprostiti jer je to tako krscanski, jer je to tako moderno, jer je to tako zdravo. Glupi alternativci i svecenici. Što oni znaju o njemu, njegovoj proslošti, njegovom bolu i njegovoj tajni.

Oni bi oprostili...ma svakako, ma svakako, kako da ne.!? Nitko od njih ne zna ništa o njemu, ni o njegovom životu, o patnji, o muci.

Samo pričaju, pričaju, ono što su naučili iz knjiga, razmaženi ugodnim životom, ušuškani u lijepa sjećanja. Samo ponekad si dozvoli grč prijezira na licu, kad mu neko priča o opraštanju, moći oprosta i ljubavi. Tada taj grč prijezira samo brzo oko moze ugledati, jer već u slijedećem momentu ostane kratka sjena.

O da, naučio je svašta, naučio je biti ljubazan, pristojan, ugodan, šarmantan, iskren. Naučio je kontrolirati osjećaje, mimiku, pokrete, postao je majstor glume. Postao je netko drugi, postao je današnji Djuro,ugodan, drag, zanimljiv Djuro. Majstor Djuro.


(četvrti)

Hembra Demasiado Đurić je bila ljepuškasta četrdesetogodišnjakinja, beskrajno zaljubljena u svog muža Đuru. Bila je vedre naravi, prilično strastvena i emotivna žena. Uživala je u svom statusu majke, supruge i životinjobrigateljice.

Hembra je primjetila da je Đuro postao zamišljen posljednjih nekoliko dana. Često puta bi za vrijeme ručka ili večere okrenuo glavu prema prozoru, uperenog pogleda u neku samo njemu znanu točku. Počeo je više pažnje posvećivati sebi i svom izgledu. Sada je svaki dan upotrebljavao najdražu mu vodicu za poslije brijanja, koju je inače koristio samo u posebnim prilikama. Kao onda kad im je bila godišnjica braka pa su iznajmili sobu u hotelu. Nasmješila se vrckasto, sjećajući se detalja. Ponovo se namrštila. Sada je baš svaki dan oblačio košulju za posao a nekada se tuširao i po dva puta na dan. Pristao je čak i na najnoviju dijetu koju m je Hembra predložila neki dan kad se počeo žaliti na ono malo sala na trbuhu.

Hembra je bila pronicljiva žena. Osjetila je u kojem pravcu se počeo okretati njen Đuro, potpuno svjesna da je to spoznala prije njega samoga. Samo, prema kome se okreće? Tko je ta osoba od koje su mu počeli titrati brkovi?

- Mios Dios! Santa Maria! Skrušeno je sklopila ruke dramatično gledajući u nebo. Morat će saznati. Morat će, mislila je dok je odmjeravala svoje punašno tijelo u ogledalu u predsoblju, tako joj Đure, djece, psa i mačke. Borit će se za svoga Đuru, pa makar prokletnici morala vaditi oči i počupati kosu s glave.

Hembra se na tren smirila pa otišla provjeriti sarmu koja se kuhala na štednjaku.


(peti)

Đuro je naglo iskočio iz kreveta i primakao se žaluzinama.

Pogled kroz njih je otkrivao tek rođeno Sunce. Orasploži ga to saznanje da naoblaka još nije stigla do istoka. Dopustio je da mu zrake Sunca, dvije-tri sekunde, direktno pogađaju retinu. Sviđalo mu se to blagotvorno peckutanje u očima, kojemu je pridavao zasluge za svoj skenerski pogled.

Radio se automatski uključio i prostor Đurina stana su počeli ispunjavati zvuci poznate Radolfijeve pjesme. Đuro se osmjehnuo u sebi i krenuo pod tuš ponavljajući nekoliko riječi pjesme: Zara, Zara samo ti, Zara, Zara ljubavi...

To mu je bila mantra za sve vrijeme tuširanja tako da je u šali zaključio da je upravo prošao obred mladog Mjeseca. Tako pročišćen je stao pred zrcalo. Bio je zadovoljan s odrazom, ali lice je trebalo i brijanje.

Sapunjajući bradu razmišljao je o izvoru Zarine "arogancije". Mislio je da je samo njega Stvoritelj stvorio na sliku i priliku. Predosjećao je da je i kod nje ta nazovi arogancija zapravo stanje unutarnje snage i saznanje iz dubine duše da joj nitko nije potreban.

Ali svejedno se radovao današnjem odlasku na posao zbog saznanja da bi opet mogao sresti Zaru. Nije pojma imao da je ona uzela slobodan dan.

Zbog posebnog režima prometa odlučio se na pješačenje do posla. Treba mu tek nešto više od pola sata. Obuo je razgažene cipele i izjurio na ulicu.

...drugi...

...da «zaboravi» Zaru...

Nije mu se svidjelo kad se drugo jutro probudio misleći na Zaru.


Zara je još uvijek ležala u krevetu, danas si je uzela slobodan dan. Nije joj se nikuda žurilo, a i voljela je ugoditi sebi. Svaki dio dana bio joj je pomno isplaniran, samo za nju. Nije voljela iznenađenja, zapravo u nekom ih je trenutku svoga života počela pažljivo izbjegavati.
Zara je voljela život, iako se baš nije mogla pohvaliti, sebi. Imala je prevelika očekivanja, ne prema drugima već prema sebi. Postala je stroga, uporna, možda i prekomplicirana, ali joj se svidjelo biti takvom. Život je nije mazio, nije da se žalila, no, sve što je postigla, sve što je imala, bilo je stvoreno njezinom nekom čudnovatom upornošću. Sada je samo željela biti mirna, spokojna, zadovoljna onim što ima i onim što je.

Nije joj trebala nesigurnost drugih, onih koji su joj toliko puta obećavali nešto, a na kraju vidjeli da to «nešto» ne mogu povezati s njom, s njezinim željama. Dobro, ponekada je i njoj trebala doza jutarnje sigurnosti, tzv. plan dana, da može izdržati sve susrete, poslovne sastanke, nasmiješena lica onih koji misle da baš sve znaju.

Nitko ništa ne zna, znamo samo onoliko koliko nam se tada čini dovoljno uvjerljivo, dovoljno krhko i lako, onako da bude dovoljno i jednima, a i drugima negdje između redaka onoga što vidimo ili tako često izbjegavamo vidjeti.

Zara je unatoč svemu, vidjela, a i uvijek je bila vesela, nasmiješena, dobro raspoložena, spremna na druženja, spontana, no ponekad i dovoljno oprezna, zatvorena, te vrlo pažljiva u biranju svojih pravih prijatelja. Vješto je čuvala sliku «one» koja je postojala za jedne, i »one» koju su znali samo neki njoj dragi ljudi.

Otvarala se i zatvarala u sebe, za sebe, a druge je puštala da misle što žele.

Zato joj se i jučerašnji susret nekako činio čudnim, neobičnim i pomalo preprisnim. Nije željela previše misliti, Đuro joj je bio simpatičan i to je bilo sve. Znala je da ga neće tako brzo susresti, mislim, nije bilo nekog posebnog razloga za to, a i bolje. Nije joj se svidio pogled kojim ju je odmjerio pri upoznavanju. Toplina njegove ruke bila je dovoljna, kao i pogled u oči. Njegove oči....istog je trena prestala misliti – bilo je to «to much» - čak i za nju.

Trebala se pokrenuti, ustati i postati dio ove stvarnosti. Maštanja je nikada nisu nikamo dovela, a i čovjeka je tek jednom vidjela, svašta. Ovo je samo još jedan običan i normalan dan. Do sada je sve funkcioniralo kako treba, mora i dalje tako. Nema tog muškarca koji će joj ovako rano ujutro ispuniti misli. Previše cijenim sebe, svoj uhodani ritam i prijatelje koje imam. Ne trebaju mi, a niti želim neka nova poznanstva. Posao je ipak samo posao. Susret je bio dio još jedne obveze u nizu.

- Muškarci me ne zanimaju, ne na taj način. – izgovorila je tiho sebi, a zatim okrenula broj svoje najbolje prijateljice.
Nije joj namjeravala spomenuti Đuru, a i zašto, sve to nema nikakvog smisla – tip je bio pun sebe. Mislim, zar da nju netko takav zainteresira?

Razgovor je krenuo potpuno drugim smjerom, na kraju više nije bila tako sigurna, ali nije niti njezina prijateljica.

Zar to Zara priča o nekome koga je tek upoznala i na takav način? Možda joj je ipak bio potreban netko nepoznat, nov, dovoljno jak da uništi sve one granice koje je savršeno postavila oko sebe.
Znala je da Zara može dovoljno dugo zadržati svoj unutarnji glas, svoj dah, pa i sebe. Neće ona tako lako popustiti ili krenuti u akciju. Usporavanja joj nekako dobro idu.

Kreneš onda kada si spreman i kada smatraš da možeš.

Možda je Zara sada i mogla krenuti dalje, ali postojalo je još nešto. Ono što nitko nije znao, samo njezina najbolja prijateljica.

«Act passionately but think straight» bio je Zarin način razmišljanja i uvijek se toga pridržavala, uvijek...

...prvi...

Njeno ime je prvi put čuo slučajno, bio je blizu ljudi koji su je spominjali. Nije ga zanimao sadržaj razgovora ali mu je ime na neki čudan način odmah sjelo u uho. Nastavio je baviti se svojim poslom i više nije razmišljao o tome. Đuro je profesionalac, u stanju je okolinu sasvim isključiti i koncentrirati se na posao. Obavio je što je trebao pa krenuo dalje svojim već uhodanim stazama.

Đuro je volio posao kojim se bavio, stalno okružen ženskom populacijom, bio je njihov "čovjek od povjerenja", znao je sve njihove male tajne. Volio je s njima koketirati, ponekad i "zaružiti", ali je uvijek poštovao red i granicu svog poimanja profesionalnog odnosa. Tu nije bilo kompromisa, previše je volio svoj posao i cijenio svoju egzistenciju da bi bilo čime to doveo u pitanje. Previše ljudi je ovisilo o njemu a on je uvijek bio lojalan i savjestan.

Vremenom je počeo zapažati njeno ime, u kakofoniji ljudskih glasova koji su ga počesto okruživali i koje je koncentrirano prigušio, spomen njezinog imena uvijek je nekako, gotovo nadnaravno, pronašao svoj razgovjetni put u njegove uši. Nije si to baš mogao racionalno objasniti, postao je znatiželjan. Znao je da će je jednom morati upoznati, počeo je više pažnje posvećivati sebi i svom izgledu, nastojao je svaki put biti spreman.

Pokucao je na vrata i otvorio ih. Predstavio se i promatrao Zaru kako se ženstveno podiže sa stolice. Dok su se formalno upoznavali pažljivo je promatrao njezine oči. Uvijek je smatrao da osobu sa sigurnošću može procijeniti pogledom u oči. Velike, tople i širom otvorene, svidjele su mu se na prvi pogled. Odmah je osjetio nešto neuobičajno, kurtoazni razgovor nije mogao prikriti čudnu povezanost koja se stvorila u hipu. Pažljivo ju je promatrao i neobjašnjivo je bio siguran da ni ona nije ravnodušna. Sjeo je na stolicu nasuprot njoj, pribravši se, pokušao ju je racionalno procjeniti.

Zara nije bila "nokaut" tip ljepotice, ali je bila sasvim po Đurinom ukusu. Savršen, njegovan ten i za neke možda previtka figura uspješno su prikrivali stvarne godine. Skupa casual odjeća sa adekvatnim detaljima odavala je elitisticu. Zbog načina na koji "se nosila" bilo mu je jasno da se radi o rasnoj elitistici od rođenja. Njegovane ruke ravan čvrst trbuh i figura koje se ne možeš nagledati, govorili su o obaveznoj tjednoj njegi. Sve u svemu, slika koju bi on volio uokviriti. Đuro je bio stari lisac, pristojnom ali neočekivano direktnom konverzacijom uspio ju je lagano zbuniti. Njena početna, pomalo arogantna "spika" vrlo brzo je omekanila, postala je usklađena sa njenim pogledom. Počela je odavati inteligentnu osobu mnogih znanja i interesa. Đuro je shvatio da ispred sebe ima intrigantnu egzotičnu osobu. Fascinantnu ženu koju treba znati cijeniti i s kojom pravom muškarcu nikad ne može biti dosadno. Njena usputna upadica da ju svi drže jako kompliciranom osobom dala je naslutiti da možda do sada i nije imala previše sreće. Svjestan povezanosti koju nije mogao objasniti, ali i realnosti, bila mu je jasna spoznaja da je ona iznad njegove lige. Morao bi se uspeti na prste ako bi ju želio dohvatiti, a on pak više ne može dugo stajati na prstima.
Ok, malo se zaigrao, dao si je oduška, vidio da još ima "ono", obavio posao zbog kojeg je došao i odlučio da "zaboravi" Zaru.

Nije mu se svidjelo kad se drugo jutro probudio misleći na Zaru.