Salaš u malom ritu

Mislio da će biti i zadnji, ali ne ide. Samba pa ti, Santana, svira, a gitara mu plače kao kišno popdne. A tako i bi, danas. Kilavo, pa onda prestalo. Narod izašao na ulicu, šetaju drugovi u Slavonijatekstil kaputima i Sloga šeširima. Mirovine male, al ima još nade... I gospoda, u trenirkama, jaknama s raznim markicama, kape i naočale potpiso ih Tarik dabogda. Smiju se drugovima, vidi kak su jadni, nevideći da i njihovi starci mogu biti među njima.  ili nisu njihovi nikad drugovi bili, nego uvijek gospoda, s špancir cipelama i šeširima direkt iz Pešte. E, moja gospodo, vaše su penzije još daleko....

I tako, prođe i ovaj vikend. A  bio dobar... Krenuo uz muku i pokoji narodni ustanak u bijelom svijetu, ove ptice nas napale, baš ih gledam u Kopačevu dans, opasne, sve nekako zavjerenički gledaju i škilje iz one trstike. A mi, krenuli s laganom rakijom glazgovačom, pa malo jedeš, pa malo kulen, i tako... a bilo je i svega ostaloga, al nije to za javnost, to je više onako, intma... a vi?

E, moji rođaci, kakav izlazak van. Klinci popiše kišu Isusovu, boce vina, onog finog, moja stara čistila fleke s njim. A, onda, puče puška, i krenu pjesma, narodnjak, ona njega, on kuma, ušla baba, nema ograde  i tako super.... A ja gledam, i razmišljam, pa dobro rođaci, di sam to ja. Osijek u Šumadiji, jebešga.... I shvatio sam samo  jedno, nisam ja iz te priče, kad klinac, jedno punih 22, kaže... I tu sam otišao kući, podijeliti svoju muku s vama, dobri ljudi....

dosta mi je profila! svi traže neke iskrene, duhovite, šarmantne, nježne, suosjećajne, potencijalne. gle, cure moje 90 posto takvih su ili gay ili seru da su normalni, ili su oženjeni, ćopavi, egoistični, malo naginju u desno kad hodaju, ćelavi, nosati, debeli,mršavi jadni i patetični likovi, kao i autor ovog teksta, koji se boje jutra, a vole biti james bond, u najmaju ruku, a ono ćesić rojs, ili bože mi pomozi, neki lik iz crtanog filma, recimo mirko s. zlikovski. a ja ko ona vjeverica iz ice age-a, vijam te profile ko nenormalan. i ko je tu sad lud? Recite vi...
 
 

dosta mi je svega. mobitela, poziva, ljudi, partnera, naplate, računa, nula promila, pa kako neko normalan može preživjeti u ovom svijetu? recite vi meni, pa jel normalno da razmišljaš samo o minusima, plaći, prvom, petom u mjesecu, inkasatorima, pa jel nema štogod jednostavnije... ima, kume moj , baciš mobitel, daš otkaz, otkažeš prijateljima, opališ pljusku životu, kupiš salaš, i gledaš jutro iznad rita... ih, a onda svizac život opet zamota tu čokoladu, probudiš se, a salaš osto u malom ritu tvojih snova. i, šta sad, ajmo iz početka. sve se svodi na što? recite vi....