Dnevnik jedne plavuše

Jučer sam jedva zaspala,misli su doslovno jurile mojom glavom a ja sam bila već pomalo luda što san neće na oke..gledala sam u noć i tako dočekala zoru sa željom da mogu izbrisati neko prošlo vrijeme,neke svoje postupke,a ponajviše osijećaje prema njemu..
Nikad mi nije bilo jasno kako neki ljudi mogu istovremeno donosit i sreću i bol,i zašto bol tu radost uvijek toliko nadvlada..
Ja se nadam da ću sa današnjim danom skupit dovoljno hrabrosti da zaboravim što osijećam.da zaboravim tvoje NEZNAM koje mi je davalo mrvicu nade da me želiš..u mojim blogovima je uvijek pisalo da mislim da ti je stalo a sad mislim da sam bila samo glupača koja je to silno željela..
A to neznam kažu oni što neznaju kako da kažu ono što bi trebali..boli me..jer te želim i trebam..jer osijećam..ali znam da sam te izgubila puno prije nogo sam te i ono malo imala..
Vikend proveden s tobom bio je predivan,,tvoji poljupci i dodiri tako nježni..
Uredu je..ne brini,znaš me..Eh,da..nemoramo nikad više o tome.Samo ne očekuj od mene da te gledam u oči kad se vidimo jer ne želim da vidiš moje suze i bol..da ne vidiš koliko silno želim tvoje poljupce..potrudit ću se od sada bit dobra glumica i stavit svoje osijećaje i želje na led nadajući se da ih nikad više nećeš čut..
to je bilo to..od mene,od nas..
...poslije svega ostaju prijatelji..

Dali vam je poznat onaj osijećaj ludog smijeha u vašoj glavi,trenutak poslije neki mir,pa..trnci..pa bujica nedorečenih misli i želja??Onaj neobjašnjivi poriv da volite i da pružite ljubav..
Dok razmišljam..odnekud dopiru mi riječi...
pusti nek traje,osijećaj taj stari..kao žena voljena,pored tebe sigurna..a kad si blizu,u meni strah i nemir da te ne izgubim i bez tebe probudim..
u jednom trenu stane sve i zauvijek nek ostane..da ti snove vratim..tvome oku sjaj
samo zagrli me sad..ti ćeš otjerati strah..
sada znam da je sudbina..i sve dok si tu ja samo tebi pripadam
jer kad jednom kad odeš ljubavi neću više tako voljeti..
Već danima sama sebi idem na živce,i ta bol koju osijećam jer nije pored mene me razdire poput neke gladne životinje koja se bori za svoj plijen da bi preživjela..ja izvana neranjiva sa osmijehom na usnama,a iznutra kao da mi je duša crna..
U školi sam učila da tračak sunca lagano topi i najveću kocku leda..zar toplina koju ja pružam to nemože..nisam sposobna.
Priznajem,nikad se nisam tako trudila pa čak ni željela nekoga pored sebe kao njega..znajući da to neće trajati vječno,tražim trenutak da osijetim da mu pripadam i da mu je stalo..
Kao slučajno bocnem se u dlan a onaj ludi smijeh u mojoj glavi opet se javi..idem..

Oko mene magla,noć..-jer je jesen-rekla sam mu i dalje gledala u krošnju prepunu zlatnožutog lišća u mom dvorištu
Kad ugledam nešto takvog odmah zaboravim na jesenje kiše,magle i hladnoću koja nas obavija..kroz krošnju dopire mi njegov glas i ja ga poželim poljubiti i stisnut se uz njega..slušam njegovo ravnomjerno disanje koje izlazi iz te čudne naprave prislonjene na mom uhu..
-Godi li ti ili ti smeta..to kad ti kažem što osijećam??-Ma može on reć što hoće..ili sam ja uobražena plavuša,ali ja znam da mu je stalo..
Osijetim hladnu suzu na svom obrazu..pogledam još jednom tu ogromnu zlatnožutu loptu kako nepomično prkosi jesenjoj magli..odlazim..s njim u mislima i njegovim imenom na usnama..

Izrazi lica ljudi u prolazu i nihove misli,slučajni osmijesi i zabrinuti pogledi..zamišljeni,odlutali negdje daleko..
Dali su uopće svijesni da koračaju gradom misleći na neke daleke stvari..dali zamijećuju ženu s djetetom što je upravo prošla pored njih ili onaj par koji stoji pred izlogom razmijenjujući poljupce dok ona kradomice gleda kako lijepo izgledaju..
Zaokupljeni svojim mislima ni neznaju da život pored njih juri..i tako odsutni ne stignu uživat u onim lijepim trenucima..
Hladan čovjek se vratio u moje misli,i ja koračam gradom poput neke sjene,a moji koraci odzvanjaju u daljini..misli pripadaju njemu..i sve ono što je moje.Ne vladam više svojim razumom,svojim osijećajima..ja nemam više ništa jer sve je moje njegovo.
Misli ljudi u prolazu lete svugdje oko nas dok ih vjetar,zajedno sa jesenjim lišćem nosi uokolo..misli koje nestaju sa snom i dolaze sa zorom..
  moje misli...

Gledajući te sitne kapi kako silaze sa nama,tako velikog i nepoznatog prostranstva..dali se ljudi ikad zapitaju koliko puta pogledaju prema njemu..prema nebu.
Plavo,sivo..obojano dugom ili prepunom sivih oblaka..sa svijetlećom žutom kuglom ili sa romantičnim mjesecom..nebo prepuno zvijezda koje nam daju nadu za neki bolji dan..
Poželim biti ptica,ploviti tim nebeskim prostranstvima,letjeti kroz bijele oblake i gledati s visoka ta sitna bića koja uvijek nekamo jure..
Dali se ljudi ikada zapitaju kao nebo može biti tako kristalno jasno,plavo i čisto,tako nevino..a u nekom drugom trenu sivo,gotovo crno..prepuno teških,kišnih oblaka..
Nebo..to veliko plavetnilo,veće i od mog omiljenog mora..promatrajući ga noću,njega i njegove dijamante..sitne i sjajne..jednostavno mu poželim pripadati.Sjediti na oblaku i ploviti prostranstvima poput kakvog anđela..
 

Adesso non mi chiedere quando tornero,ti prego non insistere..magari chiamero
Non ti prometto nienete,anche tu mi piaci gia uN po..non ti prometto niente conosci gia la regola vedersi solo un po..capisco che non basta piu..pero,per il momento no
Non ti prometto niente,sai che gia una volta io l"ho fatto,e che ho mantenuto tutto..io che ho creduto
Se tornero a innamorarmi ancora,ora non so se sara di te..se ci sara posto ancora potrai riempirlo forse tu
Ma tu adesso non mi chiedere di piu
Io non ti so rispondere,se un giorno cambiero,non ti prometto niente,dico solo che con te sto meglio..e se il tempo del risveglio gia potresi essere tu..non dico di piu
Se tornero innamorarmi ancora,ora non so se sara di te..se ci sara posto ancora mi paicerebbe tenerlo per te
Se ci sara posto ancora per una parola che vorrei..

..uvijek u životu pojave se neki ljudi koji se zadrže duže od ostalih i koji ostave dublji trag.Neki trag poput rane,koja uvijek peče kada misli odlutaju u tom smjeru.
Ti dragi ljudi uvijek kažu da će ta bol prestati..pa,zar sam ja onda zaista tako ranjiva ili su oni zaista meni tako dragi da ta bol,kada odu,kad ih izgubim,ne prestaje??Ne zaboravim,oni nestaju na tren..al neki slučajan pokret prolaznika na ulici,cvrkut ptica ili rominjanje kiše..tako lako vrate sijećanja.
Kažu da Bog svakome dodijeli onaj križ koji čovjek i sam može nositi..meni je vjerojatno dodijelio križ ljubavi,nekih nesretnih ljubavi..ponekad mi se čini da je on tako težak i da ga doslovno vučem za sobom..
A ja..potreban mi je samo netko da mu pružim sve ono što držim u sebi,ljubav,sreću,pogled,osmijeh i dodir...poljubac koji nemožeš poklonit prijatelju..
Ti koji si bezveze..zar je to teško shvatiti??
 

ne želim voljeti i osijećati..ne želim se buditi misleći na tebe..želim nestati,zaboraviti..odletjeti..plivati..
ne želim da boli,ne želim gledati i mirisati..želim mir i čak želim da me ova hladnoća kojom me obasipa nikad ne prođe.Nasmijem se...da mi je samo vidjeti izraz njegova lica kad mu kažem što osijećam,da vidim kako izgleda kad spomenem njegovo ime i sve ono-ne,ne,ne,ne,ne..a moje -da,da,da,da,da
Ne želim se buditi,jer je dan bez njega prazan,ne želim ga sanjati jer su snovi u kojima je on neostvarivi..
moje srce je tako..samo,jučer,danas i sutra
njegovo srce je tako..hladno..jučer je..danas je..sutra je..i zauvijek??Nadam se da ne
  

u zadnje vrijeme pomišljam da ljudi i osobe do kojih mi je stalo odlaze..ostavljaju me.Poželim otić za njima..
Bio mi je dobar prijatelj,poput brata..uvijek nasmijan,okružen masom ljudi..uvijek je bio tu kad sam ga trebala i kad sam bila tužna..u tren je uspijevao vratiti osmijeh i natjerat moje oke da zaiskre.Teško mu je bilo odoljeti..
Sad mi je ostavio neizrecivu bol,prazan pogled i hrpu sjećanja..a ja ga još uvijek osijećam kao da je kraj mene,u glavi mi odzvanja njegov smijeh..čak i nebo plače..
Prigrlili su ga anđeli,jer i on je anđeo..znam da će me vječno čuvati kao i do sad,sijedit će mi na lijevom ramenu i čuvat će me..
Teško je znati..kad nestane život..teško je znati koje smo stvari sve  mogli napraviti,okrenuti svijet naopako..nestao je jedan dio mene a ti..
čekat ćeš zoru i gledat ćeš sunce mojim očima..
    ...jer prijatelji žive vječno

Ho pensato a te intensamente,ho pensato a te continuamente
Ho cercato di riportarti qui,da me,con me,con ogni mezzo,riportarti qui a qualunque prezzo
E ho lasciati sempre accese luci bianche nella nebbia per non perderti piu
Quante inutili difese,io che non volevo credere.
Anche adesso che il buio ha i tuoi occhi sono notti che non dormo piu
Belli da urlare i tuoi occhi incredibilmente azzuri ma sereni quasi mai
Il buio ha i tuoi ochhi belli come il hai soltanto tu,come faro a non guardarli piu
Ho vissuto te,amando,amando,ho visuto te,esagerando,quando penso che,mi nutrivo io cosi di te,a grandi morsi respiravo te,a grandi sorsi e per questo lascio ancora le mie orme sulla rabbia che non hai inseguito mai,io da solo e te da sola..forse mi dovrei convincere
Solamente che il buio ha i miei occhi...

Jednom riječju..srušio je sve moje snove i želje..želi da budemo prijatelji koji bi se s vremenom na vrijeme potrošili.Neznam dal mi je to tužno i žalosno,ili da se smijem jer sam već pomalo luda od svega.
A valjda ova kiša vani,koja mi nije dala da spavam,miješa u meni sve te osijećaje.Moja čvrsta nastojanja da ga izbacim iz svojih misli nisu urodila plodom..a i neće tako brzo,čini mi se.Preostaje mi da skupljam osijećaje u sebi i da šutim,da osijećam dok sunce zalazi i dok mjesec bježi s jutrom..
Zašto..ma..želim samo imati snage nikad više mu ne reći što osijećam.A to znači da više nikad neće gledat moje oke jer u njima sve piše.Nadam se da neće osijetit kako mi podrhtava glas kad se sretnemo,kako se u jednom kutu mog oka smijestila suza..nadam se da neće osijetiti kako mi se ruka trese u želji da ga dotaknem..
      jer ja ću ga tada još uvijek voljeti :(
 

Oke su se jedva otvorile..prekrila sam se plahtom po glavi ne želeći ustati.
Moraš me mrziti..to mi odzvanja već danima po glavi.Mrziti nekoga??Onaj tko me imalo poznaje zna da nisam sposobna za to.U svakom lošem čovjeku nalazim ispriku,makar i neku banalnu,za ono što je učinio.
Pitam se..pa kako onda mrziti nekoga do kog mi je toliko stalo?Kog želim kraj sebe..milovati jutrima,stiskat se uz njega noćima?Lakše je mrziti samu sebe što se budim zorom čekajući njegovu poruku za dobro jutro..a umjesto toga čujem samo muk,mobitel miruje i ne pušta ni glasa..
Ne mrzim ni sunce jer onda uživam negdje u blizini mora..plačem uz kišu i zato mi je draga,naslonim se na prozor i gledam kako padaju pahulje snijega.Ja neznam mrziti..
ne traži to više od mene,molim te..ne mogu te ne voljeti kad te toliko silno želim osijetiti..zašto mi ne dozvoliš to??Na tren mi se prepustiš..
Sve moje želje odavno su otišle u vjetar..a ne mrzim ni vjetar što mi ih je uzeo..
Mrzim sebe što nemam dovoljno snage i želje zaboraviti čovjeka koji se uvukao i u najsitniji dio moje kože.Srce mu je beskrajno hladno i u njemu nema mjesta za mene..pogled mu je tako topao i blag a usne tako meke kad se stapaju s mojima..
Nemožeš mi reći da nisi za mene..neznaš to..

Onako pospana,sva promrznuta sjela sam u kut omiljenog birca da popijem sa frendicom prvu jutarnju kavu prije posla.Još nam se na licima vidio trag burnog vikenda ali i to će proć..
Pogledala me je kao da mi želi reć "aj mala,da čujem tu novost".To je moja prijateljica..imala sam osijećaj kao da ništa nemoram reć jer ona već sve zna..da,nakon deset mjeseci Dario želi da mu pružim drugu priliku.Pogledala me značajno:-pa..to si čekala svo ovo vrijeme a sada si tako hladna i ravnodušna.Aha,i samu sebe sam iznenadila jer u međuvremenu se pojavio on,koji za sebe kaže da je bezveze,s kojim znam da nemam šanse,koji ne želi ništa jer se vjerojatno boji osijećaja.Ili je pak skroz iskren pa nezna kako da mi kaže da me ne želi,ne treba i..
Jesam luda ili nerazumna.Heh..ljudi su uvijek ludi za onim što nemogu imat..recimo,mjesecima sam gledala jedne cipele u izlogu..to much for me..mislim,oko mene sve neke takve stvari,a sad i ta osoba.Pa zaista,zar sam nerazumna kad ga ne želim shvatit da me ne želi,ili se pravim luda misleći da to zapravo nije istina,jer kako onda opravdati maratonske razgovore u svako doba dana..luda,nerazumna,luda,nerazumna,luda...luda,nerazumna..pa nisam baš normalna
U svakom slučaju ja ga želim kao i sve one stvari koje nikad ne dobijem..al tu i tamo kad se potrudim dobijem neku silno željenu sitnicu :)
Dario je ostao malo iznenađen na moju reakciju,nije to očekivao..nisam ni ja.To znači da moje srce sada pripada drugome??Vjerojatno..
-Luda si i nerazumna-rekla je Tamara
-Da,luda i nerazumna..al srce ne bira
Ispila sam zadnji gutljaj kave i krenula u novi radni dan

..umjesto čarobno jutro.
lagano mamurna sa uobičajenom glavoboljom za nedjeljno jutro,nakon dugo vremena budim se u roditeljskom domu.Budi me miris mamine kave..taj već davno zaboravljeni miris koji se lagano uvlači u pore moje kože..
kroz neku maglu još se sjećam sinoćnjih događaja..nepotrebnih raspravljanja sa dečkima koje sam srela po putu,valjanje gluposti i hrpa smijeha.Naplesala sam se,naskakala i ukrala pokoji pogled nekog dečka koji je prošao kraj mene..
Mutno se sijećam i poziva upućenog njemu..neznam ni šta sam mu rekla ni po koji put sam sve to isto ponovila..okrećem glavu želeći otjerati misli na njega barem na tren..dižem noge na stolicu dok mi sunčeve zrake obasjavaju plavu kosu..dan je kristalno jasan i u daljini s druge strane Kvarnera nazire se Krčki most..ovaj kraj je toliko različit od Zagreba gdje me srce vuče...osijeća se miris mora i maruna..
Poželim da dođe,da šetamo plažom,da gleda kako sunce zalazi negdje u daljini skrivajući se iza neke planine dok se negdje visoko već vidi obris mjeseca čija će se sjena uskoro ocrtavati u plavetnilu mora..
Osijetim nekakvu toplinu..ruka moje majke.Sjeda pored mene i pita me kakva je bila noć..bujica riječi izleti iz mene,ali on ostane duboko u mojim mislima kao i mnogo puta do sada...

ukradene su usred noći,za vrijeme najdubljeg sna..oteo ih je najveći lopov,vlasnik moga srca..zapravo ,ja sam vlasnika osvojila na lutriji,kao bingo..
samo,malo je poznato da novac ljudima brzo klizi iz ruku..tako i meni moj..vlasnik.bankovni račun gotovo da je i prazan.Vlasnika nema..
Ponekad pomislim da sam podvojena ličnost,ali sada mi je osmijeh na licu usprkos svoj tuzi koja se krije duboko u meni.Smiješna sam sama sebi jer sam ga toliko  puta pitala kako da ga zbarim!Više  ne vjerujem ni sama sebi..ja,čije su oke i dodir uvijek to znale,a poljubac..ili starim,počela sam sumljat sama u sebe ili s njim nešto nije uredu??
Samo neka mi nikad ne kaže da ne uživa u mom društvu i svemu onome šta mu pružam.A ja uporna,tvrdoglava..i dalje koračam istim putem s istom namjerom..