izlijev

U središtu šarenih slika,
Spojeni i odvojeni od glasova i lica,
Plešu siluete kroz svjetlucavu maglu:
Druženje s bićima samostalnih oblika.
Oči koje gledaju širok spektar vide,
Te stripove, gumene face i lijepe žene.
To plesači s ritmom dišu,
I pameću ukrašene figure,
I lijeve i desne,
Odbacuju svoje ljušture:
Preziranje uniforma koje su tijesne.
Ugodno, prijatno, uživanje u egzotici,
U cirkusu gdje vladaju slobodni aktovi.
Nema dosadnih mozgova i,
onih duhovnih leševa.
To je šarena ruka koja ti se pruža:
Svijetlost, prigušena, ispunjava svoju spaljenu svrhu.

Eto, nazdravljam za praznu stranicu. Svi koji su se okušali u pisanju, bez obzira da li bili uspješni ili ne, znaju što je blank page. I što znači nazdraviti za prokleti filing kada nemate ništa konkretno poručiti, izreći, iako u vama toliko toga kipi da je naspram toga vulkan poput djeteta na njihaljci: samo se njiše amo-tamo i sanjari o letu čije ostvarenje nije ustvari nikakva imaginacija. Međutim, za vas, samo tu praznu stranicu ispuniti je već herkulovski pothvat. Nešto gotovo mitsko, poput nadmašiti Hendrixa u gitari ili Dostojevskog u riječima. Ali whatever, eto, kao što vidimo, i taj blank page se polako popunjava, ispunjava, kreće prema nečemu… Čemu? Eh…

Što bi ta prazna stranica ustvari trebala izreći? Samo još jedan izljev nakupljenog smeća prilikom prolaska pokraj ljudskih tvorevina? Ili možda pokušaj istinske ekspresije svojeg bića? Fuck it, nemam pojma, bar za sad, jer me prekida playlista, piva i motanje pljuga.

Ali bez brige, ta mala stanka nije prekinula moje misli, štoviše, na neki način ih je raspalila, ražestila; dala im je krila koje se šire u obliku nebeskog ogledala iznad naših civilizacija, naših pokušaja da unaprijedimo sami sebe, da pronađemo individuu pomoću plastičnih replika one iskonske individue, izvorno rođene iz zemlje i duha. Da li je o tome ova prazna stranica?

Možda je o politici, o strankama, o antagonizmima koje jedni druge karaju u istoj prostoriji jedne te iste stranke? Možda ta politika i želi da ju svi jebemo, jer – nije li ona kurva? Ali ne – dame i gospodo – nemojmo tako! Kurva je poštena osoba jer pošteno i iskreno daje do znanja što želi i što za to nudi, zar ne? Ali politika? Molim vas, nećemo o tome: svi kontamo poantu.

No o čemu je onda ovaj blank page? O fuckin ljubavnim pričama? O propalim vezama? O prijateljima koji su sad u nekoj sasvim drugoj dimenziji? OK, osim onih nekoliko stalnih. Kojima imamo da skidamo kapu!

Ne, neću u te emocionalne vode jer ću tamo samo zabrazditi kao u živom blatu. Rađe ću o mravima, recimo. Fascinantna bića, ti mravi. Koliko su samo radišni, koliko proždrljivi, a opet, ne muče ih gluposti tipa recepti za mršavljenje. A kako tek organizirani. Da smo mi upola toliko organizirani, imali bismo tri puta bolju verziju sadašnjosti nego što je to ona u Star Treku. No nisu ni mravi ono o čemu želim naklapati. Imao sam ustvari guštere na umu. Naime sanjao sam neke fuckin guštere koji se nalaze u jednoj prostoriji, na katu na jednoj terasi koja ide ukrug cijele sobe. Također su se nalazili i dolje, gdje smo se nas nekoliko nalazili, ali ih je odvajala niska ograda. Ti su gušteri neprestano hodali ukrug, nisu nam željeli nauditi ali niti nas pustiti van iz prostorije, samo su hodali šutke u krug. I ne znam što je točno bilo, netko je nešto poduzeo, svašta se izdogađalo u par minuta, i odjednom su gušteri sa kata popadali dolje, i među njima jedan moj poznanik iz sškole, lik s kojim se nisam ni vidio ni čuo barem šest-sedam godina. Ja sam na njega navalio, derao se na njega da što on to ima brijat sa gušterima i bla, a on se samo bezbrižno smijao i rekao da kaj brijem, da mi ionako nitko nije srce iščupao. I to je to. Kraj priče. WTF?! Bez brige, neću to sranje analizirati, fakat mi se ne da. Ali ti fuckin gušteri… Pih! Ni o tome ne želim pisati.

Pa što onda? Možda je ova prazna stranica samo o samom izričaju čije melodije bi nas trebale nježno voditi za ruku kroz makova polja? Ili da budemo cinični: religiozna? I don’t know folks.

Vidim učitelje i njihove pouke, vidim doktore i njihove injekcije, vidim profesore koji uživaju u vlastitim predavanjima, vidim nedovršene kao i dovršene diplome, vidim laboratorije, pa industriju, patente na zajednička dobra, eksploataciju toliko bujne mašte, toliko sposobne a smještene u skučene prostore u kojima je jedina oprema ona za disanje.

Ali također vidim da ovo ipak nije baš ful blank page. Nešto je tu nadrljano, nešto izrečeno, iskazano, izdrkano, ako tako hoćete, pa makar to vrijedilo koliko je crno pod noktom.

Fuck it! Ako je to forma i sadržaj koji sad ovdje treba biti, neka, ja kao ah tako ponosan autor kažem: let it be. Možda ova izdrkotina nekome nešto znači, možda ne. Ovisi koliko je tko čemu sklon, zar ne? No jedno je sigurno: svi smo skloni onome što nam se na neki način gadi. Gušterima? Ej, nije bed, nemojte se sramiti, its just human.

And a blank page… So: cheers for it!

da, fakat jeste. nisam zalazio na ovaj sajt nekih 2-3 god. ok, u meduvremenu sam bio 3-4 puta na svega 5 minuta, ali to je to. sad sam si zadnjih 2 dana rekao: - pa ok, ajde, em imas vremena em nemas nikakvu konkretnu vezu, pa ajde, opet malo svrljaj. zasto ne? na kraju, prije 3 god sam imo cak i poprilicno opipljvih iskustva preko iskrice, samo sto su se sve zakomplicirale razotkrivajuci se kao ljubavni trokuti, te sam dijelomicno zbog toga i prestao zalaziti ovdje. no zasto sam onda zadnjih 2 dana opet ovdje? usamljenost? depresija radi ovog sveopceg sivila vani? ili samo besposlica? a da imam svasta za obavit, pa i imam, tako da... hm...

ok, od svih razloga vjerojatno usamljenost jest onaj glavni razlog. nije da sad doma camim i kontam s cim da se ubijem uz koju laganicu omiljenog rock benda, samo kazem, kad covjek duze vrijeme nema pravu vezu, prirodno je zahtijevati svoje pravo na nju, zar ne? sad, da li je iskrica bas pravo mjesto za to, tesko za reci, mozda mi netko moze pomoci pronac odgovor? meni dosta toga nije jasno. npr neki kazu da se zele samo dopisivat, ali to kazu na sajtu za dejtanje. dakle, ocigledno ta osoba koja bi se samo dopisivala ima ako nista drugo nesvjesnu zelju nekog upoznat. ili oni koji kazu i profilu da se nikad ne bi s nekim odavde nasli. kao ono: ja sam predobra (pricam sad o curama jer na muske profile nejdem iz ocitih razloga)da bi isla s nekim od vas luzera van. ali kaj onda tu radis, ti topmodel sa iq-om od 140? mislim, samo 2 dana po par sati ovdje provedem, i vidim da je sve ostalo isto. ajde pliz dajte neke komente, fakat me zanima sta vi svi mislite o tome. hvala unaprijed.

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim - dosade! samo da nije dosadno, zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali - nista konkretno. osim mozda… eh da. to nesto… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…) rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio - u - citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emicional music shitu uvijek ima, tako da… tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra hehe… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje zivota, lijep izlazak sunca, zalazak vidnog polja, ubijanje muha, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg…

mislim: zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali - i po svim mjerilima ambivalentnosti - i’m not the only one. da…

ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Eto nekih savjeta od moje malenkosti za uzdizanje kvalitete zivota:

- Kada gledate na sat, nemojte preozbiljno razmisljati o opcoj teoriji relativnosti, jer biste, osim sto cete zakasniti na sastanak, mogli zavrsiti u sarenom drustvu na psihijatriji

- Ako zelite zavesti Angelienu J., Brad P. ili obadvoje, prvo posvojite hrpu malih afroamerikanaca i uvedite bolje grijanje u prostorije vaseg doma

- Zelite li biti gospodarom svijeta, nemojte to reci sljedecim osobama: clanovima obitelji, blizim i daljim frendovima, blizim i daljim poznanicima, curi ili decku, ustvari, nikome, jer cete se opet naci u onom sarenom drustvu na…

- Ukoliko vas muci nesanica, poslusajte jedan od govora Fidela Castra

- Kad vam je do dobre zabave i imate para, posaljite nekome mejl. naravno, najbolje da ga prvo posaljete meni :)

- Ako zelite osvojiti srce voljene osobe, nemojte stalno visiti u podrumu i tokom godine farbati jaja za uskrs

- Nemojte izreku “ono sto vas hrani moze vas unistiti” shvacati doslovno, jer cete zavrsiti u privatnoj Etiopiji

- Kada dode vrijeme glasanju, najbolje je da se glasate kao bjeloglavi sup, a i zabe cine svoje

- Vjerujte da cete poletjeti ako skocite sa nebodera, ali to ce onda biti let na drugi svijet

- Kad vas skaklja pero, vi ga uzmite i napadnite crnog viteza s macem

- Jednom cete zabrijati da zivot nema smisla, i tada cete traziti savjet nekog mudrog covjeka. Neka ja budem posljednji na vasoj listi potencijalnih buddha

- Nije istina da ce nastupiti apokalipsa ako ne operete ruke poslije male nuzde, no to ne znaci da je pametno ne ih oprati

- Ako mislite da su ove preporuke ciste besmislice, toliko besmislene da ih treba pokazati svima koje poznajete, nemojte ih molim vas pokazati kakvom psihijatru, jer bih se mogao naci u sarenom drustvu u…

otkrio na preporuku drage mi frendice jedan ful ok sajt, tocnije, blog naziva doxbox. Iako naslov govori vec dosta, eto sto mi je urednik rekao u mejlu:

doxbox je blog na kojem se prezentiraju dokumentarni filmovi i snimke predavanja, s tim da tematika nije striktno zadana.

http://doxbox.bloger.hr/

Iako je svakodnevnica takva da je mnogima cudenje postao stran pojam, covjek se jos uvijek moze ponekad dobro zacuditi. Kao ja i jedan frend neki dan. Ukratko, zamolio me da ga otpratim do glavnog kolodvora kako bi tamo kamerom snimio dolazak vlakova. Tu mu treba za faks, tocnije, njegovoj curi koja studira dizajn i koja treba napraviti izmedu ostalog i dokumentarac na temu HZ-a. Sad, moj frend kao dobar decko koji se usput razumije u snimanje ponudio joj je da ce joj pri tome pomoci. I tako, nas dvojica ispijamo kavu na kolodvoru, i on ode postaviti kameru. Tada mu je prisao prometnik s kojim je poceo nekakvu raspravu. Iako je bio na relativno velikoj udaljenosti, mogao sam naslutiti sto se dogada; i moje slutnje su ispale tocne. Prometnik je mom frendu rekao da se ne udaljava, jer on - prometnik - mora pozvati policiju kako bi se provjerilo sto se to tocno kuje pomocu te kamere. Uskoro zatim su se pojavila 2 murjaka koja su mog frenda, prvo legitimirali, onda ga jos odveli u prostoriju gdje su ga dodatno provjeravali. Iako je prometnik inzistirao da se izbrise sav snimljeni materijal, po rijecima mog frenda, caksu i murjci skuzili da se radi o sasvim bezazlenoj stvari, pa su pustili mog frenda zajednosa snimljenim materijalom.

Vjerujem da vam nije tesko pretpostaviti koja je bila tema razgovora kada smo se udaljavali od “mjesta zlocina”. Potpuna besmislenost prometnikove intervencije koja granici sa vec dobrom dozom bizarnosti toliko nas je uznemirila da smo, nakon sto smo zakljucili da tog prometnika zena doma vjerojatno tuce po guzici pa na poslu mora to kompenzirati ispoljavajuci svoju uniformiranu moc (jelte!), da i inace cijeli sistem sve vise ide u smjeru sustava kontrole. Jer: mjesto na kojem je frend snimao je Public space iliti javno dobro, nije tu potrebna nikakva posebna ili bilo kakva dozvola, pa ovaj slucaj poprilicno dovodi u pitanje taj koncept javnog dobra. Da, ovdje se radi o samovoljnom postupku prometnika, no nije uopcetesko zamisliti kako bise uskoro moglo dogoditi nesto tipa stojite ispred necije kuce, razgovarate na mobu sa nekim, i vlasnikte kuce odjednom vas prekori, pozove murju koja vas tada legitimira i pita da zasto ste se udostojili telefonirati ispred njegovog vlasnistva. Pri cemu je bitna jedna pojedinost: ovaj potonji izmisljeni slucaj manje je bizaran nego onaj prethodni buduci da se radi o privatnom posjedu. Dakle, mogli bismo ici dalje i reci kako cemo uskoro trebati dozvole za telefoniranje u parkovima, na ulicama, trgovima itd.

Sustav kontrole uzima maha, pojedinci koriste svoje mrvice moci, neki drugi mnogo vise takvog rade, i po svemu sudeci jos ce mnogo toga vise ciniti. Pasivno pristajanje na takav razvoj sistema hrani ga, stimulira, daje mu krila…

Ako ima istine u rijecima Foucalta koji kaze (znanje i moc): “Moc nije institucija i nije struktura, ona nije stanovita sposobnost kojom su neki obdareni; ona je naziv sto pridaje nekoj slozenoj strategijskoj situaciji u danom drustvu”, tada to znaci da kako se i mi - hocemo-necemo - nalazimo u toj situaciji, jer se i nalazimo u danom drustvu. Dakle, moc je distribuirana posvuda, svatko je moze koristiti iliti ne-koristiti. Ovo potonje ce pomoci laksem razvoju sustavu kontrole; ono prvo ce mu zadati muke. Dakle…?

"Od uspomena i uostalom sadašnjeg stanja gledamo u budućnost, prošlost a to su samo sentimentalne gluposti. To je kao da tražiš ljubav svog života a imaš 80 godina – u biti tratimo vrijeme na gluposti i to isto će nas na kraju doći glave. "

ovo je danas rekao moj frend, i meni osobno se baš sviđa. samo, još bih dodao rečenicu: - mada to i nije neki gubitak, jer kod većine nas je glava ionako manje-više prazna :)

autoironija je baš divna stvar, tar ne?

To je nešto što se treba stalno činiti. Improvizirati. U kuhinji, kod nejasnih namjera, na ulici, na razgovoru za posao, u pisanju, ne samo kod ekspresivnih momenata, nego i onih suho pragmtičnima. Sunčani dani su za to tako pogodni. Punoća boja i kristalno iscrtane forme. Sivilo nasuprot tome podupire inerciju. U vlažnoj bezličnosti zabundan listati knjige i prebirati po glazbi. A između tu i tamo proviriti glavu da se nešto ugrabi. Bez stimulativnih paketa hrane stvari dobivaju drugu vrstu težine. Ali sve to može biti ustvari idilično. Dobro, idilično nema isto značenje jednom trubaču free form jazza i vojniku kojem su UN i Playboy vrhunac povijesti. Ali uvijek ima umora. Onih rupa u serijama kroz koje teatralno skakučemo. I to može biti opravdano kad se prenajedeš, ali ako je tu npr. jedna gusto skuhana nesanica čija periodična prisutnost zamuti cijele pejzaže, e pa to je onda već bezobrazna šala prirode, i to je sasvim u skladu s tim dimom i vonjem koji se svugdje pojavljuju. Onda opet brzina nasuprot sporosti. To je stvarno neumorna trka, maraton povijesti. Tu se toliko supstanci podigne da su svi idealizmi opravdani. Ustvari, još su i poželjni. Ali bez obzira na sve to, pauze su koliko potrebne toliko i odlične. One su male oaze u velikoj struji mutne od razbacanih stvari - igračka u ovoj tvornici snova...

nešto me jako zanima. možda mi netko može pomoći. jedna cura ovdje rekla mi je da je već odradila (da tako kažem) nekoliko blind dateova, i da se najčešće uspostavilo da osoba u stvarnosti nema nikakve sličnosti s profilom na iskrici. s tim u vezi, svi znamo da ima i onih koji imaju i po nekoliko profila. zanima me ta tema te bih bio jako jako zahvalan kad bi mi netko opisao neka svoja iskustva u vezi s tim. unaprijed se srdačno zahvaljujem:)

ovih dana sam u dubrovniku upoznao zanimljivog lika. drugačiji soj ljudi nije možda najtočniji opis, ali neka za sad bude dovoljan. australac rodom koji sad živi u španjolskoj, točnije, u granadi, i to u spilji - ni manje ni više. međutim, to nije spilja u uobičajenom smislu, već nešto ogromno, s hrpom prostorija. i totalno sređeno. dakle, neka vrsta skvota, razvijenog skvota sa svojom vlastitom infrastrukturom. čak postoji lik koji je kao neki vlasnik toga. kad netko novi dođe uzme mu 50 eura, i onda novi može ostati, koliko god hoće. taj vlasnik je neki cigan, vječno pijan i poptuno razbijen od padanja. poput tog australca s kojim sam razgovarao i koji svira na ulici, tamo su uglavnom glazbenci, slikari, ukratko, umjetnici i sl. kaže mi tip da onaj ko dođe tamo to sve kao samo vidjeti, više ne želi otići. jednostavno ostaje tamo. mislim da ne moram spomenuti da rade tulume all the time, da nikome ne trebaju pare itd. - čak i nemaju struje! imaju svoju kanalizaciju, vrtove itd., dok struju uvode samo kad rade neku manifestaciju poput neke svirke ili tuluma. preko puta ulaza u te spilje je dolina u kojoj teče nekakva rijeka, a iza rijeke jedno drugo brdo (jer su i te spilje na brdu) na kojem stoji nekakva golema palača iz srednjeg vijeka i koju za čudo nisu niti dotakli ratovi s maurima. znači, ujutro kad se budiš u tim spiljskim prostorijama i odeš van pred ulaz, pogled ti puca direktno preko te rijeke na onu palaču. čudno je pri tome svemu, iako u spiljama živi preko 200 ljudi (nekad manje nekad više), nitko još nije napravio neku reportažu, dokumentarac, štoviše, taj jamie s kojim sam razgovaro, reko mi je da je tražio ni sam ne zna koliko dugo po netu, i nije našo niti jedan tekst o tome svemu! naravno, s jedne strane i bolje jer ljudi koji tamo žive nikako ne bi željeli privući kojekakve seronje. ali s druge strane, kad smo na kiosku i kad prečitavamo naslove na magazinima, nije li apsurdno da se stalno vrte samo jedni te isti naslovi oko nekakvih zvijezda ili preparata za njegu lica, dok nešto poput ovoga ama baš nigdje nema? naslovi poput "budi drugačiji" ili "budi svoj" tu padaju ne samo u vodu, već se potapaju do samog dna - i to na najdubljem mjestu. tu se samo od sebe nameće pitanje "što uistinu znači biti drugačiji?" nositi piercinge dok i dalje daješ pare jednim te istim likovima a po kojima kao pljuješ? izbjegavajući "šminkerska", visoko profitna mjesta dok opet na kraju ništa bitno nisi promijenio? smijemo se serijama koje promoviraju američki stil života, ali koliko samo uistinu drugačiji? i mi - većina - prije ili kasnije otplaćujemo kredite, cijele hrpe računa za stvari koje nam ustvari niti ne trebaju, mnogi od nas na ovaj ili onaj način trčimo za društvenim priznanjem, samo to ne činimo uvijek pomoću novca. da li bi bili ovoliko maštoviti kad bismo bili bez struje... pa recimo tjedan dana?
mogu komotno reći da već dugo moje oči nisu vidjele sliku pred sobom na tako svjež način. veličina naše kulture se pokazuje kad, poput mene, nakon hrpe km dođeš na udaljenost od 60 km od kuće, kažeš kondukteru na ljudski način da ti nedostaje - 5 kn! - za put do doma a ovaj te hladno izbaci na prvoj stanici, baš ko da si zadnje smeće. kod nas na zapadu je uvijek sve samo kupljeno, nikad ništa poklonjeno. i onda mislimo, ne samo da nigdje na svijetu nekakvog drugačijeg sistema nema, već vjerujemo da jedan drugačiji sistem nije niti moguć. to je doseg našeg duha, zavezanog lancima jedne potpuno iskrivljene i stoga izopačene slike svijeta.

ludilo ljeta se približava kraju, a sprema se ono jesensko. ljetne pauze klubova završavaju, i uskoro ćemo se, još uvijek gladni za vručinom poput tropskih životinja, naći u uzavreloj atmosferi naših lokalnih klubova. tamo ćemo se gužvati nacereni kao klaunovi, skakat ćemo na tvrde beatove i turbulentne rifove, i trljat se jedni o druge pod magnetskim silama. zato: ne tugujmo zbog kraja ljetne sezone, nego skočimo na glavu u centre naših gradova!

Gledajući sad kroz prozor stana i vidjevši uzburkanu svirku Ilice, jurnjavu auta, akceleraciju molekularne strukture mase što se kreće vijugavim stazama, i klopot cipela i visokih peta, vojničko stupanje nadobudnih punkera, kulersko vucaranje partijanera, pokoji starac predan tempu svojih godina, starac kojem bjesomučno trubi nekakav žutokljunac, jedan mamin sinčić zalizane kose i s gangsta pogledom u tatinom BMW-u, stisnuta šaka jednog pravog ratnika, patriota koji služi domovini trubljenjem i psovanjem, i to samo zato jer plaća porez mlitavom državnom tijelu, i što redovito odlazi na posao, posao zasigurno uglađen (uglađen kao i njegova pomno njegovana kosa), a koji su mu sredili uglađeni mu starci, da, taj prizor mi je odjekivao u mojoj umnoj anatomiji čija duša je prkosno tražila glazbenu želju, jednu ludu i razuzdanu, obijesnu svirku Coltraina, ili možda Nirvane, kako bi mogla na nekoliko trenutaka iskočiti iz svog suptilnog tijela i uzviknuti: Ja vjerujem u dušu živog bića, ali ne vjerujem u ovu čovjekovu civilizaciju! I nakon tog zurenja kroz prozorsko staklo, zavalio sam se u fotelju i otvorio Whittmana zbog čega je Fiona otišla srediti se za tulum, a ja se prepustio njegovoj ekstazi, sumanutoj i humanoj, metafizičkoj i svjetovnoj ekstazi, tom zanosu neljudske uzvišenosti!

sjedim i slušam.... zvnočinići, rifovi, razrađen bas, dinamičan ritam...
da, sjedim, udišem, sisam, predem, prdim, sam sebe zbunjujem, osipam... uglavnom, živim...

zvončići zvončići šute cijelu noć
mali cigo stalno viče
molim upomoć

zvončići zvončići zvone cijeli dan
ćelija sad je prazna
pobjego cigo van