izlijev

veličine građevina što strše među ulicama poput ratničkih koplja, svijetla grada u noći što vas dozivaju kao kretnje prostitutke, tečnost pokreta kroz zadimljene prostore pune rastezljivih grimasa, ona slatkoća ali i gorčina koja nas prožima kad se približujemo njoj, kad on ulazi u njene oči, dok se kupate goli pod mjesečinom, dobili ste što ste tražili cijelo ljeto a zvijezde ipak nisu bliže, i dalje posežete, laskate, laskaju vama, dijeli se šakom i kapom a... da, great big white world, sjaj i bijeda svega na što nailazimo, to je onaj feeling dok ste na sjajnom tulumu a ipak nešto u vama želi daleko, što dalje... to je osmijeh ispod kojeg se krije ono suprotno, to je znojno tijelo nakon seksa što je ostalo samo sa sobom, to je... privlačna odbojnost. jednostavno samo privlačna odbojnost!
o ne! nisam ni približno gotov... nasavak slijedi u slijedećoj inkarnaciji

helou! this document is from the front mojih ušglopluškača. (!?) uglopluškači su prikazani kao humanoidni termometri (s pokazivačima kretanja nestabilnih dinamičnih sustava)koji su ustvari tajni agenti iz društva za fondaciju ne-iskusnih, ne-vandaliziranih, ne-osakačenih, ne-destiliranih, ne-gostujućih i da-živih-živo napaljenih organizama čija je jedina zadaća zbuniti onu čudesnu vrstu homo sapiens. zbuniti ih do kranjnje granice ljudske i ne-ljudske imaginacije. ušglopluškača ima posvuda. nalaze se tik do vas kad čekate tramvaj, promatraju vas kad ste na moru, bilježe boju vašeg govna, opčinjuju vas kad ste već opčinjeni. ušglopluškači se vrte oko svoje osi na pun mjesec, jedu samo strogo propisanu hranu (jelovnik poznat kao "interdiscplinirani kodeks žderanja" invent by a unknown zagorec. koncept stariji od ayur vede), spavaju stojećki, pišaju ležečki. njihova infrastruktura se nalazi poglavito u zamršenim labirintima, tamo im je operativno središte (ninja turtles su nastali kao ideja ušglopluškača: propaganda iz želuca svijeta u epicentar podsvjesnih sfera: i subliminalno oglašavanje je bezobrazno preuzeto od naših ("nepoznatih") heroja!). uglopluškači su uvijek opranih lica, a ipak, nitko ih nikada ne prepoznaje. poput taoista, što i jesu, oni djeluju a da ne djeluju. stoje a hodaju. govore bez da otvaraju usta. uglopluškači se nalaze (kao što već rekoh!rekoh!reko...)posvuda, nigdje određeno, mada vlada uvriježeno mišljenje mnogih analitičara da se uglopluškači nalaze, zapravo, najviše po uglovima. to su ti analitičari zaključili (nakon stoljetnih istraživanja tog fenomena za kojeg neki tvrde, usput budi rečeno, da su ustvari alieni) na osnovu prvog dijela njihovog naziva, tj. uglo-pluškači. dakako, to je samo još jedna od briljantnih taktika uglopluškača, kao što je i npr. promoviranje super-mega-cool donjeg rublja koje vas masira kad to ne želite, a ne masira kada biste to htjeli (njihova taktika skretanja pažnje na dublje psihološke fenomene poput arhetipova, anime i animusa, sinkroniciteta itd.). uglopluškači kažu u svojim tajnim spisima koje su objavili na svim jezicima svijeta i koji se mogu raštrkani po svim živim populističkim znanstvenim bestselerima naći: nemojte lajati na mjesec. nemojete se ljubiti otvorenih očiju. uzimajte samo one vitamine koji su zdravi. vjerujte da ćete poletjeti ako skočite sa nebodera. ne odgovarajte na ušminkane mejlove. odite na tulume koji nisu opterećeni savršenstvom tulumarenja. ako trebate mlijeko obratite se kravama, nikome drugom. želite li osvojiti svijet, odite u boeme ili se drogirajte dok ne umrete. kad vas škaklja pero, vi ga uzmite i napadnite crnog viteza s mačem. ništa bez zraka i mandala, sve bez kravata i aparata. buddha, isus, lao ce i ostala ekipa su iz istog legla.
ustvari, njihovim porukama za dobrobit bića nema kraja. zato... aplauz za uglopluškače! neka gavrani naoći nikada više ne zamute naše vode, jer agenti sunca u punom su žaru dubokog sna na javi!
jer sve što ne spava a sanja je sveto!

Sjedio je u uobičajenoj pozi antičkog hedoniste, uporno je piljio pogledom ispitivača u ljepoticu što se lelujala kao vodena biljka. U opojnom plesu njezinom nestajao je njegov izgubljeni pogled, baš poput zrna prašine u blizini povjetarca. Ljudi, sjajni od glatkoće kože koja se ljeskala na svijetlima svijeća i baklja, cerilil su se raskalašeno, animalno, hvatali se za mišiće, za bedra, za grudi, za spolovila... On, Heliks iz Bagdada, odlučio se ustati iz svoje poze, poze u kojoj već boravi punu godinu dana. Ljepotica, vidjevši da je veliki Heliks napustio svoju legendarnu pozu, zaprepasti se, i prestane plesati što je upravo čudo neviđeno, jer je i ona plesala punih godinu dana bez ijednog jedinog prekida. Stane pogledom tražiti nešto oko sebe, kao da vapi za pomoći, i ljudi, odjednom utihnuti, samo su se zbunjeno ogledavali oko sebe zbog tog čuda neviđenog. Zašto je Heliks napustio svoje mjesto? Zašto? Zašto baš sad? Ah! A tako je lijepo bilo! Ah...
A Heliks, neuznemiren od nagle promjene raspoloženja, pristupi ljepotici i reče: - O bivša djevo što si odlučila žrtvovati život svoj za užitak gospode, čuj i počuj sada! Tvoj ples veliko je nadahnuće za sve prisutne ovdje, ali vrijeme je da krenemo putem, dalje, tamo kamo idu svi plesači! Stoga hajde, ljepotice, kreni sa mnom i ne vraćaj se više! – Čuvši te riječi Heliksove, ljudi sjajnih tijela se usprotive, jer im je odlazak lijepe plesačice bio mrzak. Stanu vikati na Heliksa, prijetiti mu životom ako ne prestane sa svojim govorom, no Heliks je bio neustrašiv. Govorio je i govorio, a ljudi su na njega vikali, dok je ljepotica samo stajala i sva preplašena samo šutjela. Onda su nagrnuli na njega, i uskoro zatim našao se Heliksu nož u grlu. Iako isprve uplašeni zbog ubojstva i velike količine krvi koja je potekla, odmah se svi ljudi odobrovolje, vjerujući da će sad plesačica nastaviti sa svojim čarobnim plesom. I upravo, kad su pogledali prema njoj da ju ponukaju da nastavi s plesom, vidjeli su stravičan prizor: plesačica, grudiju kao grožđe i očiju kao ruže, ležala je sva u krvi, u istoj pozi kao i Heliks. I kao i on, bila je mrtva.
U toku godinu dana, svi koji su zarili svoja oružja u Heliksa, pomrla su prirodnom smrću.

air: sex born poison: himna ekstatične sjete, ekstaza melankolije i ljepota čežnje... eh kad bi naša postojanja mogla izaći iz samih sebe...

zvončići zvončići šute cijelu noć
mali cigo stalno viče
molim upomoć

zvončići zvončići zvone cijeli dan
ćelija sad je prazna
pobjego cigo van

da li ljudi na iskrici bare ili se samo zajebavaju? naravno, sigurno je da ima i jednog i drugog, ali što nosi pobjedu? meni se nekako čini da se polovica zajebava (ili pokušava sebe uvjeriti u to), dok oni drugi, koji traže nekog, završavaju u nekakvom ravnodušnom nihilizmu ili pak u tugaljivom nadanju. dakle, dvije skupine, a to su: oni koji "samo" ubijaju vrijeme i briju (nešto tipa nas ovdje), i oni iznad 30, koji su već hrpu vremena sami, stalno stavljaju oglase i nadaju se pravoj vezi. međutim, kvaka je u tome da su upravo ovi drugi često puta jako patetični (što se vidi preko oglasa ili weblogova), pa ta patetika nikog ne privlači i tako ostaju sami i postaju još patetičniji. nekako mi se čini da je gay ekipi lakše ovdje bariti, upravo zato jer im je to teže u fizičkom svijetu. mislim da oni ne gube vrijeme. ustvari, ovdje na sajtu postoji ogromna kontradikcija, a to je: s jedne strane je većina jako pažljiva i izbirljiva (što je naravno razumljivo), a s druge sama i jako željna nekoga, ali zbog prvog razloga se ne makivaju s mjesta. iz ove kontradikcije izdvajam one koji se ovdje (uglavnom!) samo zajebavaju, jer su oni već priča za sebe čije bi analiziranje uvelike premašilo sve ovdje predviđene prostore hehe... (mogli bi sad o nesvjesnom i kako i ta ekipa, koja se "samo" zajebava ustvari nekog traži a da to i ne zna...) a zašto se čini da tih koji se zajebavaju ima više: jer su oni, koji fakat nekog traže, jako pažljivi pa se stoga ne zajebavaju toliko, tj. paze što će gdje reći, kad i zašto, na to paze i previše, pa na kraju i ne kažu baš pretjerano mnogo.

Ljudi vrludaju okolo poput uskovitlane mase zvrkova, bauljaju u transu ne znajući što im se nalazi tik ispred nosa. A to je samo uobičajeno stanje Homo sapiensa, tog blistavog primjera progresivne prirode. Oni ekstremi, oni što balansiraju na rubu sveopćog ludila, nisu ustvari toliko dalje otišli, samo drugdje. Lud je onaj čija se ludost ne poklapa s onom većine, pročitao sam jednom negdje, a varijacija na tu poantu ima bezbroj. Jedna je to od onih toliko općespoznatih istina, da je njeno ponavljanje papagajsko parafraziranje; varijacija na refren sveopćeg zbora.
Taj refren mi je tada ponovno razbudio onu istu viziju od toga dana, viziju programatski indiferentnog odvijanja, pod akceleracijom navinuta masa, i u nesvjesnosti kuda idem, zašto i kako, našao sam se (u posve suprotnom smjeru kojim sam krenuo) na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora s pitanjem: - A gdje je Fiona cijelo vrijeme? – pitanjem koje mi je još narednih pola sata odzvanjalo u glavi (kao, uostalom, i prethodnih dana kad god bih je se sjetio), tako da sam pod tim zvonkavim pritiskom instinktivno ušao u tramvaj i nakon poprilično mutnog sanjarenja tijekom vožnje kasnije kucao na Fionina vrata. Ne znam točno što sam očekivao, ali svakako ne doček kojeg bi se moglo nazvati gotovo svečanim. – Robi! Kao naručen! Ajde ajde... Uđi što čekaš... – I nakon što me blago ošamarila okrenula je glavu i rekla: - Vidiš, Igi, mi o vragu... He he... – Igi, mršav tamnoputi tip odjeven u crni sako s kapuljačom na glavi, blago se smiješio i kimnuo mi u znak pozdrava. Bio je zavaljen u fotelji, koja se nalazila usred poplave majica, hlača i ostalih Fioninih krpica, a stol je bio upravo natrpan čašama, tanjurima, papirićima, flyerima, upaljačima, CD-ima... svim i svačim, a i svo ostalo pokućstvo je bilo prekriveno svim vrstama predmeta. Taj posvemašnji nered bio je znak jedne elementarne promjene u Fioni, jer kako se smanjuje njena onako opsesivna potreba za čišćenjem, tako se smanjuje i njena opterećenost samom sobom. Ukratko: Fiona je blistala kao u svojim nasvjetlijim danima. Upravo su pričali o meni, reče mi Fiona dok je premještala hrpu knjiga i časopisa s fotelje kako bih se imao gdje sjesti; točnije, ona je njemu pričala o mojem pisanju i sviranju. Igi je, naime, recenzent, i objavljuje glazbene recenzije po raznim sajtovima; mogao bi nešto povoljno napisati za moju i Mauriceovu elektroniku. Osim toga, poznaje hrpu ljudi i sigurno nam može srediti po koju svirku. – Jel' tako, Igi? – sladunjavo je završila mazeći ga po glavi (kapuljači), što je on potvrđivao nekakvim nejasnim mrmljanjem. Hoću li večeras s njima, pitao me Igi, u Ksetu je Chicago Undeground; Igi nam može srediti besplatan upad. Pa htio bih, da, naravno, samo nemam para, i... – Šuti Robi! – Odmah me prekinula Fiona – Ideš s nama, pare nisu problem. – I zaista nisu bile, jer kasnije, prije odlaska (nakon što smo ispraznili bocu vina), dok je Igi bio na WC-u, još sam pitao Fionu za pedeset kuna, a dobio odmah 150. – Fiona – usprotivio sam se, ali me ona odmah prekinula: - Robi. Sve je OK. OK?! – I zašutio sam, spremio novce u džep i uskoro zatim krenuo za njom i Igijem, njenim novim partnerom. Fiona je trenutno u sedmom nebu, kako sam doznao na putu za Kset; upravo kad se riješila Ivke dočepala se Igija, i topeći se u zagrljajima novopečene strasti sa zanosom u glasu mi je ispričala kako je Ivkino ludilo skoro prešlo i na nju. Ivka je zadnjih mjeseci sve više jela tripove i bombone a sve manje B vitamine i željeza, i takvi odnosi u prehrani su njenoj inače luckastoj i neurotičnoj osobnosti nanijeli gotovo cjelokupan raspad sistema, čije su psihotične krhotine trovale atmosferu u stanu do opasne razine nepodnošljivosti. – Kakve je samo freakove dovodila doma... – s uzdahom mi je rekla Fiona – A što bi tek bilo da nije bila cijelo vrijeme vani? – Ne, o tome se ne smije niti razmišljati, završila je Fiona prepričavanje tog mračnog poglavlja njene nedavne prošlosti. – Ali kako si ju uspjela izbaciti iz stana na koji te ona primila? – rekoh, na što je Igi odgovorio mirnim, ravnomjernim tonom: - Vrlo jednostavno. Ivka nije već dva mjeseca dala više od petsto kuna za stan. – Slegnuo je ramenima i sarkastično dodao: – Argument u Fioninu korist koji je teško za pobiti. – Kasnije je još počeo pričati kako ju je pri tom izbacivanju morao smirivati (Ivka je postala agresivna te je prijetila da će.. ako...), ali Fiona ga je ubrzo prekinula ponovivši da ne želi više razmišljati o toj užasnoj situaciji. – Ljudi, idemo na svirku. To znači: bez opterećivanja. Jasno? – I bilo je jasno, jednoglasno prihvaćeno, tako da smo u Kset ulazili nacereni od uha do uha, odmah odjurivši na kat gdje još nije bilo gužve. Naslonjeni na ogradu terase, promatrali smo šaroliku masu koja se polagano ljeskala u tami kluba. Bend je već počeo svirati, i kao i uvijek, Chicago Underground je ponovno stvarao snovite prizore snažnih, ali mutnih boja. Kompozicije krcate egzotikom, kroz koju bi svako malo prošarali freejazz izleti, poluplesni beatovi i nenametljiva psihodelija zamuljanih i razvučenih nijansi, koje se prelijevaju u šarenim tonovima lebdeći poput dima kroz prigušeno osvjetljenje prostora. Efektna podloga na kontrabasu dobila je na dinamičnosti basgitarom zbog improvizacijskog pristupa, kojim se poigravao basist. Dražesni prijelazi iz snažnih turbulencija u mirno valjanje valova; ljupko, šarmantno i (rekao bih čak) puteno pridjevi su, kojima ću krstiti taj jazz, koji uvijek diskretno iskače iz svojih vlastitih tračnica općeći tako s elementima raznoraznih glazbenih pravaca. Sebastiana je Chicago Underground nekada inspirirao; pokazali su mu da se freejazz može također veoma profinjeno protezati i kroz mekane, spužvaste zvukove; zvukove kakvi obično ne dopuštaju ulete bučnih zavrzlama. – Kužiš! – oduševljeno je uskliknuo gotovo skršivši svoje inače tako staloženo stanje. – Promišljena, senzibilna improvizacija. To sam tako dugo tražio... I naravno, bilo mi je cijelo vrijeme pred nosom. Kad već ništa ne vidimo, mogli bi barem nos razviti. To bi bio istinski pragmatizam... – Bezobrazan smiješak s dozom fino smljevenom ljutinom zaigrao mu je na faci, a rukom je tresao iznad svoje glave lijevo-desno, jedan-dva... Stvar je u tome, što je Sebastian prvi puta preslušao Chicago Underground baš u ono vrijeme, kad si je (nama) nabavio svu onu hrpu muzike među kojom su izbila imena poput Don Caballero, Denison Kimball Trio, Braam Wurli, Ganger, Szilard Mezei, Odd Nosdam, Amon Tobin... Uglavnom, previše muzike je zaglušilo uši, a utjecaji su šibali po nama poput kletva; činilo se da se iz nas puše zvukovi kao iz peći, toliko smo ih upijali! Ganger, post rock kompozicijski promišljen, profinjenog zvuka i bogatog ritma; bend koji baca u trans vodeći vašu podsvijest po polaganim uzletima gitarskih dionica i naglim, točno konceptualiziranim zaokretima u sfere ritmičkog talasanja tonova, koje bubnjevi tjeraju na postepeni razvoj prema ponovnim uzletima u snovite predjele bogate imaginacije. Pa Amon Tobin, lik čija glazba u sebi sadrži najrazličitije elemente kakve elektronika uopće može imati a da ne zapada u tipičnu eksperimentalu. Egzotične melodije i divlji ritmovi, prštanje u pozadini i filmska glazba, jazz dionice i etno svirke. Ta vremena u kojima smo plovili u tim inventivnim glazbenim vodama sad su mi se odigravala u kazalištu mojih razbuktalih sjećanja; prizori iz istraživačkog doba i osjetilnih ekspedicija, koje su nas tjerale na maštu, na pokret, akciju... na ono što me i sad obuzelo, dok sam stajao uz ogradu, u laganom transu klimao glavom i upijao poput upaljenog mikrofona razvlačenje saksofona i poskakivanje basova. Iz tog transa me izvadio miris šita, koji je dolazio s moje lijeve strane, i bez mnogo razmišljanja sam se okrenuo i pustio svoj nos da me vodi do izvora mirisa. U kutu su stajale dvije cure i polako, ali opušteno pušile pljugu; prišao sam im. Bez nekih formalnosti, koje inače služe kao društveni eufemizmi dok su ustvari prikriveni carinici, odmah sam dobio pljugu i priključio im se u brbljanju. Tu su se spominjali neki huligani, neki boysi koji su jašili na cuckima, ulični svirači koji su zarađivali kao prosječni advokati, nargila iz Emirata, vreća šafrana, ciganska posla...i tek nakon cijele te hrpe tema, jedna od njih dvije (Ana, kako sam kasnije doznao) predložila je da se upoznamo, i upravo kad smo to krenuli učiniti prošao je neki tip kojem je ispao nekakav papirić iz džepa, i Ana je odmah poslala pljugu dalje, nešto za sebe promrmljala i pojurila za likom da ga obavijesti. Kako je Ana nestala među ljudima, ona druga se premjestila na Anino mjesto, i tek sam joj onda valjano razabrao lice. Sada mogu reći da bi me ta cura privukla i da nije bilo dozivajućeg mirisa. Cijela njena pojava je bila nekako... pristojno divlja, da tako kažem. Na prvi pogled šlampavo odjevena, a opet, tako je odgovaralo njenom liku da je ta proturiječnost zbunjivala svu procjenu; kao da je stavljala na sebe baš one krpice na koje bi slučajno naletjela, dok je tumarala stanom u potrazi za šećerom. I uvojci crne, guste kovrčave kose padali su joj preko lica, preko kojeg je neprestano bio razvučen sitan, ali intenzivan, živ osmijeh. Na trenutke kao da će prasnuti u urnebesan smijeh, ali onda opet, kao da se sjetila da ipak nije sama. Naravno, to ju nije spriječavalo da povremeno stvarno i padne u svoj tipično raskalašen cerek, i tada bi se pretvarala u razigrano dijete, u malu, pitomu ludu koja je eksplodirala u prigušenoj svečanoj gomili. Kad bi se tako smijala, sva bi još bila samo smijeh, jedan veliki, utjelovljeni smijeh koji je orio po svojoj zemlji poput gromoglasne prirodne pojave: harlekinska magija koja se isprepliće s elementima kovitlajući ih oko sebe kao tornado. Kažem magijska, jer je upravo tako djelovala: jedna cura (s vremenom sam doznao) bi stalno kihnula na taj njen iznenadan i potpuno nepredvidljiv smijeh (ja bih obično poskočio i zaražen pridružio se smijanju). Isto tako kažem tipično raskalašen cerek, jer postoje ljudi, koji su toliko prirodni da odmah, na prvi pogled sve o njima znate (svakako najrijeđi primjerci naše vrste), i Anivija je bila takva osoba. Ispričala mi je legendu, koja se ispreplela oko njenog lijepog i jedinstvenog imena. Njen otac, uvjereni iracionalist po rođenju (ovo je Anivijin citat), htio je da se zove Antilopa: u noći njenog rođenja mu se ukazala ta životinja, i po njegovom mišljenju nije bilo nikakve sumnje kako će se zvati. Njena majka to nije nikako dopuštala, a inzistirala je na imenu Nives; i tako je nastalo razdoblje od tri mjeseca a da mala Anivija nije imala imena. Za vrijeme tih tri mjeseca, pričao joj je njen otac, Anivija navodno da nije ispustila niti jedan jedini zvuk: apsolutno ništa! To je bila težnja za individualnošću, smatrao je otac, čemu se majka smijala, jer je ona pak smatrala da je to jednostavno samo osjećaj djeteta, koji naslućuje da nešto ne valja. Iako je to bila iskra jedne dugačke i sudbonosne svađe, koja je na kraju rastavila te tako dijametralno suprotne osobnosti njenih roditelja, bilo je jasno da ime mora što prije osvanuti. I od Antilope i Nives je nastala Anivija, ime sklepano od strane jednog slučajnog posjetioca. Kad sam ju upitao s koliko godina su se njeni rastali, ona je samo slegnula ramenima i promrmljala: - Dok sam još bila mala. – pa malo kasnije sjetno, zamišljeno, ali svejednako nasmijano: - Znaš, stari je genijalac. Uvijek je govorio:´Ja sam oduvijek znao da si ti čarobnica. Nažalost, tvoja stara ne vjeruje u čarolije.´ Tada bi se nasmijao i rekao:´Ali ona je bila prva koju si začarala hehe...´ - Onda je dodala: - Ali ja mislim da je ipak stari bio prvi začaran... – Anivija je uvijek bila u pokretu, neprestano je tijelom migoljila i vijugala, i to je činila nekom prigušenom ludošću glazbenika, a ustvari je bila plesačica. A plesala je čak i u snu! Ali sad već trčim pred rudo... Zaletavam se. Tipično. Tako tipično! Postoje priče što u nama već toliko dugo čame, da i samo jedna riječ o njima izaziva lavinu, jednu golemu i gotovo nezaustavljivu lavinu, čija će sila izbrisati sve što je do tada stajalo na putu samo da bi prva riječ mogla obaviti svoj tako dugo iščekivani porod priče, čije će nas magijsko djelovanje uvijek vratiti sebi, uvijek nas izbaciti iz sebe... Naše priče moraju biti ispričane, jer ako se to ne dogodi, slijedi bolest.
A tu večer je uslijedilo svašta: pojava jednog lika s avijatičarskom kapom iz II. Svjetskog rata, koji je tvrdio da je Anvija njegova sestrična; jedna cura obrijane glave, čije su riječi šibale poput gromova po nekom klincu za našim stolom; jedan tip opaljen kao gumena loptica, koji je tražio svoju jaknu i pri tome zalio ama baš svakog s pivom a uz što je uspio (istovremeno!) bacati takve fore, od kojih se nasmijalo čak i najtmurnije lice... Pa likovi s flajerima koji su nam padali u pive, cure bez srama koje su svakom sjedale u krilo, luđaci što imitiraju Pavarotija, fanatici za jazzom što skakuću poput čimpanza... Ali uglavnom, uslijedilo je ispijanje piva koje su se materijalizirale za našim stolom pomoću Anivijine magije, jedne čarolije čije su svjetlucave kapi frcale oko nje kao iz divovske fontane osvježavajući svakog tko se našao u blizini i privlačeći svu onu gomilu najšarenijih osobnosti, tako da je stol neprestano bio pun piva. Igi i Fiona su nam se pridružili, isto kao i Ana i onaj lik za kojim je odjurila i s kojim se uskoro grlila i ljubila i hvatala i... i da ne pričam o trabunjanju i verglanju, o urnebesnom smijanju, prolijevanju piva i namočenim hlačama (koje su neki htjeli i skinuti kako bi ih ocijedili), da ne razmotavam pijane i veoma mutne dogovore oko kojekakvih svirki, magla od alkoholnih para, koja me uskoro obavila skroz na skroz me ošamutila, tako da ništa više nisam niti vidio niti znao, i uopće, nemam nikakvog pojma kako sam dospio u Fionin stan gdje sam se oko podne probudio, škiljeći na jedno oko i držeći se za glavu poput upravo osviještenog brodolomca.

Slijedeći dan sam, čim sam se probudio i na brzinu srknuo kavu, odjurio na poštu. Vrtio sam brojeve, nazivao ovog i onog, tražio novce i smišljao priče, i na kraju samo potrošio petnaest kuna na to zivkanje koje je rezultiralo jednom veoma debelo ispisanom nulom. Sve koje sam zvao izvlačili su se na sve moguće načine. Novac je umjetna zamjena za prirodno stanje potpune predaje, a budući da je potreba za novcem prerasla u gotovo primarnu potrebu, više se ne možemo jedni drugima predavati u onoj dječjoj bezuvjetnosti. Uzvišenost djelovanja lišenog želje za primanjem upravo kroz nemotivirano davanje omogućuje primanje: i to primanje u korist naših pravih, istinskih potreba. Sve ostalo čista je konstrukcija, jedna sintetička reprodukcija onog drevnog, iskonskog postojanja kada još nismo izletjeli kroz vrata raja. Princip obrnutog kretanja ostaje Velika Tajna, upravo zato jer ga nagonski shvaća svaki divljak, svako dijete, svi primitivni, svi potpuni autsajderi... Dokle god ćemo plesti visoko kompleksne kombinacije, nećemo biti u stanju makar približno shvatiti osnovne principe života u kojima je sadržano sve što nam je potrebno da konačno raširimo svoja krila, koja tako strpljivo čekaju svoj veliki trenutak.
Nakon nekog vremena gotovo očajničkog razmišljanja od kuda-kako-gdje i zašto, izašao sam iz pošte... i počela je besciljna potraga. Uronjen u more misli, samo sam puštao da me noge nose vijugajući ulicama oko kolodvora. Iako sam se pokušavao sjetiti nekoga tko živi u blizini i tko bi mi mogao uskočiti s nekih pedeset kuna, svako ime ili slika ili bilo kakav obris nekog poznatoga, sve što bi mi palo na pamet poništavalo se u uzajamnom sudaranju psihotično brzinskog naviranja. Prijepodnevna gužva je bila u punom zamahu, sve je jurilo i trubilo i škripilo, posvuda su tekli potoci ljudi, te divlje struje što su me nosile poput otkinutog komada drva. Hvatao sam poglede, sitne titraje na facama, nagla skretanja, brzinske promjene već odavno izračunate i jasno predodređene, a ipak, potpuno nepredvidljive. Posvuda bjesomučna jurnjava kroz sintetički raskoš i reklamno blještavilo. Programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja. S rojem muha u glavi zaustavio sam se na Zrinjevcu, pokušavajući posložiti stvari u nekakvu smislenu sliku; ili makar u jedan konkretan oblik:
(Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto!)
Vrijeme je prolazilo i tok se odvijao. Pozornošću starog lovca promatrao sam rulju i ustanovio da sam vjerojatno jedini koji luta bez ikakvog pravog cilja; nitko, čini se, nema niti najmanjih financijskih problema, a da ne pričam o egzistencijalističkim. Svima je pažnja točno fokusirana, kreću se po uhodanoj crti bez i najmanjeg odstupanja. Samo tu i tamo koji klošar, ili cigan, koji ispada iz opće slike. Obuzela me odvojenost. Izrazita i veoma snažno konkretizirana odvojenost u kojoj sam stajao poput pripadnika druge vrste; jednog slučajnog posjetioca čiji su osjećaji na visokoj točki čuđenja. Stranac u potpuno tuđoj zemlji, ukopan na mjestu i sa izbuljenim očima, samo promatrajući bizarnost prizora koji se ispred njega odvija u istančano modeliranoj uhodanosti. Tako fokusiranog pogleda ispred sebe, vidno polje se širi kao moćna krila velikog jastreba. Kričavo šareni natpisi isijaju svoje namjere, njihova ekspanzija grabi nemirne točke na licima prolaznika; i izlozi, poredani poput predsjedničke garde, šapuću zavodljivim glasovima; oni nude svoju utrobu, tu brižno pripremljenu hranu za izvještaćenost gradskih krvnih tjelešca: kurve, skrivene iza betonskih zavjesa, kopiraju radnju izloga – ali pošteno, i nenametljivo, zdravo… Posvuda masa ljudstva brza, u propisanoj dužnosti traži, gleda; svi trče za nečim, grabe što stignu, nagonski brzo kupuju. I sa svoje desne strane ugledam tipa, šešir mu čvrsto nabijen na glavi; ispod šešira se ocrtava dlakavo, gotovo skriveno lice ogrnuto visokom kragnom koja izbija iz stare, istrošene jakne. Prekriženih nogu on sjedi na betonu, žilama prošaranim prstima svira gitaru, sve neke vesele melodije bezbrižnosti. Ispred njega bejzbol kapa, u njoj nekoliko sitniša, i ispred te kape munjevito tapkaju noge, mnogo noga, stotinu noga mahnito tjerane silama formulara, ugovora, dionica, budilica, satova, svih mogućih imperativa… Taj čovjek sjedi na betonu umornog izraza kao sam teret zemlje, on svira vesele popjevke polusklopljenih očiju sporošću duhovne promjene svijeta, ali nitko ne obraća niti najmanju pažnju na tog izdvojenog primjerka ljudske vrste. Simbolički značaj toga čovjeka je približno toliki kao što je groteskna pojava jednog čovjeka-sendviča. Ili prodavača novina, koji, tik do onog bogalja, stoji i viče: - Istraživanja pokazala da dvije trećine Hrvata nema dovoljno za osnovne životne potrebe. I tu se novine halapljivo grabe, tamo se ulazi u butik, gužva za kasama se gomila, kombiji škripe kočnicama, brzo se istovara roba za dućane. Tu se gomila smeće, tamo dućani, i sve se potencira bjesomučnošću fatalne ospesije. Svi se nalaze u toj igri; igri besmislenoj kao govor shizofrenika, ozbiljnoj kao smrtonosna epidemija. Jesam li ja lud zato što ne držim korak?
Stara gustoća razbacanih slika zujala mi u glavi upravo monstruozno (programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja!), i trgnuvši se nakon što je neki čovjek proletio pokraj mene trknuvši me ramenom, konačno sam krenuo dalje.

zvončići zvončići šute cijelu noć
mali cigo stalno viče
molim upomoć

zvončići zvončići zvone cijeli dan
ćelija sad je prazna
pobjego cigo van

pozdravljam sve one geodete koje sam gađao praćkom: slijedi nastavak na staroj tv! \"moja nova... ah! ta moja nova...\" konjugitis moje grive, svrabež pod pazuhom, pastuh u grudima, piranja među nogama, i duh neo-romantizma zabašuren u underground plaštu, koji je ukraden jednom poznatom vamipiru...i... molim? šta vi to...? ne ne..molim lijepo: ne - ja nisam puko! ne ne... sve što želim je vruća torta i svježa pastrva, a i pica (!) nikad nije na odmet. dame i gospodo: ovdje je riječ isključivo o spiritualnim stvarima. proširujem dušu kako bi mogla uhvatiti sitna strujanja svijesti, korake antilopa, pjesme u atmosferi, napete sise i mirišljavu kosu. hranim se izbacivanjem, i koliko god ovo bilo kontradiktorno, što se više praznim - ja sam gladniji! međutim, ima jedna slatka tajna... ne pričam sada o čobanskom rock n rolu, već o neizrečenim gadostima ljudskog srca. dakako, sve je to relativno, i stoga, pozdravljam one osakačene, one bez nosila, cvikeraše, voajere, vještice i samuraje... nemojte se, molim vas ljubazno, čuditi što pišem ovakve stvari: to je samo posljedica sjedenja na dvije stolice (a možda i na više...): barskih stolica naravno... barske stolice, za razliku od separea, imaju tu prednost da se osjećate uzvišeno. a sjdenje na školjki u wc-u vas stavlja u isti rang s kraljevima. to nemojte nikako zaboraviti, jer na taj način će vaša sranja dobiti na jednom upravo višem značenju! i osim što sjedim na toliko stolica, ja ustvari spavam stojećki. to je moja žrtva, sasvim osobna, u globalnom smislu možda čak i posve besmislena, ali ipak, to je moja žrtva. na taj način postoji tračak nade da ću ući u povijest, mada znam da će me to pokopati: biti u povijesti znači odreći se punoće trenutka! dakle, kao što jednom rekoh: ništa bez mandala i ženskih sandala. e pa kad je već tako, odlazim. vrijeme je za njegu mojih osobnih patuljaka i eksplicitnih fetišizma. sad ću do crkve, pa do bolnice, iako je između ta dva mjesta i nema neke pretjerano velike razlike. budite pozdravljeni: dižem sidro iako nemam brodicu!

upravo svira mechanical animals od mansona, tog tako ozloglašenog lika, čija pojava stvara jednu upravo mitološku šokantnost. ali svatko tko je preslušao taj album, zna da to nije još jedno izdrkavanje jednog opaljenog rockera (jer na kraju, manson je ipak, ruku na srce, opaljen skroz na skroz). to je poezija, to je ispovijed, jedno osobno i veoma intimno svjedočanstvo o samom sebi, ali i o, da - o svima nama! speed pf pain. great big white world, coma white... dugo skrivana istančanost osjećaja tu se uspjela izraziti potpuno i do samo kraja, i to je ono što čini njegovu zaštitu od pakosnih jezika, koji samo zanju govoriti: - ma to je običan bolesnik...

prolazi gola inspiracija mimo mene,polagano poput usnulog šapata,ritam nabujale glave, glas samog sebe,i ruka u ritmu međ nogama barata...

Vrludao sam ulicama bez pravog cilja, nemiran, uzbuđen, uopće potpuno hiperaktivan. Stisnuo sam se kao konzerva, ruke nabio u džepove do koljena, jurio ulicama ravnog pogleda; i kao u transu, gotovo da ništa nisam zapažao od okoline, samo bez veze švrljajući gradom s cijelim rojem misli u glavi, odjednom sam se našao u nekakvoj birtijetini, tamnoj i bučnoj birtijetini gdje ste dim mogli komotno nožem rezati a svaku i najmanju misao izgubiti u brundanju dubokih glasova, grubih basova što su vibrirali bezbojnim prostorom poput motora na izdahu. I jedva se probivši do šanka, tek što me konobarica (postarija žena sa poigravajućim brkovima) pitala što pijem, već sam dobio nagli instinktivan poriv da odmah izletim van (ali prije nego što sam izašao suknuo sam dupli pelin i povukao cigaretu u pet titanskih dimova!). Našavši se ponovno na ulici zapljusnula me ona nova atmosfera poput povratne informacije razornog značaja za globalni misaoni sistem. Osjetih da me netko vuče za nogavicu; to me molio osakaćeni beskućnik koji je ležao na pločniku da mu udijelim nešto sitnog. Stisnuo sam mu šaku sitniša u ruku i odletio dalje, uskoro se već našavši u knjižnici. Zašto sam upao ovdje? Što tražim? Što želim i kako? Bit će da sam izgledao neobično blesavo, onako stojeći na ulazu, jer me knjižničar promatrao s određenim nepovjerenjem, a mir, ona smrtna ozbiljnost tamo što je naređivala na beskompromisnu asimilaciju dok sam pogledom opipavao nebrojene redove knjiga, pojačala je odmah onaj dobro poznati roj misli do kritične točke napuknuća. I tada je onaj ukočeni knjižničar još više izbuljio svoje okice na moju malenkost, jer sam se odjednom nacerio i prijateljski mu mahnuo rukom, a već u sljedećem trenutku sam stupao po knjižnici kao prikriveni gestapo, uzimao knjige, brzo ih prelistavao, od police do police idući napuhnut kao paun sa majmunskim osmijehom na faci namještenim potpuno svjesno i namjerno. Tek što bi koju primio i otvorio, odmah bi ju vratio i zgrabio sljedeću, a sve što sam pročitao bilo mi je neobično smiješno. «Znate», usiljeno se smijuljila Madie, «srce mi je zaigralo, kad sam čula klavir. Već vas…» pisalo je kad sam otvorio «Bijelog pauna», i ja se u mislima nadovežem: «Već vas želim tako dugo zaskočiti i projahati na vama uzduž i poprijeko sve poljane našeg krasnog, da upravo rajskog krajolika!» Zaskočiti i projahati, vitlati lasom i urlikati. Želimo još! «Uz to, ako je nemoguće ono što je lišeno mogućnosti, ono što ne nastaje bit će nemoguće nastajati; i onaj tko o…» umovao je dobri stari Aristotel, a ja, kao i svaki istinski kupac vrijednih potrepština za stabilnu egzistenciju najpametnijeg kičmenjaka na planeti, nastavih: «… onaj tko o mogućem misli da je nemoguće, taj nemoguće da će ozbiljiti svoje mogućnosti u punoj mjeri svojih mogućnosti.» Hop! Evo me brzinom vjetra na drugoj polici: «Shizofrenija simpleks ili jednostavna shizofrenija obično počinje rano, neprimjetno, polagano, «šuljajući se»…» Šuljajući se. Kao nindža u mraku, kao profesor na ispitu, kao murjak u civilu, kao inspektor u dućanu, i kao što sam se ja tamo šuljao po knjižnici s rukama na leđima, s očima na posjetiocima, s mozgom na lijepim guzicama, s tijelom na mislima… Šuljao sam i šuljao, pozorno motrio i pažljivo osluškivao, kao Peter Selack u Pink Panteru. Gospođo, mogu li vam pomoći? Žena me je zbunjeno gledala, a ja sam iznad njenog ramena čitao u sebi: «Ako želite dostići višu razinu svjetlosti, vaš fokus sada mora biti usmjeren još točnije i preciznije u sunce koje ste si vizualizirali. Ali ako prethodno niste odstranili svu negativnu energiju, onda će…» - Gospođo – rekoh uljudno i uglađeno – nemojte ovo čitati. Svijest je termometar visoke osjetljivosti, a um atmosfera. Ali sve je to ionako totalno mračno, tako da je najpametnije da, ili probijemo stratosferu, ili da idemo jesti salatu. Vidite…- Gospodine – začuh ozbiljan i prijekoran glas; to me knjižničar pita što izvodim. Što? Pa tražim Baudrillarda, naravno. Možete li mi pomoći? Može, ali moje ponašanje mu se niti najmanje ne sviđa. – Bit ću dobar. – rekoh, na što me on samo sumnjičavo odmjerio i otišao nesigurnim korakom, pogledavajući preko ramena da vidi što radim. «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta… Dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija… Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata…» Rečenice iz te Baurdillardove knjige sa intrigantnim naslovom «Simulakrumi i simulacija» hopsale su mi po mozgu još cijeli dan, a posebno jedna rečenica: To je hiperzbilja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere. I kasnije, dok sam bio u pošti i stajao u govornici, brojevi što sam ih htio okrenuti raspršivali su se na hiperzbilju, sintetičke proizvode i kombinatorne modele, sve bez ikakve ljudske ili životinjske ili biljne, uopće, poznate, svjetske atmosfere. Čitajući narednih dana tu knjigu, slike koje su se uobličavale u meni ličile su na ogroman skup cijevi, zupčanika, isprepletenih žica, sve u nekakvom divovskom laboratoriju koji se proteže uzduž i poprijeko cijelog vidika. A dok sam o tome razgovarao s Damirom i Dmitrijem na cugi, jeza hladna i ljigava poput pipka mi je prožimala tijelo u kontinuitetu neprekinutih minijaturnih elektrošokova. - Tu se bilo kakva realnost nameće kao antirealnost. – smatrao je Damir – Čudovišno, sintetički, besmisleno… Sjećaš se onog dijela o hipermarketu? Čovječe! Tu objekti, beživotne stvari preuzimaju ulogu subjekta! Nestaje razlika između organskog i anorganskog, nema više svrhe: samo još hrpa sredstava koja luđački cirkuliraju kroz sustav. Film kao nekada mit, masa klonova kao nekada jedinstvo duša.
- Ali – ubacio se Dmitrij - religija je tu onda… Što? Reklama za povijesne relikvije? Ili naučena pjesmica, koja…
-  A ono o holokaustu?! – prekinuh Dmitrija  -Pa funkcija odvraćanja, neprestanog ponavljanja velike katastrofe kao osiguranje da do tako nečeg više nikad neće doći. Ali, onda… mislim… – I tu me obuzelo nešto monstruozno, izuzetno fatalistički,  i to mi je ukočilo jezik kao da mi se odjednom zaledio. Kao što rekoh: jeza, umrtvljujuća, panična, manično-depresivna, na granici smiješnog i ubitačnog… Iako me ta teorija sablaznila više nego i najrazornije činjenice kakve se mogu naći kod npr. Chomskog ili Kleinove, ta mi je knjiga, između ostalog kao što je cijeli niz spektakla mračnih misli, donijela dobrih i potrebitih mi šesto kuna: tristo za svaki članak koji sam napisao o toj teoriji hladnoj kao kakva procjena savršene umjetne inteligencije, smještene u vakuumu. A te članke sam pisao ama baš svuda, samo ne na stanu: za klimavim stolovima u birtijama, na klupama po parkovima, u tramvaju uz škripu tračnica, uz kriglu piva u mračnim pivnicama, po kafićima, kod znanaca i prijatelja (kod kojih sam išao napuniti želudac, čiji razorni i poprilično demoralizirajući krikovi su mi već dobrano napunili nerve), ukratko, svuda, apsolutno svuda. A da su mi džepovi bili puni bilježaka, ispisanih salveta, i još hrpe drugih papira činjenica je koja je čak i mene uspjela zbuniti. I u takvom ritmu grozničavo pisane riječi, poput pomahnitalog klokana ja sam ponovno vrludao ulicama, besciljno i bezrazložno (ali, pa zar se išta događa bez razloga?), samo s malom razlikom što sam ovaj puta imao tristo kuna koji su parili moje džepove snagom parnog stroja, starinske lokomotive odakle su se caklili blistavi zubi Wattsa, Teslina inventivnost, brzinsko telegrafiranje nečujno je zujalo u podsvjesnim sferama, Marilyn Manson se cerio u ideološkim frazeologijama, ultraljubičaste zrake prodirale si put do kostiju, botaničko seciranje si sjeklo koncepte u improviziranoj vegetaciji, Heisenberg je skidao šešir, Tin opjevao takt oživjele ulice, ulice čija kruta, gušterska koža je podrhtavala pod nasrtajem tisuća i tisuća koraka, klopot peta i stenjanje prometa, turbo-folk-dance treštao iz interijera okićenih kao božićna drvca, šarena odjeća stopljena sa reklamama što isijavaju svoju plitkost iznad izloga natrpanih svim mogućim i nemogućim potrepštinama veličanstvenog Homo Sapiensa, da, u tom organizmu ja sam se kretao brzinom atletičara u usponu snaga, olimpijka mi se smiješila na svakom koraku, mladi punkeri uzvraćali poglede, nadobudni biznismeni ne, i sve oko mene se uobličavalo u gustu smjesu pomiješanih oblika najrazličitijih boja što su titrale u svom lelujavom gibanju, dinamičnom i kružnom gibanju koje me magnetskim silama odvuklo u onu birtiju, tamnu i zagušljivu birtiju gdje su brundali duboki glasovi i ona konobarica (sa poigravajućim brkovima) me još jednom upitala što ću popiti. Pelin, naravno, ali ovaj put i pivu. Ima li se što za jesti? Naravno, ima se. Onda molim lijepo, nešto po vašem izboru; može i s mesom (koje sam ponovno prestao jesti, ali… eto, ponekad…). Jeste, žderača i pijača, sijača i vijača, konopac oko ustreptale psihe, razgovor sa tipom uzbuđenim kao molekularna akceleracija, strujni napon, beskonačne mogućnosti… - Budete još jedan, gospodine? – upitala me srdačno brkata žena, i ja rekoh pod euforijom klinički zdravog ludila: - Da, jer čaša nikad ne smije ostati prazna dok su nam svi nepci živi i zdravi. – Osmijeh blistav kao sunce osvijetlio je prastaru sliku svijeta…

opet sam ogladnio, onako, bolesno ogladnio. apetit je upravo napuhnut ko muda mladog redovnika. nema mi mira ako u sebe ne utrpam najmanje pet sati čarobnog ljeskanja tonova piana i razigranih basova, preko čega vijugaju trube poput poludjelih slonova u kaosu na ulicama benaresa. Chicago Underground koji  stvara snovite prizore veoma intenzivnih boja. Kompozicije krcate egzotikom, kroz koju bi svako malo prošarali freejazz izleti, poluplesni beatovi i nenametljiva psihodelija zamuljanih i razvučenih nijansi, koje se prelijevaju u šarenim tonovima lebdeći poput dima kroz slabašno osvjetljenje prostora. Efektna podloga na kontrabasu dobiva  na dinamičnosti basgitarom zbog improvizacijskog pristupa, kojim se poigrava basist. Dražesni prijelazi iz snažnih turbulencija u mirno valjanje valova; ljupko, šarmantno i, rekao bih čak i puteno pridjevi su kojima ću krstiti taj jazz, koji uvijek diskretno iskače iz svojih vlastitih tračnica općeći tako s elementima raznoraznih glazbenih pravaca. pa onda donna lee sax quartet, bramm wurli, miles davis, boilers, szillard mezei... ili mekani, blagi zvukovi koji teku uz valovite ritmove i tanahna suzvučja fluida u ambijentu kao što je to rococo rot. Ganger, post rock kompozicijski promišljen, profinjenog zvuka i bogatog ritma; bend koji vas baca u trans vodeći vašu podsvijest po polaganim uzletima gitarskih dionica i naglim, točno konceptualiziranim zaokretima u sfere ritmičkog talasanja tonova, koje bubnjevi tjeraju na postepeni razvoj prema ponovnim uzletima u snovite predjele bogate imaginacije. Pa Amon Tobin, lik čija glazba u sebi sadrži najrazličitije elemente kakve elektronika može imati a da ne zapada u tipičnu eksperimentalu. Egzotične melodije i divlji ritmovi, prštanje u pozadini i filmska glazba, jazz dionice i etno svirke. To i hrpa drugih imena su sile, koje su polako, ali sigurno oblikovale mene kao glazbenika. doborovoljno se predajući utjecajima, izbjegavam kopiranje i imitiranje. Nalazim, malo po malo, svoj izraz koji je rastao poput bebe u skrivenim dubinama mojih fluidnih iznutrica: poniranjem u njih, proričem sam sebi vlastitu sudbinu. Dakako, to je maglovito proricanje, mutno i neodređeno, ali u intuitivnom smislu poprilično egzaktno. Uskoro će početi učestala putovanja, veći broj kontakata, razni susreti treće vrste, maleni događaji mističnih značenja... Neka se ne izrode pitanja o spoznajama, jer su nepotrebna. U svakom pitanju leži odgovor. To me uči ona dobra stara dvorska luda, koja obitava u mračnim odajama moje asimetrične osobnosti.
 
 

Sada ću malo govoriti o stanju. Točnije, o svojem stanju. Dakle, nalazim se u stanju svojevrsne pripreme, pripravnosti...početka jednog novog kruga. Vrebam, strpljiv poput indijanca, trenutak koji će ukinuti to stanje. To je čekanje da se nahrane gladna usta, ali isto tako, da nahranite druga usta, koja su također gladna. To nije više stvar morala, već potrebe; potrebe za inspiracijom, jer sve ostalo samo je izvedenica iskonskog nadahnuća. Opet mnogo pišem, ali u glavi, a to je znak tog stanja. Taj znak je nepogrešiv, poput  prirodne pojave semiotičke vrijednosti. I znam, uskoro ću ponovno početi pisati i na papiru. Ideje su se nagomilale, doduše, one su još uvijek maglovite, nejasne, ali su tu, i ništa ih ne može izbaciti iz svoje orbite. Svima nam je potrebna inspiracija, ali ne-utilitaristička, ne-motivirana, ne-svrsishodna, jer upravo ovi negacijski atributi rađaju smisao na dubljim razinama. Neka me nitko ne pita zašto je tome tako, jer ja nisam ni približno toliko vješt to objasniti. Ponekad moramo jednostavno samo vjerovati. Ništa drugo nije potrebno. Niti jedna pojava nije slučajna, sve je neobično važno i od velikog značaja. Kad bi to samo imali na umu više ne bi bilo krokodilskih suza zbog našeg imaginarnog izgona iz raja. Kad ćemo biti konačno inspirirani, da ćemo se prestati trgati?