Uglopluškači – agenti sunca iz društva za... pa...ono...ma!vidjet ćete već...

helou! this document is from the front mojih ušglopluškača. (!?) uglopluškači su prikazani kao humanoidni termometri (s pokazivačima kretanja nestabilnih dinamičnih sustava)koji su ustvari tajni agenti iz društva za fondaciju ne-iskusnih, ne-vandaliziranih, ne-osakačenih, ne-destiliranih, ne-gostujućih i da-živih-živo napaljenih organizama čija je jedina zadaća zbuniti onu čudesnu vrstu homo sapiens. zbuniti ih do kranjnje granice ljudske i ne-ljudske imaginacije. ušglopluškača ima posvuda. nalaze se tik do vas kad čekate tramvaj, promatraju vas kad ste na moru, bilježe boju vašeg govna, opčinjuju vas kad ste već opčinjeni. ušglopluškači se vrte oko svoje osi na pun mjesec, jedu samo strogo propisanu hranu (jelovnik poznat kao "interdiscplinirani kodeks žderanja" invent by a unknown zagorec. koncept stariji od ayur vede), spavaju stojećki, pišaju ležečki. njihova infrastruktura se nalazi poglavito u zamršenim labirintima, tamo im je operativno središte (ninja turtles su nastali kao ideja ušglopluškača: propaganda iz želuca svijeta u epicentar podsvjesnih sfera: i subliminalno oglašavanje je bezobrazno preuzeto od naših ("nepoznatih") heroja!). uglopluškači su uvijek opranih lica, a ipak, nitko ih nikada ne prepoznaje. poput taoista, što i jesu, oni djeluju a da ne djeluju. stoje a hodaju. govore bez da otvaraju usta. uglopluškači se nalaze (kao što već rekoh!rekoh!reko...) posvuda, nigdje određeno, mada vlada uvriježeno mišljenje mnogih analitičara da se uglopluškači nalaze, zapravo, najviše po uglovima. to su ti analitičari zaključili (nakon stoljetnih istraživanja tog fenomena za kojeg neki tvrde, usput budi rečeno, da su ustvari alieni) na osnovu prvog dijela njihovog naziva, tj. uglo-pluškači. dakako, to je samo još jedna od briljantnih taktika uglopluškača, kao što je i npr. promoviranje super-mega-cool donjeg rublja koje vas masira kad to ne želite, a ne masira kada biste to htjeli (njihova taktika skretanja pažnje na dublje psihološke fenomene poput arhetipova, anime i animusa, sinkroniciteta itd.). uglopluškači kažu u svojim tajnim spisima koje su objavili na svim jezicima svijeta i koji se mogu raštrkani po svim živim populističkim znanstvenim bestselerima naći: nemojte lajati na mjesec. nemojete se ljubiti otvorenih očiju. uzimajte samo one vitamine koji su zdravi. vjerujte da ćete poletjeti ako skočite sa nebodera. ne odgovarajte na ušminkane mejlove. odite na tulume koji nisu opterećeni savršenstvom tulumarenja. ako trebate mlijeko obratite se kravama, nikome drugom. želite li osvojiti svijet, odite u boeme ili se drogirajte dok ne umrete. kad vas škaklja pero, vi ga uzmite i napadnite crnog viteza s mačem. ništa bez zraka i mandala, sve bez kravata i aparata. buddha, isus, lao ce i ostala ekipa su iz istog legla.
ustvari, njihovim porukama za dobrobit bića nema kraja. zato... aplauz za uglopluškače! neka gavrani naoći nikada više ne zamute naše vode, jer agenti sunca u punom su žaru dubokog sna na javi!
jer sve što ne spava a sanja je sveto!

Uredi zapis

06.02.2006. u 19:16   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Trijeznost kapi


Noćas su se zvijezde razlile,
Sjaj se skupio u jednu loptu,
I njena jezgra diše poput ludog kita,
U vrtlogu se igrajući nepoznate igre.
Duga kosa pleše na elemente,
Kroz koju oči sjaje, ulaze,
Previše paze na očitu poeziju:
Jer tajni spisi su dostupni svima!
Ja sa hrpom milimetarskih krakova,
I sa krevetom punim vitamina,
Hvatam divljački kosu zubima – ja ništa ne činim:
Gužva na podiju sa svojim magnetizmom!
No Ono u meni…
Koliko dugo već traje svijet utvara?
Kako u vrtlogu zaigrati sa Vilom?
Ležim gol u visokoj travi, divan pas,
I nebo se zrcali poput plavih oči, i ulazi:
U grudni koš koji živi u strahu da ne pukne!
No još više da ustukne, ili umukne,
Jer neka knjiga kaže: samo to je istina!
A Vila samo kruži oko jezgre, nasmiješena,
Rasipajući čestice fluorescentnog grimiza,
I kosa se zrcali kao nebo – plave oči!
Ha! Kružnica u potresu zbog kojeg stradaju krvna tjelešca,
I ja zaogrnut crnim plaštem, bez oznaka,
Iz kojeg mi vire oči koje dišu na škrge:
Duga kosa uvlači energiju za svoj ples –
Njene oči su svemirski dijamanti!
No već je eksplicitna priča živa,
I publika sad Vilu u meni tjera:
Pa ispisujem simbole radi rješenja!
Ono u meni…
Što je samo taj svijet utvara?
Koja je samo tajna tih očiju?
Vila nestaje u magli….
No duša sablasti…
No duša sablasti…
Neće! Ne samo tako!
Jer čak i golema moć Klauna,
Ne može Ono osvojiti bez krvi!
 

Uredi zapis

13.12.2005. u 8:27   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

metafizika puti

Noć je treperava poput poput lagane groznice, prevučena ljeskanjem raznobojnih svijetla pod kričavim mjesečinom. Kretajući se besciljno venama usnulog grada, kroz magličastu koprenu sasvim slabašno su se nazirali rijetki prolaznici, noćne spodobe što prolaze kroz avetinjski šapat treperave noći, brzo, gotovo neprimjetno, da bi u slijedećem trenutku već nestale u mraku sporednih ulica. Nakon intezivnog sanjarenja, pažnju mi je privukla žena u crnom, koja je stajala sva nepomična kao kakav kip grčkog boga, tamo ispred ponosne pojave kipa Bana Jelačića, čija stoljetna važnost nestaje u ništavnosti kratkotrajnih blijeskova neizmjernog vremena. Kao privučen magnetskom silom, pristupio sam toj ženi bez ikakvog pojma što ću joj reći. Stigavši do nje, sve što sam do onda vidio, sve što sam smatrao za objektivnu realnost samo je tako počelo nestajati; nestajati, u nastupu tame što je gutala pojavni svijet kao crna rupa. Ta misteriozna žena, tajnovito obavijena mitskom nepojmljivošću, dala mi je svoj veliki poklon: nakon samo nekoliko riječi, njena ruka bila je u mojim hlačama; ja, kozmološki zbunjen, nisam se uspio probuditi iz tog dubokog sna.
Jesmo li stvarno uvijek svjesni, da je prisustvo misterija nerazdvojno povezano sa metafizičkom spoznajom katastrofalne puti?

Uredi zapis

26.11.2005. u 10:25   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

bez potrebe za naslovom

Sivilo isprazne, ali matematičke apstrakcije prekrilo je živost grada. Bezlično nebo i rijetki, veoma prozirni oblaci govorili su o sporosti,  o pricnicipu inercije; i o stanju čekanja...
U tom općem stanju kasne jeseni, tog doba godine koje nam vraća sijećanja, daleka poput egzotičnih krajeva, bliska poput ruske književnosti, jedno neočekivano osvježenje me zapljusnulo upravo silovito. Jer nakon što sam prečitavao ponovno jedan poprilično dojmljiv odlomak iz Jungove knjige «Snovi, sijećanja, razmišljajnja» spojio sam se na net i otišao na Iskricu. I tamo me dočekala poruka jedne cure, čija se osobnost kroz naše dopisivanje uvlačila upravo spirutualno, ali i erotično u pore mojeg psihičkog organizma. I ponovno čitajući njen profil, primijetio sam (konačno) i njen weblog. Radi se o jednom kratkom putopisu. Kratkom, ali toliko čarobnom (unatoč njegovom stilskom jednostavnošću, što i jest jedan obavezan dio te čarobnosti) tekstu, u čijoj  podlozi odzvanjaju nježni tonovi klavira i violina, i tanahna suzvučja pomno nanesnenih boja njenih emocija bila su živ objekt, koji je iz moje svijesti izbrisao sve ostalo što se voli tako vulgarno, ali istovremeno i uljudno nagomilati. Krajnje proturiječni doživljaji i nejasna osjećanja prožimala su taj njen putopis, i posebno personalna priroda njenih opisa, iako formalno kontradiktorna, bila su toliko logična i racionalna, da sam se, kao osoba koja se smatra piscem, našao koliko oduševljen, toliko i posramljen. Pred samim sobom, dakako...
Dignuo sam se sa stolca, polako se odšetao do prozora i, piljeći kroz onu zavjesu nasrtljive melankolije, vidio kako se oživljavala jedna stara i meni posebno značajna slika. Ponovno su izranjala sva ona lica i sve one osobe, čiji životi ispunjaju moj; ponovno sam se nalazio licem u lice sa svojim starim, nestalim prijateljima, progutanim od nestalnosti ljudskih odnosa, ponovno sam sjedio na staroj, oštećenoj klupici sa svojom već odavno bivšom curom, sada već majkom i koja me, kad god me sretne na ulici, samo kratko pogleda sa gospodskom rezerviranošću ispod koje se kriju, jasno kao dan, sjeta, bogata sjećanja i želje nejasne i konfuzne. A mjesta na kojima sam ludovao izgrađivala su se ispred mojih očiju brzinom svjetlosti! Mjesta, koja za mene imaju značenje drevnih hramova, povijesnih ruševina i pisanih svjedočanstava o  sudbonosnim historijskim datostima. Ne znam koliko sam dugo tako gledao u svoju unutrašnjost (ili je ona gledala u mene?), i ne znam niti približno opisati što me sve obuzimalo na te magične prizore; magične, kao što je bio i onaj putopis.
Okrenuo sam se prema kopmjuteru, promotrio komično-misaono ekran i njegov emocijama nabijen sadržaj, i skinuo se s neta.
Malevicheva geometrijska apstrakcija, koja je nevidljivo treperila na desktopu, preobražavala je moje slike, one prizore pretvarajući u struju prohulajih elemenata. I tada je ostala samo još jedna čista, simetrična misao lišena definiranih osjećaja.
Ali vani, ona zavjesa kasne jeseni, postala je ipak nešto prozirnija. Sjaj dalekih egzotičnih mjesta svjetlucao je na toploj vodenoj površini što je ostala nakon čarobnog putopisa.
Ali, realnost postavljena od nerealnih konstrukcija neće dopustiti da se nastavi jedan nastavak u priči što je ispričana od samog života.

Uredi zapis

24.11.2005. u 15:14   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

nešto...

odlazim iz birca na puste ulica. duboka noć progutala je bilo kakavu aktivnost, nigdje ni traga od ljudskog bića, a ja teturam, jedva hodam. susrećem murjaka i žicam ga cigaretu. sumnjičavost na njegovom licu bila u potpunom skladu s njegovom profesijom. uz gunđanje mi je napokon dao cigaretu, i već htjedne otići, kad sam ga upitao sladunjavošću jedne razmažene bogatašice: - gospodine, da li biste me mogli odvesti kući? - on mi  odgovori kratkom šutnjom, gledajući u mene kao da sam sišao s uma, i ja nastavim: - ili ste vi tu samo da gnjavite ljude, a ne da služite i štitite? - uz ponovno gunđanje nevoljko je otvorio vrata i odveo me pred kuću. slijedeći dan sam ga opet vidio, i ponovno ga žicao cigaretu. nije mi ju dao. nema veze, pušenje je štetno za zdravlje.  

Uredi zapis

30.10.2005. u 13:47   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

...

nalazim se u otrcanoj obiteljskoj kući. moje oči su razbacane na sve strane svijeta, jezikom mazim svoju kožu, napuhnuta mi muda i vadim citate iz egipatske knjige mrtvih. nemam pojma što je bilo jučer, što je danas, niti što će biti sutra. a ipak, pred mojim unutrašnjim okom se rastvara cijeli svemir kao na dlanu. kada se ne nalazim na krovu stojeći na jednoj nozi i pokušavajući pričati s mojim pernatim frendovima, zavirujem, diskretno poput opako plaćene gejše, iza zastora ovog svijeta podbuhlih očiju. osim što tamo ima nekoliko inozemnih kurvi što lebde oko kartaškog stola, jednog grobara sa zubima vampira i osmijehom profesionalnog klauna, dva-tri napušena punkera igrajući se superjunacima, u dubini perspektive je rastvorena pička afrodite, ili here, možda i marylin, i sluz što curi iz nje poput nijagarinih slapova slijeva se po svim izgrađenim sistemima, natapa bagdadske džamije i minarete, lijepi stranice knjiga u oxfordskoj biblioteki, nemilosrdno potapa stroge nadzornike u internatima, odnosi skupocjene stvarčice proizašle iz usta rasklimane megamašine. neka  nas ne čudi što je lijepota isto što i grozota, najvažnije je da je naš veš opran. gradske službe moraju neprestano čistiti govna, nema tu mjesta za ovna, ništa nije sigurno od udbe, franc ferdinand je bio djevac, hitler također, a morrison je poletio iz kade direktno k huxleyju da pojede još koji trip. i tako, gledajući sve ovo i još mnogo toga više, u budističkom spokoju sjedim na hrpi gnoja u armaniju, praćkom gađam geodete, i srčem kavu sa srebrne tacne. ja sam apsolutni rob svojih strasti, međutim, mojoj slobodi nema kraja. ništa nije lijepo kao sviježa pička i fina čipka u rođendanskoj torti, oko koje se ljudi trzaju na dobri stari jazz iz vremena opće teorije relativnosti i pariške poplave kreativnog ludila. nemojmo zaboraviti niti masne naslage na špeku, a bogu informatike digitalusu odajmo počast virtualnim kucanjem čaša. ako itko misli da je fina guza isto što i kula od karata, neka proba dobru guzu. to su misli jednog tipičnog alkemičara, zaokupljen mandalama i ženskim sandalama. tako, misli me odvode u hiperborejsko zlatno podneblje, a nos na nedjeljni ručak. živio satir. ahoj mornari, dižite sidro: za večeru se sprema moby dick!

Uredi zapis

30.10.2005. u 13:04   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar