...

Nikada se nećemo sresti. Svi mi koji smo je jednom rastali.
Ali djelić sunca što smo jedni drugima dali, nitko nam nikad ne može oduzeti...

Uredi zapis

28.11.2008. u 19:21   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ludi četvrtak!

Kad dan krene naopako... Prvo me probudi kišica,a ja moram ić radit,umjesto valjat se po krevetu i guštat!  Sjednem u auto kad počne prolom oblaka i naravno svi voze ko puževi a ja kasnim! Upalim radio kad dere mi se Arsen baš "onu" pjesmu koju nisam ni u ludilu trebala čut! A onda, stojim na semaforu u autu,onako u uniformi, kad ko stoji kraj mene u svom crvenom ljubimcu? E baš on! I trubi mi, ko tele radi neke grimase ne bi li ga primjetila,a ja se kao ono pravim da ga nisam vidjela...
I otvaram ja prozor,i on naravno, i čuje on mog Arsena kako se dere baš tu pjesmu koju nije trebalo,u baš ovom trenutku;
i onda me nešto tako trgne iz te "situacije" kad šta- budala se zalipi u mene,kaže nisam te vidija zamaglila mi se stakla!
A ventilacija,a? Šta misliš da je upališ pitam ga ja? I stanem se ko luda na sred semafora prepirat s budalom onako u uniformi i pokisla do kože. A on s početka priče? Naravno,nije ga bilo....
I znala sam da sam trebala jutros ostat u krevetu!
 
Poslije ljubavi,
ostaju telefonski brojevi koji blijede…
Poslije ljubavi,
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima…
Poslije ljubavi,
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini…
Poslije ljubavi,
ostaje stol u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima…
Poslije ljubavi,
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6…
Poslije ljubavi,
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj…
Poslije ljubavi,
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali…
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž…
Poslije ljubavi,
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"…
Poslije ljubavi,
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi…
Poslije ljubavi,
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu…
Poslije ljubavi,
ostaje povrijeđena sujeta…
Poslije ljubavi,
ostaju drugi ljudi i druge žene…
Poslije ljubavi
ne ostaje ništa . . .
 
Arsen Dedić

Uredi zapis

22.02.2007. u 19:22   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

mi manca da morire ,mio piccolo grande amore!!!!

...quella sua maglietta fina
 tanto stretta al punto che mi immaginavo tutto
 e quell'aria da bambina
 che non glielo detto mai ma io ci andavo matto
 e chiare sere d'estate il mare i giochi e le fate
 e la paura e la voglia di essere nudi
 un bacio a labbra salate il fuoco quattro risate
e far l'amore giů al faro...
 ti amo davvero
ti amo lo giuro...
ti amo, ti amo davvero!
 
e lei...
lei mi guardava con sospetto
 poi mi sorrideva e mi teneva stretto stretto,
  ed io...
 io non ho mai capito niente
 visto che ora mai non me lo levo dalla mente...
 
 che lei ,
lei era un piccolo grande amore,
solo un piccolo grande
 amore niente piů di questo,
niente piů !   
mi manca da morire
 quel suo piccolo grande amore
 adesso che saprei cosa dire
adesso che saprei cosa fare
adesso che voglio un piccolo grande amore...
 
quella camminata strana
 pure in mezzo a chissacche l'avrei riconosciuta
 mi diceva "sei una frana"
ma io questa cosa qui mica l'ho mai creduta,
 e lunghe corse affannate incontro a stelle cadute
 e mani sempre piů ansiose di cose proibite,
 e le canzoni stonate urlate al cielo lassů
"chi arriva prima a quel muro..."
non sono sicuro
 se ti amo davvero...
non sono...non sono sicuro...
e lei...
 tutto ad un tratto non parlava
 ma le si leggeva chiaro in faccia che soffriva
 ed io...
 io non lo so quant'e che ha pianto
 solamente adesso me ne sto rendendo conto
 
 che lei,
lei era un piccolo grande amore
solo un piccolo grande amore
niente piů di questo
niente piů...
 
 mi manca da morire
quel suo piccolo grande amore
 adesso che saprei cosa dire
 adesso che che saprei cosa fare
adesso che voglio un
 piccolo grande
amore...

Uredi zapis

18.02.2007. u 17:36   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

Mi Manchi Da Morire

           
Ci sono cose che non ho capito mai tanti occhi che non rivedro' mai piu' ,come nuvole che finiscono in mare e dal mare ,qualche volta ti ritornano ,sono voci che risuonano lontano ,nei ricordi che non passeranno mai ,non c'e' storia al mondo ,che non abbia una fine ,anche se con te vorrei ,che non finisse mai ,e adesso sono qui ,che ti sto cercando ancora ,perche' tu m'hai lasciato ,sulla punta di una nave ,e respiro ancora sale ,e il mare non c'e' piu' ,e in questa notte d'amore ,mi manchi da morire ...se sei tu la mia strada ,se sei tu la mia vita ,vorrei chiudere gli occhi e ,pensare fra noi che non e' finita ,e risento il tuo nome ,la tua voce lontana ,ma in un momento mi accorgo che il ,tempo ti porta via ,ti sta portando via....volevo dirti che comunque ,guardo avanti ,anche se mi costa molto non vederti ...e' il dolore in fondo ,che ti cambia la vita ,ora il tempo passa in ,fretta ma va bene cosi' ,io non so cos'e' ,che mi fa sperare ,che in questa notte anch'io ,ti manco da morire ...se sei tu la mia strada ,se sei tu la mia vita ,vorrei chiudere gli occhi e ,pensare fra noi che non e' finita ,e risento il tuo nome ,la tua voce lontana ,e in questa notte d'amore ,mi manchi da morire ,mi manchi da morire ,mi manchi da morire .....
               

Uredi zapis

18.02.2007. u 14:46   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

you may say i'm a dreamer but i'm not the only one...

i just want 1 guy to prove me that they're
NOT ALL THE  SAME...

Uredi zapis

12.12.2006. u 20:10   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

................

ovako počinje..
 
ja ću te pokušat zamrzit
 
i neko vrijeme ću se budit
 
kraj tvoje kopije..
 
oslobodi me
 
ako znaš o čemu govorim...
 

Uredi zapis

16.11.2006. u 13:12   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

padanje na dobro dno

Voljela sam ga luđački,s ludom boli. I povrijedila sam ga.
Vidjela sam ga te večeri u „onom“ lokalu,tako potresenog,poput neke ranjene životinje. Živio je za mene, odricao se u ime naše ljubavi mnogočega. Rekao mi je te večeri da su osjećaji ljubavi prostorije u koje ulazimo bez kucanja,i da sam ja ušla a vrata su se zamnom zauvijek zatvorila…
Ali zna, isto kao i ja, da naša ljubav polako umire. To je kao kad nekog tko umire, kog ubijaju, gledaš kako se grči, kako se muči,i jednostavno više ne možeš gledati mirno kako pati, svak bi to mogao, ali ne onaj tko ga voli luđački kao ja.
Možemo li zakoračiti iz prošlosti u budućnost bez spoticanja-ili je to samo iluzija?
Danas, u noći, u ponoć, nazdravit ću ti, posve tiho, jer ni ti ni ja baš i ne volimo buku… Sutra počinje Nova godina 2006-ta.. i ja više ne osjećam okrutni udarac na srcu.
Jer nismo mi ništa drugačiji od drugih.. mi smo se samo voljeli drugačije. Poznavali osjećaje i mirise rastanaka, ustvari da li je to uopće bila ljubav?
Jer kad netko voli onako nerazumno poput nas to gubi svaku vezu sa pojmom ljubavi.
Sad moramo izdržati to padanje niz stepenice naše ljubavi; padanje na dobro dno o koje se sve razbija. Kasno smo naučili da nikamo ne pripadamo, ako ostanemo na raskrižju ja i ti. Ništa nismo nikada imali hrabrosti odlučiti, ništa razumjeli i tako sve razorili.
Tražili smo se predugo, zatvoreni u svoje lažne živote,nismo se usudili dodirnuti ono što smo htjeli. Da, pružala sam ti ruku kad ti je bilo potrebno ali sam te tješila lažnim utjehama. Da, i ti si meni pružao ruku kad bih već preskočila jarak…
Postali smo stranci a tako smo se dobro poznavali.
Pokušavam se sabrati,sastaviti se od rastresenih misli i nejasnih osjećaja prema tebi; pregledavam oprezno kao urar svaki pojedini djelić od kojeg su me jedva zakrpali nakon tebe. Svi oni misle da sam hrabra, ali ja ne poznajem nikoga tko je strašljiviji.
Svega se bojim;osjećaja,koraka,odluka,moje glave-da,to je ta tvrdoglava glava koja me tako vjerno služi a koja me ubija u životu.
Živjeti dalje moram,žvakati dalje moram, disati se opet moram naučiti…Jesi li se noćas, u ponoć,sjetio mene? Jesi li se sjetio sekundi koje su te odvajale od mene?
I bolje je da napustim tvoj svijet nego da živim bez tebe u svom svijetu. I klanjam se posljednji put, ne tebi,ne nama-već ženi koju nikada neću moći zamijeniti!
I želim otupjeti sva osjetila kako bih te zaboravila…
 
                                                                                01.01.2006.

Uredi zapis

05.01.2006. u 17:06   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

simfonija života

Savršena ljubav isključuje strah.Tamo gdje postoji ljubav, ne postoje zahtjevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tražim da me učiniš sretnom; moja sreća ne zavisi od tebe. Ako moraš da me napustiš, neće mi biti žao same sebe; izuzetno mi prija tvoje društvo, ali ja se ne vezujem za tebe. Ja uživam u tvom društvu na temelju nezavisnosti - ne uživam ja u tebi, to je nešto veće i od tebe, i od mene; nešto što sam otkrila, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra svira u tvom prisustvu. Ali kad odeš od mene, orkestar ne prestaje da svira.To je orkestar širokog repertoara i nikad ne prestaje da svira...
 
Antoni de Melo

Uredi zapis

27.12.2005. u 22:50   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

RAJ JE BUJAN-ALI I OLUJAN

Kako se razbilo,i nije zauvijek razbilo srce? Da li je zastao dah-ili je bilo još strašnije? Još slađe? Da li sam možda ipak na trenutak odlutala..ma,to nije moguće! Odlutati od tebe? Kako? Kad svaka misao vodi tebi, i ne postoji ni jedno jedino mjesto, ni jedan jedini kutak gdje nisi ti i gdje nismo mi. Sve kako nije bilo, i kako je bilo…
Ne rastanak, ne susret- već suočenje okom u oko: susret baš kao i prvi korak ka rastanku..
Sve kako nije bilo i kako će, znam, biti. Sve kako nije bilo i kako već je. Samo jedna epizoda. Jedna sitnica. Hitna.
Nova Godina je na pragu! S kim i zbog čega da se kucnem iznad stola? S čime? Zašto? Jer umjesto pjene u čaši šampanjca vrije čežnja. Čemu? Da, već otkucava – ali briga me.
Gdje smo sad nas dvoje? Gdje je sve na što smo se kleli i što nikada nismo ni započeli? Tako potpuno, tako jednostavno-ništa. Tako nama slično da se ne mora nabrajati… Ništa osim: da smo onaj dan,onaj sat,na onoj obali,imali hrabrosti… i tri točkice…Da, bili smo isuviše izbirljivi. Od svega željenog samo je ona svjetlost pusta bila naša, kao što smo i mi odsjaj samo nas samih. Sve ti je bilo previše: i strast i prijatelj.
Nisam se prevarila, anđele – raj je bujan, ali i olujan..
Doviđenja! Da li ćemo se vidjeti- ne znam. Kako se ne bi mimoišli, sjeti se koji put…
A ja ću putovati kroz godine samo s jednim kovčegom.. Šta se stvarno dogodilo? Gubitak koji osjećam, jedan od razloga pisanja?
Samo nas ljubav može pomiriti s onim čega se plašimo. Promjena je život. Odgonetanje je kraj. Jedini izlaz je mirno prihvatiti predviđene gubitke. I tako se smjestiti u zamišljenom. Jer negdje moramo živjeti.
Zašto, kako bismo izbjegli tuđinu, putujemo u nju?
Zašto?
 

Uredi zapis

16.12.2005. u 15:12   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Ljubav vječita...



Da l' pomisliš na mene
 kad hladna kiša pada,
ma gdje mi živiš sada
da l' noćas imaš sna..
Razdvojio nas život
na dvije strane svijeta
od vječitoga ljeta
 
do hladnog sjevera..Al' isto nam je nebo
što noćas s nama plače,
i isto nam je suza iz oka kanula,
ja znam da nisi sretan
i mene tuga slama
jer ljubav kao naša je ljubav vječita...Da l' pomisliš na mene
kad neku drugu ljubiš
da l' moje ime sklizne
sa tvojih usana..Razdvojio nas život
i ne znam gdje si sada
al' nema noći, dana
da ne mislim na nas...

 
Al' isto nam je nebo
što noćas s nama plače,
i isto nam je suza iz oka kanula,
ja znam da nisi sretan
i mene tuga slama
jer ljubav kao naša je ljubav vječita...
 
                                                (N.B.)

Uredi zapis

15.12.2005. u 2:16   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Na granici neba...

Prošlo je puno minuta od našeg zadnjeg dodira,znaš li to. Previše sati,i dana. Znaš li da je već skoro prošla i godina. Da li si osjetio isto što i ja kad si me ugledao jučer? U gužvi poznatog lokala,između svih tih lica, dima, i buke; dijelilo nas je samo par koraka-tih nekoliko nevažnih centimetara dugih godinu dana. Dali si isto osjetio u tom trenu? Istu nelagodu? Istu bol koja para dužinom srca pa sve do mozga? Bio si hrabriji,moram priznati…sigurnog koraka, s osmjehom pobjednika, i sa onim istim, prokleto dobrim mirisom prišao si mi na tako blizu da sam ti čula ubrzano udaranje srca. Ništa nisi progovorio, znam samo da je dugo trajao taj trenutak zagrljaja. Jesi li s njim htio nadoknaditi sve ovo prošlo vrijeme bez tebe?
Postoje neki trenutci kada ti čitav život u mikrosekundi proleti kroz glavu…to je bio taj trenutak; slike su se vraćale…
Naš susret:
Pozornica poznatog lokala, i ti.. dodirivao si taj instrument kao da dodiruješ voljenu ženu… i ja, tužna i uplakana djevojčica koja je došla napiti se da zaboravi na njega…
Slika druga:
Ljubiš me pod onom smokvom našega hotela gdje smo bježali, polažeš svoj život u moje ruke…sanjaš naš san…a pripadaš njoj…
Dao si mi savršenu ljubav, a ja sam tebi darovala san…
Slika treća:
Sjedimo na obali mora,sami…4 sata su ujutro…sutra je veliki dan…od sutra ti više neću pripadati…plačemo i biramo krivi put…
Slika četvrta:
Previše kilometara među nama i samo jedno pitanje među nama: jesmo li pogriješili?
Slika peta:
Gužva poznatog lokala.. pet godina nakon poljupca pod smokvom…izvlačim se iz tvog zagrljaja i kunem se sebi da ću se okrenuti i otići…al mi nedaš po ko zna koji put…
Znaš, trebao si mi ispuniti život,ali si ga ispraznio do dna. I znam da sam i ja tebi trebala biti ono što nisi nikada imao,ali sam te napustila kada si me najviše trebao. Previše je vremena odricanja i čežnji iza nas. Previše udaraca zadanih u naša srca  i srca ljudi koji su nas voljeli. Previše neostvarenih želja i neodsanjanih snova. Previše riječi izrečenih u trenutcima bola. Previše je godina iza nas,a sad je potrebno toliko malo da nanovo uskočimo u istu bol. A još uvijek nemamo hrabrosti da se borimo za nas…
Šta ćemo sad,ljubavi moja…jer nalazimo se na granici neba,između dva beskraja… hoćemo li se vratiti ili ćemo ga prekoračiti?

Uredi zapis

14.12.2005. u 1:25   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

I stope se istope

Da li ti ikada padne na pamet, kad onako bezveze prelistavaš kalendar, kako svaki datum nesto znači, naravno, za tebi neke nepoznate i daleke ljude,
uostalom kao i nama onaj naš, vidiš, stigle su pripitomljene i zaobljene ali ne mogu me prevariti, to su te tvoje divlje kiše,otmjeno razlokvane ulice i naši tragovi u onom parku i u duši.. žurio sam se i zamislio onaj isti taxi koji nas je vozio ono veče, kaže da nas je zapamtio- i ja sam, i ono kad sam ti onako nespretno poderao hulahopke, sa svim sitnim lažima kako ti je dobro i kako ti nikad ni s kim tako nije bilo...Šta radi tvoj stric?Je li prodao auto?        Još uvijek te volim,gledaj me u oči dok pričam,zaista te volim i nisam ti vjeran,uostalom to si i onda znala samo nikako da pronadjem te tvoje nervozne oči i koščate prste,a soba više nije onako uredna makar se jos osjeća tvoja kozmetika,tvoje haljine,i malogradjanski ukus..hm o čemu pričam trebalo je nešto, sasvim nešto drugo da ti kažem krive stvari u krivo vrijeme, ne svidja mi se ta nova frizura, samo kažem- ne moraš preda mnom biti sretna,ja te znam,eh, htio sam reći nešto lijepo i nešto nostalgično i htio sam da te povrijedim i htio sam svašta, vidiš da sam zaboravio- zbogom,i pazi da te ko ne prevari, mračni su haustori, ima svakakvih ljudi,samo desnom stranom..neki dan sam opet bio tamo u onom parku,tražio sam tragove,nema ih,isprala ih kiša-i stope se istope..I bilo je strašno blato i najgore mi je zbog cipela, sutra ih opet moram očistiti..
 
                                             (Z.T.)

Uredi zapis

03.12.2005. u 2:30   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

tonight...

Heart,we will forget him,
you and I, tonight!
You must forget the warmth he gave,
I will forget the light....
Heart..let him go...

Uredi zapis

28.11.2005. u 21:08   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

da ti sad ostane 10 min života, i pravo na samo jedan telefonski poziv-koga bi nazvala i šta bi mu rekla?

Sinoć sam dugo u noć razgovarala s mojom muškom „prijateljicom“.. pričali smo o vremenu kad smo još bili neranjivi, kad nas budućnost baš i nije toliko plašila kao sad. Pričali smo o nekim lijepim a i o ružnim stvarima, o prijateljima koje smo izgubili, kojih više nema, o ljubavima, o lijepim uspomenama punima bola..
Pitao me je; Bamby, žališ li za čim? Bili neke stvari, da možeš, promijenila?
Dugo sam razmišljala šta da izgovorim..
Da, možda se nebi onaj petak 1989g svadila sa Edijem, i da ne bih ga sigurno pustila pijanog i samog da vozi na taj prokleti tulum u Makarsku, da, promijenila bih onaj prizor slupanog auta i vas koji mi niste dali da vidim šta se dogodilo.. promijenila bih to. Da mogu… al znam da ne mogu.. rekao mi je, onih dana u bolnici pred smrt, da me je volio, kao prvu-kao posljednju. I bila sam mu posljednja. A on je ostao zauvijek moja prva nevina ljubav satkana samo od puno mladenačkih snova..
I da.. sjećam se kad sam Dina zadnji put vidjela pred dućanom, žurila sam na posao i on je bio u žurbi-kupovao je pelene svojoj drugoj bebici, i onako u prolazu smo se pozdravili, govoreći jedno drugom da smo u žurbi al da se čujemo i vidimo skoro.. a kako smo mogli znati da se nikada više nećemo vidjeti…
I da.. sjećam se i onoga trenutka dok sam se i ja borila za život, kad su već doktori lagano odustajali od nade da će me vratiti, nikada to nisam nikome rekla, ali vidjela sam ih. Samo na jedan sekundarni trenutak, a dal je to bila halucinacija umirućeg organizma ili ne-ne znam… ne vjerujem u čuda odavno. Ni u boga nisam vjerovala od onog dana kad sam Edija pokopala, ali taj me trenutak promijenio…
Eto, moja muška „prijo“,
za ništa drugo se u životu ne kajem, samo bih neke sitnice malo promijenila, neke stvari rekla i učinila u danom trenutku kad nisam..
I pita mene moj dragi prijatelj ; Evo, da ti sad ostane 10 min života, i pravo na samo jedan telefonski poziv-koga bi nazvala i šta bi mu rekla?
Moram priznati da mi je puno ljudi i puno riječi prostrujilo u tom trenutku glavom.. pa…njega valjda-rekla sam mu. Šta bi mu rekla? Da mi oprosti šta sam ga napustila  dok je rušio svoj svijet za mene,a ja sam se udala za drugog…
I kaže on meni- Pa šta čekaš…uzmi telefon u ruke i nazovi ga, reci mu, možda nije kasno…
I nisam ga, naravno nazvala, a i što bih mu rekla ja koja na kraju krajeva ipak ne vjerujem u čuda…

Uredi zapis

16.11.2005. u 16:29   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

nedostaješ mi noćas... možda zbog datuma..

Ponekad mi se učini
još si ovdje, ljubavi
ulaziš na vrata našeg stana
milijun starih razloga i dašak tvoga mirisa
što tako boli i neda mi da spavam..
A noćas mi nedostaje
tvoj glas i dodir, tvoje usne
sve naše godine..svi naši dani..
Ponekad mislim, proći će
vrijeme liječi, briše sve
al desi se u sumrak svakog dana
ta stara bol u grudima
na spomen tvoga imena
pa joj se predam i potonem do kraja...
A noćas mi nedostaješ
tvoj glas i dodir, tvoje sve
sve naše godine,svi naši dani...
Ne možeš protiv ljubavi,
da si još sto put otišao
ja bih ti sve oprostila
već poslije prvog poljupca..
Ne možeš protiv ljubavi...kad si za mene rođen ti..
 
                                                  
 

Uredi zapis

11.11.2005. u 23:05   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar