OTORINOLARINGOGINEKOLOG MARINKO POPOKATEPETL

Zekamo se. Neki se boje da mi to ozbiljno. I stvarno: ozbiljno se zekamo. Često smo i ozbiljni pri tom. Neki opet sumnjaju: da se mi to možda ne zekamo?
- Pa vi se zekate? - kažu.
- Ma ne - kažemo mi. - Mi to ozbiljno.
Treći sumnjaju da se zekamo.
- Ma ne zekate se vi to - vele. - Vi to ozbiljno!
- Jest, - velimo mi. - Mi to ozbiljno. Ne bi se mi zekali - nikada!
- Zekaju se, zekaju! - užasavaju se mnogi.
- Ma neeeee…. - zekamo se mi.
- Ozbiljno? - pitaju u nevjerici. - Ne zekate se?
- Naravno da se zekamo - priznajemo bez krzmanja. - Što bi drugo?
 

 Lova leži na cesti! Nofci, penezi, genge…Treba se samo sagnuti i uzeti. Dobro, ne uvijek, ali tko to ne zna, neće ništa naći nikada. Prvi slučaj kojega se sjećam da sam se to osvjedočio dogodio se još kada smo svi dečki u ulici imali manje od deset godina. Jednoga dana, nas sedam-osam, zaboravio sam zašto, krenuli smo u ekspediciju u susjedne kvartove. Odjednom, ispred Gliptoteke, na cesti leži novčanica!
Nasta raspra. Banknota je kolala iz ruke u ruku. Bila je crvena, na njoj je pisalo 100 DINARA i bila je naslikana neka djevojka iza koje se vidio Dubrovnik. Takva novčanica ne postoji! To su strani novci! Kako bi bili strani novci, kada piše DINARI i JUGOSLAVIJA i svašta još na našim jezicima?! Ma to je srećka! Evo tu piše broj, pa ako izvuku taj broj, onaj koji ima srećku dobije 100 dinara! Ako je srećka, onda je zastarjela. Ima i datum na njoj, davno prošao. To je nekakva bezvrijedna reklama! Da nije bezvrijedna, zašto bi je netko bacio?
Na kraju nam dojadila prepirka, novčanica je bačena na isto mjesto gdje je i nađena, a dečki požurili kamo smo nakanili. Ja ostao zadnji i pokupim je.
Naime, ja sam tada bio jedini koji je čitao novine. Dobro, ne baš sve u novinama, ali sam ih svakodnevno prelistao u potrazi za dječjom stranicom. I prisjetio sam se da je nekoliko dana ranije u novinama bio članak o tome da se puštaju u opticaj nove novčanice, uz članak su bile i slike, ali sam ih zaboravio. Moju tvrdnju o tome svi su ismijali. Novci su oduvijek i zauvijek isti! Doduše, postoje i stari novci, ali oni su stari barem tisuću godina ili su iz Austro-Ugarske.
Dečki na jednu stranu, ja na drugu. Oni odprašili dalje, ja nazad. Čim sam se vratio doma, bacim se na stare novine i nađem članak. I vidim - novih sto dinara je upravo ono što imam u džepu! A sto dinara je tada bila lova do krova! Ne samo za one mlađe od deset godina!
Informacija je novac. Znanje je novac. Doduše, ne uvijek, ali onaj koji to ne zna nikada se neće moći uvjeriti u suprotno.
 

 Mobitel je višestruko korisna stvarčica. Mnoštvo njegovih opcija izazov su za kreativno korištenje. Recimo, moguće je isključiti zvonjavu na pozive da se ne bi narušavala atmosfera koncerata, sprovoda, kazališnih predstava, fakultetskih predavanja, posjeta tetkama, crvenih misa i sličnih prigoda. Umjesto zvona, aktivira se vibriranje, pa vlasnik ili vlasnica mogu znati svaki puta kada ih netko nazove, a kasnije pregledati tko je sve zvao. Male, lagane, glatke, lijepo oblikovane mobitelčiće vlasnica ili vlasnik mogu  spremiti u gaćice, vlasnica na klitoris, a vlasnik pod jaja, pa ni jedan neuzvraćeni poziv ne može promaći nezapažen. Što su vlasnica ili vlasnik popularniji i traženiji, to im mobitel može priuštiti više užitka. Tako i krajnje dosadne prigode mogu postati vrlo zanimljive.
 

 
Ne poznati počinitelji su u ne delju no ću na ne opisiv na čin ne nadzirani razumom razdvojili "neću" na "ne ću". Ne bulozna rabota ne koliko ne ljudi ni je ne dosljedna, ne go ne sporna ne sreća. Ne uki ne stručnjaci ne umoljivo na meču ne upotrebljiva ne andertalska rješenje ne sagledivih posljedica. Ne ki od tih ne otesanih ne opiteka ni kada ne će prestati žaliti za ne prežaljenim ne vremenom ne muštosti. Ne ma nam spasa od ne pismenih ne rasta!
 

 
Ne bih se iznenadio
ako bi se pojavili
brojni pojedinci
tvrdeći da je ovo
autobiografska zabilješka.
 

 
            Preostalo je otkriti još jedan kontinent. Sa svih strana okružen je oceanima i morima.
            Na kontinentu se nalazi veliko jezero. Na jezeru je veliki otok, tako da voda oko njega izgleda kao prsten.
            Na otoku je drugo jezero na kojemu je također otok koji ima svoje jezero.
            Na tom jezeru je otok. U središtu otoka velika močvara. Usred močvare je prostrani otok čvrste, zdrave zemlje.
            Na toj zemlji ima jedno jezero. Usred jezera je otok. Na otoku je planina. Na planini je planinsko jezero. Na jezeru je otok. Na otoku je ugašeno vulkansko ždrijelo. U grotlu je jezero. Nasred tog jezera ima jedan otok. Na otoku je jezerce. Na jezercu je otočić. Nasred otočića je izvor.
            Usred izvora je kamen. Na tom kamenu živi žaba.
            Ona pojma nema gdje se nalazi.
 

 
             Neki dobri Mama i Tata dobili dijete na lutriji. Jako su se obradovali, naročito Mama.
            I kako je dijete raslo, tako su mu svake godine za rođendan priređivali malu svečanost na koju su pozivali svu djecu iz susjedstva.
            Za prvi rođendan spremili su tortu s jednom svjećicom i svečano obojili dijete u plavo s ljubičastim prugama.
            Za drugi rođendan su pripremili tortu sa dvije svjećice i majka je obojila dijete u narančasto, a otac dodao crvene zvjezdice.
            Za treći rođendan bila je torta sa tri svjećice. Majka je prefarbala lijevu polovicu djeteta u zeleno, a otac desnu u sivo.
            Tako je za svaki rođendan broj svjećica rastao zajedno s godinama. I svaki put su ga ponovo prebojili: u ružičasto, u smeđe, u tamnoplavo... a preko tog stavljali različne ukrase: pahuljice, točkice, iskrice, trakice, kokice, dimnjačare, kružiće... Njihovo je dijete uvijek bilo najljepše.
            Za dvadeset i treći rođendan postaviše ga Mama i Tata pred ogledalo i pogledaše se svi unutra. Majka je bila sva u smeđe-žuto-srebrnim prstenovima, a otac svjetlozelen, posut zlaćanim šljokicama. Dijete ispalo KO čudovište. 
            "Vidiš", reče Tata, "veliko si i odraslo". Došlo je vrijeme da sam odabereš boje koje ćeš nositi, kojim ćeš se dičiti..."
            A Mama je šmrcala sa strane: "Zlato mamino, za ovaj rođendan nama više torte.
            Sada dobivaš slobodu izbora, slobodu izražavanja izbora, život po vlastitoj volji..."
            "Hvala Mama, hvala Tata," reklo je Dijete i otrčalo u prostoriju s bojama, odabralo najdraže i počelo se njima prekrivati. Ali, gdje je prije bila žuta, plava, koja mu se dopadala, postajala je zelena; gdje je bilo crveno, pojavljivalo se ljubičasto; bivši bijeli ornamenti jasno su se razaznavali kao svjetliji... I tako dalje, i tako dalje.
            Dijete ode pred roditelje i pokaže se sasvim jadno.
            "Fantastično!" uzviknuše Mama i Tata.
            "Ali..." promuca Dijete.
            "Znamo što hoćeš reći!" rekoše mu roditelji. "To ti je život. I mi smo kroz isto prošli."
            A Tata mu još reče da ga utješi: "Jednog ćeš dana i ti imati djecu i vidjet ćeš kako je to. Sam ćeš ih morati bojiti i tada ćeš sve razumjeti."
            A Dijete pogleda svoje ruke, pogleda dlanove: bili su crveni, krem, crni i mjestimice lakirani. Čega god se prihvatilo, što god je dotaknulo, ostajao je trag.
            I Dijete nije znalo da li da zbog toga tuguje ili da se veseli.

 
Sakupili smo se da obilježimo četrdesetgodišnjicu polaska u prvi razred. Naravno, neizbježna tema su bili i svi koji su izostali sa proslave. Tako je na tapetu došao i kolega M.
 - Obavijestila sam ga i obradovao se. Rekao je da će sigurno doći.
- I meni je rekao da će sigurno doći. Nije mi jasno zašto nije došao.
- Samo neka priča! On nigdje ne izlazi. Znao sam da neće doći.
- Došao bi, ali ga žena nikamo ne pušta!
- On ne smije ni u kino, ni u kavanu, ni do dućana… Ma ni u dvorište!
- Kako se vrati kući, žena ga zaključa, i pusti ga tek sutradan ujutro, kada treba na posao…
- Što radi?
- Već dvadeset godina je upravitelj zatvora.
 
 

 
Ima jedan jelen, još zelen, miriše na pelin,
i jedna košuta, matora i već žuta, susreli se pored puta
i jelen, kao jelen, s rogovima, odmah je imao ideju
kako da taj slučajni susret produži u epopeju.
 
Ne da nije bila polaskana, ali ona, inače jelenima vrlo sklona,
prošaputa čedno i skrušeno, usprkos drhtanju u butinama:
- Što ćemo s razlikom u godinama?
 
Na to jelen, i prvo mu budi, reče: - Pa nismo valjda ljudi?!
Opterećeni nepotrebnim detaljima! Zgranuti vlastitim željama!
Prepusti se, mila, da nas žari
plam kojim gore dvopapkari!
 
I ona uvidje da on ima poantu, i sve drugo što imaju jeleni,
i pogleda ga sasvim drugim očima, te mahne repom koketno…
I tako je njihov susret završio sretno.

Vrag me posjetio sinoć. Trebalo mu je dosta vremena da me probudi jer sam duboko spavao. Ipak, probudio me je i ponudio pogodbu. Želio je moju dušu, tursku kavu i malo paste za zube. Upitah ga što ću dobiti za to, a on mi reče da ću moći nazad u krevet i nastaviti spavati. Rekoh mu da mi se ponuda čini besmislena i bezvezna, ali prije nego sam stigao išta dodati, već je bio na koljenima, kršeći ruke i ridajući, te moleći me da prihvatim. Tip je lud. Da ga se riješim, podigoh ga i rekoh da prihvaćam. Rukovali smo se.
 U trenutku kada je izlazio kroz prozor, okrenuo se i pitao mislim li da me je jeftino kupio. Tip to pita najozbiljnije. Odgovorih da jeftinije nije mogao, a fačuk se zguri smijući se. Smijao se k'o neko balavo derište, skrivajući rukom da ne vidim kako se smije.
 Čudan tip, ali zaista jeftino kupuje.

     Tužilac mu se obraćao s neskrivenim poštovanje i očitom nelagodom: "Poštovani i cijenjeni gospodine, uvažavajući sve rezultate koje ste postigli i Vaš neprocjenjivi doprinos, Vaš javni i stručni ugled, ovom prilikom mislim da ste - nažalost - pogriješili, te - uz osobno žaljenje - moram po službenoj dužnosti..."
     Sudac ga je zvao imenom i prezimenom, : " Vi, Gustave N., nažalost morate uvažiti postojanje pozitivnih propisa koji se mogu tumačiti ovako i onako..."
     Advokat ga je zvao samo imenom, kao neki od ljudi koje je znao godinama:  "Gustave, budite uvjereni da ćemo osigurati bes­prijekoran postupak i možete se pouzdati da će sve okolnosti biti uzete u obzir. Ta mi smo ipak pravna država u kojoj se poštuju pravda i zakonitost."
     Sudski stražar ga je sproveo u pokrajnju sobu u kojoj je iščekivao presudu izbjegavajući pritom da mu spomene ime, i iako mu se i dalje obraćao sa "vi", glagolski oblik uz tu zamjenicu bio gramatički neodgovarajući: "Vi, sjedni tamo i čekaj!"
     Sprovodnici koji su ga sljedećeg dana odvezli automobilom u zatvor na izdržavanje dosuđene kazne obraćali su mu se samo sa "ti", bez imalo svijesti ili zainteresiranosti da saznaju koga vode: "Ti, ulazi unutra!"
     Zatvorski službenik ga je preuzeo, dodijelio mu broj, a već čuvar koji ga je vodio do do ćelije zvao ga je samo tim brojem: "Dva nula petsto osam! Za mnom!"
     U ćeliji su ga dočekala dvojica zatvo­renika. Obojica u iznošenim zatvoreničkim hlačama i prljavim majicama koje su im otkrivale čvornata mišićava ramena i ruke osute tetovažama i ožiljcima, izbrijanih glava i zažarenih očiju. Nepomično i šutke su sačekali da se čuvar udalji, a zatim krenuli ozareno prema njemu: "Konačno rosna svježa guzica...!"
 

najkraća porno priča u povijesti
 
-Uzmi me! Uzmi me! - stenjala je Linda uvijajući se,
ali je krastavac ostao mrtav hladan.

      Živjeli u kućici na vrhu visokog brijega mama, tata, baka i djed i silno su željeli lijepo, debelo i ružičasto dijete. Jednog dana ode mama u grad i vrati se s baš takvim, lijepim, debelim i ružičastim djetetom. A kako su dugo putovali, tako su cijelim putem jeli sendviče.
      Na pola brijega ispred kuće susretne ih jedna susjeda, pogleda dijete i uzvikne: "Oh, kako lijepo, debelo i ružičasto dijete! Evo ti, dijete, lizaljka!" I da djetetu veliku šećernu lizaljku. Dijete poliže lizaljku do kuće.
      A pred kućom ih sačeka baka i uzvikne: "Oh, kako lijepo debelo dijete! Dugo ste putovali, zna baka, mora da je dijete umorno i gladno. Zato je baka spremila finu krepku juhicu za bakino dijete. Na, dijete, juhicu!"
      I dijete pojede krepku bakinu juhicu. I baš kad pojede, vrati se s posla tata.
      "Oh, kako lijepo debelo dijete!" uzvikne tata. "Ali, nešto mi je bljedunjavo... Mora hitno nešto pojesti!"
      I stavi tata pred dijete zloglasno jelo zvano filek.
      "Ne volim filek", propišti dijete.
      "Ne može to - ne volim", reče tata strogo. "Sve je fino. Ništa da ne ostane!"
      I debelo dijete sve pojede. Ništa nije ostalo. Polizalo tanjur pa se sjajio kao nov.
      Uđe djed koji se vratio sa šetnje po šumi i reče: "Oh, kako lijepo debelo dijete!" A zatim spazi prazan tanjur. "Što? Pred djedovim unukom prazan tanjur!? Niste mu dali ništa jesti?! Sad će to djeda ispraviti! Evo djetetu sarmica, neka izraste djedu delija. Dijete mora puno jesti, puno, puno..."
      I dijete pojede sve što su pred njega stavili.
      U taj se čas vrati mama iz kuhinje i kaže: "Eto vidite, dok ste se svi vi igrali s djetetom, ja sam mu pripremila kolač od jagoda!"
      A dijete reče: "Ne mogu više."
      "Možeš, možeš," odgovori mu majka. "Samo jedan zalogajčić. Jedan za mamu. I još jedan za tatu. I još jedan za baku..."
      "A za mene?" podsjeti je djed.
      "I jedan za djeda."
      Lijepo debelo dijete poslušno je gutalo i samo kolutalo očima. Već je bilo vrlo debelo, vrlo, vrlo... Postalo je sasvim okruglo, nožice i ručice jedva su se još primjećivale. Lijepo debelo dijete pretvorilo se u nabitu ružičastu loptu.
      I kako se prejelo, tako se opustilo i palo sa stolice. A kako su stanovali na vrhu visokog brijega, tako se ono poče kotrljati nizbrdo. Mama i tata, djeda i baka potrčaše za njim. Na pola padine pridruži im se i susjeda. Svi su trčali koliko su ih noge nosile i vikali: "Stoj, stoj, stoj!". Ali debelo dijete nije se moglo zaustaviti, okretalo se sve brže i brže i nikako ga nisu mogli stići.
      I razdaljina između njih sve se više povećavala i povećavala. Na kraju se dijete izgubi u daljini i više ga nikada nisu vidjeli.

     ...Prije nego je itko od nas u bilo kojem smislu imao ijednu djevojku svi smo već do u pojedi­nosti znali kako izgledaju lijepe, vrlo lijepe djevojke. Proučili smo to na srednjim stranicama u "Playboyu", "Startu" i u "Erotici". Lijepe djevojke su imale mila lice, velike oči, mnoštvo bisernih pravilnih zuba, raskošnu kosu, velike grudi, uske strukove, oble stražnjice i duge glatke noge.
            U skladu s tim za nas su postojale samo lijepe djevojke. Na ostale se nismo ni obazirali. Mogli smo si priuštiti takvo bahato ponašanje jer smo bili klapa naočitih i zabavnih momaka, a djevojaka je oko nas bilo cijelo mnoštvo na izbor.
            Ipak, moja prva djevojka koja mi je otkrila čari tjelesnih dodira nije bila baš savršena - imala je velike uši i nos, a male očice. Ali je u cjelini bila tako izazovna i privlačna da mi te mane nisu nimalo smetale da je jako želim.
       Nakon nje je sljedila Olga. Olgu treba poimence pomenuti jer su po njoj o-noge dobile naziv. Nosila je samo suknje duže od pola potkoljenice. S tim je nogama radila nepojmljive stvari, a ja sam zavolio kako ruka može kliznuti pod suknju duž unutarnje strane butine sve do gore, a da nigdje ne zapne niti se zaglavi i mora probijati.
       Naredna djevojka mi je otkrila što je prava ljubav. Ono - da se duša trese! Bila je preslatka, jedino što nije imala struk. Od ramena do kukova bila je kao pravokutnik. I što je najbolje - zavolio sam i to i odonda mi se sviđaju djevojke koje imaju kockasti oblik tijela.
            Ta ljubav je završila nesretno. Jako sam patio, ali kako se klin s klinom izbija, utjeha je stigla sa sljedećom djevojkom s kojom sam imao ozbiljan odnos. Bila je vrlo lijepa, jedino što je imala prevelike, obješene grudi; visjele su joj do pupka. U prvi mah me iznenadilo kada sam joj otkopčao grudnjak, a grudi se opustile kao oslobođene grude meka tijesta, ali uskoro mi je postalo najmilije da se zavlačim i omatam tim toplim, mekim i glatkim tkivom.
            Moja peta djevojka je bila dlakava i prištava. Zavlačili smo se u intimu i istiskivali prišćiće. Ta je bila tako duhovita da se nikada u životu nisam smijao kao kad sam bio s njom. Nagovorila je i mene da pustim brkove.
       Djevojci s kojom sam bio nakon toga snažno je smrdjelo iz ustiju. Ona je imala jaku ličnost. Uglavnom ju je ta ličnost mučila tako da joj je smrdjelo iz ustiju. S njom je bilo izuzetno sadržajno i zanimljivo, mnogo sam naučio o životu, ali je nakraju ta ličnost i mene otjerala.
       Dugo sam bio sam, a onda sam našao novu ljubav. Imala je izluđujuće, iznimno lijepo tijelo. Naša ljubav bila je izuzetno strasna, usprkos tome što je ona imala i rijetko ružno lice. Dapače, dio njezine osobene privlačnosti bio je baš u tom kontrastu grubog lica i tijela koje je kod muškaraca izazivalo vrtoglavicu.
            Moja današnja djevojka, nije baš rugoba, ali ne bi se moglo reći da je ljepotica. Ima ružno lice, veliki nos, velike uši i male očice. Ni tijelo joj nije naročito, ima kockasto truplo bez struka, mlohave obješene grudi, kratke i o-noge. Pored toga je obilno dlakava i prištava i smrdi joj iz ustiju. Ali mi se volimo i ja sam sretan.
            Bit će da sam odrastao, sazrio.

            Divlji tramvaji žive po baruštinama i šipražjima nadomak velikih gradova. Hrabriji se čak privuku pod okriljem noći i ruju gradskim smetljištima.
            Divlji tramvaji love se pomoću pitomih. Kad tragači otkriju trag divljega tramvaja dovedu dva velika, snažna i izdržljiva pitoma tramvaja, posebno za to obučena, koji jurnu za njim. Zaskoče ga iza kakvog grma ili sustignu nakon kraćeg, ali ludog trka, te pritisnu bokovima s obje strane. Tako stisnuti naganjaju se satima, čak i danima, sve dok divljemu ne popusti volja i snaga. Sve vrijeme pitomi ga što je moguće više usmjeravaju kuda oni hoće, a kad vide da je skršen odvedu ga direktno u remizu.
            Divlje tramvaju u prvo vrijeme upotrebljavaju samo na ranim jutarnjim ili noćnim linijama. Tek kad se sasvim pripitome daju im i prikolice.