-

radim ja tu nešto lagano pred spavanac, onako, plutam katatonično ritmičnim administrativno - poslovnim stilom, kadli, EMSC javlja potres kod Dubrovnika, 4.3.

Ok, mislim si, to bi moglo bit zanimljivo, jer znamo da su nam tamo nešto rizični s tim potresima, a ak se mi svi treskamo, nekako baš nije čudno da i oni. Nije baš da potresu možeš platit tribut pa imat mir, jel.

Pa nastavim sa još par zamaha administrativno - poslovnog, kad mi onako u primozgu se stvori slika: a što ak nas Balkance svi ti potresi onako ko hiltijevka odbuše i otcijepe od ostatka Europe?
Pa nekako nakon tog ne samo politički nego i geografski otplutamo i budemo nešto kao Tasmanija Australiji?

Povijesno gledajuć, moguće da nikad nije bio bolji trenutak nego danas, bome oni tamo kolonizatori često u zadnje vrijeme budu luđi od nas.

Geografski (a i ekonomski gledano), ak nam otpadne tektonska ploča i to se otcijepimo sa granicom preko Save, bome ću bit drugi red do mora.

Balkanskog mora.

Pa kad mi klape zapivaju pod novozagrebačkim đardinom "Moj plavi Balkane... "

Link

Danas je dan samaca (i svih onih koji se tako osjećaju).

Konačno jedan dostojan obilježavanja. Ko će kome ako ne sam sebi.:)

p.s. Ima čak i popusta po dućanima. To valjda da si kupimo nove krpice i điđe s kojima ćemo brže prestat bit samci (licemjerno, ha?:)

Jedino ne znam kako se dokazuje da si single, kad hoćeš popust. Stupnjem neuroze?:D

Draga Marta,

ako čitaš ovo, osim što ti šaljem pozdrav s ove strane, hoću ti reć i da su se vremena ovdje promijenila.

Nema više zemlje za tvrdosise Amazonke ovdje.
Sad caruju dostojanstvene zrele gospođe i udavače. Izgledale bismo ko debele nindže na baletu kad bismo se tu sad došle kurčit kak nikog ne jebemo pol posto.

Sad ako hoćeš privuć pažnju, moraš ili sadit ginko u vrtu (a i znat ga dobro skuhat) ili leć na cestu u vjenčanici i pjevat neke vilinske pjesme dok netko ne dođe pitat treba li promijenit gumu. I tad mu još moraš uljudno (!) odgovorit da treba pa će te on oženit, a gumu ko jebe. E da bi mu jednom posadila vrt i ginko u njemu. I kuhala mu ga svaki božji dan po receptu njegove matere, valjda. Ko što je baba tu nekad kuhala spletke i raštiku.


Nema više oplest nekog, pokorit pa učinit vječnim robom, a njemu to super i poštuje te i ti dalje caruješ. Njente. Niks. Nada. Čak i Perce počeo dominirat.
A ostali su svi alfe, jer nije ostalo nijedno drugo slovo alfabeta. Bit će da je ovdje i Zemlja ravna ploha. Za zbilja.

Svaki put kad dođem raspletem kosu i budem umiljata. Da je sve ko prije, fino bih bila cinična i tu i tamo nešt prosiktala, ili zajebavala nekog špriherima, što je nezrelo, ali zabavno.
Ali, strah me stisnut nekog, svi će me mrko gledat. Ili još gore. Neće htjet bit zločesti samnom pa ću se morat sramit.Ili najgore - možd kinjim nekog aktualnog vjerenika od ovih udavača, pa me strefi urokljivo oko...

Strah me reć da se ne bih udala, opet, fala, nisam gladna - ko da kažem da sam vegetarijanac među ljudožderima. Strah me i reć da nisam još skroz ostarila, pa dođem i kažem da me klimaks skroz proždro, jedva hodam, da smirim i onu drugu stranu. Toliko sam ustvari empatična tu da me zbilja valung zaplahne svaki put kad se logiram. (Jbt, a što ako je pravi?!)
Mislim, ok, bzvz, nije me stvarno strah, al pokušavam bit trendi. Ne ide mi.

No eto, iz poštovanja prema stanovnicima tu, učim nove običaje, da mogu bit stara.

Šta da ti kažem. Ne vraćaj se ako ne moraš, prerasli su nas.

Gotova je naša borba.
Da ne bude bruket, ulovi buket,
il' Ginko Biloba.

Postoji taj neki trenutak kad nekog prestaneš voljeti "na onaj način".
To nije proces, to je točno u stotinku određena točka preokreta, kad znaš da više nikad neće moći biti isto. Kad ti srce postane porozno i više ga ne može zadržati čak ni kad se trudiš zakrpati sve rupe.

Ponekad, trenutak bude bolan i implodira u nama. Nekad se dogodi tako nježno da ni ne primjetimo, samo se jedno jutro probudimo i shvatimo da se nešto promijenilo i da netko više nije tu.
Ali, nakon što otkuca, svijet opet, svaki put, krene ispočetka.

Naprijed. Nikad unatrag, pobogu, jer ne može. Naše srce prati fizikalne zakone, nema mu druge.
Nema ljutnje, nema grča, nema boli. Ali nema ni natrag.

Sve što je bilo ostane kao slika urezana u krajolik i smrznuta u vremenu, odvojena od sadašnjosti uglancanim staklom.

Lijepa diorama, ako je imala sreće da je uređuje netko s malo talenta i smislom za rasvjetu.


(Nothing, really. Ends. Link)

pozitivna.

ajde, svi smo ok, zasad. ništa strašno, na sreću. koliko im je trebalo da me testiraju i da dobijem nalaz, već sam i ozdravila.

:)

čuvajte se, ljudi.

Negdje krajičkom oka ovdje zapela sam za naslov dolje: „Houston, we have a problem“.
Pa sam otišla nešt drugo, ali mi ostalo titrat. Ma, još vibrira.

Houstone, imamo problem.
Houstone, mi imamo…
Houstone, mi smo imali problem.
Houstone, imamo bivši problem.
Oh, Houstone, nemamo problem.
Nemamo problem?!
Oh, što ćemo sad kad više nemamo problem?
Houstone, imamo problem da smo imali problem ali sad nemamo problema.
Houstone, gdje je naš problem?!
Houstone, kako živjet bez problema?
Houstone, vrati problem kako god znaš i umiješ.
Houstone, ne znam u čemu je tvoj problem, ali bez problema…
Houstone, TI si problem!!

(Tako. Sad idem veš objesit.)


Link

Preko puta dvorišta, kroz vruć ljetni dan, niz izraubani prljavi asfalt prazne ulice, protrčala je Lejlina mama.

Lejla je bila djevojčica s kraja ulice, mali mršavi pas bespolnog izgleda i velikih očiju. Bezbojna. Igrale smo se s njom iz sažaljenja. Možda od straha da ne nestane potpuno i mi budemo odgovorne za to. Lejla je bila sjena svoje majke, a ta žena, koja je bila do tada Lejlina majka, u tom trenutku trčala je niz ulicu, bosonoga, u donjem rublju, duge smeđe kose koja u podivljalim suludim repovima lamata za velikim i teškim bijelim tijelom, nadrealno smještena u užeglo i pusto ljetno poslijepodne jedne sporedne ulice, kad su i fauni utihnuli.
Sjedila sam na stablu jabuke i pravila se nevidljiva. Dječje osmatračnice tada nisu mogle imati biblijsku simboliku.

Da nije bilo jednako zapanjene Andreje pored mene, možda u tu sliku ne bih vjerovala ni danas. Niti bih je prepoznavala svaki put kad bi se odnekud pojavile putene renesansne metrese obješene na zidove. Divlja tamna kosa i bijelo, meko tijelo. Ali uvijek u slici nedostaje žutog od ljetnog sunca i zelenog od krošnje na kojoj sam sjedila i ona zapanjena tišina kroz koju je protrčala. Ništa jezivo tada nije bilo u tome. Dapače, bila je lijepa. Strah od te slike nastao je tek kasnije.

Nismo nikom ispričale. Možda zbog Lejle, koja nam se otada činila još sjenastija. Ili zato što je slika bila na neki način poremećena i neprilična. Ili samo zato što smo je već tada osjećale kao tajnu.

***

E, a proteklo je puno vode od onda.
Kažem to namjerno tako da zvučim staro, jer sad vrlo malo sličim na onu djevojčicu. Samo kad me se gleda pravo u oči, a ja suzbijem nepovjerenje.

Bilo je situacija kad sam je gotovo odala.
Zatajila sam je. Kao i onda kad sam bila derle. Ne znam zašto se ljutim na sebe kad o tom mislim.

I onda kad sam sjedila preko puta onog koji je odlazio.
Promatrala mu ruke (baš u neskladu) i bljedunjavu crvenkastu kapljicu soka koju je razmazivao po stolu. Ništa strašno. Jedan prekid i suhe, grube, hrapave ruke koje raspisuju vlažnost na tamnoj površini stola, umjesto po meni. Kružno, nesvjesno. Onako kako se vole aureole bradavica, samo na krivom mjestu i u krivo vrijeme, mislila sam. Tekućina je izgledala kao sukrvica nakon ugriza u živo meso, moje, i gotovo da sam mogla osjetiti zube umjesto riječi negdje na svom ramenu, uz vrat, ljepljivi jezik niz grudi do hladnog, znojnog trbuha (onakvog kakav imaju zmije kad ih se ulovi i podigne u zrak, mislila sam), bilo je nemoguće vruće i željela sam toliko da je bol bila stvarna. No, ja sam samo mislila, i tada sam pomislila i na nju, koliko je morala biti hrabra i koliko luda tako trčati, a ja samo šutim. I mislim.

Pa onda, na primjer, poslije toga, ono ljeto nakon što je stari umro.
Onda kad su gorjeli borovi uz obalu, a ja sam i opet mislila kako je svejedno i čudila se čemu panika, smiješno, ustvari zgarišta stvaraju novu zemlju, moglo bi biti još i bolje. A sestra mi je rekla da se priberem jer se može poludjeti ako stalno idem u krug i to mi je bilo još smješnije i besmislenije, jer ona priča o meni dok gore borovi, a ja sam na zgarište tako i tako već navikla.
Htjela sam joj ispričati to o ovoj trčećoj da vidi kako ima i gorih stanja od mojeg i njezinog, ali nije mi se učinila dovoljno bliska i onda je došla tuga, vrijeme se kroz sve razvuklo kao dalijevski rastopljeni satovi, pa smo sve kao odrasli ljudi preboljeli, i opet nisam učinila ništa.

Jednom sam je se sjetila dok sam ležala u krevetu pored toplog tijela koje sam, bar sam tako tada mislila, sasvim voljela i uspoređivala koliko su nam velika stopala. I ta stopala su me podsjetila na njezina bosa i mogućnost da se moja zateknu onako u dodiru s asfaltom. Htjela sam upitati tijelo pored sebe budu li, ali bilo je umorno i mirno u zaspalosti, pa sam pomislila kako trebam više spavati noću, a manje misliti o glupostima i ni tada nisam rekla ništa. A kasnije sam to tijelo prestala voljeti i mislila sam, bilo bi glupo tako raditi dramu ni iz čega, kad gotovo da me nije boljelo. Sebično, možda sam mogla podijeliti.

A jednom tu priču čak nisam željela ponoviti niti sebi. Onda kad sam sjedila na podu i razvrstavala odjeću koju su djeca prerasla, a još je mirisala po njima. Pa sam razmišljala koga još volim osim njih, na onaj drugačiji način. I nisam se mogla sjetiti nikog, osim što sam se sjećala ljubavi kao zadaće iz matematike koju nisam napisala još tamo u srednjoj školi, i zbog koje još uvijek u snu markiram sa sata, jer znam da je to nešto što nisam odradila do kraja, neriješen zadatak koji se ponavlja sporadično, a ja još tražim pravo rješenje. I što ako me ono sve manje zanima, i brine me još samo nezavršenost, dok ga puštam da stoji, znak jednakosti u jednadžbi s dvije nepoznanice. I negdje duboko u sebi sam se gadno uplašila da neću nikad.

Zato sam si prešutjela, jer je bilo dobro tako sigurno ne osjećati ništa. Postojala je mogućnost da joj pozavidim.

Ma, ustvari samo hoću reći da zbilja znam zašto je trčala.
Onaj dan prije nego sam sišla sa stabla jabuke i počela previše misliti.

Nisam rođena u Zagrebu.
Otišla sam iz rodnog grada (više-manje) kad sam imala 18. Na faks. Prvo sam se vraćala svaki vikend. Pa su se posjeti prorijedili. Sad odem rijetko, samo kad me stvarno nostalgija opere.

Pamtim ga po dobrom. Možda i boljem nego što je stvarno bilo. Ali svaki put kad se vratim, iznenadim se koliko je malen, kako brzo obiđem sva mjesta koja su mi se činila kao svjetska čuda kad nisam znala za veća. To je jedino mjesto na svijetu gdje postoji kafić u koji sam mogla ući nakon 20 godina, sjesti na svoje mjesto i zateći nekog kog tih dvadeset godina nisam vidjela. Naručim kavu, pitam šta ima, a ovaj mrtvo hladno slijegne ramenima i kaže "Ništ. Kod tebe?".
Ništa.

No, ulice postaju svaki put kad dođem nekako manje, a nekog Nema ništa već rijetko srećem. Nema ni petrolejske lampe.

Tako je i ovdje. Odjednom, skontaš da više ne pripadaš, da si počeo govoriti nekim drugim jezikom. Da uspomene dosađuju i tebi su obojane nekim drugim bojama nego nekom drugom.

Da je fora doć, ali ulice su se stisnule, ljudi nepoznatiji. I rastuži te malo. I onda skontaš - sve je to ok, nostalgija i uspomene i Nema ništa.
Ali, ja bih išla doma!
Jer je doma u međuvremenu zaista postalo nešto drugo.
Pa sretno udariš gas da čim prije stigneš na svoj Safe place.
:)

Link

pa pažljivije pročitala.

Meni se čini da smo dobili BugaZmiju. :)

dok se cesta rasplinja u vrijeme pod tobom samim sa sobom, i dok naravno si kao nekad davno sjedio i mislio u skroz zdravim i zapanjujuće divnim fraktalima.

plavo iznad. zeleno na bokovima. noć u nailasku tek. i kotač se vrti kao da je ona mašina što nikad ne bude stala (a zna da nije).



Link

starcharmer:

Link



zimnica:


Link

kad već nije:

Link


(jer nekad pjesme nađu svoje vlasnike)

Link

Gledam ja, pa sve ne vjerujem očima.

Stan spremljen.
Frižider pun.
Ručak skuhan.
Djeca pristojna.
Posao obavljen.
Plaća jedva načeta.

Bože, pa kakva su to vremena došla...

(zvuči kao subota :Link )

Neš me do sad ljubav mimoišla
Baš mi nije na mrc blizu prišla
Nit je bila spora, a ni laka
Reć bi mogla, držala se mraka
Znam kad ne ide - ima kvaka,

bome ćeš mi falit kada odeš.

Oblaci gore dva debela zmaja,
Volim ljubav, al se držah kraja,
Prišla bi mi korak do očaja.
Ali ovaj puta nešt je sjelo
Posred cilja, pravo, cijelo,

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Polje cvijeća, djeteline,
Na licu nam plešu sjene,
Bit ću tužna ako sumnjaš,
Ne znam više šta da smislim,
Razmazit ćeš me, sve si mislim,

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Brda, sunce, sve u cvatu
Cvrčci pletu takt - sonatu
Plava rijeka valja tečno
Baš bih mogla s tobom vječno,
Da ni ne pogledam na sat.

Nije da ne znam da su to drame,
Kažu da su ljubav tragedije same,
E pa moje su ko Verlaine i Rimbaud,
Al nije da poredit mogu
Sve kad sam dala i dobila nogu
Sa ovom divotom što imamo tu.

Bome ćeš mi falit kada odeš.

Pitat ću se šta sad radit,
Bez tebe se morat vadit,
Neću znat ni zinut pravo,
A i sebi ću morat reć.
Tražit ću te skroz posvuda,
Šta da kažem, bit ću luda,
Jer već vidim, otići ćeš sad za tren.

A šta mogu, tad ću sama,
Tražiti te sa svih strana,
U svemu vidjet tvoj lik,
U oblacima, u granama,
Svima koje volim i ostalim stranama,

Bome ćeš mi falit kada odeš.


Link