-

Suzanne te vodi do kuće pored rijeke,
Gdje čuješ brodove kako klize i želiš da noć s njom traje zauvijek,
Znaš da nije baš sva svoja ali zato i želiš biti tamo,
poji te čajem i narančama što su stigle čak iz Kine
I prije nego zaustiš da nemaš ljubavi za dat' joj
Presretne ti misli
I pusti rijeku nek' ti kaže da oduvijek si njen ljubavnik
I ti poželiš putovati s njom, i želiš putovati slijepo
I znaš da će ti vjerovati
Jer taknuo si njeno savršeno tijelo
svojim mislima.

***

Sad te Suzanne prima za ruku i vodi do rijeke
Odjevena u prnje i perje sa štanda Vojske spasenja,
Dok se sunce slijeva poput meda na Gospu od luke
Pa ti pokazuje što trebaš vidjeti
Između otpadaka i cvijeća:
Heroje među morskim algama i djecu u jutru
Kako vječno posežu za ljubavlju
Dok Suzanne drži svoje ogledalo
I ti želiš putovati s njom, želiš putovati slijepo
I znaš da joj možeš vjerovati
Jer je taknula tvoje savršeno tijelo
svojim mislima.




Link

„Samo probavam prolaziti.“, pa zamrznem lice. Stalno to probavam i stalno probavam ispočetka.

Neki vrag me stalno katapultira u orbitu, čim se opustim u prolaženju
.
Ljeto na zalasku je moje omiljeno godišnje doba, učini mi se svaki put kad izađem. Nisam sigurna da to znam.

Ponekad budem euforično sretna zbog prikladnog osjećaja nostalgije u želucu. Ljudi bi trebali biti ko bablja ljeta, omekšani od topline, još blago zagrijani i spremni prolaziti.

Mislim da bismo trebali popričati o tome, ali zapravo imaš pravo da je ugodno imati male živote, sezona je paprika i bojler još nitko nije popravio, a to neće proći samo od sebe. Čak i moj svijet već jedva trpi umjetnike.

Do neki dan je ionako za to bilo prevruće. A prošli tjedan, tada je baš zakuhalo.

Probala sam smijati se, ali znaš ono kad polumrtav dišeš topli zrak prilijepljen na kožu i zamišljaš da si na planinama pod ogromnim drvećem i sunce prolazi s jednog kraja na drugi potpuno neovisno o tome koliki si i ti i ja i oba naša života i to je dobro.

„U travi ležali smo motreć brke skakavcima.“

Probala sam, ali stvarno je bilo prevruće. Prilično sam se objesila na to da umjesto mene prolazi moj život, i jebiga, možda je trebalo dozivat kišu umjesto čekati da prođe. Zalijepilo mi se za kožu.

Probala sam si i stavit ruku na rame, oprezno, da me nitko ne vidi, ali na kraju me potpuno preplavio osjećaj da radim nešto sasvim protuprirodno.

Prošlo me. Možda probam ispočetka.

Sva sreća, zahladilo je od onda.


Link

„Vrijeme je dobro.“, mislim si.
Zlatno vrijeme, kuće u zavjetrini i zemlja bez rata.
Dobro usklađeni satovi.
Sjedimo u travi i smijemo se,
Žutim glavama narcisa pod obalom,
Mekom danu bez tajne,
Vodi u jezeru, tihoj, bistroj i zelenoj.
I njenoj djeci u odrazu,
smiju se natrag.
Navečer,
Grizemo si bedra i lajemo na mjesec.
Smijemo.
Jer,
Krošnje bujaju,
Možda je kasno ljeto, samo sunčan dan ili sasvim paralelan svijet,
ne gledam u nebo i ne mislim da prolazimo,
Ali nešto se sigurno događa,
osjećam da rastem.

1. Miriši na jesen, izgleda ko jesen, zvuči ko jesen, jesen je.

2. Navikavanje na nekog novog u životu mi se čini nešto kao slučaj ugradnje umjetnog kuka.
Trebaš ga da bi mogao opet potrčati, al sruši ti imunitet, neminovno šepesaš u pokušajima prohodavanja i velika je mogućnost da će ti organizam to strano tijelo ipak odlučit odbacit.


3. jedna na repeatu: „ i dok sjedim ovdje u baru i kroz prozor posmatram njega, kontam da je Freud u pravu i da je seks korijen svega.“ (ZP, MD)


Link

:)

Link

Link

imam vam nevjerojatnu stvar za pokazat.

dakle, dršte gaće:



(da, naravno da je link na disciplinu kitchme, ali se stvarno pitam šta je bilo prije: Link Zeleni Zub ili Zeleni Zub... :)

Link

Dakle, nakon mnogo promišljanja, došla sam do zaključaka koje će sad iznijet tu i odmah:

1.Ovo je ozbiljna lamentacija, pa ide na 1. mjesto:

Ak baš nije stvarno smrtni problem, mislim da se njih 90% može riješit bacanjem šege. Ili sagledavanjem s infantilno – bizarnog kuta, i onda ih pustit da se sami rješavaju. Zbilja ne kontam zaš je ta metoda tak stigmatizirana, jer sam se od ozbiljnog rješavanja problema ionak većinom totalno učmrljila i postala tamna fleka u tamnom oblaku tmurnih misli, dočim, bacanjem šege, sve nekako krene.

2. Kad misliš da ti je život loš, odi se naspavat.

3. Kad misliš da ti je život super, NEMOJ spavat, al sutra ćeš morat.

4. Ozbiljan čovjek je polumrtav čovjek.

5. Nenaspavan čovjek isto.

6. Nenaspavan polumrtav čovjek onda vjerojatno ne bude baš dugo.

7. Je li nenaspavan polumrtav čovjek onda četvrt živ ili?

8. Jedan kao dokaz zrelosti:
Loša pravila nisu da se krše. Njih se zaobilazi.

Ok, ćorkica. Baj.


Link

kad je biti sam jednostavnije :)


Link
ne šljaka link za uz kavu. onda ovak:

https://zivim.hr/rastem/skakanje-iz-veze-u-vezu-iz-kreveta-u-krevet-ima-dub
lje-razloge-no-sto-mislite/

Kad sve maligne stanice dovedeš u red, ponaosob kažeš svakoj što je ide i staviš ih na spavanje, što ćeš kad se, prema planu, regeneriraš, isfriziraš, utegneš, prišarafiš, koncentriraš, odmoriš i oporaviš, kad ti se vrati osmjeh i krv počne ponovo kolati tijelom, kad tvoje novo – novo ja poprimi opipljiv oblik, mišićast, gibak i čvrst, kad sagradiš novu kuću, kad stare zle klaune koji te plaše noću blindiraš u kutiju pod krevetom da bi novi polako imali mjesta poprimati isti oblik, kad nabildaš eko – sebe, toksine isereš u susjedov vrt, nabaviš ljubimca ili dva, projebeš se, napreduješ na poslu, postigneš zen, kad skineš dve - tri kile i izgladiš bore i poravnaš djecu, na crtu, u red, u niz, u smislenu cjelinu u smislenoj cjelini u smislenoj cjelini?

Jebote, a što ćeš onda?

(naspavat se)

U pauzi između dva okretaja,
zamisli da smo ostali djeca koja se igraju divovskim kosturima (prilično nespojivo sa sunčanim danom), s onim očima velikim od straha i znatiželje i rukama do lakta uronjenim u pepeo i svi smo junaci u Kući ideja sa sjajnim oklopima i legendom za sebe
(dok ne lupkaju kosti pomičemo planete).

Ili da smo, kao onda,
ostali mornari na brodu pred oluju koji vežu užad za jedra i piju i pjevaju o Mauiju jer je tamni oblak samo mamac za val koji dolazi i kad nas diže, samo smo još više i više, a ako se spuštamo niz tobogan vode, kad pucne bič, smijemo postati ribe
(ili brončani kipovi).

Zamisli da smo ostali
sanjari obučeni u klaunska odijela i da ništa od ovog sada čvrsto ne stoji, težina je samo naznaka budućnosti i nitko joj ne otvara vrata, brzi smo i gipki i neumorni, ne kao danas kad nas umaraju riječi koje istrče naprijed i olovne mamuze
(na nježnim cipelama za menuet).



taj vušvušvuš zvuk... Link

Zvijezde gore, njuškam zrak, bok, ekipa, zna me svak
Gepard majica, korak lak, ljetno veče, dobar znak
Ništa novog pod neonom, svima treba let balonom,
Stare pjesme, topla piva, kogajebe,
još sam živa...

...kad za vraga i bestraga skontam – jad!
Ah, nebesa – tako lijep, a tako mlad.

Tiho predem, vitlam rep, vrtim cugu, možd je slijep,

Možda voli trbuh meki, možda je i Edip neki,
Možda je Diplomca fan, masnu juhu svaki dan,
Možd za ljubav traži lebac,

E, da je barem babojebac.

Pogled oštro reže dim, ne idem doma,
Odi, mali, dojdi sim,
Pitaj tetu kolko sati, mogu ti i bombon dati,
Kud ćeš sada, daj se vrati, ona mala se sam klati,
Šta to piješ, rećću tati,
Mo-gli-bi-se-u-po-zna-ti...

***

Mjesec je visoko gore,
u džepu si skrivam bore,
Gledam malog, glatko lice,
Biceps, triceps do trtice,
Eh, mali, široke li ti ulice,
Dok te gledam kako bježiš,
Tak mi ježiš
Bradavice.:)


a kam ćemo sad Link

Jednom davno, dok je svijet još bio mali, a bome i ja, dokoturao se do mene. Obiteljsko naslijeđe.

Posudili su mi ga. Kao, privremeno, dok se ne usmjerim. Moš mislit. Eto ga kod mene ko knjige iz gradske knjižnice – svaki put kad ga pogledam sjetim se da nije moj, al izgleda da će tu ostat vječno. Vratila bih ga, da imam kom, jer je davni vlasnik promijenio svijetom, a meni ovaj ostao kao podsjetnik da se moram snalazit u ovom.

No prvo, ako želite znati nešto o kompasu, morate znati nešto i o meni.

Imam problem s orijentacijom. Zbilja. Nulti spacijalni faktor. Prostorno sam autistična. Ne postoji mjesto gdje sam bila, a da se nisam uspjela u njemu izgubiti. Čak i kad treba ići samo ravno. Kad skrećem, skrenem krivo. Kad kružim, zanosim. Gubim se di god stignem. U zgradama, ulicama, kvartovima i gradovima. Nekad malo i u ozbiljnijim stvarima, pa prostor prijeđe i na vrijeme. Vrijeme, kakvo već je, zavuče se posvuda, pa zbrčka i sve što stigne (jer te vrijeme uvijek stigne:).

Dakle, u stanju sam pogubit se od glave do pete.

No, mene je to odavno prestalo živcirat. Navikla sam. Ako je baš neki nepoznat teritorij, hrabro, ko kornjača, zgurim glavu u ramena i nastavim dalje, pa negdje moram doć. I ne vidim u tome frku, jer sam silom prilika zbog tog svog hendikepa morala povjerovati da je Zemlja okrugla. Da je ravna, davno bih se već negdje izvrnula.

Zato sam morala povjerovati i da stvari općenito nisu pravocrtne. What goes around, comes around. Sve se vraća i sve se plaća. Tko bi gori, eto ga doli. Kiša – sunce (pa opet). I slično.

Naučila sam i – štaimaveze- gledat cvijeće pokraj puta, kad već nisam tamo gdje bih trebala biti, al i cvijeće je super. Ili se bar praviš da ti je super da ne skuže da si zakasnio i na boga i na vraga jer si opet na krivom mjestu u krivo vrijeme. Keep calm and smell the bloody flowers.

I hoću – neću, moram mislit o cilju dok sam na putu, jer lako je o cilju ne mislit kad znaš gdje je... No, kako je, tako je.

E sad. Pitanje je. Što u toj priči radi kompas.

Jeste li primjetili da se dokoturao?
Danas sam ga nakon dugo vremena konačno dobro pogledala.

Okrugao je. Dakle, taj smiješni mali kompas koji je trebao bit moj orijentir, moj svjetionik u moru krivih smjerova, kad ga staviš na ravno, znate šta napravi? Izvrne se lijevo. Pa se izvrne desno. Pa mu vidiš stražnju stranu koja izgleda ko špekula. Oronula. Ima jebeni problem s ravnotežom. Ko babuška u kuglani. Uopće nema kazaljke sjever – jug. Ima pločicu gdje piše smjer i još neku reklamu na sebi, koja se zavrti kad se kompas zakotura i to obično u suprotnom smjeru, i slova se počnu vrtit u krug i ne vidi se baš ništa, samo sve ide zeleno – bijelo – zeleno – sjever – zapad – bijelo i još ti onda padne na pod. Čak sam jedno vrijeme mislila da je to možda zvrk, al, kleli su se da je kompas kad su mi ga dali. Možda mi ga uopće i nisu dali, nego uvalili?

No, kako bilo, taj kompas ne radi ništa. Što bi kompasi trebali radit.

I gledam ja tako u njega danas i mislim si:

Majketi, kompas, pa ti cijelo vrijeme nisi znao niš više od mene. A zamisli da sam te išla slušat.

I tak, spremila sam ga u ladicu neka se tamo kotura i otišla bauljat dalje.

Baš ništa nije drugačije nego prije gledanja u kompas. Osim što smo se skužili. Moj brat ludi kompas i ja. Sad znam da je fakat moj. Kad ga idući put pitam kud treba ić, znam da sigurno neće bit ispravno. Neću se ni nadat. Ma, neće mi ništa ni reći.

A da smo kojim slučajem putovali zajedno... Tjah. Moglo je bit.
Neispravno i zabavno.:)

Link