isprekidan san....

..vlažnim dahom diraj mi vrat.  uvojcima sakrij zrak.  usnama nanesi sjaj .  dodira pretraži me  ..grudima iznjedri uzdah.. bokovima zapleši.. ljubi me...

umorna pogelda.. bez očekivanja.. bez nadanja.. bez vjerovanja.. tumara vojska.. otužnih likova.. izgubljena sjećenja .. dani ponosa.. sloge..zajedništva.. zar bezvrijedna?.. a srcem stvorena.. krvlju plaćena.. moja Hrvatska..

Gledao sam svoj popis obaveza,planova,od onih sitnih do onih što određuju život. Nisam našao ništa što bi me podiglo na neku višu razinu. Što bi otvorilo neki unutarnji vulkan snage i energije,što bi rušilo sve pred sobom u svrhu ostvarenja svete ambicije. Ali uzbudilo me nešto drugo... Slike vlastite prošlosti. Album uspomena. Škrinja sjećanja. To me tjera. ...Da budućnost ne bude gora od prošlosti. I možda su ove poruke suvišne,ponekad dosadnjikave ali meni su potvrda da uvijek činim najviše što mogu. I zato sam pobjednik jednog tako opskurdnog natjecanja kao što je život.

vikend. subota. plavo more. prvo kupanje. mala konoba. lagana večera. noćna šetnja. pregršt zagrljaja. sočnih poljubaca. uzdaha.

 i gorčina nestade.. sivilo se oboji.. nijanse plavičastog titraju.. strepe ruke moje.. dodiri uznemiruju.. sjaju oči tvoje.. usne šapuću.. dvoje na vrhu.. snivaju.. život žive..

 smjeh na usnama.. privaćaš ruku.. pružaš dlan.. na padinama sljemena.. uspon bez stenjanja.. radost u koracima.. igra među deblima.. kišica proljetna.. sretni.. ti i ja..

... morao bih spjevati odu svakoj noći...čak i one koje sam uništio mamurlukom sljedećeg dana... budi sam svoje snove,kovao neke nove... stvarao san.. svoj ,tvoj,naš... koliko iluzija je nestalo sljedećim jutrom? koliko obećanja je spalilo sunce? ..sve svoje najbolje dane proveo sam po noći...slava joj !!!

Na brežuljku pored kojeg vodi mali blatnjavi puteljak nalazi se moje mjesto iskupljenja i oduševljenja . Nije to nikakva kraljevska ,zlatom urešena odaja već jedna obična ,mirna i blaga šuma .
Stoji uspravna već godinama ,kao da je oduvijek tu i da tu i pripada .
Visoka stabla bukve ,hrasta i tek ponegdje pokoje drugačije drvo kojemu ne znam ni ime . Jaka i čvrsta debla nadvijaju krošnje koje se ponegdje isprepliću a ponegdje ostavljaju otvore kroz koje zablista sunce. Nikad nisu bile preguste da sunce ne bi znalo ispružiti svoje krake a nikad prijeretke da bi se probila vrućina i žega .
Između stabala udaljenih nekoliko većih koraka prostire se tamnozelena mahovina koja bi za kišna vremena poprimala svjetlije nijanse i bivala meka poput jastuka. Čak i lišće koje bi za jeseni bilo odbacivano nije se slagalo po tlu već je vjetrom bilo gomilano u pojedine udubine ili nanijeto u hrpe na otpalim granama.
Novih stabala i mladica je bilo dovoljno da se šuma obnavlja kada bi netko stablo klonulo . Jedan savršen red u kojem je predvidljivo umiranje i novo rađanje . Bez gužve u obliku šikara koje bi narušavale ljepotu i dobroćudnost te unosile nemir u moj doživljaj. Taj doživljaj je teško opisati . Kao da ,  ni iz čega ,  se budi ono što nam svijet oko nas uporno zatomljuje. Prirođenu pripadnost prirodi  , sklad i radost života .
 
Misli uvijek odlutaju u snove o dobrim vremenima pred nama . Sjećanje lista albume najdražih ljudi i događaja koje smo ugradili u svoj život. Nejasne slike ponekad se razbistre da budu lijepe. Svaka dobije okvir od ulaštenog plemenitog drva i raduje nas iako ni sami ne znamo što je na njoj. Vjerujemo da je pred nama otisak onih želja koje su nam važne i bitne .
 
Šetnjom tim šumskim proplankom  , birajući neki od triju krivudavih puteljaka rijetko zagazim na tle koje ponegdje zna očarati niknutim ciklama i šarenim gljivama.
U mislima stvaram pjesmu čiji stihovi obično su prepuni ugodnog pretjerivanja , kićenja i urešavanja svojeg života.
Ponekad  , dok prekoračujem poneko srušeno stablo znam sjesti na njega i duboko udahnuti  , na tren zastati  ,  kao da očekujem da će se ovo uspraviti. Nastavljam dalje i ne osvrćući se više na nj' i tragičnu mu sudbinu budem zadovoljan onim kako se sad osjećam i onim što jesam...
 
Negdje duboko u šumi postoji izvor studene vode . Kroz stijenje u utrobi zemlje  se probija da bi na vrhu kroz nevidljive otvore na tlu izvirala . Uporno i tiho stvarala malu lokvu . Oko mokrog tla zgusnule bi se paprati i trave  ,  poneki šumski cvijet i mlado granje koje se nada da će jednog dana izrasti u mamuta ove šume.
 
Jednom sam prolazio puteljkom koji vodi u taj udaljeni dio koji mi se čini nekako gust i slabo prohodan . Naizgled nepristupačan i pomalo opasan predio bio je tek strmiji brijeg na kojem su stabla bila nešto niža ali i bliža jedno drugome . Kao da je na svakom metru  bilo postavljeno jedno stablo i kao da svako od njih čuva svoj prostor i bori se protiv onog njemu susjednog.
Tada sam otkrio i razloge toj neočekivanoj zbijenosti stabala . Gore više prema vrhu nalazio se onaj šumski izvor koji je natopio tlo vlagom.
Bio je to onaj izvor o kome sam samo naslućivao dok sam hodao onim skroz lijevim puteljkom koji me je odveo do potočića koji je vijugao u dnu brda. Taj potok je bio tek širine jednog koraka i kao da je klizio niz udubinu koju si je vremenom stvorio .  Uokolo njega je bujala vegetacija i zračio je život . Bez reda i pravila niknute trave oštrih listova pomiješane sa debljim  ,  velikim i punim listovima  , paprati  , niski grmovi s crvenim bobicama i navješanim plodovima koji su naslagani u grozdove .. Bistra i pitka voda budila je život najprije u neposrednom doticaju a živo tlo ga je upijalo unaokolo...
 
Već je podne odavno prošlo  , prije da uskoro treba očekivati sumrak a što je znak da sam se zadržao predugo kao i obično . Vraćajući se onim najomiljenijim puteljkom koji je vodio ravno do proplanka na kojem bih ponekad sjeo i za topla vremena legao na meki sag od mahovine.  ,  svakih desetak metara ispod krošanja kao da se stvarala mala osvijetljena dvorana.  Prorijeđena stabla tvorila su zasebne odaje u tom živom dvorcu mojih maštanja. Jednom ću se u svakoj od njih zadržati dulje i odrediti joj namjenu . No ,  nijednu od njih neću mijenjati ili ukrašavati jer je svaka lijepa i ljepša nego što bi trebala biti .
 
Taj puteljak me je vratio na ono malo razmeđe triju putova što se nalazilo na mjestu gdje su se brežuljci počeli uzdizati . Skrenuo sam desno i prohodao stotinjak metara do mjesta gdje se taj puteljak spuštao do kotline u koju je dovijugao onaj moj bistri potočić.
 
Prije nego je put postajao strmiji iz daljine se približavala sjenka nekog nepoznatog šetača . Kako se približavao i kako mu je silueta bivala sve izražajnija prestala su moja nagađanja o njemu . U prvi mah sam pomislio da je netko tko tek ubire šumske plodove  ,  možda netko tko je išao odmjeriti nekoliko stabala koje će porušiti  ,  da bih shvatio da taj netko je tražio svoj mir poput mene a usput pronašao nekoliko mirisnih cvjetova ciklama i ubrao stručak noseći ga uz sebe.
To mi je postalo jasno kad je nepoznati lik  ,  lagana i meka koraka , došao svega par koraka do mene . Bila je to žena vitka ali skladna stasa  , niti previsoka niti preniska  ,  nježnih ali izraženih kontura i duge kose koja joj je nehajno padala niz ramena uvojci tamne i valovite kose nisu sakrili blagost njenih tamnih očiju koje je uprla u mene . Pomalo molečljiv pogled  , koji je ličio na tugu  ,  nije umanjio blistavost osmijeha koji mi je ponudila. Izmamivši blagonaklonost uzvratio sam joj osmijehom koji se stvorio bez neke posebne namjere  . Neočekivanost susreta nije naštetila mojem miru i slikama koje sam nosio u sebi i kao da sam želio čitav ovaj dan i svu puninu zadovoljstva prenijeti na nju . Zagledavši se u njezine usne tek sam je uspio pozdraviti ponajviše smijehom sa ruba usana i jedva čujnim „Dobar dan“... Uzvratila mi je još većim osmijehom i iznenadivši mi uzvratila „Dobar dan . Nadam se da je i tebi bio ugodan“ ... Boja njezina glasa  ,  predan pogled i ljepota koja da je iz nje buknula dali su mi snage da joj uzvratim  - „Jedan od boljih ... Posebno stvoren da sretnete nekog koga kao da ste oduvijek i očekivali“ .. Još jednom me pogledavši i nasmiješeći se dodala je  -  „često sam ovdje i zasigurno ćemo se još sresti  “... Primijetio sam sjaj u njezinim očima no nisam ga znao objasniti . „ Hoćemo  ,  sigurno hoćemo jer ovakvo mjesto ne može se napustiti nikada“ – uz strah i nesigurnost sam završio razgovor.
 
 Pričekao sam trenutak da budem siguran da je otišla . Pričinilo mi se da je zastajkivala i poželjela  reći još nešto .
No i ja sam nastavio dalje potiskujući dojmove koji si bili jaki i neobični . Dok sam prilazio samoj dolini i približavao se potoku čiji sam izvor danas vidio  ,  bistrio sam sliku o slučajnom susretu .  Mir i plahost ispunjene duše prožimao je slatki nemir i titrajuća slika nepoznate žene . Sve jasnije je bilo da je njezina izuzetno lijepa vanjština tek manji dio ugode koju je stvorila u trenu.
 
Šteta što je vrijem tako brzo prošlo i što je dan već se bližio svom zalasku pa sam morao ubrzati korak puteljkom koji je pratio potočić . Nije prošlo ni nekoliko minuta užurbana hoda kad je ispred mene nebo bilo uočljivije . Poput velike plave rupe zjapilo je prazno i jednolično. Osvrćući se na sliku ispred sebe primjećivao sam da su stabla bila rjeđa a u daljini i drugačija od onih koje sam čitavo popodne susretao . Nakon nekih pedesetak metara ugledao sam stabala povijenih vrba koje su okruživale jezero . Poneka topola i javor izdizali su se poput stupova  ,  bacavši sjene nad mirnom površinom .
Samo jezero nije bilo preveliko i odmah sam pomislio da je nastalo iz vode mog potočića . Bilo je zelenkasto-plave boje i djelovalo je čisto . Skrenuo sam uskom stazom kako bih prišao bliže . Prošavši visoke trave  , šaš i trsku koja je bila gusta ugledao sam nevjerojatan prizor mirne vode i nekoliko patki koje su jedan za drugom plivale prema obali . Svakim pokretom svojih nožica stvarale su krugove koji su mreškali vodu .
Uživajući u pogledu prišao sam do same vode ,  nagnuo se i imao potrebu uroniti ruke u nju . Bila je ugodna  , tek pomalo hladna i da se nije bližio kraj dana odlučio bih se na kupanje . Ovako mi je preostalo samo još jednom pogledati svuda unaokolo i još jednom osjetiti svu moć prirode nadamnom .
Kao da mi se duša ponovo punila i bujala dok sam gledao u ravnu liniju vode i zelenila iznad nje . Kao nad punom čašom rasli su grmovi šipka prepunog plodova  ,  stabljike vodene trske  , šaša i visoke trave iznad kojeg su visile grane vrba koje su se nadvile nad ravnom obalom. Vrbove grane su padale do same površine jezera iako su sama stabla bila srednje visine . Svako stablo izgledalo je poput slapa što uranja u jezero .
 
Toplina osjećaja koji su me prožimala  ,  nirvana koju sam dosegao iznenada je bila rasparana mislima koje su me vratile nepoznatoj ženi . Dok sam ulijevao vodu u dlanove počeo sam se prisjećati pogleda koji mi je uputila . Poželio sam da bude uz mene sad . Da je primim za ruku i predam joj svoje oduševljenje ovim mjestom . Trebao sam nekog kome bih mogao dati sve svoje skrivene emocije koje sam upoznavao u ovakvim šetnjama prirodom .
Kao da sam vjerovao da će doći i prihvatiti me kao nekog u koga potpuno vjeruje i koga je našla nakon dugog traženja . Kao da će se stisnuti uz mene  , nasloniti glavu na moje rame i biti onaj dio života koji je nedostajao....
 
Mislima sam vezao čvor dvaju otrgnutih komada i stvarao čvrstu nit koja povezuje život i smisao života...
 
Vrativši vodu iz dlanova u jezero  , sjetno sam otišao vjerujući  da ću jednog dana dijeliti svoje snove ...
 
 
 

...u zadimljenom kutku,gdje tek svijeće trepere,očajna lica okupljena oko stola. U sjenama skrivene strasti,u pogledima strah ,težak vonj prostire se ustajalim zrakom . Odavde će iskoračati tek samo jedan.Pognute glave,gnjev i bijes ocrtavaju gubitnike koji u nevjerici nad sudbinom žale . Udaljeni od svjetla s glavama u mraku,oslonjeni na zidove ,prate ono dvoje što ostaše za stolom.
Ta nevidljiva lica još uvijek vrte slike tih prokletih trenutaka kad odlučili su zaigrati na sve. Prevelik ulog,običan blef,pogrešan trenutak i sve postane ništa. Umor, mučnina i jad ostali su nakon preslabih karata i prejake želje.
 
Titranje svjetla otkrivalo je začuđujuđe blage i meke crte njihovih obraza. Neočekivana plahost i blagost pogleda skrivali su odlučnost. Tek poneki odmjeren pokret odavao je živost.Odavao je njihovu usmjerenost ka cilju.Odnjeti sve i ne ostaviti ništa.Nebrojene partije igre uzimanja i davanja stvorile su od njih besćutne stvorove naučene da uzmu sve. Neugledan muškarac i prelijepa žena . Suprostavljeni ,ostali su sami za stolom.
 
Njegovo tako ubojito oružje,već svima znano ali toliko vješto podvaljeno je bio stav gubitnika. Na njega nitko nikad nije računao,uvijek je djelovao tugljivo i slabo. I kad bi pratio igru s manjim ulozima svoj žeton bi stavljao pomalo tetralno kao da je želio prikriti strah.Nikada nikome nije promakao taj bljesak bojažljivosti i svi bi redovito povećavali uloge i još redovitije gubili. Teško je ne posmunjati da se nikad nije služio kartama iz rukava, nekim neotrikevinim trikovima i magičnim potezima. Dok svoje jake karte ,prečesto je oslikavao iznenadnim bljeskovima vidljiva zadovoljstva i sreće koji bi obeshrabrili i najsmijelije igrače da ga ulogom prate...
 
Ona je bila od onih dama iz visoka društva.Svojim bogatstvom,raskošnim stilom i rijetkom prirodnošću odavala nehaj u trošenju svog zlata. Nudila je igru svima,znala podvaliti i svoj poraz da se riješi onih sumnjivih tipova koji su bili spremni dokopati se njezina bogatstva na ovaj ili onaj način. Kako joj i dolikuje ,težila je igri s pravom gospodom,koja su joj mogla ponuditi život i izvan igračeg stola. Njih je redovito uzimala za najveće svote podvaljujući im naivnost i slabost žene. Često je znala biti tužna nakon pobijeda u kojima ih je ostavljala bez ičega,hineći sažaljenje i proklninjući njihovu nevjerojatnu nesreću. S pravom je postala  kraljica svih velikih događanja. Od sitnih okupljanja neuglednih vlasnika uličnih lokala do balova gospodara političkog života. Svuda i uvijek ,njezina zanosnost izazivala je oduševljenje ,naklonost pa čak i požudu .Nikad nigdje nije se nalazila slučajno i nikad nije odlazila praznih ruku.
 
Sad uprtih pogleda koji su odavali međusobno poštovanje , skrivenih osjećaja koji su se razvili tijekom ove već duge i teške noći, morali su razriješiti dvojbu,okončati igru.
Mnogi su već napustili ovo mjesto jer nisu imali snage pomiriit se vlastitim porazima i gnjevom spram onih koji su ostali. Svega nekoliko likova pratilo je kako ulog iz trenutka u trenutak ulog bio sve veći.
Njezina oble grudi povrh dekoltea bijele večernje haljine  lagano su se nadimale plahim udisajima koji su skrivali napetost u njoj. Prisjećala se svojih najvećih gubitaka.Kad je ni sama ne znajući zašto i kako izgubila svoju jedinu i pravu životnu ljubav. Čovjeka s kojim je namjeravala priživjeti ostatak svog života. Prisjećala se i strašnog rata koji joj je odnio dom i potjerao je u neizvjesnost i muku stvaranja novog životnog smisla. Prijećala se i svoje jedine kćeri koju je često ostavljala daleko od sebe i pri tome osijećala bijes nad životom kojeg je prisiljena pratiti.
Ni on ,čovjek dječačkog nemira, nije bio čiste savjesti i razbistrenog uma . Iz trenutka u trenutak su mu misli odlazile ka njegovom domu na rubu ovog grada. Tri njegove princeze bile su same i nije znao jesu li dobro ,nedostaje li im majka koja je prečesto odlazila bez riječi . Svjestan da on im je sve i da ih mora sačuvati od zla što život ih nosi, nije se osijećao ugodno za kartaškim stolom gdje je mogao izgubiti i njihovu budućnost. Nije li to previše tereta za mirnoću koju je iziskivala ova igra.
 
No karte su ga mazile,koju god bi podigao iz špila bila je jarko crvene boje i sa znakom srca. Da bi se složile u predivan Royal Flash koji je uvijek i svuda odnosio pobijedu .
Podigao je ulog gurajući gomilu svojih žetona na centar stola. Pod svjetlom se  vidjelo njihovo mnoštvo,šarenilo raznih boja i svo bogatstvo njihove vrijednosti.
Prizor kakav pamte samo oni koji su sudjelovali u nekim sasvim rijetkim i posebnim,najvećim partijama pokera. Partije koje su znane kao Partije Života.
 
 
Ona,plaha i tiha,ne skrivajući iznenađenje situacijom tek napravi potez koji joj je jedini preostao. Gurne sve svoje žetone,sve što je imala na onu jednu hrpu koja će uskoro biti njegova. Predala mu se i podala mu sve svoje,baš kako je želio.
 
Uz žamor gubitnika oko njih ,poslagao je svoje Royal Flash ,ne skrivajući zadovoljstvo. Blago i milostivo je pogledavajući spremao se odnjeti gotovo sav njezin život i ugraditi ga u svoj dom. Kimnuvši da joj znak da pokaže svoje karte.
Bez trunke sustezanja i svega nekoliko poteza sa stola su gledala lica truju aševa i dvaju Jockera...
 
Muk. Tišina . Odnjela je sve ...
 
Sad u jednom trenu,nakon svih tih godina i bezbrojnih partija,nakon sačuvane žive glave u nizu sumnjivih lokala taj čovjek je odlučio ostaviti se igara koje su mu značile život. Razoren je jedan san o sreći od karata. Vratiti će se on domu svom i  one male princeze imati njega uza se svake noći i svo vrijeme...
 
 Razbacane karte ,pepeljara puna,prolivene mrlje vina ostale su na stolu. Nanovo hineći sažaljene otišla je ne osvrćući se. Pod stolom je ostala Pikova dvojka,karta koja nije pripadala ovom špilu.....
 
 
by LoveAgent.2006

..sagradio sam sebi palaču od kristala..toliko veliku da ni ja još nisam vidio sve njene kutke...Gdje god krenuo sjaj i blještavilo. Svjetlucava pozornica građena rukama božanskim. Suze su darivale kristale, riječi su ih spajale a misli uzdizale da bude visoka, veća od svih znanih. Tisuće zrakastih traka ,svaka noseći svoju poruku , prošaraju kraljevsku dvoranu i na svečanom sagu iscrtavaju simbole primanja i davanja .Tek zrak natopljen jasnim, ugodnim a opet svježim mirisima i aromama siguran je znak da sve je spremno...Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna mreškali su tišinu koja je bila nepotrebna i nepripadajuća.
Na dnu velikog svoda stajala je ogromna šahovska ploča, velika kao pozornica. Zjapila je prazna. Njezina izdignutost od samog tla dojmila je važnošću. Nepostavljene figure odavale su drugačiju igru. Bilo je jasno je da to nije jedna od tisuću odigranih partija, sa već znanim otvaranjem i predvidljivom završnicom..Nezamijećeno, bez trublji i fanfara našli su se jedno spram drugog. Naizgled stranci i udaljeni, tek pokoji pogled i prikriveni naklon odavali su očito poštovanje koje su nosili u sebi.
Stupili pomalo paradnim i lagano usiljenim korakom ka crnobijeloj ploči. Ona je prihvatila njegovu podignutu ruku i stavila svoju u nj. Uprtih pogleda još uvijek udaljeni, kad njegova ruka obgrlila je oko struka nježno i bojažljivo a ona mu uzvratila polažući svoju, meko i blago , na njegovo rame... Taktovi profinjenog valcera nosili su njihova tijela pri tome ispisujući nevidljive šare, krugove i fraktale na ploči života..Pripijena tijela odavala su radost u tom labuđem pjevu i baletnom plesnom zanosu...Nagomilana ljubav u njima iznjedrivala je osmjehe i vidljivu radost, suze sretnice u kutku predanih pogleda, iskrena nepatvorena ljubav više se nije dala skriti... Šahovska ploča gdje kralj i kraljica stoje jedno pored drugog, bez prijetnje matom bez tutnjave topova i topota konjice, bez dalekometnih lovaca i zapravo beskorisnih pješaka...Slavili su pobjedu. Pobjedu nad životom..Veličanstvenu pobjedu ljubavi...
I kad vrijeme trebalo je stati, sve postati vječna okomanina oni su znali što treba učiniti...Uveli su u igru sve ‘žrtve’ odigranih partija. Pustili ih da i oni zaigraju ovu igru da dijele radost njihove pobijede ,da prestanu biti tek bolne, bitne ali teške žrtve....Sva prošlost, sve osvojene i izgubljene figure postale su radost kojoj ne smije biti kraja....

Kako nisam spretan u izražavanju dobrih želja,pisanju čestitaka i impresioniranju bilo koga,odlučio sam Vas sve skupa počastiti. Napravio sam koktel,doduše ovaj put samo za žene!! Dragi muškarčići za vas uvijek imam gemišt. Pa evo i sastojaka...
Božićni koktel:

jedan veliki  veliki zagrljaj
pregršt poljupca
kap iskrenosti
dva-tri zrna iznenađenja
jedna mrvica tajnovitosti
veću količinu iskrene ljubavi
beskrajno puno strasti
ŽIVJELI !!!
PS: ne dirati barmena

...plutam na valovima vlastite tjeskobe..Ni igra dupina,ni zlačani zalazak sunca,ni modra mjesečina,ni kristalna pučina nisu suputnici koji mi išta znače. Jad i sjeta sad su uz mene. Moje vjerne sjenke,moji anđeli čuvari. Iako to nije sreća ni u tragovima, moj su životni parangal. Dokaz života. Nada da se okupi novo jato riba.  Plovim... Toplija mora su negdje blizu. Trebam vjerovati da kurs je pravi...

...ono,odlučio sam napisati blog. Za početak u crno bijeloj tehnici. Znam da bi interesantan trebao sadržavati buru emocija, tajne poruke i primisli,dijelom biti navlakuša,dijelom ljubomoruša... Nije da to ne znam ali... Ali fali mi ciljana publika. Ono nešto što iz tebe izvuče onaj dio tebe koji te u prvi mah iznenadi , u drugi ponese a tamo u nekom mahu i raznese. Raznese na komadiće. Jedna stvar čini to bolje od drugih. Zaljubljenost!! Poriv nemira! Ali , ali taj osjećaj jedinstven je samo kod vezanja za osobu. Probao sam se zaljubiti u bukvu,veš-mašinu, traktor,grickalicu za nokete,ma svašta... Ali ne ide...Jednostavno ne. A veza mi je previše. Stvarnih,nestvarnih,divljih,nježnih,kratkih,dugih,loših ,dobrih...
sad mi je lakše...napiao sam to... poz.

..mrtvih očiju skrivamo život u nama.  zatomljene težnje, strepnje, nadanja..   ovaj svijet, kao noć što gasne iznad gradova..   rijetki tutanj vozila propara mir u ispraznim glavama ...   zakletve na postojanost, idilu, nirvanu tek su maska naših stremljena... želimo život u očima... Gas Gas

Budile su najdublje snove u meni... Rijetko kad požalim za čime.    Napajam se trenucima koji su živjeli tek u mojoj glavi. Hranim se bilom svojim što je kucalo brže.  Poput ogledela,ocrtavale su se njihove riječi u očima mojim.   Davale im lako uočljiv sjaj i resile lice osmjehom.  Da,govorim o njima - kraljicama bdjedenja.   Neumornom,spontanom,životnom predanju nepoznatih ljudi na ivici virtualnog života.   Sada kada su mnoge od tih priča zamrle.   Kada su tek neobična i draga sjećanja,sada mogu priznati koliko su mi značile.   Kao čitav jedan život.  Paralelan. Sjajan,naprosto briljantan.    I možda sve je umjetno i lažno ali osjećaji u meni su bili živi život.    Esencija života.....