-)(- -)( - = :-)))

ono kad kažeš da je zrak vani pristojan.
govoriš s rukama u džepovima i zjenice su ti sužene
kao pticama na onom posteru iz sestrine sobe.
i nimalo me ne čude zgurena ramena i kratak korak,
život je pristojan, mislio si za ozbiljno,
„pristojan“, škripi mi u ušima,
pa tko, pobogu, preživi živjeti pristojno
iz dana u dan, bez otpora
serviran u raspored kao u ljudožderski tanjur,
usklađen lijep i ugodan nepcu predatora,
beskrilan i poluslijep, samo malo nakostriješen
kad se začuje lepet krila iz visine
i probudi arhaično sjećanje u genima
(miris korijenja u vodi),
a kad me vučeš za ruku, hladni su nam prsti
kao da je pustopoljina, a ne
metar iznad svjetlucavog kvarcnog poda
pa šutim, gazim grižnju savjesti dok uporno
skrivečki, ali uporno tražim mane.


pristojno je otprilike kao kad kažeš
da si mrtav, ali te uporno podgrijavaju,
smiješno, zapravo,
i sve manje sudjelujem u tome.

Ova koja je ušla, to nisam ja.
Ja negdje tamo otvara prozor jer ulazi plavo i potapa sobu.
Ja je umorna do kosti, ali pleše bosa na toplom kamenju.
Ja je ona koja će umrijeti od sreće u 100. kad više neće moći primiti toliko ljepote.
Ja piše najljubavniju pjesmu rukopisom bombaša i psuje jer joj ljubav izlazi na uši.
Ja razigrava čegrtaljke smijeha i raspuhuje nevrijeme iz dvorišta, čista zajebancija.
Ja se ne boji njihanja krošanja i mrtvog lišća, lijesova i lijeske. Ne boji se uopće.
Ja kad gleda u tebe, gleda te pravo u oči i grudi joj se šire kao da udiše svijet, i ti voliš Ja.
Ja odskoči kao jojo kad je zaboli i otkotura Kraj svijeta tamo i natrag, kao onda kad ne voliš Ja.
Ja je nježni pamuk u somotu onih trećih, svila i škare i papir i kamen. I sama je, samo Ja.
Ja ima glatka bedra i željan trbuh i prati ritam okretanja kotača, podatna kao voda.
Laje na mjesec, pjeva na ljude, vrti sedamstoti krug, oživljava prepariranog jelena,
Kruh i vino, pa kroz more, ovdje, ondje, dolje, gore, Ja.
Niz ulice, semafore, uz zimske sige, lipnja zore, kolodvore, Ja, nekad bolje, nekad gore,
diše, plače, traži, hoće, jede, jebe, voli, raste, boli, stari, mrije, smije, gubi, vodi, ruši, gradi, spava, radi, ide,
bude.

Neka druga Ja.
Ova koja je upravo ušla – ma, zajebi:
Mrtva plastika ni za ciganski Madame Tussaud's.

Link

(sivi starci pred zgradom kina
adio, mare, adio ljubavi
njišu korak, piju vina
sepia žuti ugao ulici
otac, kuća, mrlja terpentina)


Link :)

Žohar Kralj,
imenom i prezimenom koje cijelog ga znači
on, čvrst i velik, njegovo visočanstvo tamnog boka
brz na okidaču, brz na jeziku, skroz brzog oka,
zrači.
dijelio mi karte (ko ordenje) s mjerom od oka.

neš ti Blefa od Vudstoka
kad kod Kralja iz Visoka
svo se znanje lako pravi
možeš asa spretno povuć
ekstra špil u rukav dovuć
imat zoga ko od boga
igrat, varat
radit, stvarat
biti nitko,
ne bit netko
mazit, karat
pregovarat
u Žohara zlatna ruka
laka od muštuluka
kartu vuče, kartu dijeli
(ak' si čitav i kod kuće
nisi doma, neš' bit cijeli).

(same lišine, pošteno me oderalo:)


tjah. Link

smirit će se, ne brinem
kroz prozor vlaka nad mjestima
darjanovi dimnjaci preskaču drveće
promiče ništa novo, samo starije
zapravo, ti i ja klizimo
u onu basnu s lisicom i rodom
i preuskim ćupom punim meda
(a vrč ide na vodu dok se ne razbije)
ali, to ne mogu tako reći
pa malo brojim tršave kuće
sa šindranim krovom i grafitnom coklom,
i opet sam zaljubljena u ljude,
čak i gospođu s pletenom košarom
i svračićima pod crvenom vrpcom
i budem luđakinja koja crta pingvine
na sretno prljavom staklu,
tik prije nego u pejsaž probije postaja
i strogi brko utone u novine,
a negdje između jablana i plavnica
točno znam kako ćeš izgledati kad ostariš
(sretan si, vani je hladno i djeca raznose piljevinu).

treniranje začudnosti nije za amatere
to jak je zanat za ljude od struke
i, pazi: nikad u mraku, jer
izmiješaju se klizno riječi i ruke
zbrljaju sustav, pa se zaustave
objese u zraku
kao šunke, šunke na zloguke kuke i,
etogac,
iscure na pod i tantal i magarac.

(pametni ljudi samo sjednu i dozivaju kišu,
a ja si svaki put upropastim tepih).

netko je opet nagurao
brezu u lavabo
mimoze na propuh
ukliještio alge pod suncem
netko nemaran
pustio beštrane da sami rastu
pod kutem od 180°
na 40° žege
pizdek
i mandragoru odnio doma
stavio pod jastuk
netko nevrtlar
netko ne kao ja
hranio gusjenice
stavio prozore na vjetrenike
plašio strašila
e, svašta
vragmumaterzemi

a imaš i budala
koje sade baobabe
u žardinjere za tulipane,
a onda se čude kad ujutro
korijenje preraste.
nevjerojatno.


Link

pojedem grad
i krošnje se sravne niz travu
ljudi su ptice i odvlače krovove
u plavo
brodovi su iza crte ceste
goli
bijeli
spori
jedrenasti
žene njišu more rukama
čekam da zebrasta djevojčica
izađe iz fada i
zaokrene u Link

prvi hladan dan u ljetu
imam temperaturu
plešem i u ravnoteži sam
znači, normalan je dan
i ljudi su baloni s helijem
lebde lako i šareno
balerinske haljine
trampolin i hod klauna
uže za balans
ljudi su olovni trajekti
s kojima se nitko ne šali
prazna taverna zimi
staklo
ljudi su prednji kotač mog bicikla
šašav od pokreta
glasovi u hodniku
drveće
kamen uzbrdo
i sreća bombona u džepu
_____________________
ljudi prođu sasvim ljudski
(osim onih koji imaju repove)

prvi hladan dan u ljetu
imam milijun i jednu godinu
i upravo sam rođena.

kasnim, zaigrali su me putem
znaš ono kad imam dječje oči
i ne slušam nikog tko govori
kod tebe, kolovoz umara ulicu
svibanj se još zagrijava u kutu moje sobe

nisam sigurna gdje je pravo vrijeme
poslat ću pismo sutra
možda iz kreveta pred jutro, iz ljubavi
možda iz bolnice s bijelim zidovima
sutra je veće i jače od možda
i zajeban igrač za raspored planova
može biti kao nikad
i kao svibanj u kolovozu
imati dječje oči i oči velike od straha
(a ja kasnim iz radoznalosti)

p.s.
danas ionako nije bilo ništa važno,
kao, bila sam zaljubljena, ručala vani
i zamišljala kišu dok sam vozila bicikl.

lavandu spremam u ostave
za punog mjeseca
soba miriše na more
odjeća je moje majke
sivoljubičasta boja sjete
podmetnuta noću
bijelim rubom prozora
u nju oblačim jastuke
rukama na njima
uravnavam neravnine
(da se u san
nemirne ne uvlače)
da mogu sutradan
i svakim jutrom iznova
krevet rasprostirati
kad dan posvijetli
stol do prozora
žute baldahine
za obične ljude
za miris limuna na prstima
glatkim kao koža dječaka.

u tišini levitiram stolove
tronožac troskočno bode u oči
trostruko rezigniran salto čaja za dvoje
oštri rubovi polica za knjige, drhture
u balansu nad glavom
telefon
otklizava tiho niz balkon
precizna vaga u raspadu
ne poravnava se sa satom
kotačić sofe damski u menuetu
razbija mi koljeno
i to sve što se vrtloži
kunem se, nije moja ljutnja
došla je izvana, šugava i gladna
uselila se, eto tako
frigidna zla kučka
smije se kao hijena, čeka
zavaljena u kauč, snove i cigaretu
brije o freudu i jungu,
ševi seronju beigbedera
zaudara i laže.

guram usamljenost u kalupe
s druge strane izrast će
cvjetići srca i zvjezdice
bljuvat će mi se nadrealno
ružičasto i nizvodno
sasvim estetski
primjereno
dok mi dobar odgoj čepi sinuse
i čovjekoljublje sprječava
poslati ljubavnu poštu
u tri pičke materine

(još jednom tako
i dobit ću rak).

Link

ujutro
preskočim




prazno
izmrvim nervozu
na tronošcu u šalicu kave
ulazi
bijelo kroz prozor


a onda, oko podneva
djeca lijepe zijevalice
na razglednice s mora

pa vozim puni gas u leru
lajem na ljude
pod umišljenih
stošezdest na sat
jezik isplažen
u retrovizoru

i popodnevni dijalog:
eh, da me samo možeš
vidjeti
na korak do uvjerenosti
(u uvjerenje).

predvečer
mislim da je
pripadanje
pri do padanja

izrazito mislim na tebe
samo kad gasim
crveno svjetlo alarma
pritiskom između lopatica
zgrožena vlastitom nemoći
da to učinim drugačije

jer, do navečer
u somotu je već netko treći.

u somotu je uvijek netko treći,
podsjetim se,
budem prema sebi
nježnija nego inače.

noću otežam
jer iz dana u dan
pljujem riječi
kao bezubi pjesnik
ujedam prazan zrak
izgovaram vlastitu slinu
zakašljavam se
iskašljavam
neskladnost iz sebe

do zaspati
uvijek nedostaje
samo
lakoća.

Luftinšpektore,
oprosti što ti pišem, ali
dan je opet bio neduhovit.

jedan od onih koji umrtve
bibanje lire nad uškama,
uspore rijeku, zaustave kotač.

znam, nitko nije kriv,
desi se da
sve floskule već razdiru podstave
spremljene u džep, cijele.

glupo je žaliti što
zrak više ne miriše na lijesku,
osušila se mlječika na kori drveća
a mi okoštavamo
šutimo
taknemo se ticalima, povučemo
kroz zube razvlačimo okus metala,
i izrastamo veliki i čvornati
iz jučerašnje mekoće

dok danas,
dan se cijedio, blijed,
kliznuo s ustajalog kalendara
pa se kao mrtva riba
ljuljuškao iznad naših glava,
prijeteći između zidova,
redova i,
između nas,

(prišaptaj, tik do zagrljaja,
iako su ti oči već potamnile):

stvar je u tome da
nikog nije briga što se šume,
u inat mojim pobunama paprati
pune kostima
zalutalih sanjara.

Link

.

pa razgrneš svu muljiku i mrak s njom
pa malo stojiš gol pred sobom
i konstatiraš da se bojiš
i boli te tkivo koje razgrčeš
dok ti se iščupani dijelovi mrve pod prstima
otkidano korijenje i zemljane kapljice
klize kroz dlanove bočno do koljena pa niz listove
niz stopala
i gledaš kako tamo pod tobom
izmiče ižmikano
sito od sitnih životinjica
koje još nevidljive odlaze s njim
natrag u zemlju
sa strahom od dehidracije
i strahom od nepoznatog
i cijelom vojskom manje bitnih strahova
i još sitnijih veselja u njima
kao brza hajka nizbrdo
vrte se u puni krug
možda uplašene kao i ti
upijaju se i tvore novu srž
i sasvim je živo, jer boli
i skoro da možeš reći
onako lud od sebe
skoro da je dobro
skoro

Link