-)(- -)( - = :-)))

„Mjesec se izmijenio.“ kaže Vanča i njuška zrak koji drhće kroz otvorene prozore.

Promatram ga i šutim, palim cigaretu, bjeloočnice mu se vučje ljeskaju u mraku, kad se nasmije, zvuk se rasprši pokraj ušiju i usitni na hrapavim zidovima, otkotura niz krevet i pomislim da su ipak hijene.

Pa zagrizem, u toplo, živo, zatvorenih očiju, u njegovo rame kao u puni krug mjeseca iznad.

Diramo se.

Dahćemo.

Dok je vozio, htjela sam lajati na ljude, proljeće je, pobogu, zašto nikako da se probudimo, zadržavamo dah, ne dišemo, implozije nitko ne primjećuje, umorni, zapreteni u sebe, tupih očnjaka, slabog vida, i nitko više ne misli da je to važno.

A Vančin dlan se kao mrtva riba okrenuo uz moju nogu, i uz cestu su klobuci divovskih zvončića bili meduze.

Nisam.

Sutra.

Lajat ću na ljude, isplazit im jezik.

Noah,
ovo mogu reći samo tebi, jakom i postojanom
dok čekam da raspršiš uppercutom
zadnju klicu sumnje, majčine bore iznad kreveta,
titravu lakoću njenog nestanka,
zrak je grozničav, bez imalo ljepote,
takvim ne defiliraju lijepa, kužna tijela
i u njemu se ne misli, misli ne smiruju,
kroz njega ne prodiru ni metal ni krila,
ljubavnici leže kao poginula vojska nakon bitke,
u njemu i pas skapava sit od gladi.

Stari,
čaša je na stolu
to je sve što o njoj drugima smiješ reći
ne govori nikom kako stalno nalijevam
i ne puni se, a izgledalo je tako jednostavno
ne reci nikom da ne mogu zadržati
ni bijednih sedamnaest kapi na staklu,
ja, predator, osvajač, kralj svih kraljevni
i gospodar svog naslonjača.

Sad u tišini,
izađi i zatvori vrata, potrage su obustavljene,
šteket motora zamire u hangarima,
jato ptica nadvija se kružno nad djevojkama,
ne ustajem, jer mi noge oru brazde po prašini,
preko mene nalijepit će che guevaru i hamburgere,
reklame za revolucije i deterdžente,
i ne govori nikom, ni to da mi je svejedno

i ja lažem, cijelo vrijeme.
ja ustvari doista ne znam letjeti.

pratim ti sjenu tako da preskočim
svaku drugu kocku na pločniku,
na svaku treću crtu stanem, preglasno
psujemo kroz zube, materinu, i ja
i onaj nesretni slon u staklani

bojim se, čut ćeš me dok se
tako sramotno loše šuljam
isijavam žuto u mraku, izgladnjela
mačka bez smisla za oprez

samo da se sada ne okreneš.
stat ćeš i viknuti na mene, nadvijen
udariti nogom o tlo, sasuti me
i sva sreća da sam mala i prozirna
i odlelujat ću pukotinama

stvarno mi ovo ne treba,
ali noć je kovitlala oštrice
u želucu, vježbala sam statičnost
iza zavjese, i to što si naišao
mora da je sinhronicitet

stvarno mi ovo ne treba,
evo, sramim se, ali

možda, možda:
se okreneš i mirno mi puhneš uz tjeme
ulica se pretvori u jutro i nešto toplije
iz kose mi se rasprše maslačkasti padobrani,
odglume paučinu u uglovima sobe
i povuku sve na Mjesec.

prvi znak su bile seobe ptica.

u tom nije bilo ničeg renesansnog,
nebo koje su vukle bilo je obično
olovno, sirovo i trošno,
samo naizgled ruralno romantično,
kao sa slika ostarjelih udovica,
iznad kalendara.

zatim su krenule kiše.

uporne i nagrizajuće, teške
trome, valjale su ljude i njihove
kartonske svodove, bez strasti,
rutinski, uvukle u sebe gradove
kao brodove od papira.

onda su se pomaknuli kontinenti.

sumorno su zatutnjali
i pustili još mora između sebe,
lijeno se prevalilo preko nečijih
vinograda, točno pred zoru,
kad se takve stvari obično
ne dešavaju.

izgledalo je kao da će potrajati,
nitko nije ponio karte ni ništa za piti,
šutjeli smo i sjedili na najvišim granama
što u mraku podsjećaju na vješala
i čekali da prođe.

nema sumnje, visila sam
naglavačke, zakriljena
iznad mora, s jarbola
zadovoljno obješena

malo živa malo mrtva
prije vjetra, iznad vala
i bez kruha i bez vina

eto, tu sam stanovala.

anatomija pogrešaka
otkriva se cijelim tijelom
rekao je sjedobradi bog
talasajući močvaru.

ni to nije rekao meni,
pa mi je najlakše okrenuti glavu
da ne vidim kako riječi
ping pong
odskakuju od zidova.

pravila sam se da
praznim pepeljaru
i stresla se nad sobom
kao ono kad nam mačke
prekoračuju preko grobova

zajeban algoritam, nastavlja on,
i kad stvar izokreneš naopačke
dobivaš samo centar pogreške

da, mislim u sebi,
pedalj ispod želuca
tugu
grudvu zaspale životinje
sklupčane pod kožom
i banalno je sasvim, reći nešto kao

krug je savršeno beskonačan
u svim smjerovima svijeta,
zaobljen kao koncentričnost plodnog trbuha Zemlje,
bremenit kao ljubav u jutrima prije obilnih kiša,
velik kao strah skriven iza vrata dječjih ormara

možda za bogove
ja znam da
možeš uprijeti koliko hoćeš,
ali krug ne ide
nikad više do kraja
i nikad otpočetka

u cikličnosti se mora uvijek
zaobići oštre bridove
za nasukavanje,
kaže bog dok upravo centrira
probijanje opne vlastitog straha

jebiga, stari,
sve što shvaćam je
da je sve oko mene
kružno i ja u sredini
nalik shematskom prikazu
mjehura od sapunice.

sfrkat ću se tu
kao mali bezubi pas
pod tvojim nogama
i čekati da naiđe
vrijeme
način
ili odluka

protiv toga nemam rješenje

pas je pas
kada se tako osjeća
i ne može biti ništa drugo
pas nije ptica
ni drvo
ni žena

nema razloga za zabrinutost

s obzirom na to da sam pas
i volim tvoju čizmu i svoj otirač
egzistencijalno sam sretna
što mogu tiho ležati ovdje
čak i ako si otišao
ili samo umro.

Kad zatvorim ovu kuću
Čistu
Bijelu
Ostavim je

Smjelu kao Galipolje
Napustim je unatraške

Kad provjetrim kroz prozore
Sve duhove zalutale

Ljubavnike, diletante
Poslovnike, folirante
Male ljude, markirante
Pjesnike i ulizice
Sitne duše, Minhausene
Guildensterne, Rosencrantze
Dobermane i pudlice

Kad od dima bordelskoga
Skinem plijesni plemenite

Tuđe stvari ko Ikare
Bacim letom kroz prozore

Spalim
Sperem
Zaboravim

Skrpam
Spojim
I nastavim

Sa dv'je noge ću na stolu
Usred zemlje Ničijezemske

Pisat pisma, igrati se
Kruh i vino, nahranit se
Stalno stajat, pomicat se
Mislit
Šutjet
Ne brinut se.

 
Prvo je Bog umro pod nerazjašnjenim okolnostima, a onda smo i Ljubav dotukli. Ako i zvučim apokaliptično,  i dalje mislim da sam u pravu:D
 
 
Nije jednom bilo da sam
Tjerala brodove uzvodno
Mislila sam:
Letjet će
Kad ih natjeram smijehom
 
 
Od njihovih jedara sada
Moje su haljine
Njihovi jarboli na vodi
Drveće bez korijenja
 
Loš sam kapetan
 
Sjedit ću sama
Led je u lipnju
 
Spremat ću formalinska jutra
U podnožja svog kreveta
 
Mirna sam
Tiha sam
 
Lako je disati kad znaš
Da je i ljubav samo
Utočište
Za poludjele ptice
 
Što zanesene  letom
Zaborave pristati.

 
jednostavno,
netko je već ujutro tako zamislio
cijelu stvar.
 
na oštrobride utiske sam
u trku
do krvi razderala stopala
 
glas me pogodio u rame
odbio se od koljena
i razbio prozor
(prozor i po)
 
legla sam pod stol
zavukla bradu u dolčevitu
uzdahnula triput glasno
preko lijevog ramena
ugasila svjetlucave oči
gladnih riba iz dubina
 
i u mraku se rastužila
 
kad na ulici je neka žena
nalik na ostarjelu sliku
mene u predsoblju
 
zemlju omatala crnim maramama
 
stvarno,
mislila sam da je rat!
 

 
 
    Pročitala sam Vaše pismo i, priznajem, nije me iznenadilo. Iako, to ne znači da je ostalo nezamijećeno.
Treba li žena poput mene odgovoriti na njega? Trebaju li žene odgovarati na takva pisma, uopće, ikad, ponekad, nekako?
Ali, pouzdat ću se u Vašu kavalirsku odgovornost da će moj odgovor ostati prešućen, jer, iako Vam možda nijedna druga osim mene ne bi odgovorila, odgovori na Vaše riječi ostali bi izgovoreni između redova.
Znate li već da su žene lažljive i prijetvorne, da se iza rumenila stida u njihovim obrazima skriva crvenilo požude, i da ga često samo strah sprječava da se razlije tako da svima bude vidljivo?
Vidim, znate već puno o meni. Nije važno, ne zamjeram Vam Vaše tajno iščitavanje riječi koje nisu bile namijenjene Vama. Kad već znate istine o meni, poricanje istih bilo bi ravno negiranju činjenice  vlastitog fizičkog postojanja na ovom svijetu.
A kao što ste primjetili, tu sam.
No, ima stvari koje o meni ne znate. Želite li ih znati? Nije važno želite li, niste niti Vi mene pitali želim li ja znati Vaše najintimnije želje, niti u kakvoj korelaciji Vi smatrate da stoje Vaš kurac i moja pička.
Priznajem, riječi su na prvi dojam odbojne, no poželim li  o njima razmisliti dalje, priznat ću i da se imenovani dio mog tijela osjeća pozvanim na odgovor. Da, osjećam se razgolićenom, no odlučila sam takva pred Vama nastaviti šetati dalje.
Dugo je već otkako sam primjetila Vaš pogled na sebi. Prvi put je možda i mogao biti slučajan, ali od dana kada ste prvi put okrznuli oblinu mojih bedara nimalo skriveno, ja sam bila ta koja ju je namještala tako da je iz daljine lakše liznete. Igrala sam se Vama, dragi moj W., na najgori i najperfidniji način. Satima prije izlaska birala najfinije parfeme, odjeću za koju sam mislila da će Vam svrnuti misli duboko ispod nje, metrima daleko od Vas hodala kao mačka, naginjala se prema Vama tako da Vam u nosnicama još dugo titra moj miris. Bradavice su se same ježile, pička je bubrila kao spužva natopljena uljem, slala signale niz moju kičmu preko crvenila u ušima i obrazima, sve do Vas.
Morali ste osjetiti.
No, zavodeći Vas, zavela sam sebe. Sve što u posljednje vrijeme osjećam je glad, tupa, stalna čežnja za ispunjenjem. Noću spavam na leđima, raširenih koljena, obgrlim tijelo rukama, nogama obgrlim jorgane. Nedostajanje ne prestaje. Čak ni kada jezikom liznem jagodice prstiju i hladnjikavom slinom natjeram vlastite bradavice da požele Vaš jezik, čak ni kada prste uguram duboko u sebe, i tada osjetim samo vlastito tijelo u potrebi za onim drugim, Vašim. Osjećam purpurnu unutrašnjost maternice, bujnu, meku, punu, vlažnu, željnu Vašeg prodiranja.
Danju tjeram konje ko vragove, hodam po oblacima, rukama pritišćem trbuh, bedrima zaustavljam kapi što izviru iz mene, ližem potajice sve što me u tom trenutku podsjeti na toplo, teško muško tijelo  nagnuto nad mene.
I Vi mislite da ste mi otkrili nešto novo, da ste me iznenadili, zbunili? Pa čini se, moj život je ionako samo predstava koju povremeno izvodim za Vas. Ako uopće trebam to naglasiti, slobodni ste u predstavi sudjelovati svakim komadićem Vašeg tijela, a prema potrebi i zahtjevima, i ostalim.
Vaša adresa nije mi bila potrebna, znam je već odavno. Vaš miris mogla bih slijediti i noću, zavezanih očiju. Pratila sam vas jednom da vidim gdje stanujete, tiša od mačke, izula sam cipele da ne čujete moje korake.  I ne zamjerite, ali misleći na vas, dugo su mi prsti klizili niz zvekir na Vašim vratima.
Dodirnut ću ga opet, večeras, kada ću vam osobno uručivati ovo pismo.
Nadam se da iduća stvar koju ću dodirivati neće biti hladan metal. I sasvim sigurno da se Vašim kurcem mislim pozabaviti mnogo detaljnije.
Ostalo u četiri oka.
                                                                       Predano Vaša
                                                                                                                      Remedios
 

Izgleda, dani koji će uslijediti neće biti tako teški kao što se nedavno moglo pretpostaviti. Daljnjih naoblačenja nema na vidiku.
Iako, južina je, teško dišem, ne mičem se. Teška sam od šarenog perja ptica nakalemljenog na mene zadnjih dana, ugniježđena u sebe, čekam.
Osluškujem, lupetaju krila prozora.
 
Moj prozor, kao i svi normalni prozori, zatvara se iznutra.
 
Ponekad, kad je sunce jako, ili kad netko poznat na njemu otkuca lozinku za raspoznavanje, otvorim ga preko reda.
 
Stvarno, dugo se poznajemo.
 

 
toliko sam te gladna
da od jutra jedem sunce
ohlađeno na sobnu
 
progutala sam četiri
spora sata gotovo
zaustavljena na nepcu
 
okus tvoje blizine izgrizam
pohlepno prolaznicima
sa kaputa
 
ližem slušalice da izmamim
tvoj glas namijenjen
naježenoj glatkosti trbuha
 
grizem usamljenost vlastite
nadlanice podmetnute
umjesto tvog ramena
 
žvačem nadomjestak dana
 
naranče
 
drvo
 
ozonski omotač
 
vijesti na radiju
 
jutro
 
 
 
 
samo
poluokusi

Samo povremeno,
Primjetimo
 
Tamne obrise na kragnama košulja
I vlastitu iznošenost
Nedjeljom uvečer, prije kupanja
Kad u konkavnosti ribljeg oka
Obuhvatimo par idućih dana
S fokusom.
 
Pa oblačimo ponedjeljkom ujutro
Na zvuk trublji za kretanje u boj
Svoj svježe opran stav, centrifugiran
Zavrćemo mu predugačke rukave
do nosivosti.
 
Pod krevetom sakrijemo lijenost
Tugu, ljubav i druge sitne
Podmukle životinjice
Zamolimo ih da spavaju,
Ostane sve tiho.
 
Krećemo galopom,
Paralelno s vremenom
Ispočetka, svakodnevno
Iz jeseni u zimu u proljeće
Pa dalje
Iz niotkud
Nikamo.
 

 
Nismo drugačiji od njih.
Svakim danom osjećam kako se urušavamo. Milimetar po milimetar skupljenog u početnom periodu ekstaze, polako ali sigurno podliježe odronima.
Kao tektonski pomaci kontinenata koje nitko golim okom ne može vidjeti.
Udaljavamo se. Postoje dokazi.
Konstatiram: ljubav je smrtna, sa svim biološkim procesima živih bića, od rođenja, odrastanja, umiranja, i ona stari od trenutka kada je začeta i odmiče u ništa svakom nanosekundom svog postojanja.
Što znači, jedne večeri, možda na dlaku iste kao što je bila ona jučer, nećeš me više tražiti pogledom kroz zidove druge prostorije, osluškivati moje disanje da prema njegovoj ravnomjernosti odrediš koliko jako me u tom trenutku smiješ voljeti, slučajno okrznuti ruku niz moja leđa kad pomisliš da nitko ne gleda.
Statistički, kroz toliko i toliko godina naći ćemo se u nekoj večeri sasvim nalik onoj jučer, i ti ćeš, kao i njih dvoje i kao i mnogi takvi, što su prirodnim slijedom došli do te i te točke ljubavi u tom i takvom vremenskom periodu pri tim i tim uvjetima zakvačiti pogled u dekolte neke nove, svježe ženke na obzoru poznavanja, a ja ću indiskretno mjerkati prepone prvog koji će sjediti pokraj mene. Uz inat ili bez njega, ovisno o količini istog tog inata, koji i opet ovisi o preostatku iste one ljubavi, koja još donekle zapravo i donekle radi obzira graniči sa ravnodušnošću, u tom i tom datom trenutku.
Ispijat ćemo nešto iz debelih čaša za whiskey i sami sebi ići na živce u razgovorima koji skrivaju pitanje zašto se za nas Zemlja prestala okretati pred devet godina i dvadesetidva dana, utješno zadovoljeni spoznajom da se tu i tamo ponešto nije promijenilo (poneki predmeti u kućama starih prijatelja još stoje na starim poznatim mjestima, i kada ih pomaknu, u sebi ih krivimo zbog još jednog nepredviđenog mijenjanja postojanog, preko reda).
Ljubav se troši kao sapun, i lažu kada govore drugačije. Licemjeri.
I svi šute, jer to priznati je kao priznati umirućem da je sve zauvijek gotovo i da nikoga uskoro za to neće biti briga.
Znam to, nismo drugačiji od drugih. I to znam od prvog trenutka kada sam zaustavila misli upravo na tom mjestu.
Samo prolazimo svoj dio puta.