Barbie traži Kena

Neriješeno. 1:1. Da li je bitan rezultat ili dužina (pred)igre?

Nisam se logirala na Iskricu...ma ne znam od kad. Svratim u Inbox, a kad tamo - za skoro svaku poruku koju hoću pročitati, traži me se lova. O čemu se radi?

Blue Moon. Silvestrovo. Niti je ovaj puni mjesec iznad mene plav, niti se baš ne osjećam nešto srebrnasto. Pino Silvestre odavno ne koristim, otkad je Ona rekla da joj ima miris po ustajaloj kuhinji za beskućnike. Nisam nikad shvatio da li je ikad imala priliku osjetiti miris kuhinje za beskućnike. Vjerojatno preko televizora. Preko one njene velike plazme razvučene preko pola bijelog zida njenog dnevnog boravka.  
Nabijam kapu čvrsto na glavu, hrabro izlazim van. U maglu i kišu. Ne mogu podnijeti svoja skučena četiri zida, kao da mi je stan manji nego jučer. Na svakom koraku osjećam njen miris, njene stvari koje je u onom ludilu zaboravila uzeti…. Rea njuši njezine papuče i tužno me gleda. Nemoj i ti…. Da, nema je više s nama, ja pokušavam prihvatiti, hajde i ti…. Uzima svoju lopticu i zove me da izađemo van. Imam osjećaj da ovaj put ne misli samo na sebe. Kao da će meni u šetnji biti bolje. Vidim da je skupila hrabrost i pravi se da ne čuje pucnjavu vani. A sjećam se kad smo joj Ona i ja zajedno, kad je još bila malo drhtavo štene, za prošlu Novu zajedno pokrivali uši, samo da ne čuje zvukove koje stvaraju ljudi kojima nije bilo dosta one pucnjave koja nije rezultirala šarenim vatrometom već mrtvim susjedima.
Pitam se gdje je Ona večeras, a znam da ne smijem, znam da nije moja, imao sam ju samo na tren, posuđeno njeno srce, a tijelo bi se svaku večer uredno vraćalo Njemu. Rei je bila sve, jedina prijateljica, mama i kćer, tješiteljica i donositeljica slatkih darova. Razumio sam ju. I ja sam se tako osjećao. Svaki njen trenutak pažnje posvećen nama bio je otet bogovima.
Rea me zbunjeno gleda, narančasta loptica u ustima, zašto se sad ne igramo, zašto sad palim cigaretu i sjedam na vlažnu klupu. Nije tako zamišljala večerašnji izlazak. I nju sam razočarao. 
Da li Ona sad negdje u svojim visokim potpeticama u uskoj crnoj haljini pleše s Njim, obavija li ruke oko njega onako kako je znala raditi meni? Gleda li ga onim svojim tajanstvenim pogledom kojeg bi ponekad potajice ulovio kad ne bi znala da ju gledam? Razmišlja li uopće o meni, o nama, o zaboravljenim papučama, o nezavršenim rečenicama….
Gasim cigaretu, Rea me zahvalno gleda, uzimam lopticu i bacam ju daleko, daleko…. I opet sam sam. Na ulici mjesečev trag. Negdje, u tami, uz mene je. Osjećam joj dah.
 
 
 

Dolazim skoro 10' ranije. Nisam više mogla izdržati u stanu. Svake minute na rubu odustajanja, bijega, skrivanja od svega. Osjećam se kao da idem „out of the closet“. Zna sve o meni, daleko previše, a opet, ne zna ništa, ne zna moju boju glasa, ne zna mucam li ili ne znam izgovoriti slovo „r“, ne zna moje prezime, ni u ime više nije siguran, nema broj mog mobitela….
Kupujem novine, odlučujem da mi je lakše praviti se da sam baš sasvim slučajno tu, na ovoj terasi, i baš volim u sumrak jedva nazirati neke članke, kojima ni naslove od nervoze ne mogu shvatiti. Lakše je sjediti i pričekati da te druga strana prepozna, nego obratno.
Spremna sam i na treću varijantu – pogledat će me negdje iza ugla i korakom Eustahija Brzića  brzo natrag šmugnuti u auto, zgrožen viđenim. Ne bih mu zamjerila. Težak je ovakav način upoznavanja, bez obzira na fotke, ipak si svatko u glavi stvara neku savršenu sliku, ima svoj osobni Photoshop, retušira ono što mu se baš i ne sviđa, a ono što ne zna nadograđuje maštom u kojoj je sve idealno.   
Preko ruba novina učini mi se da se netko probija između krcatih stolova. Podižem pogled, a prema meni dolazi lik nimalo sličan onome što sam vidjela na par fotki. Nimalo. Opet, prepoznajem taj pogled, osmjeh…. A tek ostalo…. Nisam sigurna da li sam od iznenađenja uspjela zatvoriti usta, ili sam ostala onako i dalje sliniti. Jer Novi Lik je prezgodan! Frizura, obleka, dvodnevna bradica, osmjeh, taj osmjeh….
Šutimo i smijuljimo se. Sjeda pokraj mene. Bojim se trenutka kad će i tko prvi progovoriti. Što ako ima glas kao uškopljeni bečki dječak? To mi uopće prije nije padalo na pamet, dok mi frendice nisu napunile uši…
„E stvarno si kovrčava!“ progovorio je promukli bariton! Curim dolje sa stolice, topim se i nestajem.
Tek tad me uhvatila prava nervoza. Pa Novi Lik je komad, frajer, simpatičan, duhovit, zanimljiv, interesantan, elokventan i pametan. Osjećam se manja od makovog zrna, hvatam zrak kao riba na suhom.
Ubrzo dogovaramo i jutarnju kavu sutra, tj. još mi ostavlja prostor za uzmak, no ja već tad znam, uzmaka neće biti.
I u glavi već vrtim redoslijed čišćenja svog života velikom metlom:
1. Bivshemu obznanjujem ulazak Novog Lika u moj život, no to je i onako nebitno, pa on je ionako samo „moj bivši“
2. s Ljubavnikom bi moglo biti malo više problema, nikad se nekakva „ekskluziva“ s moje strane nije ni spominjala ni očekivala, no ne pada mi na pamet igrati nekakve igre, igrice i paralelke. Ni Novi Lik ni ja to ne zaslužujemo
3. odlazim u bolji život s Novim Likom, konačno se pojavio taj toliko očekivani deus ex machina da počisti kaljužu u kojoj živim godinama, i konačno, kao i svi normalni ljudi, mogu javno reći „ne mogu danas, idem s dečkom u kino“!
No, rasplet je bio sasvim neočekivan. Prvi se na vjetrometini našao Ljubavnik. Otvaram vrata od stana, on samo pogleda moj magloviti sjaj u očima i pogled koji gleda kroz njega, gotovo da nije trebao ni pitati „kako je bilo“, kad je već sve znao. Ljubomorni ispad, ružan i neočekivan, i to je bilo to.
Činilo mi se da sam s ceste maknula one glavne, velike balvane, i da je ostalo samo par grana i lišća za počistiti.
No, nije bilo tako. Ispalo je da stalno odgađam iduće susrete, a svaki put zbog Bivsheg, koji se neočekivano aktivirao. Da li je naslutio nešto (ne vjerujem), ili se tu uključila neka neobjašnjiva sila, ne znam.
Znala sam da, iako je Bivshi prešutno prelazio preko Ljubavnika, nekog novog nikako ne bi mogao prihvatiti i da je tu prekid svake daljnje komunikacije.
Ljubavnik se (u njegovom životu) pojavio daleko nakon našeg prekida, kad se 6 mjeseci nismo ni čuli ni vidjeli, i prihvatio (ili „prihvatio“) ga je kao neku činjenicu, više se tu nije imalo što napraviti. Ali da se nakon toliko godina „čekanja“ pojavi netko treći, to on ne bi mogao podnjeti.
Odlučila sam da mu to ne mogu reći prije berbe grožđa, ipak se sva rodbina već dogovorila, svi bi ga ispitivali gdje sam ja. Na berbi mi je bilo strašno teško. Njegova mama je bila presretna što me vidi, stalno me grlila i ljubila, osjećala sam se tamo kao doma, zaštićena i sigurna, a opet, s druge strane, stalno na mobitelu, tipkajući poruke Novom Liku. Mislila sam da ću izluditi od podvojenosti. Stalno sam razmišljala da je to moja zadnja berba s njima, zadnji put da se igram s Pesekicom, zadnji put da vidim njegove starce, zadnji put da sam u njihovoj kući, zadnje more koje sam provela s njim…
Mislila sam Bivshem sve ispričati kad me bude vozio doma, no, valjda od cjelodnevne nervoze, pretjerala sam s rakijom i pivom. I Pesekica je stalno u autu skakala po meni, i mislila sam - to nije vrijeme ni mjesto za ozbiljan razgovor, bit će još prilike.
Nakon jednog dugog razgovora s jednom frendicom, koja ništa nije znala o Novom Liku, postavila mi je pitanje: „A čuj, nije ti tu možda malo čudno što ti stalno njega odbijaš zbog Bivsheg. Ne bi li to zapravo trebalo biti obratno?“ U pravi tren nisam reagirala, nekako su do tad sva ta „odbijanja“ bila logična i razumna, sve je to bila neka „viša sila“.
No kad sam si stvari pokušala postaviti obratno, da se taj dan neću naći s Novim Likom, nego npr. otići u šetnju s Bivshim i Pesekicom, sve se postavilo na svoje mjesto, sve je dobilo nekakvu novu sliku, kao da sam konačno progledala.
Shvatila sam da sam ja zapravo cijelo ovo vrijeme u itekakvoj vezi s Bivshim, da mi on uopće nije Bivshi nego Dečko, bez obzira na tjelesne kontakte. Shvatila sam da si ne mogu ni zamisliti da ga više u mom životu nema. Uvijek mi je bio nešto kao safety net, mreža u koju mogu upasti, a on će me spasiti, on će mi držati glavu kad mi je slabo, on će mi donositi toplu juhicu kad sam bolesna, on će me spremati u krevet kad to ne mogu sama, on će doći po mene kad propustim zadnji tramvaj. Uvijek je bio tu, uz mene, a ja sam tu činjenicu ignorirala i smatrala ju sasvim normalnom i uobičajenom.
Frendice mi se sad smiju, sve vele „pa mi smo to znale, i pitale se – zašto ti to ne vidiš?“, a ja sam se osjećala kao da me netko prosvijetlio. Sve mi se okrenulo naglavačke, bila sam totalno uzdrmana. Kakav je to kraj koji nisam ni slutila?!
Ovo sasvim sigurno nije kraj mojim svakidašnjim blogovskim jadikovkama, ne čuju se tu još nikakva svadbena zvona niti se peku svadbeni kolači, ali htjedoh reći – curke moje drage, tu na Iskrici krije se barem jedno suho zlato, i ne, neću vam nikad reći koji od svih njih je On, ali ako se potrudite, možda ćete imati sreću upoznati ga!

Za par dana jedan lik s Iskrice moći će reći kakva sam u živo....
Strah me je, ali je znatiželja pobijedila. A i žuljevi na jagodicama prstiju od silnog tipkanja. ;-)
 

Kakav neobičan tjedan! Zagreb prazan, ali na mom poslu gužva... Godišnji su, pa se ne osjeća nikakva recesija. Dapače! Svaki dan dolazila ranije, ostajala prekovremeno... Samo bi me Alija Sirotanović mogao razumjeti. Ponos, čast i dika udarnika ne mogu se naplatiti u materijalnim vrijednostima! ;-)
(...)
No, još je nešto bilo čudno... Puno sam razmišljala o Iskrici. Kako sam već dugo tu, kako mi je to bio odličan ventil za istresanje onog što nisam mogla reći svojoj okolini, no, s druge strane, taj blog mi je sad postao opterećenje... Previše sam se ogolila.
To je kao da netko npr. piše o svom "Malom Piši", i tako danima, mjesecima, godinama... I dobiva pozitivne komentare o svom stilu, razmišljanjima, osjećajima prema tom svom Malom Piši, ali onda se pojavi netko koga ne smeta njegova mala alatka. I htio bi vidjeti "the whole package". I onda ti je nekak bad, jer znaš da on zna za Malog Pišu, a čak ni tvoji frendovi to ne znaju, i jednostavno, ostaneš u svoja 4 zida, u strahu da ne budeš razotkriven do kraja i prije nego pružiš ruku i kažeš svoje pravo ime.
Moj blog na Iskrici bio mi je dobra igračka, no polako postaje uteg. Jedna pokvarena igračka, u svakom smislu te riječi.

When she was 22 the future looked bright
But she's nearly 30 now and she's out every night
I see that look in her face she's got that look in her eye
She's thinking how did I get here and wondering why
It's sad but it's true how society says
Her life is already over
There's nothing to do and there's nothing to say
Til the man of her dreams comes along picks her up
and puts her over his shoulder
It seems so unlikely in this day and age
She's got an alright job but it's not a career
Wherever she thinks about it, it brings her to tears
Cause all she wants is a boyfriend
She gets one-night stands
She's thinking how did I get here
I'm doing all that I can
(Lily Allen: 22)

(...)

(...)

(...)

Dugo sam se borila protiv pošasti Fejsa. Facoteke. Facebooka. Nisam baš kužila smisao i poantu istog. Pod pravim si imenom, stavljaš svoje prave fotke gore, svi čitaju što ti sad radiš, što si radio ili želiš raditi...
Nisam ni sad, kao korisnica sa 6-dnevnim stažem puno pametnija i prosvjetljenija, ali evo što mi se dogodilo odmah prvi dan...
Redoviti štovatelji mojih uradaka sjetit će se da sam negdje u 10. mjesecu pisala o svojim ljubavnicima, pa tako i spomenula svoj Broj Dva, "velika ljubav razdvojena ratom".
E pa, konačno mi se i jed(i)na nedorečena priča mog života završila. Dobila svoj Closure.
Cijelo vrijeme od kompjuterizacije naših života pokušavala sam ga na ovaj ili onaj način naći. Neuspješno. Nije imao baš tako jako egzotično ime i prezime, a sve mogućnosti koje su mi se nudile nisu mi pružale i potvrdu da je to baš on, Broj Dva.
Na Fejsu sam odmah krenula potražiti njega. I našla 3 profila s istim imenom i prezimenom. Poslala poruku svoj trojici, otišla spavati, i u nedjeljno jutro imala sam što vidjeti - jedan se nije ni javio, drugi je javio da on nije taj kojeg tražim a treći se raspametio od iznenađenja....
Nisam se ni snašla kako zapravo taj Fejs funkcionira, kad mi iskače njegova slika na ekranu - možemo na chat? Ruke mi se tresu, ne mogu vjerovati, nakon toliko godina, traženja, pitanja, on je tu, tipka, živ je, i on ne može dočekati da me čuje....
Najrađe bih pobjegla, ugasila ovu kutiju koja me veže s njim, ali znatiželja je jača... Odgovaram... I tu (doslovno) cjelodnevna prijepiska počinje....
Razmjenjujemo fotke, nije baš onakav kakav mi je ostao u sjećanju (nisam imala ni jednu njegovu fotku). OK, bio je mlađi, ja sam bila mlađa, i tad nije proživio sve što je u međuvremenu morao...
Politički pogledi nam se stubokom razlikuju, ali slušamo istu muziku, volimo istu hranu, putujemo na ista mjesta, i radimo slične poslove. Ali je on s one "druge strane".
Brzo nakon mene upoznao je drugu curu (to sam znala, čuli smo se još nakon što sam ja odbila otići s njim), nisam mu rekla da sam ja istu večer upoznala dečka s kojim sam provela iduće 4 godine. Oženili su se i imaju 2 sina srednjoškolca. Pitala sam se (a i njega) što bi bilo da sam tad otišla, gdje bi sad bila, a on mi je odgovorio - "Tu, sa mnom..."
No to si ne mogu ni zamisliti! Ne znam kakva me sila prosvijetlila tu večer da nisam pristala napustiti Zagreb, Hrvatsku, i da sam na ono što je on nazivao "ljubav života koja se ne događa svaki dan" u to vrijeme gledala kao i svaka 18-godišnja neiskusna brucošica - kao nešto što SE događa svaki dan. Ta cijeli život je bio pred menom!
Kasnije sam shvatila o čemu je pričao, da se takvi osjećaji baš i ne rađaju svaki dan.
Još imam neke njegove stare kazete Pink Floyda, on neke moje, ali to je to, ovo je sad zaista završena priča. Konačno mi se sve posložilo (iako tu noć još dugo nisam mogla zaspati, razmišljajući o svemu što je bilo kad smo bili zajedno i o onom nakon toga) da, bilo je to jedno ludilo, doslovno ljubav na prvi pogled koju više nikad kasnije nisam osjetila, ali to je to, nema više ničeg.
Naši su putevi samo jedno kratko vrijeme išli paralelno, dotakli smo se u jednoj točki naših života, no nakon toga, nesvjesno, svatko je krenuo u doslovno suprotnom pravcu.
Mora da me neka viša sila prosvijetlila te večeri kad sam odbila otići s njim. Jer sad znam gdje bih završila.  

(...)

(...)
(Nezadovoljstvo je poticaj napretka. Zadovoljan čovjek ne izumljuje ništa.
Thomas Alva Edison) 

(...)

... i oprosti nam duge naše...
Teško je oprostiti. Drugima. No još je teže oprostiti samom sebi!
Da li vi išta zamjerate sami sebi? Jeste li u potpunosti zadovoljni sami sa sobom, sa svim svojim postupcima, razmišljanjima, djelima i fizičkim izgledom? Koliko toga bi željeli promijeniti, da možete?
Ja si ne mogu oprostiti 3 stvari, koje (ipak) stalno ponavljam. Ne mogu reći da sam dala baš sve od sebe da prestanem s takvim ponašanjem. No, čineći to i dalje, samo si nabijam grižnju savjesti. Kao da će me to oprati od svih grijeha.
Pokušavam zamisliti da to čini moja najbolja prijateljica. Ne bih joj zamjerila. Dapače, razumjela bih svaki njen postupak. No sama sebi.... Od sebe očekujem nešto nemoguće, savršenstvo, bezgrešnost, besprijekornost.
Ako mogu praštati drugima, moram naučiti i oprostiti samoj sebi!