spem reduxit

su kao herbertov opus (dei, usudim se reći onom gore...) "dina"
možeš ih čitati cijeli život, iznova i iznova.......
i nikad ih se nemožeš zasititi......
a neke su kao lana biondić i "život na visokoj peti"....
pročitaš ih za 2 dana i zaboraviš skroz.................

konačno sam skinuo svu njihovu diskografiju...... i zaključio da su najveći jugoslavenski bend svih vremena........
njihova muzika je toliko veličanstvena........koliko su njihovi životi bili tragični..........
žao mi je što ih neću više čut uživo.......jer još nisam naučio dizati mrtve.....
ali radim na tome...............

bio sam u nekom kampusu u americi (neostvarena želja za odlaskom na MIT? , makar je MIT u Bostonu koliko se sjećam)...sa nekih par amera dvadesetogodišnjaka....bila je neka čudna, napeta atmosfera....istina, to mi je najbitnije u snu, to je ono što pamtim..."atmosfera"...ne radnja, ni tekst, ni didaskalije,....samo atmosfera....atmosfera nečeg lošeg što visi u zraku...
odjednom se mjenja scena...i ja sam u nekoj apoteci i jedna žena želi silom nešto kupiti ali je puno ljudi ispred nje...ja se guram naprijed (viši za glavu od ostalih)i kupujem joj te dvije stvari....neke plave tablete (viagra?) i nekakvu boćicu sa crvenom tekućinom....bakica je jako zahvalna, ja joj pričam kako mi je amerika uvijek bila super zanimljiva za posjetiti na neko vrijeme, ali da kad sam sad tu, da mi nije lijepo živjet ili radit u njoj....
samo smo nas dvoje vani, nigdje žive duše, osjeća se neka zlokobnost, vrijeme je sivo i mislim u sebi da si nikad nisam tako zamišljao Maine (samo slučajnost, ili neki "ostaci" Kinga, da sam se baš našao u Maineu)
....vozim se u autobusu i spavam ili drijemam na stražnjoj klupi, a sa svake strane po jedan čovjek od kojih30 godina (vršnjaci)... oboje spavaju, i guraju se na mene što mi diže živac,,,....ovaj s desne strane se cijelo vrijeme naslanja na mene i počinje me živcirati......još se smiješka pritom, ali mi je njegov smiješak odbojan i zlokoban.....
i onda se sjećam njegove rečenice, rekao je, s tom malignošću, s tim odvratnim osmijehom: "bogu je trebalo 7 dana da stvori svijet....a nigdje ne piše koji dan je stvorio krevet, možda ga On nije niti stvorio..."
ne odgovaram mu, a ovom s lijeve strane govorim da se ne naslanja na mene i da stiša walkman, da mogu drijemati....
izlazim na stanici i sa nekog višeg nivoa ceste, po metalnim se štengama spuštam na glavnu ulicu....sve je puno žutog lišća,nebo je i dalje sivo, sad sam skroz sam....sad osjećam sve jače i jače to "zlo"....ali ne osjećam strah, samo sam tmuran i oprezan....
i odjednom, dolazi poruka....gledam na sat (inače nemam sat) i čitam poruku....i kako sam pročitao poruku, tekući kristali (LCD) na satu su se počeli razlijevati....u snu sam pročitao poruku, ali je se ne sjećam....
nije to pisalo doslovno....ali sam u tom trenu osjetio užas i zbunjenost, gubljenje tla pod nogama, očaj.....jer sam shvatio da je Maine stvarnost....da je Maine sad i tu!.....a da je 33 godine života u Zagrebu, bilo samo san.......
.....jedan jedini san koji je "odglumio" čitav moj život !!!!!
odjednom, na odmorištu, još na štengama, na međuplatformi, vidim ovu dvojcu iz busa kako stoje i gledaju me, stoje i smiješkaju se, nakaze, njihov nakazni osmijeh.....uhvatim prvog za jaknu i sa neshvatljivom lakoćom ga bacam dolje na cestu....on se raspadne.....nestane, nema tragova krvi, baš ničega.....isto napravim i sa drugim.....
i tada konačno taj strah koji ćutim počinje ulazit u mene...u tom trenu Simpatikus počinje raditi ko lud....počinjem se bojati.....i...pljunem iz sve snage.....pljuvačka odleti desetke metara dalje i rasprsne se u hiljade kapljica....kao kad "Canadair" izbaci vodenu bombi iznad požarišta.....i tako se okrećem oko sebe i pljujem....svih 360 stupnjeva.....cijeli krug.......kao da postavljam oko sebe neku magičnu zaštitu,....nevidljivu, kojoj jedino vjerujem........
.....kao da je to što pljujem sveta voda.....

uvijek slušam muziku do daske...da me uši bole...ili je ne slušam uopće....čisti hard-core...

osjećam onu istu jebenu energiju i ekstazu, koju su moji kromanjonski preci prije desetak tisuća godina osjećali otkrivajući i diveći se moći vatre, u orgiji noći....

koliko ovdje ima ljudi....koji od početka imaju jedan te isti profil?
.....osim mene?..... sjetih se tog sad jer baš slušam "killing joke".......i stih:
"Because we know, Souls are recycled in the death and Resurrection show"

konačno....svi otišli iz firme.......krenuo i ja pa bezveze bacio pogled u frižider......
kad ono šefov jack daniels unutra......jebem ti moralne dileme...
pa kaj da kupujem skupu cugu u gjuri večeras? nisam retardiran....izlio ja studenu od pol litre u vaserlajtung i ulio si džeka unutra.....
i kaj sad? ..... pa idem doma naravno.....a večeras u gjuru....

neodređenost u određivanju položaja mojeg bića ΔX između dobra i zla, i neodređenost u određivanju impulsa moje psihe ΔPx za isti položaj X ograničena je sa nejednakošću:
ΔX*ΔPx >= h/4Pi gdje je h Planckova konstanta

štrik....dva kraja.......dva čvora.....na jednom je tomi....na drugom sam ja.....
i nikad ga ne odvezuj....čuješ li me... nikad....sve dok nebudeš u sigurnosti vrha zapalio pljugu i gledao srebrne oblake....
....vezani kao pupčanom vrpcom....samo simbolika ili....majka-dijete.....
valjda ovisi o tome tko koga trenutno osigurava....
...osiguravam ga dok penje kao prvi.....osigurava mene dok ja penjem kao drugi....
on: "daj brže popuštaj štrik konju....vidiš da se mučim"
ja: "ajd gasi taj čik jebem ti mater i zategni malo to uže.....ak scurim sav ću se zgulit"
krećem i vičem: "penjeeeeeeem"...vjetar je jak pa se proderem još jednom....za svaki slučaj......
sve svoje moguće greške, sve svoje pogrešne procijene, sva svoja precijenjivanja, sve krive pokrete, svu svoju slabost, sve svoje strahove.................stavljam sad tebi na leđa......tomi.......
......i zato pazi dobro na taj štrik, jebem ti mater !!!!

...grozan šok ..... kao napuštanje sigurnosti maternice.....

.......

bio u paklenici za vikend....nije baš bilo neko vrijeme za slikat ali priroda je lijepa uvijek, u bilo kojoj svojoj garderobi....

ležim još mamuran na šatorskom krilu sa štrikom pod glavom, poslijedica kasnopijanog lijeganja i ranog dizanja i gledam 400 metarske litice iznad glave, dok drugi uvježbavaju (zaboravih hrvatski naziv) flašencug....

bili s nama par još par dežurnih GSSovca iz makarske pa nam stalno govorili " ...nebi mi to tako, nego ovako..."

odjednom čuje se lomljavina, i vidim kako gromada od tone pada 50 metara od nas, ravno na grupu ljudi...

neko se proderao "kaaaamen!" i svi su u panici zalijegali...totalna bježanija!

pratim taj kamen i brojim u sebi do pet...pod takvim adrenalinskim šusom...brojim, potpuno siguran da za pet sekundi neko će sigurno bit mrtav...
ne ja, ali netko.....bilo tko....

stijena je tresnula i razletila se na hiljadu komada....brojim one tamo....jedan...dva...tri...četri...
i skužim nikom dlaka s glave pala nije...

GSSovci se odmah uzjebali i tjeraju ekipu da se makne, jer možda se još nešto odlomi...ali izgleda da je to bilo sve....barem za danas...

hm...more je 16....ali mislim u sebi da ću se ipak ić okupati...poslije....

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

A.G.Matoš

polja bijelog maka procvijetajte..
tople zrake sunca upijajte....
zelene čahure bubrite....
zarezane, gorkim sokom krvarite...
božanski naum ispunite.....
boli nas i patnje odriješite...

ovaj pasus mi se neobično dopao, neznam zašto ,-)
"ljubav oslabljuje, i onaj jači ugnjetava, muči i naposlijetku dokrajči slabijeg....
i sve to bez imalo zle namjere, bez ikakvog užitka, posve ravnodušno..."