spem reduxit

uvijek su me razjebale cure prema kojima sam bio dobar, a ja sam razjebao sve one koje su bile dobre prema meni...dobro, to je valjda zbog nekog kozmičkog ekvilibrijuma...
i nemam nikakav imunitet protiv toga...nikakve obrane...nikakav štit....
smatram se da sam osoba s više nego dovoljno empatije, ali u drugim sam situacijama razvio neki obrambeni mehanizam koji svrsishodno štiti od bilo kakvih ozlijeda psihe, i rana...mehanizam koji mi dozvoljava da prođem pored brda leševa mrtve dječice bez da trepnem....mehanizam koji ne dozvoljava emocijama da me skrše...nego mi omogućuje da krenem dalje.....bez osvrtanja......bez suze......

padat ćemo kao latice trešnjinog cvijeta u proljeće.....
.......blistavi i čisti......
nepoznati    kamikaze

Sam spreman učiniti sve, jedino onda kad više nemogu učiniti ništa....

već je postala ofucana fora da neki ljudi tu imaju dva ili više profila. iz nekih samo njima znanih bolesnih razloga, čiste zajebancije ili nekog trećeg....
zato smo moj frend i ja odlučili da ćemo nas dvoje imati JEDAN zajednički profil....jedan tjedan ja drugi tjedan on....
čisto stvar oklade, ko će s istim profilom privući više iskričavih, pod jednakim uvjetima....
zato ak vam se ponekad čini da sam malo dihotomičan, shizofren,...to je zato jer vam se jednom javi dr. jekyl a drugi put mr. hyde.....

jučer negdje iza gračaca, ono uobičajena tabla za taj dio ceste: piše "mlada lička janjetina pizza". raspored riječi na tabli je fakat takav, jer "janjetina" piše u drugom redu, da ono što ti prvo mozak pročita je : "mlada lička pica"

...

jer žena nije seeeestraaaaa,
jer žena nije seeeestraaaaa,
da joj ga uvališ kada spava,
da osjeti čar inceeeestaaaa

stavio bih te negdje
gdje postojiš kao plima
prelijevaš se preko žala
kamen svaki tvoje tijelo prima
i cijelu noć ležiš tako sneno
dodirnut mogao bih te onako lijeno
utopiti u tebi sve preduge sate
iluzije što samoću krate
odmoriti oči, da ljepotu shvate
povlačiš se, danu daješ mjesto
i gubiš onaj odsjaj srebra
čekat ću te, mislim često
i bol udara, lomi rebra

kao losos što dopliva
iz dubokih i mračnih mora
ušće nađoh hladne slatke vode
potoka brzog, iz visokih gora
zar uzvodno sad plivat moram?
slap preskakat, misli bruje
kakav me to nagon tjera
da sad plivam protiv struje?
uzaludnost pokušaja?
druge šanse neće biti
kroz kanđe lovca se provukoh
nekim drugim nek se siti!
i kad zadnji slap preskočih
umorno tonem u sjene
još tebe moram naći
to me zove da se krene
spariti se, sad se sjetih
zar sam zato ovo morao proći?
to mi je u krvi bilo
ni strah od smtri me ne koči
dva tri blijeska nečega u boji
vrijedilo je truda do ovdje doći
još da trajalo je malo duže
umirem sad pod zastavom noći

u snu držao sam ti grudi
meke i bijele kao od morske pjene
porezah se na prvoj zraci sunca
kad u tišini prestanu plesat sjene
čujem ih kako reže u daljini
čekajuć znak da hajka krene
znam da i ovaj put gubim
krvavi trag vodi ih do mene
 

indiferentan sam a opet i nisam,sve je stvar nekog trenutka,možda nehajnog pogleda kroz prozor u kojem oko ulovi oblak što pretvara se u viteza koji nakonju juri u zagrljaj svojih opsjena i varki, il u krokodila što toplinu sunca upija već danima probavljajući svoj plijen i ne mareći za krdo zebri što u blizini vodu pije....tako blizu... a opet i najmanji njegov pomak poremetio bi taj dugo čekani sklad...ne pokušavam i pokušavam ostaviti dojam na tebe.pokušavam, jer nemirnim i tamnim tunelima u meni šišmiši lete, i ja ih moram pustiti van da se nahrane, jer noć je ovo njihova, a možda i zadnja,tko zna kada će opet loviti i dali se ikad više iz sna probuditi, ali neće te ozlijediti, obećajem,donijeti će mi samo tvoj miris i ništa više....ne pokušavam, jer kao vječni led na vrhu planine čekaš zauvijek, tvoju hladnoću nošenu vjetrom osjećam, tvojih se zamki bojim, a ovo sunce ove godine jače će sjati nego što od rođenja pamtim i otopit će te u gorski slap, pa u potok pretvoritii doteći ćeš dolje bez da se i pomaknem. umočiti ću svoje ruke u tebe i pit ću te polako jer znamda više nikad žedan neću biti...

moja sjena što od srebrne noći nastade odvojila seod mene i trči kao luda da te vidi kako se budiš jer zna da ako sunce ranije svane možda stigne prekasno i nestane sa prvim zrakama...a ja trčim za njom, jer ona mi pokazuje put kojeg neznam sam naći, meni sunce nemože ništa, ja se njime hranim,kao i mjesecom i zvijezdama, kao i tobom....samo da je stignem...

ajd nastavi, nemam višeinspiracije....
o dragi jel da mi je lijepa kosa
(je ko dlake što vire mi iz nosa)
jel da imam lijepe oči,ko u zoru rosa
(da ko staklene kugle prepariranog losa)
dodirni mi grudi, ko tepih noga bosa
(ti to zoveš grudi, to su ubodi od osa)

TI MOŽEŠ DIJELITI SVIJET SAMNOM.ONI TE NEMOGU SPRIJEČITI.UDARI SAD.UZMI NEŠTO OŠTRO I UBODI.UZMI NEŠTO TEŠKO I UDARI.TO JE SVE.TO ĆE TE UČINITI SLOBODNOM.BILO TKO TO MOŽE UČINITI.BILO TKO.NETKO...

jednog lijepog dana, a možda čak i prije, naći ću je.
do onda lutati ću šumom u potrazi za plijenom. ova šuma je tako čudna, tlo je hladno prekriveno trnovitim raslinjem. koje je bolno za moje šape navikle na meku travu. dali sam trebao krenuti u potragu? uživao sam sve svoje godine toplo sunce i puni želudac, loveći sam ili u čoporu, ili najčešće otimajući od slabijih. ležao i preo i smijao se i suncu i mjesecu. oni su samo nepotreban ukras na nebu, jer nebo je stvoreno na sliku plavetnila mojih očiju. moja snaga i slava zasjenjuje njihov sjaj. ponekad sam ubijao iz dosade, da osjetim taj adrenalin i napetost mišića. mišića mojih slabina i vratnih mišića plijena koji hvata zadnji dah pod stiskom moje čeljusti. uživao sam u divljenju čopora uzimajući od njih što mi treba a nedajući ništa.
ozlijedio sam šapu preskačući stijenu, tako da nisam ni primjetio da skrećem ulijevo i vrtim se u krug. ovi mirisi su mi nepoznati i konstelacije iznad mene sudrugačije od prerije s kojom se savršeno stapam. dali je ovo začarana šuma u kojoj love i zvijeri veće od mene? krv koju ostavljam kap po kap za sobom ne pruža mi nadu za povratak na osunčane ravnice. šuma i tlo kao da je upija, guta i napaja njome drveće kojekao da je živo i prezrivo uživa u snazi koja me napušta. jedna me grana ošinula po hrptu kao da upozorava, "ne prolazi ovuda, ne pripadaš ovdje, vrati se svom čoporu". lišće šapuće:"nikad nećeš naći ono što tražiš, postoji jedino bol i ona je jedino stvarna i vječna, i zato se nadaj dobrostivoj smrti". zar će vjetar svirati kroz moje kosti? ali put je stvaran, put postoji, samo gdje će me odvesti?
pitam puni mjesec kojeg reže oblak gdje si ti.mjesec prezrivo kaže:"nikad nisi uživao u mojoj ljepoti, govorio si o meni kao nepotrebnom ukrasu na tamnom nebu, nebu koje je stvoreno na sliku tamnila tvojih očiju. mislio si da tvoja snaga i slava zasjenjuje moj sjaj.sada idi i negledaj me više nikad! pogledaj me još jednom i oslijepiti ćeš!"
budim se, ližem ranjenu šapu, osjećam glad i neko strujanje kroz drveće. ali ovaj miris nije miris truleži i straha. osjećam kako mi se mišići napinju jer neki plavi vjetar mirisan i opojan širi mi nozdrve i mrsi grivu. još jedan trik ili?
dolazim do rijeke, pohlepno gasim žeđ i gledam svoj odraz u bistroj vodi. moje oči nekad hladne,nemilosrdne i sjajne sada su mutne i pune sumnje.dali sam to ja? krzno boje zlatne savane sada jesivo i prljavo kao u prezrene hijene.velike mačkene vole vodu, struja je prejaka ali skačem uhladnu vodu i plivam preko....