Razmišljanja

                        U vrijeme dok sam živio u Splitu, zavidio sam ljudima u Zagrebu, zbog kulturnih događanja. Bilo bi mi žao što nisam mogao prisustvovati glazbenim zbivanjima. Ljudima s kojima ovdje radim, govorio sam da bih želio slušati glazbu. Jednog dana, moje radne kolege odluče da me izvedu van. Bili su toliko oduševljeni što će mi pokazati grad, da sam bio siguran da ču provesti ugodnu večer.
 
                        Dogovor je brzo pao. Nec u Savskoj. Kažem u redu, sigurno znaju kako da mi pokažu dušu svog grada. Da smo u Splitu ja bih također znao gdje bi ih izveo.
 
                        Već pri izlasku iz vozila, mi je sve bilo jasno. Da nije prolazio tramvaj i da nisam vidio Zagrebćanku, mislio bi da sam u nekoj drugoj državi ili u nekom drugom vremenu. Pomislih da možda i nije toliko loše, možda mi je samo zasmetala buka. Unutra sam odmah zamijetio obrijane, kvadratne glave. Ljude u svilenim trenirkama i kožnim cipelama. Cure kako cimaju sisama i guzicama, malo u jednom, pa malo u drugom smjeru. Ljudi su se veselili ili su se poprijeko gledali. Šokiran prizorom, nisam imao srca da kažem da idemo negdje drugdje. Ipak su se trudili da me negdje izvedu. Bilo me malo i strah kako bi moglo izgledati to drugo mjesto. Da ih ne razočaram, morao sam s njima ostati do jutra. Čudio sam se kako znaju riječi svih pjesama. Sutra sam ipak zamolio moje drage Zagrebćane da me više ne vode na takva mjesta.
 
                         Kroz ovo vrijeme sam uspio pronaći nekoliko mjesta koja mi odgovaraju glazbom i ambijentom. Vjerujem da ima još toliko toga što nisam uspio otkriti.
 
                         Da, nisam probao Samoborske kremšnite. Volio bih da me netko pozove u Samobor.                      

                             Napokon je izašlo sunce. Došlo je lipo vrime. Sitin se ono kako bi zna poslin obida spustit se doli, do rive. Sija bi vanka, na štekat. Diga bi noge na katrigu. Nabija očala i zapalija cigaret. Konobar bi odma vidija koja je ura. Zna da me nesmi ništa pitat. Može mi donit kavu. Nije me briga jeli obična ili s mlikon. Može bit i sa šlagon. Ako mu je tlaka kuvat može mi donit pivo ili sok ako mu se neda saginjat ispod šanka. Najvažnije mi je da me ništa ne pita, jer mi se neda govorit. Tako san se naija da se ne mogu maknit.
 
                              Bacin digod oko na koju žensku ako prođe i to samo ako prođe isprid mene, jer mi se neda niti micat glavon. Stigne mi poruka na mobitel. Ma kome se da badat po botunima u ovu uru. Stvarno me nije briga. Možda me lagani maeštral siti da bi moga pogledat Slobodnu da vidin šta ima nova. Ma šta ču gledat kad je svaki dan isti, a i ko če se mašavat do susjednog stola.
 
                            Dok se ovako lipo razmišljan, pitan se da koji kurac činin ovde u Zagrebu.            

                                           Prvo na što mi je pogled pao bila je konobaričina košulja. Od čeg su napravljena ta dugmad kada mogu podnijeti toliki pritisak grudi? Odjednom, s lijeve strane osjetim skenirajući pogled. Kao pregled kod liječnika u onim ružnim spravama, ako smo jako bolesni. Crvena haljina, tanka cigareta i naglašeni ruž za usne. Naspram nje sjedio je muškarac. kožna jakna, masna poluduga kosa. Nekada smo takve frizure nazivali fudbalerkama. Na stolu je stajala kutija marlbora. Muškarac je pio pivo, veliko dok se dama igrala čašom u kojoj je bio nekakav alkohol. kao da želi što prije rastopiti led. Šutjeli su.
 
                                              Pogledam na sat. Došao sam nekoliko minuta ranije. Imam dovoljno vremena da ispitam teren. Otišao sam u wc oprati gel s ruku. Tek sam u automobilu primijetio da sam u žurbi ipak pretjerao s frizurom. Sjeo sam za stol u kutu koji je bio viši od ostalih. Naručih kavu, dužu može u veću šalicu da i čašu vode. Pokušavajući čitati novine pogledavao sam prema vratima. Nisu me mogle omesti ni konobaričine grudi ni dama u crvenoj haljini. Čekao sam nju. Djevojku s iskrice.
 
                                          Vrata se otvoriše. Kao vjetar je krenula prema paru za  stolom. Odjednom se okrene prema meni, ups tu si. Oči. Prekrasne, velike poput kestena. Spontani osmjeh. Bjelina zubi obasjala je kafić. Sjela je pored mene. Kao da se poznajemo još iz vrtića. Razglabali smo o iskrici o blogovima. zaposlena je u mom susjedstvu. Čak smo se bavili istim sportom. Oboje pišemo blogove. Obećao sam da ču joj na rastanku reći ime svog bloga. To sam ipak želio ostaviti za kraj, naslućujući što bi se moglo dogoditi. Pokušavala se opravdati što je pristala na kavu nakon samo nekoliko poruka. Objašnjavao sam joj kako ne volim dugotrajna dopisivanja. Kako smatram da tada upadamo u zamku krive percepcije osobe s kojom se dopisujemo. Uvijek sam spreman platiti kavu, dužu. Može i u veču šalicu da i čašu vode, naravno. Može i šlag ili mlijeko ali to mora nadoplatiti. Smijala se. Bilo nam je ugodno. Vrijeme je brzo prolazilo. Pokušavali smo načeti što više tema za razgovor. Mogli smo razgovarati danima.
 
                                           Rekao sam joj za ime bloga. Skočila je, oči su joj postale ogromne. Nije rekla ništa. Sabravši se uspjela je preko usta prevaliti kako joj to ne smeta.
 
                                           Poslije mi je u poruci napisala da ima nekog. Da je željela samo popiti kavu jer sam joj bio nekako iskren i otvoren. Željela je osjetiti toplinu južnog vjetra. Razmišljam se kada bi bilo zgodno reći ime svog bloga. Na prvom, drugom ili desetom susretu. Ne mogu to kriti. Osječaoo bi se kao izdajnik.Kao Juda. To je ipak dio mog života. Mislim da bi žene trebale znati da slobodan muškarac u tridesetim godinama može biti debil, homoseksualac ili imati brak iza sebe.
 
                                             To je bio moj prvi susret s djevojkom preko iskrice.  

Tako bih rado otišao na koncert T.B.F.-a. Nije da nemam s kim ali nemam zbog koga. Znam mogu zbog T.B.F.-a ali ipak želim razlog više. Ako je pozovem na koncert, odbit će odmah. Pa što sam ja mislio nije ona laka ženska. Nije za jednu noć. Ona bi htjela da se dopisujemo pola godine do godinu. Kada je uspijem uvjeriti da sam lijep kao glumac, snažan kao bik, pametan kao doktor, bogat kao naftaš možda i odemo na koncert. Ako do tada T.B.F-ovci budu još uvijek svirali.
                                          Ako joj kažem da s njom ne bih spavao odmah istu večer morao bih lagati. Ipak bi bio zadovoljan samo s koncertom.
                                          Nisam gledao u kinu Što je muškarac bez brkova. Volio bih i otići na klizanje, dok se ne otopi led u Vukovarskoj.  Ne znam klizati i dozvolio bih joj da se smije mojim padovima.
                                          Znam i to da bi mi rekla da sada upravo nema vremena jer ima nekog vrlo važnog posla. Da, javit će mi se kada stigne.
                                           Eto zato je neću pozvati.  

Razmišljam se ovako. Ona je sama, nema djece ima trideset i ne zna ni ona koju godinu a na iskrici je samo zbog znatiželje. Pa normalno ona je ovdje samo zbog tog jer je znatiželjna dali ču je pozvati na kavu. Da, ljubavi pozivam te na kavu.  

                                         Vidim da mi blog po komentarima postaje chat. Ljudi se dopisuju  preko blogova.  Nema veze, bitno da se narod veseli.
                                         Gledam profile. Drugi profili gledaju moj profil. Drago mi je što se profiliramo. Očekivao sam nekakvu poruku. Znam nisam je ni ja poslao nikome.  Možda da ponovno pogledam profile i da se nekom javim?  Da joj kažem da mi se sviđa njena srednje duga ravna kosa? Možda da jako volim kada je neko umjereno religiozan?  Vidim da ona jedva čeka da je netko pozove van. Znači da treba samo da je pozovem dok ona kao napeta puška čuči iza vrata i čeka moj poziv.  Da, ona ima 39 godina, nema djecu, no želi djecu jednog dana. Kojeg dana? Mislim da ipak čeka da je pozovem van.
                                          Što bi ona meni mogla napisati?  Da joj je drago što izgledam odlično jer vježbam svakodnevno. Kako da ne. Možda joj se sviđa kombinacija smeđih očiju i crne kose? Ona cijeli svoj život traži upravo smeđe oči i crnu kosu.
                                          Baš bi se dobro napričali.
                                           

                                         Upisao sam se na iskricu. Uvijek sam mislio da se na ovom mjestu skupljaju srednjoškolci ili ljudi bez perspektive. Kad odjednom evo i mene. U prvu skupinu se ne mogu uklopiti po godinama a u drugu ne spadam, bar tako mislim. Ponekad mi nije jasno što se točno događa, zbog čeg sam ovdje. Ljudi me smatraju vedrom dragom i komunikativnom osobom. Toliko se krečem među ljudima, toliko imam poznanika. Ipak želim i na ovaj način pokušati pronaći osobu s kojom bih se osjećao ugodno i kojoj bi bilo drago što je s mnom.
                                           Pregledavajući profile, vidim da sam se možda ipak varao o ljudima koji se nalaze ovdje. Mislim da bi mogao upoznati nekog zanimljivog. Sada sam i ja dio ovog virtualnog svjeta.