Mačkaranje

Izgubljena i predana u cjelovima tvojim,
sluteći pogrešku u mislima svojima,
ne smijem se predat', ne smijem te gledat'
jer kad razum prestaje, kontrola nestaje,
oči se sklapaju a duša se predaje.

Dok prisutnošću svojom izbijaš mi dah,
ne smijem te gledat', ne smijem se predat'
smišljajući krive razloge, negiram svoj strah.

Izgubljena i predana u dodirima tvojim,
ignoriram pogrešku u mislima svojima,
ne smijem se predat', ne smijem te gledat'
ne smijem te željet', ne smijem te trebat'.

I tonem sve dublje u očima tvojim,
dok diraš me nježno, više se ne bojim.
posve zatočena u magiji tvog sna,
ne poznajemo strah, jurimo do dna.

Voljela bih da te imam,
da uniđeš pod skute moje,
bedrima svojim, stegla bih te
poput kobre.

Voljela bih da te imam,
da vječan si u kosi mojoj,
bilo budna ili u snu
voljela bih da me voliš.

Voljela bih da te imam
da kroz tebe dišem,
da se s tobom nježno njišem,
oh sa tobom razigranim,
voljela bih da sam stalno.

Voljela bih da te imam
u svim djelićima svojim,
sa tobom nepredvidljim,
ničeg se ne bojim.

Voljela bih da te imam,
vjetre....vjetre...

Prstima klizim po prozorskom staklu,
prateći kišne kapi koje se slijevaju s druge strane gdje se nalaziš ti i gledaš moje kretnje kao hipnotiziran, uhvaćen u magiju kretnji koje želiš zaustavit, učiniti da stanu dok se kišne kapi stapaju s kapima na tvom licu.

Kao da je bilo jučer, dok klizili smo zajedno prstima po staklu, dodirivali se vršcima svojim, željeli natjerati kišu da stane.

Nije nam pošlo za rukom.

Miris,
miris je sve što imam,
dok ga osjećam, osjećam na sebi,
ništa,
ništa ne može izbrisati taj moment,
u noći, noći u kojoj smo se spojili,
spojili "ja" u "ti".

Jutrom,
jutrom budim se sa tvojim "ja",
dovoljno,
dovoljno da me održi kroz taj dan,
dan koji tone u noć,
noć koja me donosi miris,
miris je sve što imam,
dok ga osjećam, osjećam na sebi,
u sebi ja sam nepobjediva.

Spojila si divne, sočne usne svoje,
na rubovima mojih obrisala nježno sokove mi moje,
i sa strašću vrlo smijelo,
bacila si na me svoje golo tijelo.

Tražeć požudu u vrelima mi slasnima,
dodala si slatkost svoju
u grčevima strasnim.

Kao da si izmišljena,
utapkala si tiho u snove moje,
dodiri nam bjehu stvarni,
uvijaše se tijelo
i tvoje
i moje.

Alisa ti si,
u mojoj Zemlji Čudesa,
gdje vuk u obličju zeca spava,
dok vrelina sve što je nevino,
tijela naša obara.

Sanjam kako dolazi u snove moje.

Sklopljenih očiju, miris je jedino što slijedim,
da ga vrebam il da se bojim,
dok nagon vrišti iz svih pora mojih.

Poput zvijeri on me njuška,
on me vreba,
kao žrtvu on me želi,
on me treba.

Trgajuć me zubima na dijeliće svoje,
nesvijesna i svijesna cijelova mu grubih,
dok razum nestaje, bol nastaje,
užitak se probija, strast ne prestaje.

Bol, ta slatka bol, koju topi u ustima mojim,
dajući mi jezikom dio svoje krvi,
mameć' me poput grabežljivca na skok,
halapljivo mu vrebah slatkasti mu sok.

Skrivajuć' u sebi želju da ga gricnem, očnjacima svojim krvoločno stisnem,
u snovima mojim tjera me da vrisnem.

Sanjam kako dolazi u snove moje.

Budim se i jutro je.

Na krevetu mojem, praznina vapi,
kapi krvi, satkan znoj od
snova koji za njim hlapi.

Ti, ja i zvijezde večeras.
Te sitne točke nalik krijesnicama koje gledamo kroz malen prozor u prohladnoj prostoriji ležeći ispod pokrivača.
Isprepličem ti noge oko tvojih i tražim toplinu u njima dok rukom pokazujem prema prozoru i spuštam prste na vršak tvog nosa.
Prenosim ti dio nebeske čarolije koju sam uhvatila dlanom za tebe.

Ti i ja, stranci.
Potpuni.
Ali ne i zvjezdama, one nas poznaju.
Spajaju nas pletući nevidljivu mrežu oko naših tijela.
Prepuštam se njima i tebi.
Osjećam ih, osjećam ih kroz tebe al ipak te negdje pri vrhuncu gubim.
Tvoj nemir poput sječiva para zvjezdanu mrežu taj besplatan dar s neba.
Pogledom svojim tražiš "nas" u očima mojim.
Sklapam ih.
Ne dajem da nas tražiš.
Pusti.
Pusti nek nam isprepletu mrežu noćas jer "nas" će nestati u danu koju dolazi.

Griješna sam svijesno,
mišlju i dijelom svojim dok me samo gledaš,
poput vulkana trudim se mirovati,
radije bih da te otmem i uzmem u naručje svoje,
zakipim u sebi strasno,
i toliko svojstveno meni rasparam te slasno.

Griješna sam, toliko griješna dok si uz mene,
privila bih ti se tijesno poput kobre obmotala udove tvoje,
i dok bi grcao za zrakom,
unjela bih sebe kroz poljupce svoje.

Griješna sam, nebeski griješna
dok te samo gledam kako nagonski me zoveš k sebi,
u Svemir koji si pripremio za nas dvoje,
da prebivamo u njemu,
od emocija zadavljeni,od strasti istrošeni.

Griješna sam, griješna poput tebe,
jer ti si moj izgubljen Saturn,
a ja tvoj prsten kojeg držiš,
silovana silom tvojom do vlastite srži.

Poput kista u potezu naglom, ostavih ti trag na koži,
natopljen krvlju iz vena mojih,
pomiješah se brzo sa sokovima tvojima,
glorificirajuć tvoj slatkast okus na usanama svojim.

Platno, tek pusto platno u tebi vidim,
koje na minute u noći kroz svoj kist oživim.

Zlatni svijet satkan od sitnih svjetlucavih zrnaca ljubio je moja stopala.

Dok me vjetar razbuđivao, milovao po tijelu, prolazio kroz kosu, davao mi je osjećaj da nisam posve sama.

Gurala sam stopala u tudje obrise koji su savršeno odgovarali mojima.

Nisam ni slutila da hodam posve sama tonući u vlastite, čineći još jednom krug.

Tišina ubija, kad se događa u prostoru koji smo rezervirali za nas dvoje, sasvim slučajno.
Šutnjom primjećujemo samo minute,dok bijelina ubija nam oči.

Odabir dviju duša, posve same, bezvoljne da se pomaknu, suglasje inercije postaje dio naše tišine u svijetu slovaca i znakova.

Jednom ćemo inercijom pobiti sve granice abecede, slovca će postati nedovoljna za nas.

Jednom kad se probudimo oboje i pomislimo isto.

Ljubim te u sumraku večernjeg svijetla
samog i sjetnog,željnog poljubaca sa usana mojih, spajaš se s mojim tijelom poput najnežnijeg svijetlog bića u svijetu tame koje jedino poznajem.

Zorom nestajem nečujno, dok još spavaš, prije nego li jutarnja zraka uhvati mi pogled i otkrije tamninu mojih očiju.

Ponovno sam i sama do novog sumračja u danu, gdje ću se opet spojiti s tvojim tijelom i usnama.

Krug je zatvoren,
dan se stapa s noću, noć prelazi u dan,
bez mene ti nisi potpun,
bez tebe sam samo tama.

U prostoru sa četiri zida, ležali smo prepuni emocija nagomilanih krivnjom iz prošlih života.

Dodir je postao bitan, dok je praznina bivala sve veća, spojenost a opet udaljenost dvaju tijela u zagrljaju.

Prolazili smo prstima dodirujući kožu od etera, uzimajuć atome kisika poput utopljenika u plavom bezdanu.

Osjećajuć poniranje, blizinu dna koje je vapilo za našim tijelima, puštali smo se držeći snažno ruke dok su nam oči bile prepune fragmenata nestale oaze.

Poput prijatelja, dno je željno iščekivalo spajanje sa nama, hranilo nas gladnim glasom obećane sreće, izbavljenjem lošega u dobro.

Vriskom sam ispunila prostor, ne prestajući dok nisi otvorio oči.

Dno je izboličilo svoj nedužan izgled i otvorilo se poput vulkana iz kojeć će suknuti lava.

Koža je poprimila svoj pravi dodir,eter se izgubio dok smo snažno vrištali da opstanemo.

Ležala je polumrtvog tijela,
puna bezdušja, osjecajuć kako njena duša
biva drobljena svakom novom pomišlju na prisutnost nećeg neobičnog.

U vršcima prstiju osjećala je elektricitet koji je dotakla noćas šetajuć kroz pustopoljinu gdje ljušture prepuštene same sebi klate se kroz mrak trazeć svijetlo.

Dok se nijemo gibala među tjelesima koje nisu imale svoj cilj, pratila je čudnu crvenu svijetlost vidljivu samo njoj koja je njeno tijelo mamilo toplinom, dodirajuć je oko bedara i vrata, čineći je bespomoćnom, gurajuć je naprijed u njen zagrljaj.

Na tren je pomislila kako gubi dah, osjetivši toplinu kako nasilno ulazi u njena usta, šireć se u sve dijelove tijela, pumpajuć bezglavo krv kroz njene žile koje su vapile za raspuknućem.

Zagriznuvši donju usnu svom snagom, osjetila je hladnoću koja je prošla
vertikalno njenim tijelom poput sječiva i stapala sa mirisom krvi.
Par sekundi nakon, disala je normalno.
Prešavši prstima preko usana, pokupila je kaplje krvi čija je crvena boja gubila svoj intenzitet sa bojom plamena kojem se primakla.

Svijetlost je dala svoj novi izgled.
Vatra koja je sukljala u otvoru zemlje pred njenim očima, vabila je njeno tijelo bacajuć plamićke poput sitnih zrnja pred njena stopala koja su bivala hladna.

Pružila je dlanove širom, gotovo bezrazložno, željeći osjetit jačinu topline.

Umjesto topline, na vrškovima prstiju osjetila je čudno peckanje.
Kroz uho je prošao nepoznat glas koji ju pozvao da udje u crveni plamen.

Bez razmišljanja, kročila je.
Ostavivši svoj zivot iza sebe.

Poput beskrajne rijeke,
nestalna i siva
u cijelovima tvojim
ne nalazim mira.

Punu boli,spremnu da me uzmeš,
pretvarajuć se vrlo vješto,
svakim dahom svojeg tijela,
potajice, uzela sam nešto.

Dajem ti sebe krvavu na dlanu,
dajem ti ljubav neuhranjenu i jadnu.

Dajem ti sebe takvu kakvu me znaš,
dajem ti pomisao da si u toj ljubavi
ti posve sam.