Mačkaranje

Pogled njegov koji razara,
mene samo škaklja
jer za njega ja sam prozirna
i hladna poput stakla.

Takvu... obasjava me njegov plam,
koji katkad me zapali
al' za stalnu obasjanost izgledi su mali.

Dok prolazi kroz mene,
bacajuć na tminu moju,
svijetlost svoju,
u previranju stalnom,
ja se borim,
da ne otkrije sve dijelove moje.

Njuškam te pohlepno i slatko,
poput hijene naišle na plijen,
želeći te slasno kroz poljupce tvoje,
osjećam u krvi svojoj neizbježno,
postaješ sve više njen.

U poljupcima tvojim grubim,
utapam se poput kuje,
zatomljujuć vrisak u sebi,
unutrašnjost svoju bljujem.

Rukama se tvojim dok me stežeš,
zadaviti do boli želim,
jednim korakom do izdisaja zadnjeg,
polumrtva, nijema još te više želim.

Mirišem te cijelog, dok grizeš mi vrat,
i tajno vrišti moje tijelo,
dok sokovima slasnim, podajem se smjelo
ne predajem se cijelom,
rukama svojim, hvatam te za tijelo
noktima grebem po tvom znoju,
dok te volim u udarcima tvojim,
puštam nijemo svoju bol.

osjećam - on gubi mene,
sasvim tiho, bez kontrole,
jenjava jedan dio mene.
 
Ne pitajuć me išta, 
pohranio je djelić sebe u mene,
mijenjajuć svjetlo dana,
koraknuvši sam smjelo
u tunel praznine.
 
U bajci je netko stavljao mrvice na svoj put,
da za povratak ka svjetlu,
uštedi si trud.
 
U javi sad on svoje mrvice traži,
nijekajuć bajku o meni,
javu zamjenjuje sa laži.
 
Gubim ga,
osjećam - on gubi mene,
u tunelu duše čujem,
krikom straha od samoće,
doziva mi ime.

I dok mirišem te,
iako pogledom skrivaš,
znaš i sam,
osjećam je.
Nepovratne su minute te scene
koju stvara moja mašta,
dok ulaziš u mene
i šapućeš mi misli svoje.
Odgurnuti te trebam,
al ja se ne dam,
borim se sa tijelom,
dok pripijena s tobom,
stapam se u znoju
sa prošlošću tvojom.
I ludih misli,
žudjam ka užitku,
gazeć duboko po njoj,
negdje u sekundi dođe mi da se smijem
dok kroz tvoj dubok uzdisaj,
zamjenjujem svoju bol.

brišem ju sa usana,
dok gledam kako spava,
ponovo sretna,
što znam da ju imam.
 

...moja bol je neutaživa.
I dok mirisom tražim te,
svaki minut mraka
vječan je.
 

lagano dan i pol do tog plavetnila...
Jedan pogled s njime...čini me meduzom,  prozirnom i punom tekućine, stopljena u potpunosti s njim...i ne... ne poznajem tada u duši ljepše harmonije koja se odvija između nas dvoje. Kako zamahnem rukom, ono me miluje, dirajuć me sa svih strana, ne umara se, ne prestaje, beskrajno zavodi me...uh... Volim ga... uzima me svaki puta iznova na drukčiji način, ne sputava me...
 

Uzujim u tu gomilu, gdje svatko nekom dobacuje, prvotno bez smisla i bez reda, nalik je košnici koja iako mutava prerasta u napor. Dovoljno je prekrižiti je i ona nestane, do sutra, možda prekosutra...možda za vikend. Nekad je milina gledati kad neka osa unese nemir u općem zujanju. Zbog toga je vrijedna slijedećeg posjećivanja.

Postoji dan kad "debeli prijatelj"  ušeće i unese nemir u moje tijelo, natjera me svojim prisustvom da se  osjećam poput vilin konjica; letjela bih kilometrima strmoglavljujuć se tik iznad površine vode pa poput kukca balansirala nožicama stojeć na tankom listu, osjećajuć tišinu.  Al tišina nije ta za čim žudja moje tijelo večeras... mirisi intenzivni golicaju mi nos, uvlače mi se u kosu ljubeć mi ramena, igrajuć se oko mojih bokova, poput melodije pokreću me i šapatom poznatim samo meni, zovu me na šetnju. Dok se smiješkam, očima žmirkam prema nebu gledajuć njega kako se šepuri.  A on... svojim debeljuškastim okruglim tijelom biva sve sjajniji i snažniji i dio svoje sjajnoće usmjerava prema meni. Nekad mi dođe na um opačina poput praćke  u mojoj ruci s kojim ću pogoditi "gordog nebeskog lika" i uštipnut ga jačinom kojom on mene uštipne za guzu svaki put kad se pojavi. I tako, dok psi uzvrpoljeni laju na njega, ja radije mijaučem tražeć pletivo s kojim ću se vraški zapetljati u duboku noć te od igre... zaspati.