Words of wisdom

Životni voz

Nedavno sam čitala knjigu u kojoj se život poredi sa putovanjem u vozu.Bila je to veoma zanimljiva knjiga
.Život je kao putovanje, u vozu ljudi ulaze i silaze.
Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja,ljudi proživljavaju srećne trenutke,ali ima i nezgoda,nesreća,tuge.

Kad se rodimo i zakoračimo u voz,srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja.
Na primer naši roditelji…Nažalost,kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi,brižnosti,nježnosti,bez svoga prijateljstva i društva.

Međutim u voz će ući druge osobe koje će nam takođe biti veoma važne.To su naša braća i sestre,naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoleti tokom putovanja.Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze,ne žele da se zbližavaju sa drugima,pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu.Ali ima i onih koji su u vozu,u toku vožnje,uvek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je potrebna pomoć.

Mnogi kada siđu sa voza,ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.Neki nas uvaljuju i u nevolje,mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negde u nekom drugom vagonu.Ostavljaju nas same u djelu našeg putovanja.Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smestimo u njihov kupe.Međutim na našu žalost,često ne možemo da sednemo kraj njih,mesto pored neko drugi je već zauzeo.

I takav je život,Prepun izazova,snova,maštanja,nadanja,prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja.I nikad se ti trenutci neće vratiti.Zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najlepšim mogućim.Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi,Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.

Setimo se toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne iz kolosjeka i da je putnicima u njima potrebna naša pomoć.I sami možemo doživeti iskliznuće,Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumeti.

Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvek sići sa voza,takođe neznamo ni kada će naši saputnici sići.Pa ni oni koji sede do nas.Sigurno ću biti veoma tužna kada budem morala zauvek da napustim voz.Vjerujem da će veoma boleti rastanak sa prijateljima koje sam srela za vreme putovanja i koji su mi postali dragi.



Međutim gajim nadu da postoji glavna stanica i da ću videti kako svi moji dragi pristižu,sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz i biću srećna što se ponovo srećemo.Usrećiće me pomisao da sam ja pomogla da uvećaju svoj prtljag i da sam u njega stavila prave sadržaje.

Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika,koji nastavljaju putovanje,budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

Svima želim srećno i prijatno putovanje

Prorokov vrt
Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven medju perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako ce se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšenicnog, sakupice vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do bjeline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smijeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmeriće vaše puteve. Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani sto pjeva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslijepodnevnom času i razmisljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama… Halil Dzubran
<font style="display: block;background-image:url(http://img512.imageshack.us/img512/186/photofantasyoq8.jpg);width: 500px; height: 375px;"> </font>
 

 
Pored mog prozora, svaku večer, mjesec zastane i što zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti može,neprestano titra moja želja da Te ugledam u noći.Gledamo se, mjesečinom optočeni, moja ljubav i ja,čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima, ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini, požar samoće, već uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdražu bol,da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu. Onda odjednom, ispod misli, modra trešnja zadrhti,sjaj više nije trom i vrhovi se neba polože na cigle,tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti i s planina ravnicom procvjetaju Tvoje prozirne latice.Voda sto teče mojim venama poput plamena zaigra,izvori njenih tokova isprepletu tanke niti nježnosti,mreža radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,a Ti, prostrujiš zrakom i vatrom, zemljom i vodom i svakom kutku moga tijela, dodaš osmjeh zvijezda.Nitko me, kad si u meni, ne dira svojim osjećajima,ničije me ruke, dok se rastapaš mojom dušom ne traže,ali nemir se ipak porama javlja, jer žeđ u raju postoji,kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci i umjesto kišom, prstom tuge dotaknu njihovo sjećanje.Kamo, kamo si mi otišla noćas, moja draga prepelice ,kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka ?Zar se bojiš mirisa modre trešnje i obrisa njenog zrelog,pa u meni ostavljaš uzaludna čekanja kao melem plaču ?Kamo, kamo si se sakrila, po ovom suhom vremenu ?Htio bih se, prstenom, oko Tebe zauvijek okružiti,posjetiti, mila moja, jutra u kojima Tvoja njedra dišu,zalaskom dana, protrčati radosnim proplancima srećei s Tobom usred tople postelje dočekati mjesečinu,da umore smirimo zagrljajima naših vrelih usana. Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otići ,već sa zlatnom školjkom danas pođi i moju ljubav potraži,a u okusu modre trešnje, sve će Tvoje strepnje nestatii Ti ćeš opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,umjesto rumene magle, Tvojim će se očima spokoj širiti.

Ja malo lutam u mislima. Nekako osjecam da bi mi promjena mjesta boravka dobro dosla. Medjutim, posto to nije moguce evo ja cu ovako da "prosetam" svijetom. Mjesta koja bi ja voljela da posjetim: Krecem od Afrike (samo zato sto je najtopliji kontinent ). Voljela bi da odem u Saharu (samo da vidim kakav je osjecaj kad se ugleda ta Oaza ), Egipat (Abu Simbel hram), Madagaskar i naravno Zimbabve (Viktorijine vodopade). Zatim bi malo prosetala do Azije. Tu bi voljela da posjetim: Kina (da vidim kakve grafite oni imaju na svom zidu), Japan, Indija (Taj Mahal), Indoneziju (Borobudur hram), Filipine (Rizine terase), Tibet (mozda koji manastir). A ko zna, mozda uberem i koju Rafflesiu. Juzna Amerika ... Sume Amazona, Brazil, Peru (Machu Pichu), Cile (Moai statue), Venecuelu (Angeoski vodopad), Gvatemala (Hram Maja) ... ma kad bolje razmislim, bolje da je obidjem cjelu ... kad sam vec tamo. Zelena tisina. Sjevernu Ameriku ... Jedino bi voljela da odem na Aljasku. Ne volim zimu i hladnocu, ali bi voljela da odem da vidim radjanje i zalazak Sunca. Na nekoliko mjesta sam citala da je prizor ... ... ... da, bas takav. Ostavi te bez rijeci. Evropa: E tu bi bas voljela da se zadrzim. Onako da obidjem sve i svasta, ipak je to mjesto gdje planiram da se penzionisem. Da ne nabrajam sve, evo samo par mjesta: Spanija, Italija, Grcka, Engleska ... Black Forest ... I na kraju Francuska. neko malo selo, mala kucica i pogled na more....
 

Dvije stvari ne mogu se promijeniti otkad postoji svijet; tok vode i cudni i slatki putevi ljubavi. Spoznala sam da ne moram brinuti zbog ljubavi, vec punim srcem pozdraviti njezin dolazak. Ljubav je ponajprije darivanje sebe. Ljubavna prica nije vazna. Vazno je da smo sposobni za ljubav. Starenje ne stiti od ljubavi. Ali vas ljubav na neki nacin stiti od starenja. Zasto covjek mora da voli rijetko da bi volio mnogo? Ludo je ljubiti kad se ne ljubi ludo. Ljubav ... Lako se osjeca - tesko se opisuje. Kako se moze voljeti samo jednom u zivotu? Za mene je to kao kada bi me Sunce samo jednom ogrijalo. Ljubav je jedino osjecanje koje zasluzuje teoriju. Ljubav moze da bude komplikovanija od nasih zelja. Jaka ljubav ili savija ili lomi.

"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."

Na jednom od časova filozofije, profesor je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna? Složili su se da jeste. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna? Opet su odgovorili da jeste. Sledeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom da li je tegla puna? Studenti su skrušeno odgovorili da jeste. Onda je profesor ispod stola izvadio dve šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali...."Sada", rekao je profesor, dok je smeh zamirao, "hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, deca, vaše zdravlje, vaša vera. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pesak predstavlja male stvari koje imaju isključivo materijalnu vrednost. Ako napunite teglu samo peskom, nema mesta za kamenčiće i teniske loptice... Tako je i u vašem životu. Ako potrošite sve svoje vreme na materijalne stvari, nikada nećete imati mesta za one važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa decom. Nađite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na večeru. Brinite o roditeljima..."Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa. Profesor se nasmejao: "Drago mi je da ste to pitali! Nju sipam da bih vam pokazao da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljima!"

Nights In White Satin

(Justin Hayward)

Nights in white satin, never reaching the end,
Letters I've written, never meaning to send.
Beauty I'd always missed with these eyes before.
Just what the truth is, I can't say anymore.

'Cos I love you, yes I love you, oh how I love you.

Gazing at people, some hand in hand,
Just what I'm going through they can't understand.
Some try to tell me, thoughts they cannot defend,
Just what you want to be, you will be in the end.

And I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you.

Nights in white satin, never reaching the end,
Letters I've written, never meaning to send.
Beauty I've always missed, with these eyes before.
Just what the truth is, I can't say anymore.

'Cos I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you.

'Cos I love you, yes I love you,
Oh how I love you, oh how I love you.

Ako mozes da vidis unisteno djelo svog zivota
I,bez i jedne rijeci ponovo da gradis.
Ili,bez uzdaha i protesta
Podneses gubitak onoga sto si dugo cekao.
Ako mozes da budes zaljubljen,
Ali ne i lud od ljubavi.
Ako mozes da budes jak,a da pri tom ostanes njezan,
Da ne mrzis one koji tebe mrze,
A da se ipak boris i da se branis.
Ako mozes da cujes kako tvoje rijeci
izvrcu nevaljalci da razdraze glupake,
I,da slusas kako luda usta o tebi lazu,A da sam ne kazes ni jednu laz.
Ako mozes da sacuvas dostojanstvo u slavi,
Ako mozes da budes skroman,
Ako mozes da zadobijes pobjedu poslije poraza,
I da te dvije varke podjednako primis
Onda ce svi kraljevi,slava i pobjede
Biti tvoji poslusni robovi
I sto je vece od svake slave i svih kraljeva,
BICES COVJEK,prijatelju moj...