Vučja vremena

Ide mi sve već na živce i povraća mi se od muke...Izgubila sam se...Neka me netko nađe i povede na pravi put..

"Stavi pravu stvar na pravo mijesto,učini to često"....veli moja kolegica i skuplja štapiće od ledo sladoleda na kojima piše po jedna riječ od cijelog stiha,i misli da bu dobila nagradu,ak već ne pravu "stvar"!!!!!!!!!!!!!!!:)))))

I zašto baš danas od svih dana,sretoh njega,na tak blesav,a ujedno i lijep način.Da li zato da spoznam da nisam ni nakon 365 dana preboljela tu svoju prokletu ljubav,koja će me u grob sterati?Zašto Bože,zašto???

I tako prolazi mi dan,malo bi,pa malo ne bi,ni sama više nisam sigurna,a znam samo da tražim smirenje,kakvo takvo,nekakvo...a istovremeno se uvlačim u mrežu iz koje neznam da li ću se moći ispetljati,a da ne patim...Ma graničim sa glupošću,ali šta da radim..on me ne voli...drugi me voli,ali ja njega ne volim na taj način,a uz to drugi ima i dva slatka paketića sa sobom...strašno..kakvu odluku donijeti...drugi mi daje sve ono za čim žudim,ljubav,prijateljstvo,nježnost,osjećaje,sex-divlji i neobuzdan,osjećajan i strastven-u isto vrijeme.....a prvi mi ne daje ništa,ama baš ništa,osim tu i tamo pokojeg pogleda,nježnog,ljutog,prezirivog-zavisno od raspoloženja...i gdje da se tu nađem ja,neka mi netko pokaže put i svijetlost kojim ću ići,jer ga ja sama ne mogu naći i tapkam u tami.........Možda bi.A možda ne bi.Možda?Sigurno?Pa opet možda?I tako tisuću puta dnevno...

I sve nek ide dovraga i bestraga,kada niš nemre biti kak spada..pa zašto?pa kak?pitam se po milijarditi put valjda u ovom svom lajfu.Ma bezveze...Depresija i ludilo me pere cijeli božji dan,a i moja nesretna zaljubljenost u jednog divnog dečka,koji me ne šljivi niti 5%,uvelike pridonost "ljepoti"ovog današnjeg dana.

KIŠA PADA ,NEKA PADA,JA BIH S TOBOM BILO KADA..GDJE SI?NE JAVLJAŠ SE NIKADA?..AH, VIKEND JE TAKO DUG BEZ TVOG POGLEDA..........

Princezo moja,zakaj me ne vidiš i ne dođeš konačno?Znam,znam,ne voliš me baš...Tužno je to...

...prođoše u hipu,u trenu...a čini mi se kao da stoljeće je prošlo....i saznala sam štošta i čula...donosiš svoju konačnu odluku,ženiš li se ili ne?Kakva je to patetika,pa valjad ti srce kaže da li ćeš to napraviti ili ne,a ne razmatraš povoljan vjetar u leđa i ostale materijalne stvari?!no za tebe je to normalno...ti nikad nisi bio iskren,sam sa sobom,pa tako niti sa drugim ljudima....Odluka je tvoja dušo,samo tvoja,...ali nije mi jasno to tvoje okljevanje,do kraja mjeseca,što ti to uopće znači?????
Nema veze,mene ionako ne zanima,više ništa vezano za tebe.Znam da sve se vraća u životu i sve se plaća u životu.........Ne zaboravi to,trebat će ti i sjetit ćeš se jedanput ovih riječi...Ali bit će ti kasno...vjeruj mi,..jer i sada je prekasno..dapače od onog kobnog dana,kad vidjela sam neke stvari,gotovo je bilo i prekasno za bilo kakav popravak...Prekasno dušo moja,prekasno......Još malo i 365 će proći dana....

IMA LI SMISLA OVAJ NAŠ ŽIVOT,RADIŠ CIJELI TJEDAN,PA DOĐE PETAK,KAO ONO POČINJE VIKEND I SVI OČEKUJU NEKA ČUDA,A NE DESI SE NI POLA NAŠIH OČEKIVANJA...ZAŠTO LJUDI TOLIKO ČEKAJU TAJ VIKEND,SA STREPNJOM I NADOM DA ĆE SE NEŠTO DESITI..I JEDNA MOJA FRENDICA SADA JE SVA NA IGLAMA,ZBOG TOG DUGO-OČEKIVANOG VIKENDA..ZAKAJ,PITAM SE?ZAŠTO JEDNOSTAVNO NIJE SVOJA I NE PUSTI DA JE SVAKI TRENUTAK NOSI,ONAKO KAKO JE ODREĐENO..ZAŠTO LJUDI NE PRIHVAĆAJU SVE TOČNO ONAKO KAKO SE DEŠAVA,NEGO ŽELE UVIJEK NEŠTO VIŠE,A NA SAMOM KRAJU SE IZGUBE U TOM ISČEKIVANJU I LUTANJU...IMA LI SMISLA PREPUSTITI SE NEKOJ MAŠTI I ZATVORITI PROZORE RAZUMA,KADA SE OVAKO ILI ONAKO NA KRAJU ILI RAZOČARAMO ILI SMO SRETNI DO EUFORIJE...OSOBNO,MISLIM DA JE SVAKI TRENUTAK DRAGOCJEN I VALJAN,PA BIO TO PONEDJELJAK,UTORAK,PETAK ILI VIKEND..UVIJEK SE DEŠAVA NEŠTO ŠTO OČEKUJEMO I ONO ŠTO NE OČEKUJEMO..SVE JE U NAŠOJ GLAVI I SVE JE ONAKO KAKO SI POSTAVIMO,BAŠ KAO LEGO KOCKICE...I ZATO SMATRAM DA SVE IMA NEKOGA SMISLA I NEKU POANTU....UGODAN VIKEND VAM SVIMA ŽELIM!!!

I dok današnji prvoaprilski dan prolazi,mogu Vam reći da se baš dobro osjećam.Početak mjeseca,možda i meni novi početak..nikad se nezna..eh da pozdravljam jednog divnog dečka sa iskrice,koji me svaki dan uveseli sa nekom pjesmicom,stihom ili dobrom mišlju..Neću pisati njegov nick,ali mislim da će on znati na koga mislim,ako ovo pročita.
 

I kako ste ljudi dragi...Danas lijep i sunčan dan, a njoj kao da su sve lađe potonule.Ne ide joj ništa od ruke već skoro dvije godine i to ju lagano ubija...Ima li netko kakvu pametnu ideju,savjet?Bilo što samo da se izvuče iz tog zatvorenog kruga?!
 

Zar nitko ne osjeća paklenu vrućinu ove noći?
Bol zbog života i nečeg nedefiniranoga?
Kakve to sile upravljaju tjelom mojim,obamrlim snenim...
Dok polako pretače se strast u čaše kao vino...?
Okus je pegorak,a život je prezatvoren kao krug..
U kojem ostaju samo mrvice,malene i rijetke..
Dolaziš...osjećam to...
I razdire me ta čežnja zakjučana u riznicama prošlosti..

Dan prekrasan,kao stvoren za šetnju gradom ili rolanje Jarunskom obalom,dok sunce se polako gubi iza horizonta...i polako me hvata tuga , kao i kada se probližava bilo koji vikend.Uvijek iste misli,iste brige,isti nedefinirani osjećaji,sve isto...
Kako je moguće da nešto vidiš,znaš,osjećaš ,a opet se ne možeš otkačiti od toga nečega što te opija i čini sretnim...i ne vidim ništa drugo zbog toga..zašto je tome tako?
I dok polako mi se bliži radni dan kraju,poželim ga dotaknuti vidjeti i zaklapam oči i zovem ga u misli,on dolazi,s osmjehom,i pogledom od kojeg ostajem ukopana,nijema...i otvaram oči i prekidam tu viziju,jer boli me pomisao da ga ne mogu dotaknuti,zagrliti,šaputati i predati mu se u potpunosti,jer sa današnjim danom sam postala sigurna da me ta individua ne podnosi!I po stoti se put pitam kako je to moguće,i zašto baš meni opet?uvijek?iznova?...a odgovora nema..a opet je vikend...

...jučer kada je pao mrak i prve zvjezde se pojaviše na nebu,primih poziv što me izvuče iz mog krevetića i odvuče u ponor strasti i vrtlog osjećaja,razvaljan bujicom razuma i drhtavih poljubaca,čeznutljivih dodira,gorućih očiju i želje koja boli,fizički boli i izgara u meni..svi su mi se tjelesni sokovi uzburkali,skoro iskipili van,a razum mi je govorio:STOP!....i uživala sam u toj predigri,što trajaše podosta vremena,barem mislim tako,jer tada vrijeme je za mene stalo,izgubio se smisao i osjećaj za sve osim za tu vatru što i sada tinja u meni,jer ugasit je nisam smjela...A ja sam htjela,no razum me spriječi,kao da mi dušu liječi,a tijelo izgara od njega i trza se,kao da otrov popih...i prestrašno je bilo to buđenje iz vatre strasti,sve je u meni treperilo,od nezadovoljstva,i neutažene želje,ali razum je bio jači.... 

Kako sam patila prošle večeri,samo Bog zna,ali napravila sam dobro djelo,bar se nadam.Vratila sam ga ženi i djeci,trebalo mi je puna dva mjeseca da on shvati moju poruku i uspjela sam na kraju.I umjesto da sam sretna,ja sam danas beskrajno tužna,jer znam da sam izgubila prijatelja i nekoga tko me je nosio kao kapljicu vode na dlanu.Hvala mu na tome!I nije mi žao što se vratio,tako je i trebao napraviti.Jedino mi je žao što nas je sudbina spojila,premlade i balave prije deset godina i onda rastavila,pa opet sastavila prije par mjeseci i sada konačno je opet taj mir,dogovor i razumjevanje između nas.Rekla sam mu sinoć da me danas više nema,kao da ne postojim,a on je pustio suzu i zaplakao rekavši:da ću uvijek biti njegova jedina,neprežaljena prva ljubav.A isto tako znam da je i on meni prva ljubav,a prva ljubav zaborava nema...
Danas sam toliko emotivna,na rubu suza,sretna zbog njega i riješenja cijele situacije,a opet beskrajno,beskrajno usamljena i tužna....Sretno ti bilo dušo moja i budi pametan!!!