Čarobni brijeg

Mislila sam da sam vizuelni tip.
Tako pamtim. Učim.
Dakle, razum.

E, al' emocije su, očito, slijepe.
A čuju mnogo dobro.
Glas me rasturi.

:)

magnolija u cvatu
poput ljubavi
u zalivenom vrtu.

Vjetar nas je jutros dopuhao u ovu uvalu.

S obje strane uzdizale su se gole, visoke stijene.

Brod je na toplom povjetarcu tiho klizio prema obali.

Prema blještećoj bjelini plaže.

Pijesku dugo nedodirnutom ljudskim stopama.

Mada namreškano, plitko je more bilo prozirno.

Zeleno. Smaragdno zeleno.

Znali smo da na otoku nema kuća.

Samo ti i ja.

I rascvjetala lavanda.

S neba su nestali svi oblaci.

kad mi se zjenice utope
u tvojim plavim očima
i prsti zapletu o
mirisnu kosu,
kad nestane kože
među našim tijelima
a zvuci iz srca
zagluše um,
tad zovi me ženom.

sad još sam mala.

… a onda sam shvatila da mogu to misliti i izgovoriti, a da ni moje, niti tvoje obrane time nisu ugrožene.

… jer je taj osjećaj, ta toplina koju osjećam za tebe, toliko izvan svakog vremena i prostora, da zaista ne glumi nikakvu opasnost. I svi mehanizmi koje smo razvili za zaštitu su suvišni. Znam da me voliš, i ti znaš da i ja tebe volim, i to nema nikakve veze s svakodnevicom.

… ali, snaži me. Osmijeh se otrgne i dan je svjetliji. Misao na tebe daje mi krila ponor između riječi više me ne plaši.

… a ona toplina zaiskri.

"Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka koji nam oduzimaju dah."

Mnogo je kontroverza oko autora ovog citata, pa ih neću navoditi. Ima na netu.

Moj je život po tome čista desetka. Zbrojila sam sad.

I mogu otvoriti novu dekadu.

Hvala ti.

grabim te sa stropa
i stavljam u vrstu
istovrsnih.
poklapam kutiju
jednobojnih kockica
s natpisom
i žigom.

još je ostalo
oko lustera
malo svjetlucave
vilinske prašine,
ali to neću skidati
ni usisavati;

to je samo za moje oči.

Jurio je cestom brzo, hrabro, nastojeći prestići vlastite misli. Farovi su bušili rupe u noći bez oblaka i kiše. Naprijed ga je vuklo obećanje grada i meka toplina budućnosti. A otraga su lajali vukovi, probijajući kilometre tišine da bi ga bar još jednom uznemirili.

Nije želio stati, premda mu je umor već dobrano zasjeo na kapke. Tek je bio prizdravio i još uvijek nije bio sasvim svoj. Disao je plitko, pluća su mu se bunila zbog hladnog zraka iz ventilatora što ga je upalio da ga razbudi.

Vozio je napamet. Nije pogledao kartu, nije čak ni bio siguran u kojem smjeru vozi. Mjesec te noći nije izlazio da bi mu, naklonjen južno, bar na taj način pomogao. Istina, mogao je pričekati izlazak sunca, ali tad bi ga vučji urlici stigli i omamili i ponovo odvukli u bezdan.

Nije se bojao. Ne, strah je odavno ostavio na dnu tog procjepa. I svaki put kad bi propao ili bi ga tamo sunovratili, pozdravio bi to crnilo kao starog prijatelja. Riječ-dvije, pokoja sjetna uspomena i onda uspon. Nije se bojao. No, penjanje ga je zamaralo. Besmisleno, beskorisno, u tome nije vidio ni uspjeh, niti ponos. Samo gubljenje vremena prema kojem više nije bio ravnodušan. No, bezdan je ponio u zjenicama da ne zaboravi.

Ni vučja družba, što je razjapljivala čeljusti u bezumnom služenju uvijek istoj zapovijedi, nije ga plašila. Razumio ih je, jer je i sam bio vuk. Onaj koji se odavna izdvojio iz čopora. Sad izgnan, progonjen i sam. Ponosio se ipak svojim krznom i očnjacima. Ništa drugo nikada nije ni želio biti.

A skovao je plan. Detalje razbuktao u vatru što je iskre nosila do neba, kao aboridžinske vatre u pijesku boje cimeta pod zvjezdanim svodom.

Jurio je cestom, ostavljajući zidove i bezdan iza sebe. Sa sobom je ponio samo jedan trun sebe koji će izrasti u sunce.

zemlja.
žetva nade, snaga stiha,
urod snova pretvoren u prah.

voda.
griješni smiraj, mora plam,
purpur snova rastaljen u kap.

vatra.
zavjese snova, budan grad,
na tijelo razapeti bez plama žar.

zrak.
na kapcima zora, nebeski dar,
zagrljaju poklonjen zadnji dah.

Ne živimo u istoj ulici, kvartu, ne idemo u istu školu, predavanja, ne radimo u istoj firmi, školi, gradovi su nam udaljeni kilometrima, nema nade, nema prilike, nema šanse da ikad slučajno kupujemo u istom dućanu, slastičarnici, pijemo kavu u istom kafiću, uđemo u isti tramvaj, banku, poštu, registriramo aute kod iste osiguravajuće kuće. Nećemo se sretati po hodnicima iste firme. Nemamo zajedničke poznanike, ne idemo na iste dječje rođendane, ne posjećujemo iste izložbe, koncerte, zabave. Nećemo krasti poglede i prikriveno se pratiti s prozora.

Nećemo se sresti slučajno.

Točka konvergencije pretvorila se u točku divergencije. Sve je bio samo slučajan sudar elektrona vanjske orbitrale različitih atoma, uz oslobađanje mnogo energije i privremenu promjenu spina i boje.

Samo probuđeni kvarkovi u dugim zimskim noćima.

Dok smo si trebali. Dok je bilo hladno. Dok su nas riječi trebale grijati. Dok smo palili vulkane jedno u drugome. Dok smo trčali hodnicima ispunjenih želja. Zajedno.

A slučajnosti ne postoje. Ne vjerujem u njih.

I prizivam sad maštu, intuiciju i vezu s višim razinama da mi pomognu izlučiti jednu od ovih budućnosti koje gledam simultano, kao mnoštvo ekrana na zaobljenom zidu ispred sebe. Razlučiti koja se inačica upravo pretvara u stvarnost.

Logika kaže da su sve moguće.

Ne želim biti princeza. I ne želim priču o bitangi. To nisam ja, to nisi ti, to nismo ni bili mi. Kad bi mi samo povjerovao da je ključ razumijevanja ove zagonetke kod mene, a ne na nebu, u paklu, da ga ne čuvaju ni anđeli, ni vragovi, nego ona ista ja, kakva sam bila kad si me pronašao. Nestalo je to povjerenje, nestale su poruke, nestala je potreba, to je jedino očito. Sve drugo, kao, razlozi, objašnjenje, upute, sve to je prekriveno nesmiljenom šutnjom.

I ne mogu drugo do pisati.

Premda nemam kome, premda je kapetan začepio uši, Lorelei piše. Pjeva. Gore s litice, niz slap zlatne kose, teku joj riječi u virove rijeke kojom svi plovimo. Slamaju se brodići na hridinama, jer pjesma mu je njezina začarala um. Izvrnula pamet, pomutila svijest. I on više ne vidi vodu, ne čuje slap, već gleda u visine, u raspjevanu sirenu, dok čvrsto je vezan konopima za jarbol brodice.

Uzalud ti pjesma, Lorelei.

Ti nemaš mač da prerežeš čvrste čvorove njegovih odluka. Predaleko si da mu konope spali plamen tvoje želje. Imaš samo pero, lagano i tusto, što ostavlja čeznutljive, kratkotrajne tragove u pješčanom sprudu.

I masnu tintu kojom ti krvari srce.

 
Sjajiš.
Moje su oči, navikle na tamu, uhvatile trag u noći bez kraja.
S paklene strane spektra, odozdo prema gore, iz savršenog crnog tijela koje upija svu svjetlost, zrači samo toplina. Nevidljiva. Daleka i nedodirljiva.
Sjajiš.
Kroz mrak vakuuma hvatam tvoje grimizne kvante.
 
 
 
 
Kvant je najmanja količina energije koja se može emitirati određenom frekvencijom. Energija se predaje ili prima samo u iznosima koji su cijeli broj kvanta.E iznosti h puta f kroz e puta h puta f kroz k puta T minus 1, gdje je h Planckova konstatna s vrijednošću 6,63 puta 10 na minus 34 Js, a f je frekvencija elektromagnetnog zračenja. Formulu za izračun infracrvenog zračenja crnog tijela, kao prvi dijelić kvantne mehanike, na poleđini stare koverte Planck je zapisao jedne nedjelje navečer, 7. listopada 1900. Experimenti su potvrdili prvu formulu kvantne teorije.Otkriće dvije konstante (Planckove i Boltzmanove) omogućilo je precizan izračun broja molekula u molu te vrijednost električnog naboja ili kvantizaciju energije (Avogadro-Loschmidtov broj) 14. prosinca 1900, što označava rođenje kvantne mehanike.
 

Vidim budućnost. Sjećam je se, nekako. Baš kao starih slika ili noćnih melodija s radija. Kao djetinjstvo. Kao sjećanje. U slikama. Sjene u kristalnim kuglama što se obrću iznad mene i silaze u spiralnim putanjama sve do mog dlana.

Mnogo ih je. Tih budućnosti. U svakoj točci mog života, sa svakim dahom, nastaje po jedna treperava stvarnost, zatočena u kugli, čija površina za mene ne postoji. Kad se koja približi, utonem u raskoš jedne od mogućih budućnosti.

I u svakoj od njih jedan je mogući tren. Ponekad se neka raspline, rasprši kao balon od sapunice kad njezin sadržaj više nije moguć, stvaran. A dolaze nove.

Te kugle budućih dana stvaram ja. Moja mašta, moja intuicija, moj osjećaj za pravdu i nepravdu. Od početnog podatka razvijaju se zastave mogućih dana. I ja živim u njima dok čekam da se rasprše ili otvrdnu i ostvare, kao para u led. Sve je to ista voda, samo je agregatno stanje promjena.

Na dlanu su mi sada tri kugle. Već dugo niti jedna ne puca, niti ne stvrdnjuje. Sve su, dakle, moguće. Sve tri. Sva tri puta otvorena. Niti jedno pitanje riješeno.

Znati budućnost nije dar s neba.

S ovog gledišta horizont je katastrofa.
Izgledi su u negativnim postocima, ako je to matematički moguće.
A sreća odselila.

No, ukratko, život nije fer. Istina, to mi nitko nije obećao. Za razliku od horizonata, izgleda i sreće. Kad pobrojim ljude koji pronađu i zadrže sreću, bar na neko vrijeme, i kad pobliže pogledam te ljude, jedini je zaključak da mi je rođenjem ugrađen pogrešan kod za dekriptiranje pravičnosti i fair-playa.

No, ne žalim se. To je neproduktivno.
Neću ni sebe kriviti. To je prejednostavno. Čak i lakše nego kriviti drugoga.

Samo želim ovim putem obavijestiti svemir da ODBIJAM POSTATI KUČKA, CMIZDRAVICA ILI PSIHOPATKINJA e ne bi li zaslužila ljubav.

Tako.

traka za trč, ovaj, hodanje u sobi - 1 kom, instalirana
pored nje laptop - 1
slušalice s mikrofonom - 1
instaliran skype

nazoveš frendicu na skype (onu koja ima isto traku doma).
brbljaš besplatno i hodate. svaka u svom gradu.
rekreacija.

traka više ne služi samo kao vješalica.
ne hodaš po shopping centrima - štednja.
a hodaš.

motivacija za rekreaciju besprijekorna.
:)