Čarobni brijeg

Lijep sunčan dan, prošli oblaci od nekoliko dana. Vrijeme je za popis. Zapravo, na sve ono napisano ovdje sinoć, imam samo jednu točku na popisu.

1. Moja pravila. Moja igra.

To znači:
Vjerovat ću ljudima i očekivati povrat istog, jer inače se igra pretvara u depresiju.
Neću biti sebična, alternativa uvijek postoji. Tako se bolje osjećam.
Neću lagati da bih preživjela, tko ne može izdržati istinu, exit game.
Borit ću se protiv nepravde, jer inače lažem sebe.
Ljubav će pobijediti sve, jer voljet ću sebe, ako nema druge.
Neću tražiti pomoć, ionako se uglavnom sama igram.
Trud nije uzaludan, već samo ako se postavlja na entropiju kao David na Golijata, ostat će barem priča.

Tko hoće zaigrati, dobrodošlicu želim.
Ili ću ostatak odigrati sama.
A to znam.
I uvijek pobijedim.

Kažu da ljudima ne treba vjerovati. Da je pogrešno očekivati isto što si spreman dati.
Kažu mi da smo svi sebični, u biti, da nema druge opcije.
Kažu da svi moramo lagati da bismo preživjeli.
Kažu mi da život nije pravedan, da se besmisleno protiv toga boriti.
Kažu da ljubav ne pobjeđuje sve, jača je glad, ponos, strah, ljubomora, taština.
Kažu mi da od drugih nema pomoći ni kad si na dnu, da moraš sve sam.
Kažu da je sav trud uzaludan i besmislen, da je entropija najjača sila u svemiru.
Kažu mi da treba pomagati sebe a ne drugima, jer će ti to drugi kad tad zamjeriti.
Kažu da smo sami, uvijek, ma gdje bili.

Kažu mi da ne znam pravila igre.
Ma znam, samo mi ne odgovaraju.

... zar nikog nema jutros? Da buči, da pametuje, da se ruga, hvali, mulja, laže, veseli se, smije ...?

Mir.
A volim ja ponedjeljke. Nikad mi nije palo na pamet da tog dana ranom zorom sa sobom ponesem šmajser pa pobijem pola razreda ili kolege na poslu. Ono, mir je bar do podne, dok se svi probude od vikenda. Čemu krvoproliće?

I premda sam radila čitav vikend, ko pčelica, silikonski mi čip u glavi radi posve normalno, ono, na 2-30%. Što se ne može baš reći za procesor u starom kompu. Ali, on bar nema natiske od miša po dlanovima.

Mir. Vikend pun razgovora, zagrljaja i poklona. Čemu frke?

I tako, nikad neću u pjesmu.

Link
"I Don't Like Mondays" - Boomtown Rats

... dok kroz vene još teče ohlađena gusta krv južnjačkih ždrebaca, a mjesečeva lanterna zlokobno namiguje s neba s kojeg su večeras sve zvijezde pale. Što sad?

Kamo da odložim misli koje su posrnule i pale prije cilja, prije no što su zatitrale na glasnicama, pa kliznule nazad u zapjenjenu tminu koja ih je istisnula?

Čime da zabavim očerupanog slavuja koji je zaboravio sve pjesme, sve rime, sve himne o suncu? Sad stoji sam, pred zrcalom u kutu kaveza, i zamišlja da ga opet obasjava svjetlo nečije pozornice.

Progutaj, udavi, presjeci, zaključaj.

I radost i bol, i nadu i strah, i nemir i mir. Čitavu galeriju dihotomija, dualnosti, sijamskih blizanaca. Neodvojivih.

Crni je Yin večeras ponovo ubio Yanga.

Večer je bila prepuna snova.
Mojih nevidljivih, neuhvatljivih prijatelja koji me nikad nisu izdali.
Kroz otvoren prozor ulaze su note i bubanj susjedovog tuluma. A lift ne radi. Znači, svi su ti veseljaci klipsali pješice na zadnji kat, vukući sa sobom boce, gajbe, torte, štrudle, čips i kikiriki ... tko zna što sve još. Sve je lako kad si mlad, je li?
Spavala sam dugo, od popodne gotovo do ponoći. I sad ostaje noć.
I snovi tek pred jutro.
Ne mogu pisati. Opet.
Kažu da su zastoji pisanja dobar pokazatelj da su se teme u glavi pomiješale i zgužvale pa se navalile na prolaz i u inat jedna drugoj sad niti jedna neće proći.
I to je istina.
Svakog trenutka, svake sekunde ovaj pajaco žonglira vješto, uzaludno, što planove, što sjećanja, ideje, mogućnosti, dijaloge i monologe vođene i zaželjene, nemoguće ili neželjene. I ovdje nastaje gužva.
I, da, netko je blog usporedio jednom s hotelom California, a mene sve više podsjeća na Kvaku 22. Nitko nije normalan i nitko se ne osjeća normalnim. Oni koji tvrde da to jesu, e ti tek nisu, i ništa od odlaska.
Tako da, ono, ostajmo ovdje, jer sunce tuđeg ...
Za kraj samo podsjetnik ... zapravo, ne.
Taj sam blog već napisala. Onaj o tami i tmastu.
Nakon toga je pao blog.
:) :) :)

ponekad, kao noćas, vizure se ne sužavaju.
potrebno je vrijeme da budućnost zapuhne smradom.
naviknut ćemo se.
znam.
i žudjeti za ovim burama i mračnim besanicama.
volim što mi riječi tjeraš da se ogole pred tobom
dok pred samima sobom navlače maske.
ovo je šetnja.
virtualnim sjećanjem.
nepostojećim tugama.
nikad otplakanim bijesom.
dok koračamo, smjelo, ti brojiš snježne zapuhe,
a ja tražim mir.
naziremo kraj - oluja -
sablasti se sapliću pred nama
ili se mi prostiremo pred njihove legije.
iskreno,
još ovu noć.

Kad glasovi zamru
istinskih orfeja,
u kojem me kutu svijeta
sumnja neće naći:
jesam li ili nisam?

U kriptu zakračunate misli
okrvavljene, izderane
prste pružaju
kroz rešetke
do dana.

I znoj i krv i suze
obećane,
po stazama magli
kroče,
pusto je, sinje,
izranjavano more moje.

Morfeja mi zovi, rano,
pijesak što djeci noću
u oči baca,
i san.

Odlažem barjak
u jarak pun krvi
naivnih poeta
i zarivam mač u kam.

Laku noć.
Laku.
Noć.

čitam sad što ljudi pišu u euforiji povratka i čini mi se da mi vire u glavu :)

mislim, kad već padamo, lakše je u društvu, ma koliko da smo individualci

a predviđam da će sad, za početak, dva tabora: dobri i zli :))))

ipak, divno je imat zanimaciju za radna vremena, hihihi

... da me se ne vuče za jezik.

posljedice toga nisu ni među zvijezdama zapisane, sideralno.
a nisu ni privremene, kratkotrajne, efemeralne.

već u bezdan hrle. mrak, tamu i tmast.
nevulgarno.

ovo nije prijetnja.
ovo je obećanje.


zahvaljujem.

Srebrna nit putuje od moje desne zjenice. U zraku je drži plavkast dim dviju cigareta. Pola sekunde nit zastaje u jednom vrtlogu, a onda ponovo, sramežljivo i oprezno nastavlja put.
Vrh niti povremeno bljesne. Podsjeća me na vrhove raznobojnih svjetlovodnih niti na onoj plastičnoj svjetiljci što se okreće na baterije, kao neka loše podrezana bljedolika palma. Mislim da je zovu UFO.
Uvlačim dim. Nikada nisam naučila raditi kolutove. A sada bi mi dobro došli, kao pojasevi za spasavanje, kao gumeni čamac preko brzaca. Dim se podvlači pod srebrnu nit i gura je još malo brže, još malo dalje.
Ne mičem pogled. Glavu sam sasvim malo nagnula na lijevu stranu tako da je put od mog desnog oka prema tvom desnom oku ravan kao sablja. Ona duga, uska, floret, možda, ili rapir. Nisam to nikad naučila razlikovati.
Vrijeme se razvlači, usporava oko ova dva kvadratna metra oko nas, pa se stignem čuditi zašto prema tebi okrećem uvijek desni obraz. Nemam odgovor. Možda bih te mogla pitati, ali odustajem.
Ona se nit zabola u tvoju desnu zjenicu.
Riječi bezglasno padaju u pepeljaru između nas. Krajičkom pogleda vidim razmrljane ubrzane slike drugih ljudi. Oni skidaju kapute, sjedaju, prinose šalice ustima i u sljedećem trenutku ustaju i odlaze. Kao da se kino projektor pokvario, otpustila neka kočnica, sve okolo prolijeće nejasno i brzo.
Nit se sada čvrsto zalijepila za dvije tamne, u polumraku raširene zjenice. Ne titra više i napeta je. Očekujem. Zasvirat će, nadam se. Možda ću prepoznati ton, a možda će biti sasvim nov. Ali, nad niti i nad dimom svira tek tišina.
Balon pun dima, bez zvuka i s mnogo boja. Čudnih. Hologramski šarenih. Koje se miješaju u slow motionu. Balon je probušen po sredini jednom tankom strunom koja spaja naše dvije lijeve polovice umova.
A onda, iznenada, na sredini niti njiše se paučić. Sitan, jedva vidljiv. Pauke ne smijemo ubijati, jer mreže koje pletu, u kući zadržavaju sreću. To sam davno naučila.
Ovo je beba-pauk. Neka živi.
Dopustit ću mu čak i da na moj obraz prilijepi još jednu nit potke.





sideralna utopija - međuzvjezdano nepostojeće mjesto

Ljudi se plaše tih riječi - volim te, ljubav - ili ih koriste pretjerano i bezveze, u neuvjerljivim virtualnim situacijama, zabrijanim, zamišljenim odnosima.
Ljudi misle da su to obećanja, da su zavjeti potpisani krvlju po cijenu duše, da su nametnuta obaveza samim time što su izgovorene - kad ih netko kaže njima.
Kad ih sami izgovaraju, percepcija se mijenja; odjednom je "volim te" izrečeno iz srca i u najboljim namjerama, predivan poklon sa šarenom vrpcom, najbolji dio sebe koji se može dati.

Znam, ima onih koji izgovaraju ljubav da bi je iznudili zauzvrat.
Znam, ima onih koji ne mogu prihvatiti otvorenost tuđih osjećaja.
Znam, mnogo je puta ljubav završila u prašini na pola puta.
Znam, strah od gubitka je paralizirajući faktor.

Ali, ja se više ne bojim da ću te izgubiti, a ovo u sebi zovem ljubav i volim te.






(efermeralna ukronija - prolazno nepostojeće vrijeme)

Kroz otvorene vrata drvene kolibice ulazi vjetar i razmiče prozirne razigrane zavjese. Donosi tek prolazno osvježenje preplanuloj koži posutoj kapljicama znoja, na tijelu ispruženom dijagonalno preko velikog, u bijelo platno presvučenog, kreveta.
Ventilator stoji nepomično u kutu sobe, struje nema već pet dana. Netko od hotela trebao je instalirati solarne ćelije za ovakve sate, kad je sunce u zenitu, opako i bljestavo i kad se osvježenje ne nalazi ni u smaragdnoj uvali, jer je prozirna voda suviše topla.
Tvoj pogled osjećam svaki puta kad se zavjesa pomakne. Stojiš izvana, na bijelom pijesku, u sjeni prastare palme i pod stopalima ti šuškaju otpali i osušeni, smežurani, šiljati listići.
Čekam, možda uđeš, možda zakovitlaš zrak, možda doneseš hladnu vodu s izvora, možda doneseš tako željenu promjenu.
Čekam ...






(sideralna ukronija - međuzvjezdano nepostojeće vrijeme)

Šumovita brda grle kotlinu u kojoj su tek nekoliko oranica i pašnjaci obrubljeni tamno zelenim trakama grmlja i niskih stabala.
Uz njih, kroz vijugave utore izdubljene u šljunkovitom tlu, potoci s visina hrle u zagrljaj rijeke.
Tako blizu grada i kuća uz puteve, a ipak na osami.
Jer, dokle pogled seže, nema čovjeka, nema zidova.
Samo se pocrnjela ruševina kule stražare izvija u nebo.
Uši traže zvukove, ali nalaze samo vjetar u lišću i visokoj, još nepokošenoj travi.
Šuštanje se podiže s dna kotline i vrtloži se.
Nema riječi.
Samo toplo zlato pored zjenice.





(efemeralna utopija - prolazno, idealno no nepostojeće mjesto)

Klinci ujutro očistili snijeg s auta - dobrovoljno.
Frizura, pedikura, kozmetičar - dio dana samo za mene.
Kristalni slonići, brodići i vazice - iznenađenje.
Ružmarin u tegli - na začinskoj polici.
Mnogo dobar strip - konačno na mojoj polici.
Tulum u dobrom društvu - trajao šest i pol sati.
Mnogo dobrih virtualnih želja.
Puse.
Dogovor za masovnu jutarnju kavu u kvartu.
I topao krevet na kraju ...

Marijana pruži ruku da dotakne jaje, ali grana uzmakne, a s njom i gnijezdo. Marijana ne zna što bi s pruženom rukom: zgrči prste u šaku pa je gleda kao da je nikad prije nije vidjela. Raširi prste i čudi se što su svi na broju. Što je nešto kako treba.
"Galebe?" kaže.
"Reci", kaže Oliver pa se dosjeti: "Cesarice."
Marijani stijena padne sa srca. Nisu samo prsti na broju. Nije sve izgubljeno. Jedino, možda, njezina pamet.
"Jesam li poludjela, Galebe?" pita. "Ili sam na svemirskom brodu u suncem obasjanoj sobi u kojoj na živome stablu u jajetu raste krmeljavi krpeni lutak?"
"Nisi poludjela, Cesarice", kaže Oliver. "Lutak zapravo nije lutak i ne raste na stablu koliko mu stablo služi, ali ..."
"Nisu važni detalji, Galebe", kaže Marijana. Važno je da nije luda. "Hvala ti."
"Molim, Cesarice."
Stablo im približi gnijezdo s prozirnim jajetom. Kako ga ne bi opet otjerala, Marijana stavi ruku iza leđa i drugom je čvrsto stisne oko zapešća. Gledaju se Marijana i lutak. Što se dulje gledaju, njoj je smješnije. A lutak se vrpolji kao da mu je neugodno. Ili kao da je pokušava naciljati onim jednim, mliječnim okom.
"Dobar dan", kaže Marijana. Ako postoji protokol za ovakve situacije, ona ga ne zna. S olupinama se ne razgovara, na njih se samo zakvači biljeg. Možda bi trebala zakvačiti biljeg na jaje, pomisli, tko zna koliko bi to vrijedilo? Ali kako zakvačiti biljeg na jaje, čak i da ga je ponijela?
Lutak promijeni boju. Marijana to promatra sa zanimanjem, ali bez uzbuđenja. Lutak nanovo promijeni boju, a onda se vrati nijansi kakvu je imao kad ga je Marijana prvi put vidjela. Ubrzo zatim, ciklus se ponovi.
"Galebe?"
"Molim, Cesarice."
"Je l' on to govori nešto?"
"Na neki način."
"Prevedi", kaže Marijana, "budi drug."
"Žao mu je", kaže Oliver.
"Je l'?" kaže Marijana. "Zašto?"
"Što je otišao", kaže Oliver.
Marijana se namršti. Odstupi za korak, a ruke preplete na prstima. Gleda Olivera kao da je elektronski mozak vuče za nos. "Kako to misliš?" pita. "Kamo je otišao?"
"Dalje", kaže Oliver. Vidi Marijanin pogled pa nastavlja: "Njegova je vrsta stvorila tvoju i onda pošla dalje."
"A je l'?" kaže Marijana.
"Zanimalo ih je što još mogu stvoriti."
"Baš ih je zanimalo, je l'?"
Oliveru se Marijana čini hladna i strašna. Pita se kad se naučio bojati. "Ljutiš li se na mene, Cesarice?", pita.
"Imam li se razloga na tebe ljutiti?" kaže Marijana. Bijesna je. Oliver ne umije odgovoriti na to pitanje. Pretražuje podatke, kako stare tako i nove, ali ne nalazi odgovor.
"I što sad hoće?" pita Marijana. Gleda jaje. Grana se povlači iz dohvata. "Što sad hoće to krmeljivo krpeno govno?"
Oliver oklijeva. Vidi da će odgovor razbjesniti Marijanu, a ne vidi kako je izostanak odgovora neće razbjesniti.
"Olivere!" zareži Marijana.
"Želi se vratiti", kaže Oliver.
"Ma, je l'?" kaže Marijana. "Samo tako?"
"Nema kamo", kaže Oliver i zna da je pogriješio jer zvuči kao da je na lutkovoj strani.
"Baš lijepo", frkne Marijana i gleda jaje. "Nema kamo pa se sjetio nas! A gdje su mu sad te vrste koje je stvorio?"
"Nema ih više", kaže Oliver tiho. "Samo ovo stablo. I on."
Marijana gleda Olivera kao da će ga raskoliti pogledom. Zatim gleda jaje na grani. U jaju, lutak mijenja boje, dvije, naizmjence.
"Je l' opet nešto priča?" pita Marijana Olivera.
"Priča", kaže Oliver skrušeno.
"Što?"
"Kaže 'oprosti'."
Marijana teško diše. Gleda četverooko klupko u jaju, u gnijezdu na grani. Želi ga mrziti. Želi zgrabiti jaje i zavitlati ga da se razbije o terasaste zidove, želi nagaziti krpenoga lutka tako da mu sva četiri oka iskoče iz lubanje, želi zaurlati kako jedno "oprosti" nije i ne smije biti dovoljno za sve vjekove čekanja i svu samoću.
Ali ne može.
Nema više snage.
Treba joj zraka. Ni ne provjeravajući sastav atmosfere, jezikom daje zapovijed odijelu da otvori vizir. Oliver je užasnut, ali odijelo se ne buni pa Marijana uskoro puni puća metalnim zadahom lutkova broda. Poznat joj je to miris: vonj olupine, smetlišta, propasti. Sve je tako poznato. Ovaj brod je došao iz beskraja da joj kaže kako su razmjeri možda drukčiji, ali kako je tuga svugdje ista.
Marijana izdahne. Učini joj se da u oblaku svoga daha vidi smrvljene čestice gorčine koja joj je tako dugo sjedila na grudima.
"A dobro. Smislit ćemo nešto", kaže umornome drevnom lutku, "pape."




ps
(pisanje je biranje trenutaka iz stvarnosti ili mašte. što je dobro pisanje? znati izabrati. pisanje reducira, a istovremeno proširuje doživljaje, stvarne ili zamišljene. pisati znači pulsirati. kao srce.)