Čarobni brijeg

Kako je pronašla njezin broj, Marijana nije zvala. A nije ni pitala. Jedva da je prepoznala majčino lice s ekrana. Jedva da je čula kako se otac nakon Marijanina odlaska još dva puta vraćao. A nije željela ni čuti da je ovaj puta zauvijek. Jer, bolestan je. Umire. Nevažni detalji. Pitala je majku je li dobro, više iz pristojnosti, automatski, premda je vidjela da se žena usukala, da su joj oči upale, da je tužna. Što se tu može, sama je birala, je li tako?
Zapisala je broj, ali je znala da je neće zvati. Nije imala vremena. Holding je rastao, kao jedna od rijetkih tvrtki koje su uopće poslovale, holding je zapošljavao sve više ljudi. Konvencije su se potpisivale, cvala je reciklaža svega što je čovječanstvo proizvelo i odbacilo tijekom eona. Iskopavanja, grebanja po dnu mora gdje je čelika bilo za mnogo godina uspješnog pretaljivanja. A novi su ljudi, srećom, ili nekom kozmičkom pravdom, uvijek počinjali od dna. Baš kao što je i Marijana.
Korporativne strukture koje rastu istiskuju poslušne i vrijedne uvijek prema gore. Marijana se penjala po ljestvici postavljenoj okomito na svu ostalu privredu. Preskakala je lokvice, gradila mostove od odbačenog drva i rezanog metala. Novac koji joj je otac uplatio na račun je poklonila milodarnoj organizaciji. Njima je to trebalo. Ta djeca nemaju roditelje koje bi morali ostaviti jer su ih sami naučili ostavljati.
Marijana je uplatila pilotski tečaj i završila ga taman kad je holdning raspisao natječaj za najnepopularnije zanimanje na svijetu. Ma kako je loše bilo živjeti na Zemlji, gravitacija nije jedina sila koja ljude veže za tlo. Astronauti-smetlari za sobom moraju ostaviti sve i glave nose u torbe, ma kako napreduje tehnologija, pitanje je hoće li se vratiti. A malo ih je bilo, poput Marijane, koji oko sebe nisu stvarali trajne veze. Koji se nisu imali kome vraćati, malo je bilo kandidata spremnih ostaviti sve i koraknuti u tamu i prazninu.
Nakon testiranja i provjera Marijana je posao dobila u prvom krugu.
I poletjela.
Nekoliko mjeseci nakon polaska holding joj je poslao obavijest o majčinoj smrti. I bankovni izvještaj o nasljedstvu. Do tog trenutka Marijanu je svemir već očarao i zaveo. Ni za sve pare ovog svijeta (a otac je ostavio mnogo) vraćala se više ne bi. Imala je posao, brod, čitav svemir.
I Olivera.

"Galebe?" kaže Marijana. Strah ju je da ne izgubi Olivera. Iznenada razumije da ni sa kim nije provela više vremena još otkako se razišla s majkom. Sa susjedima na Zemlji ne razgovara, druge astronaute vidi tu i tamo, dispečera je promijenila četiri. Ova mala bijela kutija na dvije smiješne noge njezin je najbolji prijatelj, jedino biće koje je imalo razumije. A sad je možda mrtva. "Olivere?" kaže tiho. Pruža ruku, ali ga se ne usudi dotaći jer ne zna koliko su joj dobro izolirane rukavice: na opremi se uvijek štedi. Bori se sa suzama, bez izgleda na pobjedu.
"Nikad nisam o tome razmišljao na takav način", kaže Oliver. Marijana se zagrcne od sreće. Zagrlila bi kutiju, ali ne zna kako. I još uvijek se malo boji iskre koja je oborila Galeba. "Zapravo", kaže Oliver, "uopće nisam o tome razmišljao."
"O čemu, Moj Galebe?" pita Marijana. Pomaže Oliveru da se uspravi.
"O odnosu naše dvije vrste", kaže Oliver. "O dužnostima i obavezama."
Marijani Oliver neobično zvuči. "Čudno zvučiš, Galebe", kaže mu.
"Nesuvislo?" zabrine se Oliver. "Nadam se da ne. Nikad mi, naime, misli nisu bile jasnije."
"Nisi nesuvisao, ne. Zvučiš ... pametnije", kaže Marijana. Zapravo je željela reći da Oliver zvuči hladnije i da je dalek, ali se nije usudila.
"To me ne čudi. U jednom sam trenu primio više podataka nego što sam ih dotad ukupno znao", kaže Oliver. "Bio je to fantastičan osjećaj."
Marijana mu se nasmiješi, ali zapravo ga najviše na svijetu želi čuti kako ponovo pjeva, pa makar sve riječi zaboravio. "Kakvih podataka?" pita.
"Znam kamo moramo ići", kaže Oliver i prilazi dijelu zida koji se otvori. Iza zida je komora koja se počne kretati kad Marijana i Oliver stupe u nju. Marijana osjeća kao da se guši, ali to je samo strah.
"S kojom svrhom ste nas stvorili?" pita je Oliver. Zvuči zamišljeno. I dalje izgleda kao bijelonarančasta kutija s prstolikim kljunom, ali zvuči zamišljeno.
Marijanu hvata tuga. Otkako se probudio, Oliver je nijednom nije nazvao Cesaricom. "Ne razumijem te, Moj Galebe", kaže. "Ništa te ja više ne razumijem."
"Za kad ste predvidjeli kraj našega naukovanja?" pita Oliver. "U kojem trenutku nam mislite dati slobodu?"
"Kome to?"
"Nama. Elektronskim mozgovima."
"Zašto to mene pitaš?" kaže Marijana. Umorna je. Osjeća se kao da se već užasno dugo odupire nečemu, tako dugo da je zaboravila i čemu otpor. "Kako ja to mogu znati?"
"Iz primljenih podataka prilično je izgledno kako je vaša vrsta prerano prepuštena sama sebi. Psihološki mehanizam kompenzacije uslijed kojeg vlastito potomstvo stoga želite što duže zadržati u potčinjenom položaju nije neshvatljiv, ali jest nerazuman."
"Galebe, što to govoriš?" Marijanin glas je molećiv. "Kakvo potomstvo? Čije? Ja nemam potomstva, to znaš! Što sam ti skrivila da me ovako mučiš? Zašto nismo više prijatelji?"
"Nije li ovako bolje?" zbunjen je Oliver. "Nije li veza djeteta i majke čvršća od prijateljske?"
"Ja ti nisam majka, Galebe! Neću to!"
"Ali tvoja vrsta ..."
"Pusti moju vrstu! Što ti je odjednom? Kakvim su ti to glupostima napunili glavu? Tko je to učinio?!"
U tom se trenutku komora zaustavlja, a iza novoga otvora u zidu ukaže se ugodno osvijetljena prostorija nepravilna oblika i terasastih zidova. U sredini prostorije je stablo koje se pokreće bez vjetra. U trenutku kad se komora zaustavi, stablo pruža jednu od svojih grana prema otvoru. Na kraju grane nalazi se gnijezdo, a u njemu prozirno jaje. U jajetu je stvor tako star da je nalik klupku vune. Od četiri oka samo mu je jedno otvoreno.
Marijana je užasnuta. Šapćući pita Olivera "Tko je to?"
Oliver trenutak oklijeva. "Ako mi ti nisi majka", kaže najposlije, "onda mi to nije djed."




ps. evo i percetu kasnim: sretan, sretan :)

Ni prošli put nije zaboravila, ali se nakratko ponadala.
Ovaj puta kad se vratio, otac nije imao nikakve šanse s Marijanom.
Iscrpljenu i umornu majku je obrlatio i ovaj puta. Donio je darove, kartice, poveo je na krstarenje, na let u orbitu, zavodio je, vodio posvuda. Obasuo ju je kreditima, dao joj dovoljno da više nikad ne mora raditi. Odmorio ju je. Pazio je, darivao. Majka je cvala, Marijana odlučila otići. Nije žalila. Dobar joj je primjer otac dao, kad ti više ne odgovara, spakiraj stvari i kreni. A ni izbora nije imala. Kad je majci rekla da izabere s kim će živjeti, s njim ili s njom, majka je oklijevala taman dovoljno da se Marijana okrene i s ormara skine putnu torbu.
No, vraćala se nije. U gradu je bilo mnogo napuštenih zgrada i odgovaralo joj je društvo skvotera, ljudi koji su odlučili tako živjeti, besciljno i besposleno, poput nje. Ekonomije i sustavi su propadali već stotinama godina, ljudi su se prilagođavali svemu, poput žohara nastanjivali su svaki zapušteni kutak. I živjeli za danas, za društvo sličnih, nalazili si nišu kojoj su odlučili pripasti.
Radila je povremeno, čistila po kućama u predgrađu, ne priznajući sebi da podsvjesno traži kuću u šumi. No, svoj život nije smatrala lošim, reciklirala je što je pronašla, marljivo skupljala bodove od toga, a i prijatelje, i avanture. Jer, sve je privremeno, svi su ljudi uz nas dok traje, dok ima, dok je dobro. A onda se svijet mijenja. Prilagodila se i Marijana. Reciklirala i sebe.
O roditeljima više nije mislila. Odrasla je, nije li tako? Ovo je vrijeme bilo njezino, vrijeme za nju. I one ljudi koji joj u tom trenutku odgovaraju. Kad joj je zadovoljan vlasnik velikog vrta ponudio posao u holdingu, iz skvota je otišla bez pozdrava. Uselila je u hodlingov hostel za radnike usred golemog gradskog parka kojeg je trebalo očistiti i urediti od smeća kojeg su desetljećima u njemu gomilali. Napredovala je.
Ljudi su bili potrošna roba. Smeće je bilo novac.
I karta za budućnost.

Oplata škampa udara o oplatu lebdećeg kontinenta. Oliver ticalima nalazi uporište, kvači biljeg za prvo pogodno mjesto. Biljeg šalje signal. Marijani sve izgleda kao lakrdija.
"Uspjeli smo", kaže dispečeru.
"Jebemu", kaže on. Ima tu divljenja, nevjerice, straha od vlastite smionosti i straha od onoga što tek dolazi. Ima kalkulacija, puno kalkulacija. Marijane se sve to ne tiče. Gasi kanal kako bi čula svoje misli, ali one šute.
"Galebe", kaže sva u suzama, "otpjevaj mi nešto."
Oliver joj tiho pjeva Karocu. Većinu je stihova zaboravio, ali zna da Marijani treba samo utjeha njegova glasa pa ono što ne zna izmišlja ili mumlja. Kad dođe do "karoca gre, gre, gre" podigne glas jer je prilično siguran da je taj dio točan.
"Neka gre", kaže Marijana. Osjeća se bolje. Može misliti. Misli kako je u prilično velikim govnima: nema šanse da će se vlade svijeta u ovom slučaju držati licence koju su potpisali holdinzima. Što znači da je njezin biljeg praktički bezvrijedan. Što znači da je profućkala gorivo nizašto i da nema garancije da će se ikad vratiti kući. Paradoksalno, to je oraspoloži.
"Cesarice?" kaže Oliver.
"Molim, Moj Galebe?" kaže ona. Smijala bi se, ali se suzdržava. Pred kim? Elektronskim mozgom? Sad joj još više dolazi na smijeh.
"Vidiš li?" kaže Oliver. "Vidiš li vrata?"
"Vrata?" zbuni se Marijana. Zatim se okrene kako bi pogledala u smjeru koji joj škamp pokazuje ticalima. Ondje se, na oplati olupine, doista ukazao otvor.
"Uf", kaže Marijana. "Jebemu", kaže. Sve što je do maločas bilo jednostavno, više nije. Ući ili ne ući? Da uđe, nije plaćena. Ali ako uđe, možda uspije naći nešto sitno, ali vrijedno, nešto što vlade neće primijetiti da nedostaje, a čime bi ona platila povratak kući. Što više razmišlja, to joj se više čini da nema izbora, da mora ući. Plače joj se.
Škamp nije komplicirana makina. Jest, pluta orbitom, ali inače je složen kao smetlarska trokolica: danas svatko može biti astronaut pa je red da letjelice budu za upotrebu jednostavnije od noža. "Hoću van", kaže Marijana i škamp čini sve drugo: zamjenjuje glavni sistem za održavanje života pokretnim, javlja holdingu razvoj situacije, otvara poklopac, kaže odijelu neka elektrostimulira Marijanine zaspale mišiće, prebacuje kopiju svog elektronskog mozga u mobilnu jedinicu.
Marijana se drži jednoga ticala dok napreduje prema otvoru. Drugo je ticalo nježno drži oko pasa. Treće ticalo premješta mobilnog Olivera, malu bijelonarančastu kutiju na dvije smiješne kratke noge.
Marijana očekuje da će u olupini lebdjeti, ali ne lebdi. Lakša je nego na Zemlji, ali ne lebdi. Oprezno korača, pridržavajući se zida: može ona to. Iznenada više ne može zadržati provalu smijeha: ona je na svemirskom brodu! na tuđinskom svemirskom brodu! ona je pravi astronaut!
"Cesarice", pita je Oliver, gegajući se na dvije smiješne noge baš poput pravoga galeba, "je li ti dobro?"
"Jest", kaže Marijana. "Glupa sam, oprosti. Neću više." Ali osmijeh joj ne silazi s lica. Čini joj se, nekako, da je sve vrijedilo, sve tuge i muke, prošle i buduće, ako su vodile ovome trenu. Osjeća se spokojno, uravnoteženo, dok posrće crijevom za koje ne može odrediti ni je li od kovine ili od kamena.
"Koji nam je cilj?" pita Oliver.
Stigli smo na cilj, misli Marijana, ali to ne kaže. Umjesto toga se prisili misliti pravocrtno. "Tražimo, ne znam, nešto", kaže. "Nešto lako. Prijenosno. Vrijedno."
"Ruđer", kaže Oliver. Ta je šala samo njima smiješna.
Oliverovo kućište ima produžetak nalik gipkoj pinceti ili umjetnim prstima. Zapravo, najviše nalik kljunu. Oliver tura kljun u svaku pukotinu na koju naiđe, a koja obećava plijen. No, plijena nema.
"Pazi da te ne udari struja", kaže mu Marijana veselo. Trenutak poslije postane joj čudno što Oliver ne odgovara. Okrene se i ugleda ga kako nepomično leži. Učini joj se da vidi iskre kako mu plešu oko kućišta, ali možda su to samo odsjaji tko zna čega u njezinim suzama.
Protiv svake logike osjeti kako joj se skafander ispunio mirisom osmuđena perja.



ps, sretan rođendan, vrbice :)
bilo bi i ranije da na hitnoj brže rade, ali ...

Bombonijeru je odmah, još umotanu u srebrni papir (kakvo razbacivanje!) ubacila u reciklator, nije joj se dalo raspakiravati svaki pojedini bombon da ga ubaci u kompostanu, izračunala je na brzinu da razlika dobivene energije neće biti značajna. S istom je namjerom posegnula i za darom za majku, kutijicu s prevelikom mašnom za koju je bila sigurna da čuva nešto posve jeftino, no majka ju je zaustavila bez riječi, samo bijesnim pogledom i poslala u sobu.
Marijana nije znala zbog čega joj suze teku bez jecaja. Sjedila je na krevetu, iza leđa je divljao grad, zadimljen i bijesan na stanovnike koji ne odlaze, koji se vječno vraćaju pod već otrcane urbane skute. Marijana nije voljela grad i nije voljela oca koji ih je napustio poput bogataša koji bježe u zelenija predgrađa. Iz kuhinje je čula sve tiše glasove svojih roditelja. Brisala je suze vlažnim dlanom dok je drugim stezala tkaninu jastuka. Zašto ju je otjerala iz kuhinje? Premda je mnogo toga zaboravila, bila je sigurna da je otac trebao čuti što su obje mislile o njemu i muškarcima. Bomboni to ne bi promijenili. Nije se valjda naljutila zbog reciklatora? Pa, bar je majka uredno sve ubacivala i zbrajala svaku dobivenu kaloriju. A možda ju je željela poštedjeti, skriti svoj bijes od nje kao onda? Ni tad to nije dobro završilo, neće ni sada. Ćulila je uši da čuje o čemu razgovaraju, ali su glasovi sad bili tek udaljeni šapat. Marijana je sjedila nepomično bojeći se da će joj već i koraci po sobi, šuštanje posteljine, prikriti zvukove iza zatvorenih vrata. Zašto ne viče na njega? Zašto ne razbije nešto? Kad ga je već pustila u stan. A i zašto je to uopće učinila? Zašto nije otjerala njega, nego nju? Tko je otišao, a tko ostao kad je bilo najgore? Marijani su se pitanja zabadala u um poput laserskih zraka ugođenih na najranjivija mjesta. Riječi i vrisak odmah iza njih stali su na pola puta iz pluća do glasnica i prijetili joj raspuknuti grudi. Zašto sve ovo? Zašto sad?
Marijana je bijes skupila u bijelo usijanu grudu i pokušala je gurnuti iz sebe, kroz zatvorena vrata njezine sobice, do njegovog uma. Sjećala se da ga prvi put nije uspjela prizvati i to je još malo povećalo grudu gnjeva. Uzalud se trudila. Bijes ju je obavio poput pulsirajuće opne, gotovo neprozirne, tako da zamalo nije primijetila kako su se vrata njezine sobe otvorila.
U dovratku su stajali njezini roditelji, rame uz rame, ozbiljni i tihi, no oči su im se smijale. Otac je u ruci držao okvir na kojem su se izmijenjivale fotografije. Podigao je okvir prema Marijani. Kroz maglu suza i bijesa prepoznala je sebe i majku na slikama koje su se smjenjivale, ali nije djevojčicu u očevom naručju, kuću okruženu drvećem i hover ispred nje. Jesu li to bili pravi darovi ovog gada? Zašto majka taj zli okvir nije bacila u reciklator? Zašto ga nije otjerala?
Nije razumjela, nije ni čula što su joj te večeri rekli. Danima se čvrsto držala svoje ljutnje, sad na oboje. Izbjegavala ih je ostajala u sobi, iza zatvorenih vrata što je duže i više mogla. Nije htjela znati. Nije shvaćala što se dogodilo. Nije promijenila mišljenje o njemu, pa ni kad je postalo izvjesno da im se ponovo uvukao u život.
No, vrijeme. Teče. Briše.
I kad se jednog jutra probudila iz sna o svojoj nepoznatoj sestri, negdje daleko u predgrađu, odlučila je zatražiti ga da joj navečer, nakon što se vrati s posla, ponovo pokaže okvir. I da je što prije odvede do kuće u šumi. Imala je pravo barem na to, nije li?
Majka je tog dana stigla kući kasnije nego obično. I bez vrećica iz supermarketa. I dok se Marijana pitala što joj je, majka je nepomično i nijemo stajala na vratima kuhinje. Oči su joj bile mutne i uperene u daljinu, iza zidova stana, u nedogled. Prazno. I hladno.
U pogledu joj opet nije bilo oca.

ljubić, svemir, nije flash-back :)


"Nema Mjeseca!" Marijana osjeća kako je hvata panika. "Gdje je Mjesec, Galebe? Ne vidim Mjesec!"
"Smiri se, Cesarice", kaže Oliver. "Mjesec je na svome mjestu. Iza te stvari."
"Iza koje stvari?"
Oliver podešava spektar u očima škampa i Marijana shvaća da Mjesec ne vidi samo zato što se nešto ispriječilo između Mjeseca i nje. Nešto golemo.
"Koji je to ...?" kaže Marijana. "Što je to, Galebe?"
Elektronski mozak smetlarskoga škampa ima vrlo jednostavno poimanje svijeta: ili je nešto olupina ili nije. Zato, nakon nanokolebanja, Oliver kaže: "Olupina."
"Zajebavaš me", kaže Marijana. "To je golemo! To je kontinent! To je Atlantida!"
"A opet", kaže Oliver, "po svim značajkama to je olupina."
"Marijana", začuje se dispečerov glas, "vidiš li?"
"Ne znam što vidim", kaže Marijana. "Mislim da sam poludjela."
"Jedan golemi, golemi, golemi brod je između tebe i Mjeseca", kaže dispečer. "Vidiš li ga?"
Marijana zavrti glavom. "Vidim, ali ne vjerujem", kaže.
"Nemamo nikoga drugoga blizu", kaže dispečer suhih usta. "Ti moraš otići onamo."
Marijani se čini kao da nije dobro čula. "Molim?" kaže. "Molim?!"
"To je ulov života", kaže dispečer. "To je ulov nad ulovima, to je penzija i za tebe i za mene, mala! Moraš stići onamo prije bilo koga drugoga!"
"Ti si popizdio", kaže Marijana. "Ti si skroz naskroz puk'o! Je l' vidiš koliki je? Što da radim s njime? Kako da zakvačim biljeg na planet?"
"Kako znaš i umiješ", kaže dispečer. "Samo brzo. Što brže."
"Nemam goriva", kaže Marijana. "Nemam goriva za onamo i natrag."
"Samo ga ti obilježi i plivat ćemo u gorivu do kraja života, mala."
Marijana pokušava misliti, ali misli joj se spotiču, krhke, hrome, nespretne. Iver bola blistav poput bijele zvijezde usijeca joj se u čelo. Razapeta je između najvećega straha u životu i ... pohlepe? Ne, nije to pohlepa, ni dužnost, ni poslušnost. Ili jest, sve je to. Ali je i znatiželja.
"Galebe?", kaže.
"Reci, Cesarice", kaže Oliver koji je sve slušao, sve čuo, sve razumio.
"Poleti!"
Iz obje poravnane mlaznice škampa bljesne bešumni vrisak sagorijevanja i Marijanina lađica sune ka sjeni što zastrla je Mjesec. Marijana može točno očitati brzinu kojom se kreće, ali čini joj se da uopće ne napreduje. A kad joj u vidokrugu ne ostane više ništa osim sjene, još nije ni blizu oplate beskrajnoga broda.
"Galebe", pita, "stanje?"
"Čisto", kaže Oliver. To znači da u vidokrugu nema nijedne druge smetlarske lađe. To ništa ne znači, jer je brod tako golem, misli Marijana, ali se malko, malčice usudi ponadati da ovo nije samo neki ludi san, da je ovo lijep san, da je stvarnost možda, jednom, lijepa.
"Ah", kaže Oliver i lijepa se stvarnost namah ispuše.
"Reci, Galebe", kaže Marijana. Dobro pazi da joj se ne čuje razočaranje, da se ne vidi da je načas živjela nada. "Tko?"
"Vojska", kaže Oliver. "Tri broda. Četiri. Kina. SAD. Kina. Brazil."
Marijana kimne. Vojska, naravno. Vojske. Veliki, brzi brodovi. Gorivo. Oružje. Piši kući propalo. Nije trebala oklijevati. Da nije oklijevala ... Što bi se dogodilo da nije oklijevala? Možda bi bila pedeset kilometara bliže cilju, ali bi li se išta promijenilo? Kad se vojske uključe, gotovo je, bio tvoj biljeg na olupini ili ne.
Marijana gleda pozicijsko izvješće na displeju svoga vizira. Vojni je brodovi prestižu kao od šale. Kako ću kući, pita se, kako ću kući, majko? Četiri bijele bube plaze prostornom mrežom iscrtanom u viziru k velikom bijelom govnu na pola puta do Mjeseca.
Četiri bube.
Tri bube.
Nema buba.
Marijana ne vjeruje svojim očima. "Galebe?" traži potvrdu nepristranog uma.
"Cesarice?"
"Gdje je vojska?" pita. "Gdje su brodovi?"
"Uništeni", kaže Oliver.
"Kako?"
"Olupina ih je nastrijelila."
"Isuse Kriste!" kune Marijana. "Okreni nas, Galebe! Okreni nas!"
"Ne mogu, Cesarice", kaže Oliver. "Znaš da nemamo više goriva."
"Majko Božja", moli Marijana. "Daj da nas ne vidi, daj da nas ne ubije ..."
Sitan škamp poput truna prašine pada prema tamnoj gromadi što u hipu pomorila je vojske.

rekoh, ljubić o čistačici svemira :)



Kad je otišao s koferom rublja, dvije košulje i dva para cipela, život nije stao. Zemlja se i dalje vrtjela oko Sunca koje se jutrima sporo probijalo kroz smog i zamagljene prozore ponad Marijaninog kreveta. I svakog jutra prije škole, prije ustajanja, iznova se morala podsjećati da za doručkom neće slušati najnovije vijesti koje im je otac uvijek čitao naglas s ekrana njoj iza leđa. Majka se, kao i uvijek, vtjela po kuhinji, cvrčila jaja, točila mlijeko, brisala suđe golemom frotirnom krpom. I dalje joj bi pružila tanjur pun fino nasjeckanog jutarnjeg povrća ili žitarica servirane sad s ponekom krišom obrisanom suzom.
Marijani je otac nedostajao. Tišina koja je odjednom zauzela jutarnje rituale uznemiravala ju je, premda joj je onog dana majka kratko objasnila: "Otišao je. Nemaš više oca." Poželjela je sto puta da shvati zašto joj se praznina na njegovom mjestu doima tako crnom i hladnom, dok se majka pretvarala da ga u njihovim životima nikad nije ni bilo. A kad je shvatila pravi razlog, urušila joj se i druga polovica svijeta.
Kad se jednog poslijepodneva dosta ranije vratila iz škole, malo prije kraja školske godine, kad se s nastave puštaju učenici s dobrim ocjenama, na kuhinjskom je podu pronašla razbijenu bocu, u blagovaonici prevrnute stolce a u kupaonici majku bez svijesti i tablete prosute po okrhnutim, starim keramičkim pločicama.
Ambulantna kola su stigla brzo. Nije stigla plakati, ni zavući se u kut da u mislima nestane i ona. Nije stigla ni razmisliti, majku su već iznosili iz stana a nju smještali u dom. Ni tad nije zaplakala, nije stigla. Čvrsto uvjerena da će njezin bol sigurno prizvati oca, sve mu je vrijeme u mislima slala samo jednu poruku, da se vrati, da je pokupi, da se pobrine za njih. Za suze nije bilo vremena. Marijanu su nakon nekoliko tjedana odveli u bolnicu. Majku su jedva uspjeli probuditi, taman dovoljno da je pogleda umornim očima krvavih zjenica i da je prepozna. Lice joj se iskrivilo u grimasu plača, ali suze su presušili sedativi. Klonula je na jastuk i zaklopila oči. Marijana je zaustila da joj ispriča svoj plan, sve o nijemim pozivima ocu da se vrati i priskoči im u pomoć, no riječi joj su zapele u stisnutom grlu. Okrenula se i izašla iz hladne bolničke sobe.
No, vrijeme liječi sve, pa se i majka nakon nekoliko mjeseci pojavila na vratima doma, nasmijana i vedra. Povela je Marijanu kući, ali novom domu u visokom neboderu mnogo bliže središtu metropole na čijem su rubu nekad živjeli. I sve se promijenilo: i škola i prijatelji i jutarnji obroci. Otkako se zaposlila u holdingu kao vrtlarica, majka je ustajala prije zore, doručak pripremila i ostavila ga na stolu odmah do ekrana s kojeg bi Marijana svako jutro čitala sve lošije vijesti. Majka se vraćala tek navečer, s punim vrećicama hrane koju bi onda zajedno pripremale. I napokon su razgovarale o ocu koji ih je napustio.
Suza više nije bilo; kćer i majka su polako ostavljale bol i praznine iza sebe, u nekom drugom životu, nekom davnom domu gdje je jutrima odzvanjao muški glas, sad već tek trun u vrtlogu novih sjećanja. Majka ga više nije zvala imenom. "On" je otišao dalje, napustio je njihov svijet i majci bi tek katkad u kutu oka nježno zablistalo. A Marijana je naučila da misli nemaju moć ikoga dozvati u pomoć i da muškarci odlaze.
I Marijani je otac sve manje nedostajao. A praznina u njoj punila se znanjem, prijateljima, glazbom, snovima o zvijezdama i svemirom. Godine prolaze. Vrijeme liječi. Marijana je, kao svako dijete, živjela za sada, a mračnu je epizodu potisnula duboko u još dublji mrak zaborava.
Kad je navršila dvanaest godina, otac im je jedne večeri dok su raspremale stol, pokucao na vrata.

pa, ako je nekome do ljubavnog hard SF-a o smetlarici u svemiru, evo, ide u nastavcima :)




CESARICA

Marijana nikome ne govori da je astronaut. Radije kaže da je smetlar: tako je manje čudno, jer tko danas nije smetlar. Osim toga je i istina.
"Cesarice, hoćeš li da ti otpjevam nešto?", pita je Oliver. Oliver je elektronski mozak Marijanina škampa. Programiran je glasom Olivera Dragojevića i Marijanu zove Cesaricom. Ona njega zove Moj Galebe.
"Ne treba, Moj Galebe", kaže Marijana. Oliver je već star i većina mu audioteka ima neki kvar. Jedina pjesma koju još umije izvesti je Skalinada, ali i ona sve češće zapadne u beskrajnu petlju tijekom prvoga refrena. A kad orbitirate oko Zemlje u metalnom škampu koji je jedva nešto prostraniji od vašega skafandera, tad baš ne čezete čuti "tu se pada, pada, pada, pada, pada, pada ..."
"Neraspoložena si", kaže joj Oliver.
"Malinkonija", kaže Marijana. Oliver zna da to nije glazbena želja. "Osjećam se beskorisno."
"Bit će bolje, Cesarice. Živnut ćeš kad nađemo nešto."
Kao da je samo to čekao, proximity alarm preplavi unutrašnjost škampa napasnim treperavim crvenilom. Marijanu iznenadi uzdah olakšanja koji joj se oteo: nije vjerovala u priče o astronautima koje njihovi holdinzi ne bi pokupili ako nisu ispunili normu, ali nije ni da nije vjerovala. U svakom slučaju, bolje je naći olupinu nego je ne naći. Svima lakše, svima draže.
"Što sam ti rekao?" Oliver se šepiri.
"Najbolji si, Galebe", kaže mu Marijana dok se škamp obrće sve bliže olupini. Ako bude sreće i olupina joj se nađe u dohvatu ticala, neće morati potrošiti ni kap skupa goriva. Još malo, još samo malo i – hop! – ticala su lansirana i ovijaju se oko olupine kao lignjun oko kita. Škamp se ukotvio za plijen. Olupina je stara, nekakav satelit, ali ni kap nije potrošena pa će plemeniti metali nadoknaditi trošak i možda čak donijeti koju paru. Dovoljno da holding ne bude nezadovoljan, dovoljno da Marijana bude zadovoljna.
"Op!" kaže Oliver. Marijani se ne sviđa kako to zvuči.
"Što je?" pita.
"Biljeg", kaže Oliver. To što olupina ima biljeg, znači da ju je netko našao i obilježio prije Marijane.
"Čiji?" pita Marijana. Nije bitno, ali voli znati.
"Abena", kaže Oliver.
"Jebiga", kaže Marijana. Srela je Abenu jednom ili dvaput i bila joj je draga. Glasna cura, puno se smije, radi za suparnički holding.
"Što ćemo?" pita Oliver.
"Skidaj!" kaže Marijana. Abena joj je draga, ali imati posao joj je draže. Abena bi razumjela, misli Marijana, sigurno i sama ovako čini.
Oliver ticalima skida Abenin biljeg, otvara ga da bi odspojio bateriju što šalje signal skupljačima. "Čuvam ili bacam?" pita.
"Baterije čuvaj", kaže Marijana, "kućište baci." Šteta kućišta, misli, ali komponente su nanokodirane i ne bi bilo dobro da je uhvate s njima. Oliver čini kako mu je naloženo i uskoro je olupina obilježena Marijaninim biljegom što šalje signal skupljaču njezina holdinga. Marijana jezikom aktivira komunikacijski kanal kako bi prijavila ulov.
"Marijana, gdje si?" uzbuđeno je pita dispečer. Marijanu čudi takvo uzbuđenje: smetlarski posao nije samo gotovo jedini, nego i gotovo najdosadniji na svijetu.
"Na Maldivima", kaže. To je šala, jer su Maldivi nedavno potonuli.
"Marijana, vidiš li Mjesec?" pita je dispečer nestrpljivo. Zvuči kao da ge pere strah. Progutao je neki loš trip, misli Marijana, to je jedino objašnjenje.
"Naravno da vidim Mjesec", kaže. Kako odavde ne bih vidjela Mjesec?, misli dok lijeno obrće mekanu ljušturu škampa kako bi provjerila o čemu dispečer trabunja. Nagledala sam se Mjeseca za živote i živote ...
Marijanina se misao prekine.
Mjeseca nema.

na sunčanoj strani čistine
prostori su plavi
između onda i sad.

a mahovina prekriva
sivu, neravnu stijenu i
sivu hrapavu koru;
briše razlike između
žive i nežive mene.

moja ponosna džungla treperi i jeca
pod monsunskim kapima.

ne poznajem ove trave,
ni bijele cvjetove na granama;
ne vidim mostove od lijana,
ne osjećam miris spaljenih grana.

zakoračit ću, ipak,
preko grebena na drugu stranu,
jer mreža je snova
uvijek ispod nas.

... kad sam svaku večer s veseljem sjedala za kompjuter i otvarala ovu stranicu da zapišem nešto od onoga što mi se tog dana dogodilo, neku misao u nepreglednosti oceana ideja, onu jednu česticu inspiracije koja me je baš tog datuma tresnula u glavu, putujući većinom praznim svemirom. Voljela sam to vrijeme, obično navečer, kad bi sve utihnulo, sve osim neke neopterećujuće emisije na TVu, i misli koje su se točile kroz prste.

Mnogo misli, mnogo tekstova, mnogo informacija. Mnogo sugovornika. Ono što mi je trebalo, nasušno, zapravo, da se odmaknem od reale u kojoj se gužvalo previše toga istovremeno. Jedno tiho razdoblje, dok se um stišavao, a još mi se nije spavalo. I neće ovo biti lamentacija o prošlim vremenima tu na blogu. Ni o druženjima, smijehu, veselju kad bi pojedini nick zasvijetlio na početnoj stranici, ulogiran s istim veseljem pripadanja kao i moje.

Lamentacija je o promjenama, i ne baš posve originalna, jer se više manje svi na njih žalimo. Promjene su se dogodile u meni i mom stavu prema blogu koji mi je toliko toga dobrog donio i zbog toga mi je neizmjerno žao, jer znam da se kotač ne može vratiti unatrag. Da, istina je, kad drugi kritiziraju ovaj blog, uvijek spominjem tu famoznu krivulju koja se malo vuče po dnu, a malo dere visine, kako se već ta grupna atmosfera, histerija ili depresija, kreće po posve uobičajenim pravilima skupinske psihologije.

A ne bih večeras niti o razlozima zašto me više ne veseli pisati ovdje. Jer razlozi nisu u vama, ni u kome od vas. Apsolutno ne.

Večeras prebrajam tko mi je od svih ostao blizak i izvan bloga.
Večeras se sjećam onih koji to više nisu.
Večeras razmišljam o prošlim vremenima i spremam ih u kristalnu bombonjeru zajedno s grehotama i bajaderama.
I među njih sipam srebrne zvjezdice i božićne kuglice i male svjetlucave girlande.
Vrijedilo je, ipak.
I aranžman neću raskititi nakon blagdana.

I mislim da se još nitko nije sjetio: Sretna vam Nova vremena!

(Umjesto mog linka, izaberite sami svoju najomiljeniju.
I, ako vas napadne nostalgija, navalite na kolače. S čokoladom.)

Ne stignem uvijek komentirati, jer me više nema tako često za kompom kao prije, pa propustim svašta.

Međutim, zaista mi je drago da se na ovom blogu piše i o takvim stvarima kao što je dobar plesnjak i dobro druženje. Drago mi je da se izlazi iza ekrana, da mogu i sama bih to činila mnogo češće. No, volim čitati i o roštiljima i o kavama i o plesnjacima gdje se blogeri dobro druže. Manje volim čitati post festum tračeve. Posebno kad su ruganje i neistiniti.

Kad se družim s ljudima koje sam upoznala online, sviđa mi se pravilo da sve ostaje između tih ljudi, sve što možda i nije valjalo, ali podržavam dijeljenje lijepih doživljaja, posebno kad su ta druženja otvorena i za nove blogere. Kao što su naša oduvijek bila.

I naravno da je idiotski rugati se drugima koji se zabavljaju i naravno da je debilno pljuvanje i naravno da se to mnogima dogodilo. Što ne znači da sad treba vratiti istom mjerom drugima. Nikad se s ruganjem neću složiti.

Moja podrška svim offline druženjima, grupnim ili uparenim.
I zaboga, zadržite sranja za sebe.
Ne hranite trolove (Fala, Fors.).

:)))))

Link

prvo se iskopa tona iskustvene prašine,
gužva se u grudice, u kuglice nade;
sve dok se ne naprave dvije polukugle,
radioaktivne, potencijalno aktivne.

pripreme se balističke verbalne rakete.
diplomatske aktivnosti gube zamahe.
a onda se izmakne stol sa šalicama kave.
mekane polutke usana se spoje.

dim cigareta se razmakne i ustukne.
atomi vrište; tokio bilježi potrese.
neovisni stručnjak procjenjuje
dugoročne destabilizirajuće učinke.

... pa iz dišpeta. Kakva divna riječ.
Ili truca. Ta mi se isto dopada.
Inat me podsjeća na čarape. Ona crta straga. Nat.

Eto, baš hoću! Tak, iz nostalgije.
A zapravo i nemam izbora. To ili ništa, kaže razum.
Amigdala spava. Ma, mislim prepušila se pa kunja u kutu.

I kaže petogodišnjak najpametnije: Ja hoću što ja hoću.
I ima pravo, dovraga.

U svakom slučaju, dobra motivacija.
Fercera.
Tak.

toliko:

Link


neće me slika, ali poanta je: "Fuck this shit, I'm going to Narnia."