Čarobni brijeg

Zašto moraju proći godine da se povjeruje u kod?

Teorija lijepo kaže (jedna od): vrijeme nije linearno nego je sinkrono, svi trenuci, prošli, sadašnji i budući su istovremni i paralelni, takva nam je i memorija, sposobni smo preskakati vrijeme naprijed i natrag. Samo je doživljaj našeg sjećanja linearan, znamo da je nešto prošlost zato jer je ispred bita informacije (slike iz pamćenja) mala nazanaka "bilo je", a kod doživljaja iz budućnosti te oznake još nema.

Samo poneki ljudi rade na drukčijem operativnom sistemu pa se sjećaju budućnosti prije nego se dogodi.

Zašto, zašto ja ne vjerujem više mom OSu?

cijelo sam popodne provela u društvu 60, no ne vestalskih djevica, nego maturantica iz cijele hrvatske, budućih studentica društvenih i humanističkih znanosti.

vrijeme je bilo lijepo i sunčano i toplo. dakle, obleka sukladna tome. znate, ono što će ih poslije dovesti do nefroloških ambulanti :DD

znam ovdje neke likove koji bi se sigurno mijenjali sa mnom. da mi je znati što bi ponudili? :DDDD

I nije ovo na budućnost sjećanje,
ni slike jasno željom usnute.
I nisu dnevne maštarije
između kave i druge cigarete.

A gradi se iz bijela kamena,
šarenih rasplesanih cvjetova,
porculanskih maski i darova
i čistog božanskog plamena.

S četiri tornja i bijelom kupolom,
vodom posvuda razvedenom,
uz široku rijeku, pod planinom.

Kad šetali tamo budemo,
kad pramene tajne raspletemo,
znat ćeš, znat ću, znat ćemo.

Jučer sam pet i pol sati sjedila kraj frenda-majstora dok je popravljao zbrčkanu C particiju na mom velikom, snažnom, mnogo napunjenom ljubimcu s terabajtom podataka. Nije htio ništa; ni pokrenut windowse, a kamoli neke druge radnje izvesti. Prijavljivao je krive podatke, različite u različito vrijeme. Veliki je hard disk umislio je i uživio se u ulogu malecne diskete. Totalni štrajk. Valjda ga je opalio kompleks manje vrijednosti. Cmizdrio je u kutu i durio se.

A i ne čudim mu se, zapravo. I ja se zadnjih mjesec dana tako osjećam. Prepunjeno, zbunjeno, svaki dan drugo raspoloženje. Uspješno sam okrivila pun mjesec, poslovnu gužvu i pms, ali mi je ponestalo izgovora. Puno previše neobrađenih inputa i premalo vremena za izbacivanje i ispuhivanje. O nekakvoj analizi i zaključcima nisam još ni počela sanjati.

I sad, ako primijenimo teoriju da nam se pravovremeno daju odgovori koji nam trebaju, ispada da moram uzet instalacijski cd i instalirat sebi nove prozore, žrtvujući pri tome sve dodatne programe, pateći se sa svim nestalim drajverima, odričući se na neko vrijeme opcija kao printanje, umreženje, gledanje filmova i pisanje dok se sve ne posloži kako treba, pomirit se s novom verzijom koja je ružnija od stare, ali, em radi, em radi dobro.

No, on the bright side, operativni sistem se može iznova instalirati, a svi su moji jedinstveni i neponovljivi podaci i fajlovi ostali netaknuti.

Za rođendan sam dobila krasnu keramičku mirisnu svjetiljku. S dva glagoljička slova. Stoji ispred printera, tu meni s desna i koncentrira me. Ionizira i vlaži zrak, kaže propaganda.

Volim mirisna ulja. Razna. Čista, prirodna ili pak egzotične mješavine. Agrume, jasmine, pokošene trave i zimske čarolije.

Jeste li znali da mirisni podražaji, najbrže od svih ostalih osjeta, izazivaju sjećanja? Olfaktorni živci spojeni su na prednji dio amigdale (googlajte, wikipedija je zakon) koja je jedno od raskršća emocija i dugotrajnih sjećanja. Treba nam to, naime, tu se procesiraju i feromoni. Evolucija, prokreacija i tako to.

Još čuvam praznu bočicu nekog srednje skupog njemačkog parfema iz davnih dana. Ništa posebno. Nikakvo ime. Tek suvenir s putovanja. I, mada nema više tekućine, kad se skine poklopac, vuuuuušššš, time travel is real!!!! Vrati me, svaki puta, u neke čudno dobre godine.

Imam tako punu policu malih bočica s uljima. Kaže, opet propaganda, da ulja treba birati intuitivno, prvo što vam se svidi. Vaša će amigdala nepogrešivo odabrati što vam baš u tom času treba.

A posebno volim prigodna, kao, Božično, Ljetna šuma, Pokošena trava.

E, al nema neko prigodno za Uskrs, osim ako se tamjan i sumpor ne računaju :)))

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
running over the same old ground. What have we found?
The same old fears, wish you were here.



Zato što nije.

Dođi. Danas Držim Dlanom Darove;
..........misao uzletjela i želja prizemljena.

I Idem Ipak Iznad Iznemoglih Ideja;
..........zastavom razmahuje posustala ratnica.

Diraj. Dlanom. Diši. Duboko;
..........tijela su nam bez duša a srca nesputana.

I Imamo Istinu I Imamo Iluziju;
..........nikada pametniji i nikada poletniji sada.

Daj Da Drhtim Divlja, Divna;
..........dok pod mjesečinom sva ova moja slova

Serenade Sretne Sudbinske Snivaju.

"...
No more I love you's
The language is leaving me
In silence
No more i love you's
Changes are shifting
Outside the words
..."

Annie Lennox



(And when I go, It will be forever.)

sastojci:

1. šest dana sa po tri raspoloživa vremenska termina
2. sedam različitih kombinacija predmeta, od 3 do 7 po osobi
3. neki polaznici kombiniraju razne predmete bez pravila
4. petnaest predavača koji imaju istovremeno obaveze i na drugim mjestima,
5. neki predavači predaju više od jednog predmeta
6. ništa se ne smije preklapati, dakle, svi moraju moći predavati i slušati sve izabrano
7. u jednoj grupi ne smije biti više od 20 polaznika
8. u rasporedu ne smije biti rupa, tj, pauza iliti čekanja, ni predavači, ni polaznici

vrijeme za izradu: tri sata

dopušteno: zivkat telefonom i moljakat da se prilagodi onaj drugi raspored

postupak:

1. pripremiti prazan A4 papir s tablicom
2. na papiriće nacrtati sve predmete, sve zabranjenje i sve obavezne kombinacije
3. bacit sve u zrak iznad papira
4. poslat dobre vibracije prema oblaku papirića
5. i kad sve padne na svoje mjesto, prepisati u novu, praznu tablicu

yeah, right :(((((

e, kad vas budu pitali želite li čitati svoje tekstove u knjižnici na literarnoj večeri, pazite da se ovo ne dogodi:

1. da ne izaberete čitati humoristično-razljućeni tekst o tužnoj pjesmi iz djetinjstva "Zeko i potočić", koja završava s izgubljenom i ponovo pronađenom kiticom pozitivnog završetka

2. da vam se publika ne raspekmezi i briše suze potajice

3. da voditelj ne dobije trenutak inspiracije i prisili vas da s njim u duetu na mikrofon otpjevate CIJELU pjesmicu, uz pomoć publike koja plješće i pjeva s vama

4. i da pri tome niste na strepsilsima od jutra jer vas grlo grebe i glas puca

:DDDD




hvala svima, a posebno ciniku, smmmmokvici, elokventnoj i la-li, koje sam konačno upoznala :)) i sad se time i hvalim :)))

Zavapiti na križu
činilo mi se
oduvijek
kao kroz oluju
ganjati
padobrance
prezrelih maslačaka.

Kao urlati na razmrljano,
bijelo mjesečevo
puno lice;
kao na siroče, jedinca ovog neba,
prskati ljepljivu,
zaraženu ljubav
iz nateklih grudi.

Uzaludno.
Vulkane iz srca
ni bogovi
više ne žele gasiti.

... a gaziš malo po djevičanskom snijegu, dok blješti kao dijamantna prašina, a gore mjesec, velik, blistav ... pa se popikneš, pa se valjaš ... pa se s nekim dragim ganjaš, grudaš ... uvlačiš joj hladnu ruku za vrat, praviš pijanog snjegovića ... dahom magliš izlog i crtaš probijena srca uz nevino hihotanje ... opališ je po uhu, onako hladnom da sve zvjezdice prebroji, a onda trk oko prvog auta ... ahhhh....

... i sakriješ se iza grma pa naskočiš ko pantera i tras ... u duboki zapuh ... pa se onda gušiš od smijeha zbog škakljanja i guraš gdje stigneš hladne grudice, tamo gdje proviri koža, pa se obrazi žare i usnice crvene ...

... onda ti se odjednom srce zažari, samo primiš ruku i pogledom se izgubiš u onoj granici bijelih pahulja i crne noći ... a krv udari na sve periferije i žari i pali i traži samo jedno: ohladi me, ugasi me, smiri mi tok ... razum gubi smisao, oči su preduboke, duša nemirna ... tražiš malo, želiš sve ... lažeš sebe ... dijete si opet, smušeni čovjek ... smiješni puž ...

... i dubina nepoznata otvara se negdje unutra, gladna i drhtava, svakim sve dubljim dahom sve više i jače ... zaboravljaš se, ne poznaješ se, otpuštaš kočnice i raskriljuješ sva vrata ... o Bože, koliko ja volim, potiho zboriš, a vikao bi iz sveg glasa ... upotpunjuješ me, nenormalno ... zar su tvoje suze tako snažne, pogled jak ... nitko više nije svoj, dijeliš se s drugim ...

... zbunjuješ se a već si od početka s manje razuma krenuo ... nema dijeljenja, samo se uvećava i raste ... ali ovo više nije pitanje hrabrosti, nego ludosti ... gdje razum prestaje, nastupa srce ... ponos u daljini nestaje ... zašto drhtiš? noć je mirna, zašto drhtiš? pogledaj je i nađi sebe ... tu si, malo dublje, ispod tuge ...

... zagrebi ovu masku i ne bježi od bljeska, to ste vi ... a gdje prestaješ ti, a gdje počinje drugi? ... i zašto sad pitaš to, a ne zanima te više vući granice? drhtiš i čekaš onaj najveći, najjači trzaj kao uvod u mnoge koji će s tebe zbaciti i zadnji veo koji vas razdvaja ...

... su definitivno najljepše što se na noge može obuć, ali definitivno ne kad su nokti predugi :DDDD

mada sam sad krajnje zabrinuta za sebe jer imam potrebu stavit ovakav log na iskricu, oh, well, obrisat ću ga na kraju, vrijeme je da i to jednom napravim :DDD

(jučer sam obukla nešto što nikad prije u životu nisam, zapalila pljugu i naslonila se na staklo jednog hotela, shvatila sam pogrešku nakon par odmjeravanja zlobnih prolaznika :DDD)

Neću sad sve riječi citirat, jer buju mi opet rekli da mi je to najdraža pjesma, ovo je dovoljno:

"... one to make her happy,
one to make her sad,
one to give her good life
that she's never had."

Da, Daisy and Her Boyfriends. All living in her house...

Pa da je i samo u mašti, mentalni, emocionalni i moralni stav koji maštanjem moramo zauzeti, dovoljan je da se pokrene promjena.

'Oćete me sad kamenovat? :DDD

krckava satelitska veza,
preko eona,
pored galaksija,
iznad dimenzija,
magnet je za suzu
što je zaiskrila nad mirnim vodama.

i taj glas,
i moje ime,
i smijeh, pocupkujući, smušen,

(kao pomrčina sunca
s drugog kontinenta
tek sjena onoj mjesečevoj
s trećeg kontinenta)

vara li me uho?
vara li me podsvijest?
izmišljam li samo prostor za pjevajuće ptice?

a lice je lebdjelo na metar ispred mojeg,
a oči su se zagledale u plava proključala jezera,
a koža se, porculanska, zategla kroz pukotine.

i opet se vrijeme-prostor savinulo
da se dotaknu točke istih kvantnih koordinata.