Čarobni brijeg

I tako. Često spominjem svemir, što u pričama, što kao interventnu silu za ispravljanje nepravdi, istraživanja informacija i gubljenja vremena.

Ali, danas se opet dogodilo.

Ok, flashback:

Prije pet godina, pred vjenčanje meni jako važne osobe, primila sam anonimno pismo. Rukom su bile napisane razne gadosti protiv njezinog budućeg supruga, neki detalji vrlo osobni, kao i uvrede koje je navodno pošiljatelj osobno čuo iz usta budućeg, uvrede namjenjene meni.

Anonimna pisma ne uzimam za ozbiljno u smislu da im ne vjerujem što prenose. Ali vjerujem da je pošiljatelj zaista imao zlu namjeru. I voljela bih znati tko to ima takve zlonamjerne primjedbe. Rukopis je bio neobičan, vrlo ispisan i kitnjast, definitivno ženski i ruka starija od pedeset godina, obrazovana. Ma, pravi smo šerloci bili :)))

Zaključili smo svi zajedno tada, nakon mnogo razgovora i kombinacija, da je to osoba I. Ž. Motiv je postojao, mada vrlo čudan. No, bacili smo pismo, vjenčanje i brak funkcioniraju i više nitko nije spominjao pismo. Ali, nešto mi je reklo da napravim fotokopiju prije bacanja.

Back to today:

Prije dva tjedna sam slučajno pronašla dvije kopije tog pisma u najdoljnoj ladici u uredu i ponijela jednu kopiju sa sobom. Nije bilo nikakvog razloga za to. Ali, jesam.

A danas sam primila još jedno pismo. Kratka poruka kako je pošiljatelj u par noći uživao u mojim nedavno izašlim knjigama s tekstovima s bloga. Na kraju je bio potpis osobe I. Ž. Nije mi dao vrag mira i potražila sam onu kopiju. Pogađate, je li? Rukopis je identičan, čak i moje laičko oko to vidi.

Ok, riješena misterija, da.

Ipak, nije mi jasno zar je I. Ž. mislila da smo zaboravili? U samo 5 godina? Ili je toliko bahata da pomisli da kad već nismo reagirali na anonimno pismo da je nećemo prepoznati? Da je uspješno prevarila svemir, ispucala onda frustraciju, kukavički i podlo, i da sad može izraziti svoje divljenje i zahvalnost u pismu osobama koje je nekad povrijedila? Da je moguće provući se ispod dovratka svemiru?

Nije mi jasno. Ali mi je drago. Ne zbog pravde, nego zato jer sad znam. I imam dokaz. Svemir je milostiv.

ma nemam teoriju, samo konspiraciju, em je pepelnica, em korizma, em ima je shivaratri u indiji, em je mjesec ko lupinka luka iz profila, em je blizu kraj zime

a ljudi su isto prazni, loše komuniciraju a i nemaju baš volje za tim, nego za sapunicama, medicinskim serijama, CSI trakavicama i tako redom

sigurno ima i drukčijih raspoloženja, negdje, netko, vjerojatno zaljubljen, pa endorfini i seratonin natapaju mozak i potiču one druge, vesele hormone

al, dobro je to, ono "kolo sreće ... tko bi doli ... panta rei ... all good things ... samo mijena jest ...

E, pa, goreg kiča na svijetu nećete naći. One plastične figurice za turiste i plastični križevi i krunice, pa šarena lažna pročelja na talijanskim crkvama, ma ni plastične šalice i magneti po frižideru, ni kineska roba za kunu, ni buvljaci - da se sve to iz cijelog svijeta na jedno mjesto istovari, ne bi ni približno dosegla razinu kiča Grada svjetlosti koji krade svoj nadimak Parizu.

Ali, ne krade samo nadimak, već redom hotele: i staklenu piramidu s laserom uperenim u nebo; i smanjenu panoramu New Yorka kroz koju prolazi tobogan smrti; i malu Veneciju s kanalom od pola metra po kojoj turiste voze replike gondola; i Cezarovu palaču s, naravno smanjenih proporcija, forumom s dućanima, pozlaćenim stupovima, šarenim slikarijama na stropu i akvaduktom. O MGM hotelu neću ni počinjati. Piratskom otoku s blagom. Plesu fontana na svaki sat.

E, ali ću vam ispričati kako je tamo užasno vruće da se zabijete u mekani zid vrućeg zraka čim izađete iz klimatiziranog hotela. I da nitko ne hoda, već se svi voze. I parkiranje je svuda besplatno.

I da se za sitne dolare može jesti bilo gdje, u bilo kojem hotelu, u bilo koje vrijeme dana i noći, strahovite količine hrane i pića sa švedskih stolova veličine odbojkaških igrališta, apsolutno svu vrstu hrane i koliko god hoćete.

I kako su sobe, pa i one sasvim obične i jeftine (duplo jeftinije od bilo gdje drugdje u Americi) ogromne, najveće, s po jednim duplim krevetom po osobi i dvostrukom tuš kabinom u kupaonici. U tepihe vam propada noga koliko su debeli. Od zida do zida, posvuda.

I da je to jedino mjesto na svijetu na kojemu vam ne treba PIN da bi s bankomata digli novce. I da možete u automate jednostavno ugurati kreditnu karticu, špagicom povezanu s vašim pojasom i kockati se do mile volje.

I dok sjedite za stolom ili automatom donose vam besplatna pića, koktele ogromnih dimenzija, pa čak i sendviče, samo da ne ustanete sa stolca i ne odete u neki drugi hotel, koji su, usput, svi povezani tunelima. Klimatiziranim.

I da vam certifikat o vjenčanju u Las Vegasu vrijedi i u Hrvatskoj.

Morate to doživjeti.

pogledala sam u oko ognjeno. nije tamo.

provrtila sam vlasi vodene. ništa.

zamirisala sam zjenice zračne. nema.

ali, zemlja, zemljana zrna zakopana zavjeru su njegovu zaklonila.

Evo teksta koji me dočekao večeras na pvt (doslovni c/p):

"hy prijateljice moja moza li jedna velika molba ? aj sastavi mo jedan jako lijepo i interesantan profil na koji cu moci da upoznam neku lijepu Damu za diskretno i ugodno druzenje , ja sam ti malo lijen i nisam cesto na netu ::::nikako da upoznam nekoga takog .... aj molim te :::pusa"

I sad, nema veze što je on lijen i za profil pisat, a kamoli za kakvu korespondenciju s tom Damom. Lijepo me je pristojno zamolio za pomoć.

Ali, zaboga, ja sam isto žensko :))))) I ovo nije prvi put da netko zanemari tu činjenicu.

"imaš li kakvu prijateljicu za mene?"; "pošalji joj ružu interflorom, vratit ću ti pare"; "ovdje nema nikog normalnog za upoznat"; "znaš li koja je nickica ovdje zgodna?"

Istina, pobunila sam se jednom u društvu prijatelja koji su me, komentirajući bambija kroz izlog, zamijenili s nekim pajdašom koji će se zdušno pridružiti komentiranju njezinog postojećeg ili nepostojećeg donjeg veša.

Ali, ovo danas je prešlo granicu. Da mu složim profil? Da visim tamo i primam poruke, te odgovaram na njih i dogovaram mu ugodna i diskretna druženja? Zato jer je on lijen? Zato što sam ja pametna i dobra?

Ma, dosta je toga.

Ne, ne možete drugu ženu koristiti da vam nabavi diskretnu zabavu, šalje cvijeće umjesto vas, spaja vas s prijateljicama, po mogućnosti zgodnima.

Ne, to se ne zove prijateljstvo.

Kao ni neki drugi postupci, odnosno nepostupci, zanemarivanje, nejavljanje i nepoštivanje a sve pod krinkom i isprikom lijenosti, takvog karaktera i sumnjivih izraza bliskosti.

Ima raznih kompleksa: Edipov kompleks, Kasandrin, Spasiteljski, Elektrin, Napoleonov, pa kompleks inferiornosti, superiornosti, Mesije ili Boga (za spašavanjem svijeta).

U psihologiji to definiraju nesvjesnim asocijacijama ili podsvjesnim nagonom nepoznatog porijekla. U osnovi je uvijek arhetip - univerzalni obrazac iskustva.

E, sad ne znam jel ima neki kompleks za nepopravljivo radoznale, ali danas sam naučila još dva novodobna kompleksa:

Stand Alone Complex ("svi sami zajedno" valjda), prema događajima u izmišljenom svijetu budućnosti iz filma Ghost in the Shell, u kojem se druše sele kroz razne inkarnacije, pa i mašine i gdje je to oznaka za fenomen pri kojem nepovezane ali vrlo slično djelovanje pojedinaca stvara naoko smisleni zajednički učinak na društvo.

I Rubikov kompleks, kompulzivnu potrebu za rješavanjem zagonetki. (e, sad se ne smijem ovdje hvaliti sa slaganjem kocke, je li, majstorice? :DDD) E, to je iz serije House MD, po dr. Gregoryju Houseu, liku kojeg glumi Hugh Laurie, koji je osmišljen, prema riječima samog scenarista, prema Sherlocku Holmsu, a njega znate.

Pod što bi se i ova moja radoznalost mogla glat smjestiti :))))

I da, program sobe za paniku danas je bio 4 epizode Heroesa i par House MD, što ste mogli i sami pogoditi. :))))

... ma, gledali ste film, dobar je, ne trebam objašnjavati što je to, zar ne?

E, pa imam to i ja.

Moja soba za paniku nalazi se iza protuprovalnih vrata za koja više nitko nema nacrte unutrašnjosti, pa ako se zaglave, morat će me oslobađati velikim bušilicama. Visoko je nad zemljom, pa kroz prozore i rolete nitko i ništa osim sunca, ako mu to dopustim, ne može ući.

Ima topli debeli tapison na podu, jezerski zelene boje i dobre tople radijatore za zimu te klimu za ljeto. Tu je i frižider, veliki, kao i ledenica i dovoljno zaliha u ormaru za preživjeti jedan kraći rat.

U sobi je internet, vrlo bitna stavka za ostati u vezi s ostatkom svijeta, ako mi se prohtje. U sobi je kablovska tv; poneke serije i discovery channel su kul. Volim one Megastrukture i How is it made serije. Dobro, i kad provaljuju u sefove.

U sobi je hrpa knjiga, CDa, dva kompjutera s ukupno terabajt i pol skladišnog prostora. Sve moje figurice, plišane igračke, fontana i božični ukrasi preko cijele godine.

I kad krene panika; kad me vanjski svijet, neke čudne osobe, obično muške, napadnu i ugroze, ja zaključam vrata iznutra. I na veliki. lijepi lcd ekran pustim pet epizode neke SF serije (danas Galactica, 3 sezona, pred kraj).

I sav ostali svijet nestane.

Soba za paniku. Da.

pregršt snova prosula sam
u dolinu bez dana

i slova, vodena
i slova, izbodena
pomiješana bez plana

na rubu tanjura slagala sam
citate od srama

i imena, naša
i imena, buduća
izgorjela bez plama

a poznate riječi skinula sam
sa smrznutih grana

i misli sočne
i želje voćne
osušene bez drama

(ajd, izdržat ću još tih tri sata)

Koliko smo samo puta čuli tu rečenicu? Teško je ne složiti se s time, jer sjedimo svaki za svojim ekranom i maltretiramo svaki svoje karpalne kanala tipkajući satima.

I osim vida, i ponekad sluha, druga osjetila ne sudjeluju u komunikaciji, kao u stvarnom životu gdje možete namirisati parfem ili neopranu majicu, dotaknuti svilenu čarapu ili napumpane pločice, te nahraniti se međusobno voćem, raznih oblika, ili kikirikijem.

I onda je sve, kao, manje važno. Jer nije stvarno, nego virtuala.

Zašto uzimati išta ovdje napisano za ozbiljno? Čemu ljutnja, zavist, jal, ljubomora, konfrontacije? Kako nas išta virtualno može emocionalno pogoditi?

Zapravo, kako se uopće možemo u nekoga tko nam piše komentare i poruke zaljubiti? Pa onda, logično, patiti, skakati od sreće na svaku poruku, puniti pa opet brisati vipicu … ma, sve to znate. Sve je samo virtuala …

E, pa nije.

Nije samo virtuala, jer ako ljudske odnose u stvarnosti podijeliš, recimo, pojednostavljeno, na tijelo i duh, zapitajte se prvo koliko bi posto dali jednom a koliko drugom dijelu s različitim ljudima?

I sad na dva najočitija primjera:

Ako ste zaljubljeni, onda je samo virtuala i nedostatno je, jer je tijelo zanemareno. Mada, duhovno i emocionalno vas puni svaka razmijenjena riječ. Čekate satima da vas zabljesne nick u vipici, ili će poduzetniji smsom pozvati dragu osobu online. Uživati u pletenju tepiha od snova i prepucavanja po komentarima. Uživo će možda, mada možda i ne, zadovoljiti i ostala osjetila. Ali, ta je prva, inicijalna komunikacija nezaboravna.

Ali, ako tražite i nađete prijatelje i zezanje, onda je to jako puno postotka duha i dovoljno je stvarno da navratite u izabrano vrijeme ovdje i napunite baterije ili ispušete auspuhe za taj dan.

Virtuala ili ne. Tko će svaki dan van? :))))))

oči su mi natečene
ali to nije od neskinute šminke
nos mi je začepljen
ali sam paket maramica već potrošila
usne su mi ispucale
ali nisam hodala po zimskom vjetru
misli su mi zbrkane
ali danima se više ne sjećam snova
svaka čakra vuče na svoju stranu
ali sam odradila stare dugove
nisam prehlađena
nisam umorna
nisam bolesna
nisam luda
tek sam malo zaljubljena
ali ne znam u koga

ovo su genijalci, montipajtonovski nadrndani dečki s mora, već dugo nisam nešto tako duhovito, apsurdno i smiješno vidjela, svakako pogledajte bar jednu za probu:

psovanje
http://www.youtube.com/watch?v=owrewYLPASY&NR

nebo iznad frankfurta
http://www.youtube.com/watch?v=PLBWe6aDy_Y
i drugi dio trailera
http://www.youtube.com/watch?v=SJlr52MkCfQ

stalak za lakat i kafka
http://www.youtube.com/watch?v=3TRmijFMCKc

domaća soap opera
http://www.youtube.com/watch?v=fk7HSN2wRlE

EPP program, album sa sličicama saziva sabora iz 2004
http://www.youtube.com/watch?v=LETwnFTAabk

globalno sjelo ili klopka za komarce zvana sanja, po bivšoj
http://www.youtube.com/watch?v=mutagnjp_VA

udruga z promicanje mržnje i netolerancije
http://www.youtube.com/watch?v=bdeOE7-itqA

nogometni sudac na intervjuu
http://www.youtube.com/watch?v=sr_JS_spIZQ&NR

životinje napadaju - slučaj krvavog leptira
http://www.youtube.com/watch?v=PWdtqwf3eIg

prodaja mladih igrača nogometa
http://www.youtube.com/watch?v=y3p7Rme7mJ8

cetrifuga - emisija o čistoći
http://www.youtube.com/watch?v=_ojOgfVqrDU&mode=related&search=

teatar
http://www.youtube.com/watch?v=UXQw2SOq50Q&mode=related&search=

Znam.
Što god pomislim, točno je.
Na svako pitanje znam odgovor.
Čak mi i ne treba potvrda, mada ovoga puta vrlo brzo slijedi.
Osjećam se spokojno, iako nije sve po mom. I ne treba biti.

Onako, kao oni yes/no proročki portali na netu. Utipkaš nešto, bilo što, bitno da postaviš pitanje. Klikneš gumb. Vrti se reklama. Brojiš: 1, 2, 3, 4 ... odgovor bljeska na ekranu. Neki random generator u pozadini je izbacio da ili ne. I nije neki komplicirani program, sa samo dvije mogućnosti.

A možda sam špil tarot karata. Promiješam se i biram brojeve. Pa slažem i čitam. Ili kristalna kugla na baršunu. Bakreni visak na koncu. Šaka graha prebranca. Hrpica kostiju u kožnoj vrećici. Napušena proročica u Delfima. Novčić ili I-Ching.

Mislim, nevažno je što sam.
Jer znam.
Voliš me.

There is a plan. The plan.

But you are too:

a) young/old
b) ugly/beautiful
c) boring/exotic
d) cold/emotional
e) smart/stupid
f) ____________ (add adjective)

(please, circle the correct answer)

... to fit in.

Please, dispose of your heart in the trash can downstairs when leaving the premises. Thank you.

Have a nice day.

Nervira me pismo s tvoje adrese.
Uznemirava me svako tvoje slovo.
Izluđuje me svako tvoje pitanje.
Zlo si jedno.
Moje.

I tako hrpa nas zaglavi na toj literarnoj radionici. Svašta se priča, a tko god postavi nenadano pitanje dobije referat o tome za drugi put. Da se istraži, da se ispriča, da se pripremi za bujicu pitanja.

I tako mi o svemu. Malo kozmičke zrake, malo nanotehnologija, pa stećci, pa nekako logično i magnetizam ovdje upadne. :)) Zemljin magnetizam. I kako to ide u fazama, jača, slabi, sve u nekih 40.000 do 250.000 godina, pa onda kad oslabi, zamijene se polovi. A ponekad i ne. Ponekad nastane razdoblje nekih 1000 godina bez magnetskog polja.

A to je polje važno. Čuva nas od kozmičkih zraka i time uzrokovanih mutacija. Ima teorija i s ledenim dobima. S izumiranjem vrsta. Svašta. Nitko ne zna točno. Naravno.

I onda još začudniji podatak. Sunce ima magnetsko polje. Dobro. I druge planete imaju. Osim Marsa i Venere. I nitko, opet, ne zna zašto.

I tu krene teorija. Na Zemlji se muško i žensko magnetski privlače. Suprotni (s)polovi. (Tu je netko zeznuo lingvistički.) A zapravo smo došli s Marsa i Venere kad su te planete izgubile svoja polja.

I kad za oko dva-tri tisućljeća, prema predviđanjima, i Zemlja ostane ogoljena i neštićena omotačem silnica, za pretpostaviti je da će Mars i Venera ponovo generirati svoja polja. I vratit ćemo se lijepo svaki na svoju planetu i živjeti u miru i istospolnoj slozi, s nogometom i pivom na jednom, te s mnogo dućana i miljeića na televizorima na drugom planetu.

Raj na Marsu, raj na Veneri.

Diš' bolje? :DDDD