Neka nova svitanja

 
hvala ti Bože (prema potrebi zamijeniti imenom/nadimkom bilo kojeg drugog mitološkog bića):
što me nije htio.
što ga trpi netko drugi.
što netko drugi nosi njegovo prezime i nasljednika.
što je dobio što je htio.
što si od mene maknuo onoga koji je TO htio.
što sam još slobodna (a on više nikad).
što nisam ona.
što nisam on.
što sam naučila.
Hvala ti na meni,
hvala ti na ožiljcima,
Amen.
 

 
postoje ljudi, predivni ljudi, ljudi koji zaslužuju sve najbolje.
ali to ne dobiju...
jer je onima od kojih su to trebali dobiti netko drugi prije njih zakinuo to isto...
 

 
"i, u što vjeruješ?"
"ni u što."
"ma moraš u nešto. svatko u nešto vjeruje."
"vjerujem u sebe."
"ne možeš vjerovati u sebe. očito je da ti postojiš. ne može se vjerovati u očite stvari."
"vjerujem u fotosintezu."
"za fotosintezu postoje dokazi. vjera ne trpi dokaze. inače to nije vjera."
"ne vjerujem u tu vjeru."
"ali ona postoji. postoji dokle god postoje ljudi koji vjeruju. vjera bez vjernika je ništa."
"dobro. VJERUJEM U VJERU."
"..."
"vjerom u vjeru vjera je dokazana. a dokazana vjera pobija samu sebe. prestaje biti vjerom. gubi smisao. prestaje. nestaje."
"..."
 
...i sve je toga dana bilo kao i obično, osim jednog tračka ljudske gluposti koji se uzdigao visoko nad smogom prigušeni grad, i prije nego je postao nevidljiv golom oku, iščeznuo...
 

(o izdaji)
nije bila ni svjesna da ima problem. istina, uvijek joj je trebalo malo dulje, i teško se opuštala, ali na kraju bi uspjelo. što sad nije bilo u redu?
zašto je njezino tijelo - izdajica - tako beskompromisno pružalo otpor partneru, otpor užitku, otpor drugom, tuđem tijelu?
on. on ju je upropastio. on ju je stvorio
i on ju je uništio.
i zato je njezino tijelo - izdajica - tako naprasno odbijalo sve što nije bilo on, poput školjke se zatvarajući
i odbijajući se prepustiti,
pokoriti onome što nalaže Ratio,
jer Um nije - on.
2 B CONTINUED

(o zmajevima)
davno prije svega
ona je njemu dala kompas - on je njoj poklonio krila
no naređeno bješe da zmaja
mora pustiti iz svojih ruku.
na tren joj je nestao iz vida,
a kad ga iza oblaka ugleda opet,
druge su ga ruke držale - drugim je rukama bio predan.
zaplakala je kad je prihvatila škare
pustila da se odreže konop
oslobodivši ne zmaja već sebe
na škarama zahvali uz osmijeh - zmaj se zauvijek izgubi iz vida
samo bješe zaboravila
da još joj za ruke ostade vezan konop...
2 B CONTINUED

(o nebeskim silama)
čitav život tražila je smisao u besmislu postojanja, odbijajući vjerovati u slučajnost - tražila je znakove koji bi joj pokazali da je na pravom putu. no dobro - na nekom putu.
odjednom je sve imalo smisla. i sve je bilo puno znakova. savršenstvo je pronašlo nju kad je odustala od potrage, i stajalo je tamo, pred njom. pred velikom Onofrijevom česmom. sve što je oduvijek željela, i sve što nikada nije znala da želi, bilo je utjelovljeno u njemu.
u nekom je trenutku doista povjerovala da je on samo plod njezine mašte. savršenstvo željom dosanjano u život.
u nekom je trenutku doista povjerovala da ga je zaslužila. da je on neka nagrada koju smije dobiti.
u nekom je trenutku doista povjerovala znakovima. povjerovala je proročanstvu iz sna. sve se poklapalo. jer znakovi ne lažu. (tako nam filmovi kažu.)
no jednom kad se nade budala razmrskaju o hridi Stvarnosti, utopljeniku će biti dano da shvati - na njima ne rastu slamke...
2 B CONTINUED

 
what's the big deal, really?
odgovorno tvrdim: NEMA LJUBAVI. barem ne u onom filozofsko-kozmičko-romantičnom smislu. nema ružičastog oblaka koji lebdi među nama i o koji se saplićemo. nema velikog kišobrana pod kojim se svi nalaze. ...nema ničeg ni između ljudi. nema ljubavi između dvije osobe. postoji individualna emocija koju oboje (?) osjećaju, možda samo jedno, ali nema apsolutnog POJMA ljubavi. ljubav je, naposljetku, upravo i samo to - individualna EMOCIJA...
...baš poput ljutnje, straha ili srama...
 

 
noćas sam vidjela meteor. ili, romantičnijim narodskim jezikom, "zvijezdu padalicu". i uvijek kad ih vidim, sjetim se jedne noći kad sam ih vidjela 18. ...više nego što sam imala godina... i kad sam 18 puta poželjela istu želju.
nije se ostvarila.
nisu pomogle ni zvijezde, ni vlakovi, ni svo dubrovačko kamenje i zidovi. prestala sam vjerovati u želje.
posljednje što mi ostaje da poželim - možda - jest da nemam više želja...
 

(povijest jedne... nije važno.)
kako nešto tako savršeno može završiti tako bezoblično?
kako nešto s početkom dostojnim jeftinih ljubića može imati kraj poput otpusnog pisma...?
uzrok bolesti nepoznat.
a opet, bila je pristala na sve uvjete od samog početka. rekli su joj: "prihvaćajući ovo, prihvaćaš i mogućnost da ne uspije i sve što ide uz to. prihvaćaš i bol, i prazninu, i ožiljke koji nikada neće nestati. prihvaćaš da je ovo - ma što da bilo - zadnje..."
udahnula je. potpisala. jer mada je na kocku stavila sve, to je bila šansa za dobitak. imala je nadu...
kad je igra započela, bila je spremna na poraz. svakim je korakom toga bila svjesna, i oprezno je koračala putevima ispunjenih snova. a onda joj se potkrala kobna pogreška. dopustila si je da se ponada...
 
...i već je postojao čitav svijet, stvoren samo za njih.
 
"i'm not in love with you."
 
čitav svijet, a samo jedan čekić. jedan čekić, i jedne ruke kojima je svaki pedalj svakog dvorca trebalo satrati u prah.
jedan čekić. i jedna vječnost.
 
...bolje da se odmah primi posla...
2 B CONTINUED

je neka žena na tramvajskom terminalu pričala na telefon. na govornici. osobi s druge strane glasno je, dramatičnim tonom, objašnjavala kako stići do tamo gdje se nalazila, govorila je kako čeka. nakon kraćih stanki zvala je opet, neke druge brojeve, i pričala o lijekovima... pričala o zmijskom otrovu... zvala je policiju.
nije imala telefonsku karticu.
nakon još jedne kraće stanke, obilježene stajanjem posred ceste, raširenih ruku, poput totema na sredini kolničke trake kojeg su nadolazeći automobili bili prisiljeni obilaziti... zvala je opet.
"nisam luda!" - smijala se. "nećeš vjerovati, neki su stvarno mislili da sam luda..."
mislim da nije bila luda.
odnosno, ako je ona doista čula glas s druge strane žice... nije bila luda. imala je sugovornika. to je jedino i bilo bitno.
 

 
ZAŠTO je uvijek najveći misterij. najvažnije pitanje. i u debati, i u saboru (barem nekom civiliziranijem) pri iznošenju prijedloga brzo će se preći preko "gdje", "tko" i "kako", dok ako "zašto" nema svoja barem tri čvrsta argumenta - adio ljube... uglavnom.
to je jedan ZAŠTO. ZAŠTO koji se da argumentirati i u sferi racionalnog objasniti. prema potrebi i pobiti. no postoji i onaj drugi ZAŠTO. zašto JE nešto bilo kako je... zašto.
onaj beskorisni ZAŠTO.
jer ako je već gotovo - čemu pitati?
i postoji li uopće jedan odgovor na to veliko, zajebano pitanje koji bi nas mogao zadovoljiti?
hoće li nam doista biti lakše ako znamo razlog? i pomaže li ikome to saznanje, ili je ono pokušaj gašenja vatre uljem?
"to the heart and mind / ignorance is kind / there's no comfort in the truth / pain is all you'll find" (Michael)
 
a opet, nešto nas tjera dalje, neki crv ne da nam mira, i pitamo se...
 
"so we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past." (Fitzgerald)
 

 
ako je tko večeras prošetao Trgom, znat će na što mislim. valjda...
bizarno. nadrealno. predivno.
Vrijeme je uistinu nestalo.
 

 
i felt like running
running to you
but you said
it was dangerous
i felt like walking
walking next to you
but you said
the road was too narrow
i felt like talking
talking to you
but you said
it was getting late
i felt like falling
falling into you
but you said
you wouldn't let me fall
i felt like crying
crying for you
but you said
it was bad for me
i felt like dying
dying without you
but you said
there was time
i felt like fucking
fucking the hell out of you
but you said
there was no time
i felt like screaming
screaming i hate you
but you said
volume didn't count
i felt like feeling
feeling nothing for you
but you said
you said you cared
i felt like living
living with and for you
i said hello
and you waved goodbye
 
you said nothing
you just waved goodbye
 

 
što zrak i seks imaju zajedničko? primijetiš koliko su važni tek kad ih nema.
isto je i sa slobodom.
nju se istinski može osjetiti tek kad je se jednom izgubi - pa ponovo stekne. kad se lanci zatočeništva razbiju... ili kad, vremenom istrošeni, poštujući neki nepisani prirodni zakon, sami od sebe puknu... jer im je bilo i vrijeme.
nakon godine dragovoljnog sužanjstva (koje je najgore, jer u tom zatvoru čuvar nikada ne spava) ponovo pripadati samo Sebi, promatrati svijet vlastitim očima, biti jedini gospodar svojih sati i dana. gledati zidine Grada... i ovaj put misliti na sebe. kupati se u zalasku sunca sa Supetra, biti zeleni, vinom umrljani, vladar Svega, i ne misliti na sutra, ne misliti ni na prošlost, i znati da je Zemlja ipak samo ploča koja se ne okreće oko Sunca, već oko tog trenutka i jednog mirujućeg vilinskog konjica na vlati trave...
osjetiti dekadenciju u svojim žilama, otkriti utjelovljenu Ljepotu i ponijeti je sa sobom.
plesati.
ljubiti Kamen i duboko udisati Grad, piti ga na slamku, i pokušati osjećaj šetnje od Pila do Ploča spremiti u kutijicu negdje duboko u sebi, i ponekad ga otamo izvaditi i u njemu uživati kad kriza pukne u dugim hladnim noćima metropole...
gledati Danče; gledati Lovrijenac i u sebi ponavljati isklesanu mu vjekovnu istinu.
"Non bene pro toto... "
Nisu ti starkelje bili ni glupi...
 
...a i Gundulić odjednom nekako ima smisla...
 

 
otišao je. jutros. dok sam ja spavala, on je otišao zauvijek.
nikad nisam mislila da će tako izgledati. mogla sam zamisliti svoje uplakano lice, jecaje, očaj i suicidalne primisli... prijatelje kako me tješe i sebe kako izgubljeno lutam ostacima svog života... ali nisam mislila da će biti ovako. da se nećemo ni pozdraviti (ako ne računamo moj veseli "farewell" koji sam mu dobacila prije nego je napustio kafić gdje sam bila s društvom), da ću se jutros probuditi posve normalna i da će biti dan kao i svaki drugi. da mi neće osobito nedostajati. da će mi čak biti... drago što ga nema.
otišao je. otišao je zauvijek. čovjek u kojega sam utkala toliko sebe napustio je ovu zemlju i ovaj život.
konačno.