U traganju za izgubljenom inspiracijom

Vani ja tako lijepa noć. Vjetrić lagano popuhuje i nije jako hladno.
Zrak predivno miriše.
Naprosto zove na jednu šetnju po prirodi, uz obalu.
AH....
I onda pljusak padne i malo rashladi zrak. I onda više nije ugodno stajati na balkonu u kupaćem.
:(

Ona ide. Ja ju gledam. Kako mirno prolazi svojim putem. Ništa što se dešava okolo nju ne smeta. Ona jednostavno ide svojim tempom, polako, ne sluteći što njena šetnja pretstavlja. Možda se ona šeće polako, ali njena je šetnja brza. Brza i beskonaćna. Jer dokle god ide, potsjeća me da vrijeme samo prolazi mimo mene. I gotovo. Dan tek što je počeo, a već završava.
Sjedim. Sjedim i razmišljam o ovom proteklom danu. Prošao je, a ništa nisam stigla napraviti. I sada ostajem sama u ovoj polutami. Samo mi mrak društvo pravi.
Oduvjek me zanimalo zašto roditelji, bake i djedovi, odgajajući svoju malu djevojčicu, nju pretvaraju u princezu? Slušamo o Trnoružici, Pepeljugi, Snjeguljici........ One uvijek dočekaju svog princa na bjelom konju. Uz te priče pomisliš da i tebe čeka jedan takav. Ali oni ne postoje. Sve je to jedna velika BAJKA.
Srećom, nikad se nisam previše uživjela u te priče. Možda zato i podnosim lakše činjenicu da moj princ na bijelom konju ne postoji. Zato ga ni ne čekam.
Ali, sad sam shvatila da ja u stvari čekam svog Romea (kako god da ga se zvalo, jer, zar ne bi ruža jednako slatko mirisala i kad bi ju drugim imenom zvali?).
Ipak, ovako sama, u ovoj polutami, znam da je jako mala vjerovatnost da i on postoji.
Možda bi imala više sreće pri traženju svoje Zvjeri? Ali, je li ta Zvijer naučila voljeti? Primjetila sam da još nije. Postoji li uopće ta Zvijer koja je voljna naučit voljeti bez obzira na sve prepreke? Neznam, ali ako je, onda ta Zvijer odjednom postaje Romeo.
Eh moj Romeo, gdje si? Ajde se javi da ti čujem glas.
:)

Znam da ovo nije ništa novog. Znam da se je ovo reklo već tisuću puta prije mene i znam da će se reći još najmanje tisuću puta poslije, ali ipak.....
Misli da ne tražim previše od ljudi oko mene. Mislim da ne tražim previše od moje okoline. Mislim da sam ponekad i preskromna, ali ipak.....
Ali ipak.....
Ponekad se osjećam tako usmaljeno. Ponekad se osjećam kao da nema nikoga oko mene, makar se nemogu pomaknuti ni centimatra od silne gužve. Ponekad se osjećam tako malo i nevažno.
U tim trenucima jedino što mi treba je zagrljaj. Ali ne bilokakav zagrljaj. Treba mi zagrljaj koj će biti čvrst, siguran, pun ljubavi. Zagrljaj koji će mi reći: "Ne brini se. Nisi sama. Nisi nevažna. Meni si jako važna. Bez tebe ovi dani ne bi imali smisla. Sve će proći i sve će opet biti u redu.".  Treba mi zagrljaj u kojem ću zaboraviti sve ružne stvari zbilje.
Zašto je to tako teško dobiti? Je li to stvarno previše za tražiti? Može li to netko dati i pružiti? Postoji li uopće takva osoba? Ili smo jednostavno svi prepušteni sami sebi, bez pomoći neke druge osobe?
Zašto se osjećamo tako usamljenima? Postoji li uopće nešto drugo osim usamljenosti?
Tražim li previše od ovog svijeta?
Tko zna, ah nitko, nitko ništa nezna. Krhko je znanje.

... i puhne ona u prašnjive korice, otvori čaroban svijetbajki u kojima je čekaše tajanstveni putnik u čizmama ... i putovanje započne...




Bio je to jedan sasvim običan dan (ili joj se to samo pričinilo?). Ujutro je zazvonio sat, digla se, presvukla, pojela nešto nabrzaka i izjurila na autobus. Opet je gužva u gradu. Mrzi gužvu. Zbog nje kasni na posao. Nije to bio neki ekstra unosan posao, ali ona ga je voljela. Srce bi joj veselo poskočilo svaki put kad bi čula dječji smijeh. Voljela je slušati njihova razmišljanja. Bila su toliko bolja i kvalitetnija od razmišljanja odraslih da se naprosto uvijek divila dječjem načinu dolazaka do vrlo pametnih zaključaka. O čemu će danas razgovarati? Tko zna?
Evo, napokon je stigla. Jedva je čekala da uđe unutra i skupa s djecom pregleda silne police knjiga i da izaberu jednu. Djeca su je već s nestrpljenjem čekala. Pokušali su sami pronaći neku priču. Ta neki od njih znaju čitati, eto ih - sjede u klupama prvašića obično. No, sve knjige do kojih su mogli doći bile su već toliko puta pročitane da su im već pomalo dosadile.
I sad su svi sjedili oko stola i razmišljali o nekoj drugoj priči ispod hladnovine stare lipe. U jednom trenutku nešto je zamjaukalo. Bilo je to malo mače. Mače vrlo zanimljivog krzna. Na capicama je imalo dlaku druge boje, kao da nosi čizmice. Djeca su od oduševljenja pokazivale macu u čizmicama. To ju je potsjetilo na jednu priču, ali sječanje na nju bilo joj je užasno bolno. I on je stalno nosio čizme. Bio je njen mačak u čizmama, a ona njegova maca. Tada se činilo da bi joj i zvijezde s neba skinuo, no i to je prošlo baš kao i sve3 dobro u njenom životu. Zbog njega je zaboravila na tu priču, ali sad je djeca sjetiše ponovno. Otrčavši u kuću, skinula je s najviše police jednu knjigu. I puhnuvši u prašnjave korice, otškrine čarobni svijet bajki u kojem ju je dočekao taj tajanstveni putnik u čimama.
Znala je da nesmije razmišljati o njemu, ali čitajući djeci priču naprosto si nije mogla pomoći. Čak je u jednom trenutku zaženjela da je opet tu kraj nje. Nakon što je pročitala priču, djeca su slikovno pokušala dočarati svoj doživljaj te priče. Ono što ju je najviše iznenadilo bilo je to što je na jednom crtežu čak mogla prepoznati njega. U tom je trenutku podigla pogled prema cesti i njene oči sretnuše se ponovno s njegovima. Izgledao je drukčije, zrelije, ali to je uopće nije smetalo. Ponovno je bio ovdje i sad mu se već našla u zagrljaju.
U zagrljaju iz kojeg neće više otići.




Hvala onima koji su mi dali ideju za priču (mada ne vjerujem da su im neki drugi ljudi previše zahvalni).
: )

Bilo jednom jedno malo kraljevstvo i u tom kraljevstvu bio jedan veliki sat na glavnom trgu. Reklo bi se: ništa posebno. Čak nije ništa posebno ni to što je taj sat uvijek i svaku noć otkucavao ponoć. Taj sat je bio toliko običan da bi te se čak mogli pitati zašto sam upravo na njega obratila pažnju. Pa imate pravo. Osim što je bio predivno ukrašen i osim što je izgledao kao prevelik grantfather's clock, nije bilo ništa posebnog na njemu. Nitko nije ni rekao da bi trebalo biti nešto posebno na njemu ili u njemu. Sva posebnost bila je oko njega.
Svake večeri, kad bi sat otkucao ponoć, oko njega je odmah nastajala neka druga atmosfera. Sva djeca bi pozaspavala, a odrasli bi se presvukli u neka potpuno druga, nova odjela, te bi tada počeo bal iz snova. Na tom balu uvijek je bila i ona. Istina, nitko ju nije vidio tamo, ali bila je prisutna. Stajala je sa strane i iz prikrajka gledala sva zbivanja na balu. Gledala bi kako ljudi dolaze, kako plešu i na kraju, kako odlaze s početkom zore. Uvijek im se divila, ali nikad nije osjetila potrebu za priključivanjem toj grupi koja se zabavlja. Uvijek je bila outsider i tako se i osječala. Ova noć nije bila ništa posebnija od svih ostalih, ili možda ipak .....
Već su skoro svi došli i kad je odlučila preći u dvoranu za bal došao je i on. Visok, smeđ i na bijelom konju. Ostala je opčarana njegovom pojavom. Tako mu je htijela prići, ali nije znala kako. Ta ne može se samo tako pojaviti na balu u toj staroj haljini. I dok je tako razmišljala pored nje se stvori jedna dobra duša, dobra vila, i uz malo samopouzdanja i držanja koje joj je dala, smogla je hrabrosti da izvuče svoju pozivnicu, te krene na bal, krene u život.
Čim je ušla u dvoranu, sve oči se okrenuše prema njoj. I on ju je primjetio, a njoj je srce jače zakucalo od uzbuđenja. Shvatila je, zaljubila se. Cijelu noć su skupa plesali i na kraju noći, otišli su zajedno u novi dan. Danima su bili sretni i uživali su u međusobnom društvu. No, u jednom trenutku ona se morala odseliti. Zasljepljena ljubavlju mislila je da će i dalje uživati u zajedničkim trenucima kada ona dođe doma ili kad on dođe k njoj. Međutim, nakon koje godine shvatila je da on neće nikada doći. Čak joj se prestao i javljati. To ju je užasno pogodilo. Odlučila je da mora otkriti o čemu je riječ. Kad je slijedeći put došla na bal vidjela je nešto što nije ni sanjala. Iza njenog princa na bijelom konju, pojavio se drugi, elegantniji. Uz tog drugog shvatila je da je njen konj posivio kroz sve ove godine kojima se navikao na nju i počeo je prihvaćati kao nešto njegovo. Shvatila je da ga više nevoli. Kad mu je to i rekla, osječala se grozno mada nije znala zašto, no ipak nije popustila. Njihova veza više nije imala smisla.
Ne obračajući previše pažnje na ovog drugog, ušla je u dvoranu. Oko nje se je odmah okupila starija gospoda i počeli su svim mogućim sretstvima okupirati njenu pažnju, no ipak ... u jednom trenutku onaj drugi je pripomenuo jedno svoje stajalište koje joj se jako svidjelo (tko zna otkud se samo stvorio u tom društvu?), ali onako ranjena od nenadane ( a opet tako očekivane) samoće, naprosto nije znala kako da reagira. Da li da se opusti i zamjeni strah ljepšim i boljim osječajima ili da se zadrži po strani? Ako se prepusti osječajima, hoće li opet odmah ostat ranjena jer bi to bili krivi osječaji koji ne bi bili uzvraćeni? Od toliko briga naprosto se nije mogla opustiti, ali nije se oslobodila jednog, najjačeg, pitanja njene znatiženje:
"Što će se dalje dogoditi? Hoće li on poduzeti neki sljedeći korak?"




*Stvarno, što bi se moglo dalje dogoditi? : )

Da skratim i odmah dođem do glavnog dijela.... kad je Crvenkapica došla do bakine kućice, tamo ju je dočekala nevjerovatna katastrofa. Umjesto lijepe male i bijele kućice, dočekali su je ostaci izgorene bakine kuće. Kad je ušla unutra primjetila je baku dobro zapečenu kako leži na krevetu. Pošto je cijeli dan lutala šumom, vidjevši ovo ljepo pečenje, Crvenkapica se sjetila koliko je gladna, te je pojela dobro pečenu bakicu (uz malo krumpirastog priloga) pa se lijepo zasitila, legla u krevetac (posebni, od azbesta) i malo si je odspavala.

* Na početku priče imala sam malu pomoć jednog društvanca, bez kojeg ove priče vjerovatno ne bi ni bilo. : )




Jednog dana šetala sam se oštrim rubom mračne i zastrašujuće šume i nije mi se učinilo da me netko prati jer je iza mene bio zid koji se protezao dužinom cijele šume, a iza njega se nisu čuli samo glasovi već i uzdasi te sam stekla dojam da je iza zida netko tko uzdiše te da mi samim time probava bolje ide nego njemu pa sam mirno i bez razmišljanja nastavila dalje putem. No vrag mi ni dal mira pa sam ponovno izvadila burek krenuvši ga odmatati, no bio je premastan i hladan pa me prošla volja. Kopkali su me oni uzdasi iza zida jer nisam mogla točno odrediti njihov uzrok, a ni mjesto od kuda dolaze. Potaknuta znatiželjom promjenih smijer kretanja, kao magnetom privučena, zidu obraslom bršljanom ne razmišljajući pritom o mogućim gmizavcima koji su potajno vrebali u rupama u starom i nadasve zagonitom zdanju. No znatiželja je prevladala, pa sam oprezno, mic po mic, mičući grane bršljana zavirila tamo gdje baš i nisam trebala. Sasvim neočekivano, spazila sam da je na zidu nekim oštrim predmetom izdubljena udubina potaman smještena tako da zgodno posluži kao nikom vidljivo skrovište. Prije nego se smjestim opušteno, ugodno i sigurno provjerit ću da li je udubina prazna ili se već netko sakrio u nju. Kad sam zavirila licem mi se prelio smješak : ) . U udubinu se sakrio maleni, šareni, vidno zaplašeni zeko s dugim ušima. Vrlo sporo, nježnim pokretima prišla sam malom zeki pokušavajući rukama dotaknuti njegovo sjajno krzno i prenjeti na njega toplinu moje ruke. Gledao je u mene uplašenim pogledom, pokušavajući uzalud utonuti još dublje u udubinu bojeći se da moje namjere i nisu baš sasvim dobre. Proniknuvši pogledom duboko u njegove oči, umirujućim glasom govorila sam mu "Dođi zeko, dođi". I nakon par trenutaka primjetila sam nagovještaj njegovog pomaka prema najmračnijem djelu udubljenja. Prije nego što zakoračih dublje, začuh kako se nešto jedva čujno oglasilo iza zeke. Tek tada primjetih koga je to zeko štitio. Štitio je svoje malo, nježno i toplo blago koje se smjestilo u nježno gnijezdo s puno ljubavi stvoreno, i nezaštićeno tražilo toplinu i hranu koju samo mama bezrezervno može pružiti. Ti maleni zekići međutim nisu proizveli taj zvuk zbog kojeg smo se svi prepali. Zvuk je stizao iza zida, no kako nisam mogla vidjeti, mogla sam samo pomoći malim zekanima svojim odlaskom s tog mjesta. No prije nego sam potražila nov način prelaska zida još jednom sam zavirila u gnjezdo ne bih li tu sliku zauvjek spremila u sječanje.
Ponovno sam pažnju usmjerila na traženje prijelaza preko zida kako bi konačno utvrdila kakav je to zvuk koji se čuje. Polako sam krenula dalje uza zid oprezno pipkajući ispred sebe kako ne bi fulala u mraku koji me kao topla koprena obavijao. U jednom trenutku osjetila sam trnce kako mi prolaze rukom kada sam dodirnula nešto što nije dio mene, a ni dio zida. Kad sam pomaknula kamen što je stajao na putu mogla sam slobodno primjetiti skrivena vrata na zidu. Kada sam ih otvorila, zaprepastila me je, možda je bolje reći, oduzela mi dah, slika koja se stvorila predamnom. Ispred mene nalazio se kontenjer prepun radioaktivnog otpada a oko njega, kao oko krijesa, širio se neugodan miris, onako po truleži. baš kad sam očekivala da će se neke kockice u životu posložiti, sve je krenulo kako treba. Ludilo, super sam zadovoljna. To je to. Nema više. A onda sam se vratila u realnost, nakon što su me na trenutak odnjele misli i nastavila sam gledati kako oko kontenjera maleni majmuni skakuću ko da su palo s kruške. A imali su i lijepu obleku na sebi, tako da sam dobila dojam da se radi o vrlo inteligentnim majmunčićima, ali imali su odjeću s potpisom koji mi je bio vrlo, vrlo čudan i nikako nisam mogla shvatiti zašto mi se čine poznatima. Nešto je pisalo ali nisam mogla prepoznati znakove koji su stajali kao logo. Dok sam se tako zagledala u središnju grupu nisam ni primijetila da su mi se približili i stali neposredno iza leđa dva malo veća majmuna obućena u uniforme dimnjačara pripravnika. Nisam znala što žele od mene ali mogla sam, ili sam barem mislila da mogu, intuitivno naslutiti ono što su oni htijeli. Nasmješih se u sebi jer su stvarno izgledali smiješno bez obzira na poveća koplja koja su im stršala u širokim rukama. U trenutku kad me je jedan od njih kopljem gurnuo u leđa, shvatila sam točno što želi od mene. Polako sam krenula prema naprijed, a vrata moje realnosti neprimjetno su postajala sve manja dok u jednom trenutku nisu potpuno nestala. Shvatih da majmuni obučeni u unihorme nisu dimljačari, kako sam mislila u prvom trenutku, već da su stražari koji čuvaju ulaz u ovaj meni potpuno nepoznati svijet. Vrlo negostoljubivo su me uspjerili prema jednom postarijem (ili barem posijedom) majmunu koji je bio nešto drugačije obučen od ostalih. Imao je nešto što je ličilo na haljinu, dok su drugi bili obučeni u kratke hlačice, naravno, osim onih koji su me vodili u uniformama. Kad smo prišli tom majmunu u haljini, svi ostali su stali i uprli pogled prema nama, a majmun me je obišao par puta, pozorno gledajući svaku moju crtu lica i tijela. Nakon što me je par puta obišao počeo je izgovarati neke slogove koji su mi u prvom trenutku bili potpuno nepoznati, a opet....... imali su tako poznat prizvuk. Nisam mogla odoljeti misli kako sam te zvukove već negdje čula, samo nisam znala gdje točno. Imala sam osječaj da ih čujem kao kroz neki veo. Čak mi je i slika postajala sve mutnija i mutnija........... Zvukovi su neizdršivo šumili oko mene i nikako se nisam mogla pomaknuti. Nijedan mišić me nije slušao. Osječala sam neku vatru kako struji cijelom visinom moga tijela. Htijela sam vrisnuti ali zvuk nije izlazio iz mojeg grla. Mrak. Tišina i bol. Hladnoća. Što se to desilo? Skupih jedva nešto snage i otvorim oči. Nije me okruživala gusta šuma u koju sam se otišla šetati. Nije pored mene bilo ni onog kontenjera s radioaktivnim otpadom. Bolje rečeno, oko mene nije uopće bilo prirode. Nalazila sam se u nekoj bijeloj i hladnoj prostoriji. Potpuno sama. Pokušala sam se prisjetit kako sam dospijela tu, ali ništa mi se nije vračalo u sječanje osim onoih par groznih trenutaka dok je majmun u haljini izvikavao neke slogove, a i to mi se činilo kao da se desilo u mojim snovima. Već kad sam pomislila da sve ovo sanjam i da se ništa od toga nije desilo, u prostoriju su ušla ona dva (ili možda druga dva, neznam) majmuna u uniformama i rekli mi da se ustanem. Možda mi i nisu baš rekli jer nisam primjetila da im se usta miču, samo sam čula njihove vrlo razgovjetne glasove. Pokušala sam se ustati, ali nije išlo. Tijelo me nikako nije htijelo slušati. U tom trenutku shvatila sam da sam ustvari užasno prestrašena a nije bilo pored mene nikoga tko bi me utješio osim ta dva majmuna koji su počeli kesiti zube gledajući prema meni. Kad su primjetili da se ne dižem prišli su mi, savaki s jedne strane, i uz pomoč kopalja koje su imali u rukama, vrlo grubo me dignuše. Osječala sam se tako nestabilno i slabo na nogama da su mi koljena počela klecati, a kada sam klonula osjetila sam ubode kopalja u leđima i znala sam da se moram suzdržati i snaći još malo snage da ostanem na nogama. Nadala sam se da će mi ubrzo sve postati puno jasnije. Natjerali su me da izađem van iz prostorije. Koliko god je u prostoriji bilo svijetlo, vani je dan bio još svijetlije. Nebo je bilo plavije nego bilokoje nebo do sada što ga vidjeh. Ispred mene stajahu neke čudne pojave. U prvom trenutku nisam mogla razaznati tko i što su, ali onda sam prepoznala onong majmuna od prošle noći koji je bio u istoj onoj haljini kao i kad sam ga zadnji put vidjela, a pored njega je stajao još jedan, malo mlađi, ali isto dovoljno star majmun ogrnut nekakvom plahtom. Baš me je podsječao na nekog starog rimljanina i da nisam bila toliko splašena vjerovatno bi mi pogled na te pojave izmamio osmjeh na lice. Svi ostali majmuni stajahu iza njih s preplašenim pogledom u licu. Onaj majmun rimljanin mi je prišao i dugačkom panđom otkopćao prvih par dugmeta košulje. Ono što se dalje dešavalo djelovalo je nestvarnije od svega do sada. Kad je vidio moj lančić, kojeg sam uvijek imala uz srce, preplašeno je otrčao do svoje pratnje i nakon nekoliko izmjenjenih slogova obojica majmuna kleknuše predamnom, a isto su ponovili i ostali čalnovi toga klana. Moj strah je odjednom prešao u izraz čistog i nepatvorenog čuđenja. Stvarno sam se nadala da će mi netko objasniti što se ovdje događa. Konačno mi se vratio osječaj kontrole nad tijelom i postala sam lagano nervozna. Majmuni, kao da su nanjušili moju nervozu, brzo su se digli i otpratili me u jednu kolibicu koja je stajala odmah u susjedstvu. Zamnom su ušla i ona dva majmuna smiješno obućena i opet su se počeli klanjati. Nisam ni shvatila da sam u jednom trenutku, puna bijasa, samo viknula: "ŠTO SETO TU DOGAĐA?" Vidjela sam strah majmunima u očima i odmah sam zažalila što sam tako naglo planula. Porobala sam ih smiriti u nadi da nešto saznam. Kad su postali ponovno dovoljno sigurni u sebe objasnili su mi, onim iritantnim glasom koji se samo stvorio u mojoj glavi bez da su oni otvorili usta, da postoji jedna legenda o osobi koja će nositi krug na srcu i ta osoba će im donjeti dovoljno znanja i sigurnosti da se spase od zločestog čarobnjaka koji ih je začarao. Tek sada mi ništa više nije bilo jasno. Nisam shvačala što točno žele od mene ni tko su oni. Samo sam shvatila da misle kako sam ja netko koga su čekali godinama da zaluta u ovaj njihov skriveni svijet. U tom trenutku došle su dvije majmunice koje su donjele pune tacne nekakve hrane koja je ličila na biljke, a imala je okus pečenog mesa. Nisam ni primjetila koliko sam bila gladna, sve dok se nisam lijepo najela u društvu dvojice majmuna koji su mi rekli da su to poglavica i klanski vrač. Polako su mi počeli pričati o svojoj povjesti, a ja naprosto nisam mogla vjerovati da se to negdje u stvarnosti može desiti. To je ustvari indijansko pleme koje je odbilo prodati zemlju koju su obrađivali, ali nesreća je bila u tome da je kupac bio opaki čarobnjak koji se jako naljutio i prokleo cijelo selo. Oni su se slijedeće jutro probudili u obliku majmuna i glasove koje su ispuštali nisu bili prepoznatljivi. Njihovo je prokletstvo ležalo u tome što su morali noćima plesati oko kontenjera radioaktivnog otpada, a svaku većer su samo dva člana bila oslobođena te teške nesreće. Oni su čuvali ulaz u selo kako ne bi došli neki drugi ljudi. Kroz povjest se izjalovila malo priča i ljudi su postali sinonim zloće, ali u starim zapisima je predkazano da će prokletstvo prestati kada se svi članovi plemena ponovno ujedine s Zemljom i kada se uspiju čistom snagom volje oduprijeti noćnom plesu. Za to im je trebalo neko milo biće koje će ih ponovno naučiti snazi i ljubavi vjere i sreće. Pogledali su me očima punim isčekivanja, a ja im naprosto nisam imala srca reći da ja nisam ta osoba koju očekuju. Toliko su nade polagali u mene da nisam znala što napraviti. odnekut izvana čuli su se oni užasni visoki glasovi. Moja majmunska pratnja nije obračala pažnju na njih, ali ja ih nisam očeivala tako da sam se vidno prepala. objasnili su mi da se tako čuju i glasaju u trenutku kad se dogodi neka svađa. Zanimalo me je zašto su se posvađali ti koji se svađaju pa smo krenuli u potragu za izvorom zvukova. Kad smo došli do izvora svađe, moji vodiči objasnili su mi točno što se sada tu događa. Svađa je nastala između jednog bračnog para jer gospođa majmunica nije stavila dovoljno začina u hranu za svog životnog partnera. U tom trenutku sve oči bile su uprte u mene, mada mi nije još uvijek bilo savršeno jasno što trebam napraviti. Gledali su u mene očima punim suza. Ubrzo sam shvatila svu širinu užasa. Svađa se s jednog para, kao gripa, proširila na sve druge. Počeli su dolaziti čuvari s slušalicama na ušima i razdvajati posvađane majmune, te svakog posebno stavljati u malene sobice (dobro zvučno izolirane). Isprva sam mislila da je to ipak malo preburna reakcija, ali lijepo su se potrudili objasniti mi da je to nužno potrebno. Svaki mlađi pripadnik koji začuje neku svađu započne sa svojom vlastitom svađom i te svađe traju sve do sumraka i do zakazanog plesa. Bila sam sva izvan sebe od užasa. Znala sam da ih nemogu samo tako pustiti i da im moram barem malo pomoći. Samo................. nisam znala kako. Koncentraciju mi je ometalo to nepodnošljivo zavijenje i glasanje koje mi je odzvanjalo u glavi. Konačno sam se dosjetila!! Treba im pokazati koliko su sretni što imaju to što imaju i kakav bi im život bio bez toga. Samo još sam se trebala sijetiti kako da to napravim. Sjetila sam se da starješina sela pitam oko čega nastaje najviše svađa. Stvar je u tome što svaki par ima neki svoj razlog za svađu, ali zanimljiva je činjenica da im je taj razlog i jedini razlog. Sad mi je čak postalo i jasno kako trebam reagirati da im pomognem, no u tom trenutku sunce se spustilo za planinu, kontenjer je zaplamsao, oni majmuni koji su bili zatvoreni se zašutili i svi skupa su zaplesali na neku melodiju, samo njima čujnu. Iznenadila sam se koliko je sve ustvari tiho. Čak se čuo povjetarac kako se igra u lišću. Kako se spustila tišina nad nastambe tako se je i umor spustio meni na kapke. Otišla sam prespavati ovu noć i tako odmorna sutra ujutro krenuti u lječenje majmuna od svađe. Možda sam jednim dijelo svojih misli mislila da sve ovo samo sanjam i kad sada legnem da ću se probutiti i sve bude gotovo, ali stvarno sam htijela pomoči majmunima. Kad je svanulo, probudila sam se u onoj jednoj malenoj kolibici. Ovo sve nije bio samo san i moram sada krenuti u borbu protiv svađe. Samo, bilo bi mi puno lakše kad bi mi netko doni nešto za jelo i kad bim se mogla malo osviježiti i doći k sebi od lijepo prospavane noći. Kao da mi čitaju misli, dobila sam nešto za doručak i tako sam krenula u novi dan. Pred kolibico me je već čekao starješina sela i rekla sammu da želim popričati s onim parom koji se je jučer posvađao. Otpeljao me k njima i to u sasvim odlično vrjeme. U zarku se već počela osječati nova svađa (kao i miris ružmarina). Odlučila sam odmah stati na kraj mogućoj prepirci poslavši mušku jedinku malo van skupa sa stariješinom. Htijela sam na miru i nasamo popričati s majmunicom. Kad smo ostale same, ispričala mi je svoju stranu priče. Njezin otac nikad nije volio začine u hrani tako da se naučila kuhati bez imalo začina, a sada mora odjednom znati koristiti iste. Skoro se rasplakala od muke jer ili pretjera s količinom ili stavi premalo. Rekla sam joj nek se smiri i malo umije, tako da dođe k sebi, a ja sam uzela kuhaču u ruke i sama nastavila kuhati i dodavati začine kako je pasalo mojim nepcima. Dok sam kuhala, majmunica je stajala pokraj mene i pažljivo promatrala svaki moj pokret i stalno je isprobavala kako bi vidjela razliku u okusu. Nakon što je hrana bila skuhana, pozvale smo starješinu i majmuna natrag unutra i svi skupa smo sijeli za stol i otpočeli s ručkom. Majmunica se čudila kao njen majmun jede bez prigovora, dok se istodobno majmun čudio kako je to odjednom hrana fina. Bilo ih je zanimljivo gledati. Odlučila sam im na kraju ručka reći da bi hrana bila puno bolje kad bi skupa kuhali i kad ne bi planuli na prvi znak neodobravanja. Taman kad sam odlučila objaviti svoju odluku, iz vana se začulo novo komešanje. Novi par se počeo svađati i opet se svađa proširila po cijelom selu. Opet su se javili oni nepodnošljivi glasovi. Opet su me gledale suzne oči u nadi da im donosim spas. A ja opet nisam znala razlog svađe, a kad sam ga saznala opet mi se činio tako glup i bezveze, da naprosto nisam znala što napraviti. I tako iz dana u dan. Jednom paru pokažem kako da si pomogne, a drugi započne svađu. Nisam znala koliko dugo ću još ovako moći. Bila sam sva izvan sebe. Činilo mi se da se već mjesecima nisam odmorila kako spada. Kada, jednog dana, .... shvatila sam da sam uspijela. Već se lovio sumrak, a nije izbila ni jedna svađa. Naravno, bilo je nekih trzavica koje su se riješile na samom početku, ali nije bilo ni jedne one zarazne svađe. Stvarno sam uspijela. Bila sam presretna. Koliko god sam ja bila sretna i radosna što sam uspijela, toliko sam ostala iznenađena kad su opet zaplesali svoj viječni ples. Nije dovoljno izdržati jedan dan. Takvi dani im moraju prijeći u naviku. Nadalasam se da će to biti lako. To je kao i ovisnost. Potrebno je jedan dan izdržati bez ičega, a svi ostali su puno lakši. Samo sam se nadala da se neće opet navući na svađu i s tom mišlju sam ih napustila, te se povukla u svoju skromnu kolibicu. Dani su prolazili i svi su bivali sve sretniji i sretniji. Čak su polako počinjali ponovno ličiti na ljude. Ples je polako odlazio u zaborav, kao i radioaktivni kontenjer. Jedne noći, dok sam spavala, odjednom sam čula neku poznatu melodiju. Čak sam uspijela razumijeti i par riječi: "o ceste sve kud me vodite, u rodni kraj sad me vratite". Ta poznata melodija bivala je sve jasnija i sve glasnija. Jedna pjesma prešla je u drugu, ova pak u treću i tako dalje, sve dok nisam odlučila otvoriti oči i otkriti odakle dolaze ti tako mili, veseli i poznati zvukovi. Kad sam otvorila oči, ispred mene je bio iznenađujući prizor. Nad mojom glavom stajali su isprva neki čudni likovi, svi u bijelom. Kad sam se navikla na to blještavilo bijeloga vidjela sam neke nepoznate ljude, ali shvatila sam da su to doktori, ali najviše me je začudila činjenica što su bili LJUDI. Ubrzo sam vidjela i svoje roditelje kako ulaze skroz zabrinuti. Jedva sam čekala da mi netko objasni kako sam se našla ovdije, u toj bolnici i gdje su nestali oni majmuni koji su mi toliko prirasli uz srce (bez obzira na sve njihove mane). Rekli su mi da su me našli u nesvijesti kraj jednog velikog zida, a uzrok tome bio je ubod posebno otrovne vrste bršljena, zbog kojeg sam halucinirala. Nisam mogla vjerovati da je sve ono što sam doživjela ovih par dana bio samo san. Tako stvarno mi se činilo. ostala mi je činjenica da prihvatim zbilju.
Znam da nikad neću zaboraviti one slatke majmune i znam da nikad neću zaboraviti ono što su me oni naučili, makar mi svi rekli da je to bio samo san.




*Čestitam onima koji su imali dovoljno strpljenja pročitati cijeli tekst, od početka do kraja.
: )