U traganju za izgubljenom inspiracijom

nedavno sam dozivjela jako lose iskustvo. znam da je to sasvim prirodno i normalno i da do toga mora doci, ali meni se ne svidja.

sto se desilo?

pa, desilo se to da mi je decko nakon dvije godine vrlo intenzivne veze dosao i rekao da je zaljubljen u drugu.

sto sam napravila?

poludila sam, blago receno. to je nesto sto nisam bas ocekivala. i znam da je sada sretno zaljubljen, ali u meni je ostao los osjecaj.

sto se desilo? neznam.

ali znam da vrijeme lijeci sve rane. znam da ce sve to proci. ali neznam imam li snage ponovno prelaziti kroz sve to.

ovo je kao dejavu (ili kako li se vec pise).

zasto?

pa u proteklih 7 godina su me cetvorica ostavila zbog druge cure. prvi nakon 3 godine, zadnji nakon 2, a ostali nakon nesto krace i platonskije veze, pa ih i nemogu previse kriviti zbog toga.

i pocnem se pitati zasto se to desava? sto je to toliko krivo na meni, da me samo tako ostavljaju?

ovaj zadnji mi je rekao da sam i dalje fizicki lijepa, kad sam cetvoricu uspijela privuci samo tako lako. ali ako je to istina, zasto su me sva cetvorica ostavila zbog neke druge? neznam.

samo se nadam da negdje u blizini postoji netko tko me nece tako povrijediti i ostaviti. i nadam se da me dosadasnja iskustva nisu toliko previse ranila da nebi doslo do situacije da upravo onoga koga cekam cijeli zivot naprosto ne pustim u svoje srce od straha nanovog odbacivanja i ranjavanja.

zasto ljubavni zivot mora biti tako kompliciran?

U ponedjeljak je sestra mojeg bivšeg rodila malog košarkaša. Baš mi je drago zbog nje. Nedavno sam joj bila na svadbi i sva je blještila od sreće. A niš. život ide dalje. Nek joj je sa srećom u nerednim danim, tj. neprospavanim nočima. možda ima dobru bebu pa se neće često buditi po noći.

Današnji dan je užasan. Na faxu sam od 7:30 ujutro, pa do 19:30, a sve mi je skoro pauza, samo tako loše isprekitana da nigdje ne stignem, a sveukupno sam 1 sat i 15 minuta nastave danas odradila, i još me čekaju 2 sata.
 
A izgubih njih 12.
Grozno, užas....!!!!
:(

"Ne boj se, Lilian. Samo priđi."
To je rekao jedan nježan, mjčinski, glas, ali opet, osječao se u tom glasu i ponos starih kraljevskih obitelji.
Prišla je polako. Koliko god to pokušavala sakriti, vidjelo joj se u očima da se boji. Nije znala gdje je, ni kako je tu došla. A činilo se da ju ovdje svi znaju. To ju je plašilo. Pitala se nije li negdje pala, lupila glavom i sad sve ovo zamišlja. Ali nije znala odgovor, nije ga ni mogla pronaći dok su svi gledali u nju. Oblilo ju je crvenilo, pa je oborila pogled i prišla prijestolju.

Kad su joj se približili vidjela je da su to ustvari odrasli patuljci obučeni u šarene uniformice. Uzeli su je za ruke i poveli prema onom djelu trga gdje su stabla pupala, a ptičice pjevale. Tamo kao da je bilo proljeće.
Otpeljali su je u jednu zgradu koja je, čini se, bila glavna zgrada u toj četvrtini kruga. Uveli su je u jednu veeliku prostoriju na kraju koje je stajalo jedno prijestolje u kojem je sjedila jedna starija žena u preljepoj i svijetloj haljini, a oko njenog prijestolja stajale su tri djevojke, ne puno starije do Lilian, u lepršavim haljinicama. Te haljine potsječale su na cvijeće. Jedna je potsječala na bijelu visibabu, jedna na žuti jaglac i treća na zeleno lišće lopoča.
Lilian je bila jaako iznenađena tim prizorom.

za početak recimo: igra
:P

Prošavši kroz vrata stana, nije izašla na onaj poznati hladni hodnik zgrade. Našla se na jednom potpuno novom i nepoznatom mjestu.
Ispred nje prostirao se veliki okrugli trg. Trg je bio vrlo zanimljiv. Na prvi pogled je bio sasvim običan, s kućama oko njega i bunarom u sredini. Ono što je bilo neobično bila je činjenica da je na tom trgu bila jako čudna klima. Izgledalo je kao da su sva četiri godišnja doba istodobno prisutna, svako doba u svojoj četvrtini kruga. Sam prizor bio je u stvari vrlo šaren. Naprosto je oduzimao dah, jer zanimljivo je vidjeti kako u isto vrijeme sunce ne obasjava sve djelove trga istodobno, ili barem onako kako bi se očekivalo na jednom trgu, već je sunčeve svijetlosti bilo na svakoj četvritni točno onoliko koliko bi trebalo biti u tom godišnjem dobu u tom trenutku, tako da je na jednoj strani, onoj zimskoj, još uvijek bio mrak, a na suprotnoj strani, onoj ljetnoj, već je sunce odavno sijalo i ptičice su cvrkutale.
Lilian nije znala što da misli. Još je lagano bila pod šokom nagle i neočekivane promjene krajolika kad su prema njoj počeli prilaziti neki ljudi.

- Da, to je bio on. - S tim riječima izašla je iz policijske postaje. Odlučila je da cijelu ovu epizodu događaja ostavi iza sebe. I pljačkaša, i policiju, i ...... i Damjana.
- Mogu ja i bez njega. - govorila si je dok je hodala gradom.
- Sad se samo treba skoncentrirati na ispite.
************************************************
Dani su prolazili, a ona je učila sve dok nije došao i taj dan. Dan kad je bio ispit za koji se je pripremala. Cijeli dan je bila na ispitu, ali to joj nije smetalo, jer na kraju je prošla.
Tu svoju sreću odlučila je podjeliti s društvom te večeri.
No, nije ni slutila što ju je vani čekalo.

Tih par dana provedenih kod detektivke uz prisustvo smeđookog Damjana prošla su kao u bajci. No, kad se konačno prestala bojati sjena koje je okružuju, zahvalila se na gostoprimstvu i otišla u svoj stan. Kad je odlazila, Damjan joj je obećao da se još čuju i vide, te je tako sretna otišla.
Sljedećih par dana nestrpljivo je očekivala poziv, ali telefon nije zvonio. Već je odustala od svega i utjehu našla u knjizi i učenju, kad joj je konačno zazvonio telefon.
Ali to nije bio onaj poziv kojem se nadala. Nioje ju zvao smeđooki Damjan već ju je detektivka zvala da dođe u postaju i pokuša prepoznat svog napadača.

Vani je tako lijepo i sunčano. Kako odoljeti tom suncu i tom zovu prirode?
A mora se biti u stanu i učiti. :(
A tako bi bilo lijepo otići negdje.
Ehhhhh......

Probudilo ju je glasno lupanje s vratima. Kad je otvorila oči, ostala je iznenađena prizorom koji je vidjela. U nju su gledala dva velika oka i jedna slatka crna njuškica. Ubrzo je primjetila da drugi kraj povodca, na kojem su bile zavezane ove oke i njuškica, drži još jedan par predivnih smeđih očiju koje su jednako zbunjeno gledale u nju kao što je i ona gledala u njih.
Nakon par sekundi uzajamnog gledanja te smeđe oči konačno progovoriše:
- Damjan. A ti si....?
- Lilian. Drago mi je. - odgovorila mu je tihim i sramežljivim glasom.

Kad je došla u policijsku postaju, imala je osječaj da ju nitko ne primjećuje. Napokon je došla do jedne slobodne detektivke koja joj je uzela izjavu. Na kraju razgovora detektivka ju je pitala ima li koga kome bi mola otići pa da nije sama u stanu. Mora da je izgledala jako preplašeno, kad ju je to pitala. Dobivši negativan odgovor, a i uz činjenicu da je detektivki završavala smjena, dolučila ju je otpeljati sa sobom kući dok se malo psihički ne odmori od pretrpljenih šokova.
Kuća je imala veliki vrt i okućnicu punu ruža, a bijelu fasadu sakrivale su razne biljke penjačice. Sam pogled na to zelenilo smirivalo je dušu.
Ušavši u kuću, detektivka je pripremila fini topli čaj i poslije popijenog čaja poslala ju je da se malo odmori u gostinjskoj sobi.

12:00 --> Konačno završilo i to dosadno predavanje. Samo što nije zaspala, a i profesro je nešto teško stajao na nogama. Valjda se ni njemu nije dalo danas raditi. Samo kiša i dalje neumorno pada. Hladno joj je, vjetar puše, auti špricaju okolo ..... Sva je mokra od kiše, vjetar joj je okrenuo kišobran. Stvarno više nije znala što joj još gore može poći za rukom, tijelom i dušom taj dan.
Naravno, od gorega uvijek može biti nešto gore. Dok se žurila doma, napao ju je jedan krupan frajer i okrao. Jedno vrijeme, stajala je sva u šoku dok je kiša padala po njoj.
Kad ju je popustio taj prvi šok, odlučila je da ode na policiju jednostavno prijaviti krađu.

06.00 -->  Alarm na mobitelu je glasno zasvirao i prenuo je iz mirnog i dubokog sna. Sneno je otvorila oči. U tom prvom trenutku nije znala gdje se nalazi, zašto se je probudila .... ali .... sve joj se polako vrača. U svojoj sobi je, sama. Onaj frajer koji joj se motao po mislima bio je samo plod njenog sna. I sad više nema snova, jer svanuo je još jedan dan.
Polako se ustala i prišla prozoru. Dižući rolete nadala se sunčevim zrakama, ali dočekaše je samo kišne kapi na prozoru i jedno sivo hladno jutro.
O kako nije voljela takva jutra. Ona nisu ništa novog donosila u ostatku dana (jer: "po jutru se dan poznaje" pa ako je jutro loše i cijeli dan je loš). Nije imala volje za ništa. Polako se oblačila i spremala pa je skoro zakasnila na autobus.
Oko nje i u gradu bijahu sve sama namrgođena lica. Fax je postao hladna i tužna kamena zgrada. Jedva je čekala da završe ta današnja predavanja.

Ovo je za mene jedna od najljepših pjesama.




"If Tomorrow Never Comes"
Sometimes late at night
I lie awake and watch her sleeping
She's lost in peaceful dreams
So I turn out the lights and lay there in the dark
And the thought crosses my mind
If I never wake up in the morning
Would she ever doubt the way I feel
About her in my heart
 
If tomorrow never comes
Will she know how much I loved her
Did I try in every way to show her every day
That she's my only one
And if my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last
If tomorrow never comes
 
'Cause I've lost loved ones in my life
Who never knew how much I loved them
Now I live with the regret
That my true feelings for them never were revealed
So I made a promise to myself
To say each day how much she means to me
And avoid that circumstance
Where there's no second chance to tell her how I feel
 
If tomorrow never comes
Will she know how much I loved her
Did I try in every way to show her every day
That she's my only one
And if my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last
If tomorrow never comes
 
So tell that someone that you love
Just what you're thinking of
If tomorrow never comes