zaljubljena

Tvrda stijenaplanina, visoka, nijemašto u srcu vječni plamen drživulkan dok vatru rigaa lava sve za sobom prži.Pustinja, žuto smeđe bojesa ponekom oazom, da napoji nomade svoje,što će koracima teškim, u koloni,polakostići do poljai naseliti to mjesto ako im je volja.Travnjaci zeleni, dolina mekapokoja kuća, stablo što plodove čekaosamljeno na brdašcu stoji igleda prema šumi, što riznica je pravanema čega nema

Rosa, kišna kap, dugamore, oceanivalovi što lome ili milujuobalu neku,potok što uranja u rijekukiša što po prozoru tiho romorislap do slapapreko stijene dok žubori,dubok zdenac što tajnu skrivazlatna ribica u akvariju dok pliva,srna sa lanetom kad pije sa vrelakapljice iz tuša preko vruča tijela.Plava, zelena,tirkizne bojeduboka, plitkaslanog okusa ilislatka, predivna, pitkašto ugasi žeđ, miluje nam dušupa i onda kad orkanski vjetrovi pušu,kad pljušti kao da slijeva sebujica sa nebadok sa druge strane, pustinjsko je srce trebapa sakuplja dragocjene kapia škrta zemlja rađa bilje, koje kao rosutaj biser rijetkima će dati.I tek tadakada duša žeđa poput tijelaotkriva se istina cijela.Vodavječni izvor životaprekrasnog li elementa,u njoj skrivena ležisva rajska ljepota

Ljudske su Emocije kao Podivljali VranciŠto Uzde sami kidaju...I ne dopuštaju da vežu ih lanci...Ranjavaju nam tijelo... pa iste rane vidaju...Kočiju od ljudskog tijela dolinama vuku...Stvarajuči pri tome zaglušljujuću buku...Pa se Duša pita u trenucima vrelim;Tko sam Ja...I kamo idem...Što u ovome životu naučiti želim?Al' od silne vreve i galame ništa se ne čuje...Galopom dok jurišaju ... kotači samo zuje ...Preplavljen tad Um je naš kao nabujala rijeka..Srce željno očekuje malo mirnog tijeka...Da napojimo tad vrance Mirom i TišinomUmirujuć' ih mislima...Svjetlom i Bjelinom.Dok prolazimo tako životima novim...Kočija će samo promjeniti lika...Konji će i dalje neukročeni biti...Jer naučili mi nismo Prvotnoga Krika...Mantre što Odzvanja Duboko u Nama...Za Podivljale Vrance to Duhovna je Hrana.

Svake noći ...sve do zore,Kad utihnu zvuci danaIz dubine mračne šumePles pleše Duša Rasplesana.Čarobne su PapučiceVezene joj od Vilinske KoseNa vrh svake Dijamant se sjajiOblikovan od Male Kapi Rose.Čarobnjak je svojim DahomIspunio Srebrne im NitiKada Duša obuje ihSvjetlost širi...Nju ne može skriti.Mračna šuma tad postajeMjesto Sunčanoga SjajaLjudskom oku nevidljivo...Malen dio Vilinskoga Raja.Svjetlost budi Noćne PticeSve raduje se tome PlesuKada putnici zalutaju tamoIzgubljeni.. i ne znaju gdje su.Čarobne su PapučiceNamjenjene svima namaMožda ih u svojim SnimaJednom isprobam i sama.

Okovima od snovazatočena je Duša mojasvaka misao, stara, novaposuta je akvarelom boja.Kad bi znale...pobjegle bimisli moje...moji snoviprema tvome zagrljajujedrenjak bez jedara plovi.Okovi su misaoninevidljivog kova...bez težineali korak još me dijeliod nedostižne mi blizine.Tako plovim izgubljenaiz daljine tihi glas me tražilahor miluje mi kosudodir nježan kožu draži.Duboka su snoviđenjanigdje žive duše srestisamo svjetlost sad me vučeprema jednoj strmoj cesti.Penjem se polako...sporokorak postaje sve težiteški lanci još me držeDuša prema vrhu bježi.A na samoj strmoj hridistojiš ti i gledaš doljeda pojurim prema tebiil' se vratim... možda bit' će bolje.Magla sakrila je tvoga likasilueta nazire se samoi još nešto čudnoga oblikašto još jače sad me vuče tamo.Zadnjom snagom prilazim tizagrljaj me tvoj sad čekaali................iznenada probudim sedruštvo pravi postelja mi meka.Već po tisućiti put prolazimisti prolaz...iste snove...Zatočenica sam svoje Dušedalje tražim puteve si nove.Vjerujem da snovi kazuju minačin kako doprijeti do tebedok ne nađem prolaz pravizatočiti ću samu sebe.

Vjeruješ li ....Da smo Srodne DušeDa se znamo iz prošlih životaU pustinji bili smo Oaza MiraU ratno doba skrivena Dobrota.Vjeruješ li...Da znali smo OduvijekDa srest' ćemo se jednoga danaDa taj Susret pračen bit će SvijetlomI da od Nas Dvoje bježati će tama.Vjeruješ li...Da sve je to Nebeska IgraKoju nekad davno odabrali smo samiAnđeli Čuvari čuvali nas poput TigraKoji svoju Dušu od neprijatelja brani.Vjeruješ li...Da smo Vođeni Nevidljivom RukomI da ništa uzaludno nijeI da sve to Znanje što smo stekli mukomBezbroj puta doživljeno je prije.Vjeruješ li...Da je cijeli Svemir bioSvo vrijeme Svjetionik u NoćiU nijednom trenu svoju Vjeru nije krioNadanju da će Srodna Duša doći.

Ova pjesmica dobivena je davno... u jednom obliku meditacije...u trenutku dubokoga zarona u svoju nutrinu... Da l' postoji nešto ljepšeOd Ljubavi koju On nam daje,Da l' postoji nešto ljepšeOd topline koja traje?Da l' postoje ljepša moraOd Njegovoga Oceana,Da l' postoji divnije DušeOd Svjetlosti koju daruje On nama?Tko je Čuvar Svjetlosnoga Sjaja,Tko te dočekuje u Zagrljaju svomeNa Vratima Raja,Tko te čuva u Ljubavi svojoj,Tko te brani, štiti, ljubiKad posrnuo ti si na prepreci novoj?Gdje On živi, da li diše,Da li plače, da l' se smije,Da li suze briše?Je li beskonačan, je l' se kraj mu vidi,Da li svakog..al' baš svakog voli,Da l' se i On svom Čuvaru SvjetlostiSvako veče moli?Zar Ga nikad upoznati neću,Kad u Njegovo Ime blagoslivljam svoju sreću?Zar On ne vidi kakva tuga ovdje vlada,Zašto onda svi govoreDa je ovdje On...Oduvijek, zauvijek, baš kao i sada?Da l' su Njegova ImenaBuda, Alah ili Isusu Krist?Da l' je Duša samo vjetrom nošen list?Da l' ću ikada Njegovoga Svijetla naći,Zašto kažu da je Ljubav - Ime Njegovo,Što to meni znači?Da l' je Čuvar... Biće svako,Koje Ljubav svoju daruje nesebično, lako?Da l' je Čuvar SvjetlostiSvako Biće što u miru ide,Da l' je Čuvar Svjetlosti , Biće,Pred Kojim korake ja brojim,Dok se do prijestolja ne prigibnem?Da l' je Čuvar Svjetlosti, Onaj,Do kojega na koljenimaS molitvom u srcu stignem?Gdje se Svjetlost Njegova nalazi,Da li među ljudima...Da li na duhovnoj stazi...Da l' u srcu mome koje s ljubavlju bije,Da li se od očiju i od Duše mojeNegdje daleko On krije?Sve što rečeno jeVeć odavno poznato je svima,Bog je u Duši Tvojoj,Tvojoj Duši Svjetlost darovana jeDa je daruješ svima.Samo tako...Čuvarom Svjetlosti...Svako ljudsko biće postaje baš lako,Jer u svakoj Duši, Duša Božja,Poslanika svoga ima.Da li ćeš otvorit' Vrata Raja,il' ćeš se osjećati izgnanima,To ovisi dijete mojeBaš samo o tebi...Duša Božja... Zauvijek...Baš kao i sadaRaduje seŽiviIGovori u tebi!

Zatvaram oči...udišem duboko....prati me samo melodija staraAnđeo,moj Pratitelj milinovu dimenziju za mene otvara.Tijelo mi tone...nestaje težinakroz oblake lake prolazimo midok osjećam kako grije me toplinagledam u plavetnilo ... tražim gdje si ti.Osam jezera tamno plave bojepodamnom sad leže poput satenana koje da sletim Anđela svog pitamAko pogriješim ...da l' bit će problema.Prvo je,kaže,Jezero što praštaOprostom ga zovu sva zemaljska bićanajčešće posjećen, a najmanje shvaćento uistinu bila bi sad preduga priča.Drugo je , Jezero Sreće...blista poput sunca što sa neba sjazašto onda nikoga, ali stvarno nikogana njegovoj površini ne ugledah ja.Treće se zove, Jezero Ljubavimnogi vjeruju da njegov su drugali prije zarona u unutrašnjost ovutuge i mržnje...otpustit' morati će dug.Četvrtoga Jezera valovi na vulkan mi sličeiz njega se kotrlja nebeska lavaTo Jezero Života poput lava sad ričeNa Buđenje zove one, što Duša im spava.Peto, šesto i sedmo Jezeropoput jednoga združeni oduvijek stojeProšlost, Sadašnjost i Budućnostu svojim dubinama ljudima sad broje.I na kraju...pristigli smoJezero Tišine čeka...cijelu vječnost duguda mu se približi Duša nekai da otpusti svoju tugu.Tek kad pristigneš putniče milina Jezero ovo...gdje stanuje Tišinaprobudit' će se snovi što zajedno smo sniliudaljenost biti će draga ko blizina.Anđeo se smješi...najslađe do sadajer doveo je Dušu moju do pravoga putaslobodna sad letim prostranstvima plavimtražim Dušu tvoju... što također slobodna...poput mene luta.

Još uvijek je tišina...Samo nebom zvijezde plovePutuju i gaze svoj nebeski hodDo neke stanice im nove...Putuje sad ovaj neobičan brod.Zvjezdanim su prahomPosule mi ponoćnoga puta...Znakom Krilatoga Konja Zovu me na stazu kojom DušaOduvijek voljela je baš da luta.Ponoćnim Galopom preko NebaZvijezda, meteora, mora i planinaAko svrneš pogled...gore...više...Ako osjetiš da nedostaje ti moja blizinaPegazovim Krilima ova ruka sad ti piše.Na znam kakvoga si lika...Ne znam koja Vila krade sad tvoj san...Ne znam ni Adresu Duše Tvoje...Ali jedno znam...Svake noći ... do novoga jutra...Galopiraš osjećajima mojim...Više nego jučer... manje nego sutra.

Na Planini SrećeIzvor jedan stoji...Eonima svoje otkucaje broji.Slapovi su njegovi od kristala roseRaspušteni preko stijene...Poput srebrne vilinske kose...Žubor tihu uspavanku svira...Tko ju čuje...ponestaje mu mira...Pa u potragu za Glazbenikom kreće.Putuje ta Duša...Preko jezera, rijeka i kanjonaZaranja u podzemni svijet...Hodnicima traži Svijetlo...Kako krenula bi u Slobodan Let.Labirint od algi smaragdne bojeOtežat' će joj puta...Al' u kapima Dijamantne VodeNalazi se Drevni Zapis....Tko uspije da ga pročita...Nikad više neće moći da zaluta.Zapisano je tamoSve ono što mislimo da znamo...I još mnogo...mnogo više...Što Vrijeme uspjelo je iz Sjećanjada izbriše....O Nastanku Plenete...O Ljubavi u kojoj rađa se dijete...O Duši i o Njezinoj Slobodi...Svo to Znanje stoji upisanoU Dijamantnoj Vodi.Glazbenik je svoje Znanje Podijelio sa svima nama...Na Planini Sreće...Izvor jedan čeka...Srodne Duše Dvije...Što podsjetit će seDa Ljubav još postoji...Kao davno...nekad davno prije.

I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu. Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti. Podari joj pehar radosti i reče:Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti. Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti. I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine. I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti. I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere. I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše. Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti. Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što puše iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka. Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima. I udahnu mu život koji je sjenka smrti. I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.

Danas mi riječi baš i ne tekuNeko Zatišje mnome vladaDa su mi bar ona Nebeska KrilaDuša zna gdje bi bila sada.

Okupaj me Svemirom...Zaogrni me Zvjezdanim Nemirom....Ispuni me Toplim Sjajem tvojeg Oka...Šapat Duše prostire se...dolazi...Iz Unutrašnjosti Zemlje...Sa Nebeskoga Svoda Visoka...Svjetlosni je Val otposlanPa potapa svaki atom...stanicu svaku...Obnavlja je i puni...Energiju novu stvara...Stari oblik rastače... cijedi poput zrelog voća...U millijardu dijelova ... rastvara...Pa ponovno sklapa...slaže... Cjelinu novu gradi....Duša pleše okupna u Svjetlosti....Radosna uživa u ovoj Nagradi.

Opijaju me Tvoje riječiOvisnik sam...znam...Svaka Kap ove Droge, Dušu liječiTo osjećaš i sam.Čarobna je ova DrogaRiječi same teku mi kroz veneDolaze do srca moga...Stvarno čudno djeluješ na mene.Dok u Zagrljaju čvsrto držišČaroliju da ne ishlapi...Samo sipaj svoju Drogu...Ja iskapit ću je ... do Posljednje Kapi.

Daj poleti sa mnomKroz Galaksije znane,Istražimo one nepoznate...nove...Ljudskoj duši strane.Pretvorimo se u LeptiraSvako bit će krilo jedno...U sredini, poput tijelaVezat će na Nešto Vrijedno.Isplest ćemo nježnu mrežuSrebrn trag od naših DušaHvatat ćemo putem ZvijezdePraviti Oazu tamo gdje je suša.Nekima je potrebno moreNekima trava i postelja mekaMnogi se penju u planine i goreNama je potrebna Zvjezdana Rijeka.Putovat ćemo SvemiromTi ćeš biti Kormilo a ja Tvoje JedroNosit ćemo u grudima SunceZa nama ostajat' će samo Nebo vedro.Možda i poželimo...možda jednom...Sletjeti na neku od Planeta,Daj poleti sa mnom...pozivam Te...Ne iskusiti taj Let...vjeruj mi ...Bila bi neizmjerna šteta