zaljubljena

Lijane prošlosti svezale su DušuPa je drže uhvaćenu u Kuli od SnovaKiše Nebeske i Vjetrovi što pušuKrče polako Put ... to Prilika je nova...Možda neka Davna Veza pokidati će lanceDopustiti Strahu da duboko udahneIz Nutrine izroditi tad Slobodne VranceOsvjetliti zelenilo da korijen ne usahne...Iz dubine samog Centra Odsjaj neki blistaProbija se Tajna kroz Plameni ZnakPrži granje, lišće ,zemlju ... sad poljana je čista Sve sjaji u modrini ... gdje bijaše mrak...
Plameni se jezici isprepliću ko zmijePalucajući iskricama rastjeruju tamu Tišinu dozivaju dok šuma im se smije Jer probili su iz Davnina sazidanu Branu ...Duboko u nama ... gdje zalazimo sve rijeđeMožda ostavljen Upaljač od nas sad se krijeTek što usnuli smo ... zaklopili vijeđe ...U Otkrivenju Života žarki Plamen vrije ...Vrluda ,poskakuje, igra se skrivačaPretvara se u ugljen crn kao najmračnija noćRazgovara sa Dušom za Unutarnjeg PlačaNudeći nam Nadu ... da Zora će nam doć'...I ne vidimo Zvijezde, ne vidimo mi Ništa Jer već sekund jedan Materija nas vara I sve je nalik Mitu o snazi Čistilišta Što od grude mrke sjajno Sunce stvara ...
Lijane Prošlosti još vezuju nam DušuPa je drže uhvaćenu u Kuli od SnovaKiše Nebeske i Vjetrovi dok pušuKrče polako Put ...to Prilika je nova...

Putnik sam u noći i ne vidim joj krajaKao moreplovac što po moru plutaPretražujem hridi na Putu do RajaU Beskonačnoj Duši moje srce luta...Presjecam sva mora ... oceane ... luke...Ponoćno mi nebo ukrašava svodValovi me lome ... ne prolazim bez muke ...Već trošan je ... i umoran ovaj moj brod ...Tijesnac od stijenja ... kamena i soliPristanište kratko na putu bez ciljaDotaknuti rukom dok osjećaj taj boli Podsjeća na Putnika od Tisuću Milja...
Rukama ja hvatam olujne valiPa ih dižem visoko ... ravno do nebesaZvijezdu dotićem što darom tim se hvaliA kapljice zveckaju ko od zlatnika kesa...Sve pričinja se odjednom kao vrtlog strasanPomješana voda sa vatrenom niti Zaglušujući udarac o hridi je strašan Pritisnuće školjke ... o stijenu ih zbiti...
Za njima ostaje tek bisernasti sjajKojega će otkriti tek pokoja DušaMoreplovac Vječnosti na Putu za RajPoklonik svih zvjezda dok oluju sluša ...
Putnik sam u noći i ne vidim joj krajaKao moreplovac što po moru plutaPretražujem hridi na Putu do RajaU Beskonačnoj Duši moje srce luta...

Pročitah baš danas ovu čudnu misao...Zapitala sam sebe ... dal' moguće je to...SMS Anđelu Čuvaru netko je napisao...Pa poželjeh slično...valjda nije zlo...A riječi se nižu...želja je previše...Zahvala je bezbroj...odakle da krenem...Slovo za slovom polako se piše...Od bojazni da mislima nekuda ne skrenem...
Ekran sad se sjaji ... poruke se nižu ...Rečenice nesputano uzimaju maha ...Gle ... već nove misli u um sada stižu ...Duša sad se smješka, bez imalo straha ...Poruke su poslane ... odgovor se čeka ...Postoji li Netko s One Druge Strane ...Da odgovor ponudi kao kapljicu lijeka ...Što iscjeliti će davno nezarasle rane ...
Kad odjednom zvučni ton pristiže do mene ...Poruka je stigla ... što li u njoj piše ...Ruka jedva čeka da brzo se pokrene ...Čak ni tijelo više kao da ne diše...
Jedna divna misao poslana je bila...Baš u ovom trenu prijatelj je šalje ...Energija Ljubavi kroz nju sad se slila...Uz molbu da poruku ja proslijedim dalje...
Blagoslova ...zagrljaja... i poljubaca sto....Neka stigne još večeras do najdražih ljudi ...Anđeoska želja bila je baš to...Preko ove poruke Ljubav da probudi...
I tako se dopisujemo ...ja i moj Anđelak mili...Preko dragih divnih Duša šaljemo si sreću...SMS-om ili mailom .... bilo kada...ma gdje bili...Ljubav darujemo mi sve veću ...

U tišini tvoje sobeDušom tvojom smiraj teče,Jednom davno Netko reče;Zagledaj se sada u nutrinu svojuPoslušaj i ćut' ćešUmirujuću Riječ Moju...Jer u trenutku samotnoga plača...Kada Duša tihim hodnikom korača...I kad misliš, kako usamljeno biće ti si...Pogledaj u Nebeski Svod...Gore, više...Gdje Mojega se Imena piše...Gdje u olujnome nebu nazire se Duga...Sunčev Trag tad doprijet će do tebe...Izbrisana bit' će i najmanja tuga...Tad poslušaj Milog Zvuka...Jer u tome trenu... dodiruje te Moja Ruka,I u Zagrljaju tad si Mojem ...Poljupce i svoje misli... darujem ja srcu tvojem...U tišini tvoje sobeRazgovaramo tad s Ljubavlju nas dvoje...U tišini srca tvoga...Milostivom livadom potok teče...U Žuboru njegovome Odsjaja je Moga ...I u osvit zore i u kasno veče...U tišini tvoje Duše...Tiho... tiho... snivam Ja...Probudi Me kad sunčano je...Il' Oluja puše...Tad' Mir svoj tebi darovati ću Ja.Tiho... tiho...Kap... po kap...Moja Ljubav postaje Sunčani Slap.U Tišini Duše tvoje ...Zauvijek sam Ja uz tebe...Milo dijete Moje!

Planinsku tišinu narušava lom ...Da li led se cijepa ...ili lavina ruši...Tko podnijeti može ovaj snježni slom ...Gusto bijeli prah što može da uguši...Topot jedan tvrdi odnekud se čuje ...Kao da se budi Uspavano Biće ...Ne smetaju kiše ni snježne oluje ...Kao da dolazi iz bajkovite priče ...
Kroz granje proviruje mekana griva ...Silueta nazire se kao tamna sjena ...Pričinja se kao da po snjegu sada pliva ...Ostaje za njima tek snježno bijela pjena...
Na blagdanskome stolu nema jela...nema pića...Kristalići ledeni jedini su Dar ...Zatočena voda čarolijom će da ispriča...Sve poprima plavičasto svjetlosnu čar ...Putovali su kristali kroz zemaljski svijet ...Kao kišne kapi natapali su tlo ...Prelijevali se rijekom ... rosili su cvijet...Poplavili nizine ... pričinjali zlo...
Kćer od Zime zapisuje ... Bisernom grančicom po staklenome ledu...Nove priče u Kristalima sad snuje...I sve je opet u Kozmičkome Redu ...
Sve se vrti ...sve se vraća ...Kockice će ledene u oblak da pretvori ...Djeci donijeti će osmjeh ... vrtlaru kapljicu plača...Što iznova čaroliju proljetnu će da stvori...Tada Kćer će Zime da zamjeni Hram ...Prepustiti će vodi da nov život stvori ...Mirišljavim prahom ispuniti će dan ...Bjelinu će svoju nježno da odmori...Ova igra traje od postanka svijeta ...Kada pahulja će meka na dlan ti pasti ...Prisjeti se kristala kao malenoga cvijeta...Što uskoro će radosno iz bjeline rasti ...

Ponekad je dovoljno pogledati u nebočak i onda, kada sivi oblak zakrilio je svjetlosti sjajNebeski Slikar poklanja ti sliku poput ove, znaj!

Meni najljepša poruka sa Mirovnoga Samita, od naše drage književnice Vesne Krmpotić!"Religija, to je, reći Bogu ; Volim te! - na različitim jezicima"

Dani što slijede, tišinu donosesuznu kap u okusjećanje što ne blijedina nečiji dragi osmijehna pramenčić razigrane kose.Svijeća na mjestu gdje počivanekad davno uspavano tijelo,vjenac od ružaili samojedan cvjetak maliljubavlju svojom dotaknuti ćedušu ,što sada je u Zagrljajugdje najljepše je svjetlo bijelo,gdje jedino vjetrovi ljubavi pušu.Molitva jedva čujna, iz dubine dušeizrečena će biti,nježan dodir poput krila leptirasvjetlost svoju na nas će sliti.Anđeoskim glasom, Čuvar našeg mirašapnuti će tiho:Ono što sada nazivate prahomživi u Vječnostiokupano Nebeskim Dahom.

U trenucima mira i tišineKao da duša sniva tihim snomČekam da Inspiracija posjetiDušu moju, srce mojeZajedno da gradimo naš nebeski dom.Poput osamljenog stablašto plodove nam svoje dajeInspiracija dođe, pa prođeAli njezin dodir u duši mojoj, vječno traje...............

Po putu kojim ti duša hodipo strmoj hridi, uzburkanoj vodiu klancu gdje orkan se slušapo brijegu, i po doluprilazi ti Božja Duša.I, šapatom ti veli;Volim te dijete moje

Valcer moje dušeskriven od očiju svijetau čarobnom plavetnilulebdi, miluje, koračašapuće i šeta.Lebdila bi duša ovakada imala bi bijela krilaali, zasadu nutrini ovog tijelamiruje i tihe snove snujeosjeća da još je živa.Ponekad joj dođeda sa sebe strgne plaštod kostiju, kože, koseda poleti , da zaronipa poteče poput slapavjetrom raznesena budeil obasjana suncempoput male kapi rose.Valcer moje dušeskriven od očiju svijetau čarobnom plavetnilunastavljada lebdi, miluje ,koračašapuće i šeta.

Pitaš Me o ljubaviA ti si ljubav!Pitaš Me o radostiA ti si radost!Pitaš Me o srećiA ti si sreća!Pitaš Me o tuziA ponekad si i ti tužna bila!Pitaš Me o ljutnjiA ponekad si zbog nje suze lila!Pitaš Me o mržnjiA jednom dotakla je i srce tvoje!Odgovore očekuješ Moje,A odgovori ležeVeć odavno u tebiI u svakom ljudskom biću,I čekajuProljeće, toplinu i svjetlostKada poput vlati trave nićuProšarani svim bojama svijeta.Pitaš Me o BoguA On u duši tvojojUpravo raste i cvijeta!

Ponekad, u tišini, pristižu poruke. Najčešće su to odgovori na postavljena pitanja.Svaka pjesma dio je tih dobivenih odgovora. Uvijek, baš uvijek, to su poruke Ljubavi. Moje je vjerovanje da mi ih prenosi moj Anđeo čuvar.Jedna od davno pristiglih je i ova pjesmica.Zamislite da je Svjetlo = Božja Ljubav................i uživajte u tom nježnom dodiru.Svjetlo Mojesvakom biću s kojim duša tvojau dodir dođedaruje se poput mirisnoga cvijeća.Da li to što mirisno jecvijet je , ili prava sreća?Ljubav Mojakoju biće svakona usnama nosi, lepršavo, lako.Da li lahor to je,ili ispunjeno radošću, srce tvoje?Milostivost Mojakoju bićekada skrušeno za oprost moli,darujem Ja duši svakoj.Da li to je kamen,ili zvijezda što na nebu u svjetlosti sjaji,da li to je težina što u grudima boli,ili divno osjećanjeda te Netko beskonačno voli?Svjetlost Moja?!To su ljudis kojima u molitvama razgovore vodim!To su ljudiS kojima po trnju i žeravici hodim!To su ljudikojima Duša Božja nikada ne sudi!Već Jasvaku dušu molim;Dijete Moje, daj se probudijer Ja te samoBeskrajno volim!!!

Plamen crveno naranđaste bojeu visinu svoj jezičac dižeuspinje se uz drveće, svaki list i svaku granupohlepno sad liže,pretvara u pepeo i prahokaminu tamnu, crnu...Ali , krči prolaz, sjemenu i zrnuplodno tlo za sobom ostavljaiza vatre, zemlja će početi da se obnavlja.U kaminu, topli plamenpitom, dražestan i miocijelu prostoriju, svojim sjajem večernjim je umio.Iskrice, vrckavešto iskaču iz vatre kao njezina djecalete na sve stranezaljubljene uzdahe sad mame.Na stolu svijećasvoj plamićak održava budnimmiris širi oko sebepoziva na molitvu, prisjeća na Tebe!Vatra unutar tijelašto diže se od stopala duž kralježniceplamti usred tjemena i čelapodsjetnik jena početak i na kraj bez početkana Vječnost bez svršetka!

Lahor, tihi šapat kroz drveće pronositoplinu oko tijela ili treptaj u kosi.Mirisnoga dahapun cvjetnoga praha, što prenijeti ćesa jednog na drugi kraj planete,a ponekadnapravit će i ponešto štetekad zapuše olujasvjetlost munje kad propara noću kojoj zrak je težak, vlažankad kroz kosti prođe vjetarjak, najjači, beskrajno snažanšto će lomit, udarat u stijenedizati valovedonositi uzdahe udaljene.Noć je prošla, sa njom i olujaMir, tišina, polomljen cvijetvisoko na nebuu slobodi, orlov let.Povjetarac šapuće o prethodnome danuo prošloj noćii tiho govori;Čovječe, i to će proći!