zaljubljena

Još ni danas ne znam...Da li to je sjećanje ili' samo san...Dok Duša putuje mi kroz ProstranstvaČini se da sve već odnekud to znam...
Poznata mjesta ... poznati ljudi...Običaj poneki što pamćenje mi budi...Na trenutke proživljene jednog davnog dana...U vremenima drevnim dok lutala sam sama...Nesvjesna same sebe. ..Duše što Znanje Bezvremno sakuplja...Još od dana kad sklonište je bilo, Od drveća duplja...Il' koliba slamnata ... il' izgrađena od pruća...Iglu od leda ... od kamena kuća ...Piramida vječna...Što ostavlja me i danas bez daha...Galaksija neka druga ... prepuna svjetlucavoga praha...
Sa kojega to mjesta mirisi dolaze...Događaji proživljeni što Dušu mi maze...Ili razdiru ... ne daruju mi mira...I Sjećanja mi bude ... dok melodija svira...Skladana u vremenu što veo ga krije...Pa se čini poznanikom Onaj Kog' upoznalo mi srce u životu ovome još nije...
I tako putujemo ... kroz Živote ...Kroz Vrijeme i Prostor... a sve je to u nama ...Očiju punih suza jer zaklanja nam pogled tama...Tek poneki Bljesak kao Putokaz nas budi...Da Blagoslov je što rođeni smo svi mi kao Ljudi...
Još ni danas ne znam ...Da li to je sjećaje il' samo san...Iz Života u Život ja putujem...Negdje ...U Nutrini Duše ... to jednostavno znam...

Bok svima..ja sam super moglo bi i bolje..:)
Dobila sam jucer od satraca jošerskog  treijera peseka bebu star 3 mj...:)
Jučer sam bila sa frendom i frendicom vani stim da je frend došo kod mene mado jer meni treba da se spremim....a frendica nas je cekala u 20 u španskom,naravno ja nisam došla u 20.neg u 21 skoro me ubila...:(
Trebala sam se oko pola 12 naci sa frendom koi me legano jebe u mozak vec nekolko mjeseci i sad sam pukal jer me poceo uzasno zivcirati sa svoim ponasanje. Šta god da kazem misli da se zekam.a ja mislim ozbiljno. Naravno on ne kuzi da men vec sve to pogada i svi mi se cude kaj mogu to trpiti drugi bi prolupali ma kata strofa...Ima decak kojeg volim i skoim sam ako sretna i jedva cekam da se dans nadem sa njim..:)
Pitam se zasto zivot nije savrsen? Zasto s jeden setrane mogu biti hepy a sa druge mne...zar je to sudno ili sta?
 
pozdrav...kiss...:)

SAVJET:voli meJEDNA MOLBA:ne zaboravi mejEDNA žELJA:ne mijenjaj seJEDNA LAŽ:ne volim teJEDNA ISTINA:nedostajes mi

Kao Drevni Starac stoji ...Godine i stolječa pored njega hode...Više ih od umora ne broji...Oblaci i vjetrovi Staru Dušu vode...
U vremena davna ... u vremena tiha...Kada pupoljak je cvao baš poput stiha...Melodija je bila nježna ... il' živahna kao čigra...Listalo je ... u dubinu raslo...Granalo se u širinu... Životna je bila sva njegova Igra...
Tada došao je čovjek ...Ili neko čudno biće ... Više nalik demonu iz neke bajkovite priče ...Hladnih očiju ... bez trunke srca i srama ...Od pogleda jecala je baš svaka grana. ..Strah je kolao od korjena na više ...Listovi su plakali ...Drvo postajalo je sve tiše ... i tiše...
Ostala je samo kora ... ogrubjela od olujnih noći...Ptičji pjev se izgubio ...Kao kristal razbijen na metalnoj ploči ...Krošnja ostala je ogoljela ... tužna...I čovjeku postala je nepotrebna ... ružna ...Sjekirom je sasjekao sve prijatelje stare ...Pretvorio u namještaj ... stolice ... ormare...Pa se drvo utješilo ... bar saznalo je svrhu svoju ...Napušteno...prepušteno ... vremenskome stroju ...
Ali Novi Vjetar puše...i mirise donosi...Tajanstveno nas Drvo čeka ... vremenu prkosi...Cijela povijest u njemu je zbita ...Čeka dodir mekih ruku ... bez mača i štita ...Ruku što će dotaknuti napuknutu koru. ..I Ljubavlju ... bez riječi. .. izgladiti mu svaku boru ...Energija će Ljudskog Bića isprati mu suze ...Vratiti u granje Život što odavno mu uze ...
Drevni Starac pored puta ...Još uvijek na nas čeka ...Ispod tvrde. .. suhe kore ...Duša topla je ... i meka....

Šumska pjesma zrakom leti ...Putuje kroz lišće ... granje ...Titraj njezin nikome ne prijeti...Donosi Svjetlost...pronosi Znanje...





Žena Vrač
Šumska pjesma zrakom leti ...Putuje kroz lišće ... granje ...Titraj njezin nikome ne prijeti...Donosi Svjetlost...pronosi Znanje...Svaki dan u isto vrijemeŽena Vrač u sokola se preobrazi ...Svlači ljudsko tijelo kao teško breme ...Prepušta se vjetru i darovanoj snazi...
 
 
Dok leti kroz zrak i juri kroz klanac ...Oko joj prati Svjetlosni Znak ...Izgleda baš kao Nebeski Vranac ...Brznom Svjetlosti dok rastjeruje mrak ...
 
Susresti će putem prijatelje stare ...Šamane...Iscjelitelje...još Šumskih Bića...Letače ...Vukove ... Svjetske Planinare...I krenuti će bezbroj različitih priča...
 
Tada šumska pjesma zrakom leti ...Putuje kroz lišće...granje...Sokol će jedan na drvo da sleti...Darovati će Svjetlost...donijeti Znanje...

Bože...Kreatoru cijeloga Svijeta ...Misao mi jedna mira ne da ...Pa razmišljam ... koja li je šteta ...Ne vidjeti čudo u kristalima leda ...Ne diviti se svemu što pod suncem pupa ...Slušati ... A ne čuti otkucaje što srce nam lupa ...Pronalaziti manu u materiji od krvi ...Vječnu borbu voditi u sebi ...Biti najbolji ... i u svemu prvi ....Ne htjeti pogledati čovjeku u oči ...Sakriti dlan pred suzom što nam lice moči ...Zahtjevati od Tebe Ljubav bez kraja ...Zaboraviti onu Nit što Duše nam spaja ...Kreacija je Tvoja Savršenstvo Bitka ...Svi tražimo Mudrost u prašnjavoga svitka ...Dok Nevidljivom si Rukom ispisao rime ...I svakoga nam dana dozivaš ime ...Potajice ... kao lopov ... izbjegavaš klopku ...Tražeći u srcu isključenu sklopku ...Prekidač što osvjetliti će izblijedjelo Znanje ...Izgraditi iznova to narušeno Zdanje ...Čovjeka ... to Ljudsko Biće ...Od mesa i krvi ...Čovjeka ... što drugome će Čovjeku reći;Ti i Ja smo Savršeno Savršeni ...I onaj zadnji u redu neka sad je prvi ...Bože ... Kreatoru cijeloga svijeta ...Misao mi jedna nemir daruje...Pa razmišljam ... koja li je šteta ...Propustiti Savršeni trenutak ...Biti Jedno s Tobom ... dok Tišina caruje ....

vrištala bihda krik probije sve zidoveprelomi sve daljineda bez pukotinaporuka dođe k tebinadljudski glasanbez riječia opet da ti izreknesve što bi trebao znatisve što bih trebao čutii tada ako ostaneš hladanneka se vratitaj krik menisvom silinomizmigolji svimdolinama i brdimasvim koritima rijekasvim krajobrazimakao šamarneka zaboliumjesto tišineneka krik da odgovorrasplini svaki san.

skidam kaput ogorčenostisandale prošlosti su tako laganei kada bi htjela mogla bih opet osjetiti tugu osjetiti lance gorčineomču svojih emocijaali razgolićujem se oslobađam od grčaznam da nećeš sljediti moje stope u pjeskumožda bi to još potajno poželilaa možda dubinski se pomirilabarem tako ćudim da jesamsa krilima tišinepoletna sunezamjeram ti više ništa,znašponeki dan te pronađem često u pozadini svegakako misao koja čuči i čeka da poskoči u srcuponekada sam smješna sama sebi sa svim izljevimakoji izašli iz mene koje ti uputilapa pobogu zar to bila jaali nema te više u svakom mom jutruniti u svakoj mojoj večeripuštam te mirim se sa svimeznam da je moglo bilo bi drugačijema stare vjetrometinemogla sam te voliti drugačijemogao si pokazati posebnijemoglo..haha ne neću delete sadaizasvao si u meni emocijekad-tadi kako-takoi tim zaslužuješ ostati uvijek draga osoba mome srcunevažno sve drugobilo kako biloipak u ljubavi i ratu sve dozvoljenopa što tebi zamjerati stvari kada ih ima toliko kojih mogu zamjeriti sebi vezano uz tebe

Ugasiše se Svjetla pozorniceNoć ustupi mjesto DanuPredstava Životu.Odavno isčeznu zima iz mojih prstijuI proljeće se razigra u sjaju okaOpet se vratih svojim unutarnjim SvjetlimaRazigrah se s vječnim vjetrovima novih potragaZažuborih u raspršenim kapima slapa.Na vrata mi ranim jutrom zakuca tihi glas još snenog pjesnikas olovkom u ruci i riječima zahvale u srcuza sve vas koji me se sjećate.

Postoji dimenzija druga ... Gdje sve boje duginog su sjaja ... Mjesto gdje otklanja se strah i tuga ...Mjesto početka i nepostojećeg kraja...
Jezero smaragdno plavičaste boje ...Iscjeljujuće Znanje krije u Nutrini ...Energije okrepljujuće ovdje se kroje ..Sve blještavo sjaji u Anđeoskoj blizini...
Na sredini jezerca Dvorana stoji ... I svakoga časa isprepliću se krila ... To Anđeli sa žezlom i kuglom u boji ...Ispiru trnje mekoćom kao svila ...
Trnje što pokupili su na Zemlji -planeti ...Jer kugla je dio Iscjeliteljske Moći ...A Ljudska Duša nikako da se prisjeti ...Kakvo je to Čudo uspjelo im pomoći ...Misao je jedna dovoljna tad bila ... Da sa žezlom svojim dodirnu nam tijelo ... I svu tamu što u srcu potajno se krila ...Obasjati će Svjetlo ... čarobno i bijelo...Kao Magijom Nebeskom iskre će poteći ...Otvoriti će se Čakra što nad srcem bdije ...A čovjek će blistati ... I stajati bez riječi ...Jer se svaki atom od srca mu smije ...
Tada Anđeoska Družba leti ka Dvorani ... Žezlo i kuglu stavit će pod slap ... Okrijepiti kristale u Božanskoj Hrani ...Gdje Milost i Ljubav svaka je kap ...
Zato ... kad osjetim po tijelu toplinu ... I lagane trnce što putuju po njemu...Pomislim ...to Anđeo daruje milinu ...I rastapa kamen pretvoren u stijenu...
 
Pomišljam na mjesto u Nebeskome kraju ... Gdje zrak ispunjava milozvučan poj ...Gdje sva Znanja i sve Tajne oduvijek se znaju ...Duša tiho šapuće mi ... tu Dom je moj....
 
 
 
 
 
 
 
 

PROSULA SE MLADOST,
ULICAMA GRADA.DEVOJKE,MLADICI,
NASMEJANIH LICA.
GLEDAM OKO SEBE,PAROVI SE LJUBE,
SVAKO IMA SVOJE SKLONISTE OD TUGE...
TREBAS MI,NECU SAMA
TREBAS MI,OVIH DANA,OVIH NOCI KAD JE TUGA DO NEBA.
TREBAS MI,KAO VAZDUH
TREBAS MI DAJ MI NADU
DA ME VOLIS BAR ME SLAZI PONEKAD.
TRBAS MI!
OCI KAO TVOJE,UZALUDNO TRAZIM
PREVARICE SRCE,SVAKO NALIK TEBI.
POTRAJACE KRATKO,POCECE DA BLEDI,
KOPIJA ZA OCI SRCU MALO VREDI.

Bilo je dana kraj tebe ko u raju,al takvi dani sa tobom kratko traju,
vise je bilo noci sto mira ne daju,ej tugo moja....
CUTI,NE GOVORI VISE NI REC
OD TVOJIH LAZI SAM UMORNA VEC.
CUTI,PUSTI ME DA UPAMTIM BAR
KOLIKO SAM TE VOLELA!
I ako odem u neki zivot novi,neka me s tobom rastanak ne zaboli
zasto ko stranci?Bolje ko stari drugovi, kada se sretnemo...
I ako odem u neki zivot novi,neka me s tobom rastanak ne zaboli
zasto ko stranci?Bolje ko stari drugovi.....BILO BI LEPO...

Nisi mi sudjen to znam,
vecno ces biti moj san,
zivot me ranio,zivot me kaznio
sve mi zabranio.
JA LJUBIM DRUGOG JER TEBE NE MOGU
SRCE MI PLACE VOLIM TE SVE JACE
I DOK MU LJUBAV PRIZNAJEM
U DUSI TVOJA OSTAJEM GOLUBE!
Nisi mi sudjen to znam,
tuzan je svaki moj dan,
jednom sam planula sreca me zanela
pa me obmanula

Pinocchio
Po prirodi nisam lažljivica. Čisto sumnjam da bi to netko za sebe i priznao, ali svejedno mirne duše mogu reći da mi laganje nije stil življenja. Ne znači to da nikad nisam izrekla laž kao što ne znači i da nekad nisam prešutjela istinu. Znači da se u laži ne osjećam dobro, znači da ju izbjegavam koliko god mogu, znači i da nikad ne bih lagala s namjerom da drugome time učinim loše.Općenito se laž nikako ne može smatrati nečim dobrim. Mada, uvijek postoji i ono «ali». Sjetim se filma «Život je lijep» u kojem je laž jednom dječačiću grozne trenutke u logoru učinila podnošljivim uvjeravajući ga da je sve to igra.Ono što je na nekoj sasvim suprotnoj strani od laganja je povjerenje. Naime, povjerenje, tj. vjera da ono što vam neka osoba govori predstavlja istinu i samo istinu predstavlja vrhunac nekog odnosa. Ne mogu sebe zamisliti u vezi u kojoj povjerenja nema, u kojoj svaku riječ prihvaćam s rezervom ili čak i provjeravam. Nikad nisam razumjela takve veze i način na koji funkcioniraju. Isto je i sa drugim oblicima međuljudskih odnosa. Imati povjerenje u prijatelja ili prijateljicu je temelj odnosa, ne vidim kakvo bi to bilo prijateljstvo u kojem netko nekoga laže i/ili netko nekome ne vjeruje.U politici, konstatirali smo nebrojeno puta, laž očigledno predstavlja nešto normalno. Bar u ovoj našoj. Mislim da i druge nisu puno bolje i da se uvijek iza kulisa događaju stvari koje nisu iste onima koje se daju vidjeti. No ipak vas moram podsjetiti na jedan slučaj koji govori da ljudi ne podnose laž čak i kad je politika u pitanju. Sumnjam da se nećete sjetiti slučaja Clinton-Lewinski. Ono što je američki narod bez problema oprostio svome predsjedniku je njegovo švrljanje s mladom pripravnicom opravdavajući laž onim kako je i on samo čovjek (istina, kožna jakna i ona limenka Coca-Cole ili Pepsija poradila je na onome «da, i ja sam jedan od vas»). No ono što mu nisu tolerirali je bila laž, tj. laganje pod zakletvom. Ono što mene posebno nervira je kad netko laže bez kraja i konca. Još ajde kad je netko svjestan da je glup pa drobi što stigne. Ali kad taj lažljivac misli da je silno pametan i da su svi oko njega blesavi gutajući te neistine, onda mi takvi stvarno dižu tlak. Znam da nisu vrijedni, i sama sam toga svjesna, ali teško je ostati indiferentan, posebno kada taj netko i tebe blati tim lažima. I to onda kad nisi prisutan i kad misli da može sve reći. E pa ne može.Svatko si od života radi što hoće, kreira ga onako kako misli da treba, ali ako to radi na način da je laganje glavni alat, onda želim da takvome nos naraste dovoljno velik da vratima (a i ne samo vratima) redovito dobiva po njemu.

Htjela bih vam reći nešto o Mom Nekom. Onom Nekom o kojem sam vam već bila govorila. Ili je to možda ipak više o meni i mom doživljaju njega. Razmišljam ... odakle krenuti .... sve mi je nešto toplo oko srca pri tome. Nema dvojbe da najviše volim one trenutke kad ga istovremeno mogu i vidjeti i čuti. No kako to nije baš uvijek moguće, moram se zadovoljiti samo ovim drugim. A tada, nikad mi nije dovoljno impulsa. Nekad mi se i ne priča iz nekih objektivnih razloga (mada to baš nije često ), ali tada mi je takva milina slušati ga. Čak i onda kad me pita "Da ti pričam o pokošenoj travi?". Pokošena trava, pogledani film, kupljene hlače ... sve, sve, sve što govori uživam slušati.Kad sjednemo negdje u kafić na topli čaj ili nešto drugo, slušam što priča. I pričam i ja (a valjda usput sluša i on mene ). Negdje pola-pola je omjer uglavnom. No u tom ozbiljnom ili neozbiljnom razgovoru pojavi se bar jedan trenutak u kojem se onako izgubim. Ne pratim. Samo ga gledam i mislim kako mi je lijep i kako da bih ga poljubila.Da, još bi moglo ispasti da ga zapravo i ne slušam kako spada. Na telefon samo slušam glas, u kafiću samo gledam. Ali nije tako. Jako volim kad mi priča o svemu, čak i o problemima, manjim ili većim. Volim kad to nešto, što god bilo, podijeli sa mnom. Mogla bih vam satima pisati o njemu, o onome što kod njega volim, možda i o sitnicama koje ne volim, ali su mi na neki način mile, jer su njegove. Mogla bih vam pisati i o tome kako mi svaki novi susret s njim znači poseban emotivni trenutak u kojem, iako se nisam vidjela, sebi djelujem sva blažena. Mogla bih vam pisati o tome kako mi je dobar, kako me mazi, kako me gleda... No ipak neću, i radi vas koji bi zaspali čitajući , i radi njega i sebe, jer nešto je ipak samo naše.Ali ono što vam još moram reći je da mi je onako skroz u srcu ... jako, jako ... volim ga.