zaljubljena

Posao. Oni koji ga imaju i vole, da ne zaborave da imati posao nije nešto trivijalno što se dobiva rođenjem već, radi društva (da ne kažem države ) u kojem živimo – privilegija.Nešto novaca. E sad, tu mi je malo teže, jer ovo nešto je svakom drugačije. Meni bi trebalo malo više od milijunčića , da namirim sve svoje i obiteljske potrebe, a i da dam nešto u dobrotvorne svrhe. No da, ako ću konkretno, onda želim… onima koji traže ljubav da ju nađu i da se zaljube tako da teško riječima mogu opisati taj osjećaj,… onima koji su bolesni da ozdrave,… onima koji nemaju posao da ga dobiju,… onima koji žele djecu, da im ova godina da jednog slatkića ili slatkicu (a može i više ako tako ispadne ),… onima koji nemaju riješeno stambeno pitanje da uspiju preseliti u svoj dom,… onima koji završavaju srednju školu da se upišu na željeni fakultet ... A svima onima što je sada onako kako žele da se to ne promijeni ni u 2007. ni kasnije.Želim vam i ugodne trenutke i dobru zabavu u novogodišnjoj noći bez obzira bili negdje na otvorenom, u društvu, u krugu obitelji ili s nekom drugom dragom vam osobom.

Ljubav. Kad nje ima, sve, ali baš sve drugo je puno lakše, iz kojeg god smjera dolazila, a neupitno dolazi svima nama samo je vrlo često ne prepoznajemo. Zato, nje vam želim stvarno u veeelikim količinama. Ne samo da bi vama bilo jako lijepo, nego i da ju u istim tim količinama možete odašiljati ljudima koje volite.Zdravlje je nešto što nažalost najviše cijenimo onda kada smo bolesni. Zato, želim vam ne samo da ga imate u izobilju, nego i da svakoga dana budete svjesni koliko vam je život u zdravlju radi toga ljepši.

U današnjem evanđelju, Isus govori svojim učenicima nešto kao: blago se vama, jer vi gledate i slušate ono za čim su čeznuli proroci i kraljevi.Ove veličanstvene i divne riječi potiču na razmišljanje. I pitam se koliko sam svjestan milosti koja mi je dana: milost poznavati Isusa, Njegovu riječ? Uviđam da često puta zaboravljam reći Mu hvala na tome.Isus me uspoređuje sa prorocima i kraljevima? Čak štoviše, po milosti koja mi je dana, stavlja me/te/nas iznad njih. Iznad proroka, iznad kraljeva...Predivne riječi, predivan smisao tih riječi!!!

Djevojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da će pasti i ozlijediti se.Umjesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakše dođu.Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovjek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smijemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će SVE da dođe do nas. Žena je izašla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, i blizu srca da bude voljena.

Gospodine,između mnogih ljudi s kojima živimnašao si mi jednog prijatelja.Hvala ti za sve ovo zajedništvoi sklad koji nas raduje.Ali daj da sa svom ozbiljnošću računamda je moj prijatelj drugačiji od mene.Sačuvaj me od sebičnostikojom bih ga samo na se vezao.Pouči me u razboritostikako ću ga pratiti,a da na njegovom putune budem smetnja već pomoć.Gospodine, znano ti je,svog prijatelja često zaboravljamu svojim svagdanjim molitvama.On je tu, to mi izgleda naravno.Oprosti moj nemar i tromost,vodi nas obojicu svojom rukom,da ne pođemo stranputicom.

Želim te voljeti,a da te ne ograničavam;cijeniti te,a da te ne obescijenim;prihvaćati te ozbiljno,a da te za nešto ne privežem,doći k tebi,a da te na to ne prisiljavam.Želim te pozvati,a da ti ne postavljam zahtjeve;nešto ti darovati,a da time ne postavim neka očekivanja:odijeliti se od tebe,a da bitno nisam zaboravio;iskazati ti moje osjećaje,a da te ne činim za njih odgovornim,informirati te,a da te ne poučavam;pomoći ti,a da te ne povrijedim;brinuti se za tebe,a da te ne želim skučiti,da se veselim zbog tebe,onakav kakav jesi.

Budi prema ljudima dobar, ljubazan i obazriv. Osobito prema bolesnima, nevoljnima, starima, prema ljudima koji se nalaze na rubu života. Nosi ljudima cvijeće dokle god žive na tom svijetu. Ne čekaj da umru, kako bi mogao punim plućima jecati: „Jadnici, od života nisu imali gotovo ništa“.Zašto toliki ljudi nemaju gotovo ništa od života? Zato jer nemaju prijatelja, nemaju ljudi koji bi ih voljeli. Zato jer nigdje ne nailaze na znakove simpatije. Zato jer za njih nikad ne cvatu ruže. Pritom bi ruže mogle ponekad čudesno djelovati. Ne moraju to biti skupe, bogato aranžirane ruže. Obično, najobičnije cvijeće: blagi smiješak, topla riječ, mala gesta. Sve su to buketi ruža!I najmanji, od srca poklonjeni cvijet priča onima koji ga dobivaju predivnu priču. Čudesnu bajku o komadiću neba na zemlji, o tome da su ljudi jedni drugima anđeli, da postoji ljubazna utjeha za svaku bojazan, patnju i svaku suzu, da ljudi poput cvijeća cvatu jedni za druge. Čujem kako na tisuće i tisuće bolesnih, nevoljnih, starih i osamljenih ljudi vape jednim te istim vapajem: „Donesi svoj buket cvijeća prije nego što umrem“Učini bajku stvarnom. Još danas!

Kad se osjetiš nemoćnim, kad ne shvaćaš bijedu i nevolju, patnju i smrt, tada potraži ruku koja je jača od svake ruke, potraži srce veće od svakog srca kako bi našao smirenje i snagu s kojima ćeš dalje kročiti stazom života, ispunjen novim mirom i novom radošću.Gospodine, kad sam gladan, podaj mi čovjeka koji je gladniji od mene i s kojim bih mogao podijeliti svoju hranu. Kad mi je hladno, podaj mi čovjeka kojemu mogu pružiti nešto od svoje odjeće. Kad sam osamljen, podaj mi čovjeka kojega mogu primiti k sebi. Kad sam žalostan, Gospodine, podaj mi nekoga koga mogu utješiti. Kad mi je potrebna nježnost, podaj mi čovjeka kojega mogu zagrliti objema rukama. Kad mi breme postane preteško, Gospodine, optereti me bremenom drugih. Dopusti da svaki moj susret s ljudima prožima tvoja ljubav...

Molim te,podijeli svijet Tišine s mojim prstima zapletenim između tvojih dlanovaDotakni mi usnejoš samo ovaj puttoplinom jutarnjeg SuncaI... dozvoli mi da krenem u slobodunedodirnuta tvojom maštomVrati mi snoveone lepršaveu kojima je tvoja prisutnostneprisutnaDotakni mi licejoš jednim nasmiješenim pogledomi povuci seu svijet slatkih tajnii pomno čuvanih uspomena.

 

Dotakni mi korake prozračnošću tvojih mislizatitraj osmijehom ovo srce treperavou pogled mi dodaj mjesečev tragi toplu zraku sjajnog Sunca.Okupaj me u pjenušavim brzacimapoleti mojim snovimaoboji mi srce slobodom,zrak koji dišem proljećemumetnutim u buketić godišnjih doba.Podigni mi ruke, gore do dugejoš dalje, do vječnosti u kojoj mi se smiješišZapleši sa mnom na akorde Anđeoskih melodijaPostanimo plesni korak tek zaljubljenog para,postanimo Ljubav.

Mrzim kad ljudi nemaju hrabrosti da ti kazu nesto u lice. Ne znam cega se plase. Nismo naj frendovi, jest da se znamo, da dosta vremena provodimo u istim prostorijama ali sta fali da kazes osobi kad te zivcira... znam da zivciram ljude svojim ponasanjem, znam da me vecina ne moze podnijeti, sve mi je jasno i to mi cak i ne smeta –to je logicno- ali ono sto mi smeta je cinjenica da nemaju hrabrosti to mi reci u lice. Ja bih to cak i cjenila, vise nego onu jeftinu glumu –koliko me 'vole' i koliko su me pozelili. Ako hoce da im pomognem nesto, da im dam i sl. nema problema. Ja to i onako ne radim da bi mi oni rekli da me vole, ja pomazem zato smatram da je tako najbolje. Mrzim neiskrenost. Ne znam sta bi im falilo da mi kazu –treba mi to i to, jel mi mozes to uradit, a ne da pa eto da li bi mogla molim te uraditi to, jer ja tebe puno volim, ti si tako pametna i dobra i ostale gluposti. Najvise od svega bih voljela kada bi jednostavno zaboravili da postojim, ostavili me izgubljenu u svojim mislima i samo da se pojave kad im sta zatreba, a ne da se stalno motaju tu negdje, glumeci ljubaznost i ponasajuci se prema meni kao prema lomljivoj -uzasno ruznoj- kineskoj statuici govoreci sve najbolje! Jesam, depresivna sam osoba, tacno je da ne izgledam dobro, tacno je da sam neodlucna i da za sve krivim sebe –i za ono sto se desi i za ono sto se moglo desiti-. Tacno je da volim igrati po pravilima i da mrzim kad drugi to isto ne cine i jos se i ne trude da to sakriju. Tacno je da nemam pozitivnih osobina i da se ili previse ili nedovoljno zalazem za stvari. Tacno je sve, ali to se ne tice nikoga. To sam ja, ja i samo ja! I muka mi je vise od toga da me svi ispitiju zasto sta radim –ne znam zasto- jednostavno tako reagujem, tako razmisljam i necu da se mjenjam samo zato sto svi misle da je ono njihovo bolje! Meni je dobro ovako, povucem se u sjenu, nikome ne smetam a pomazem koliko mogu! Dosta mi je vise da se ljudi, koji ne zele nista od mene, motaju tu iz sazaljenja. Nisam glupa, nisam nesposobna –ne treba mi pomoc, ni lazni prijatelji- ja sam jednostavno takva osoba i ako to ne mozete prihvatit, udaljite se od mene!!! Tako ce biti najbolje za sve.

I don't need anyone!
Ne treba mi neko da me slusa, ne treba mi neko da mi pruzi rame za plakanje, ne treba mi neko da bude tu za mene kad mi je tesko niti mi treba neko da mi govori kako i sta treba da radim, ne treba mi neko da mi glumi prijatelja, ne treba mi neko da se brine za mene... meni nista ne treba
Sve mogu sama, savrseno dobro mi je kad sam sama. Uzivam u tisini, odmaram se daleko od spletki i laznih rijeci, kad mi je tesko sama se saberem, jest da mi treba puno vremena za to ali onda bar ne moram da brinem kome cu biti dosadna i dal ce ta osoba kojoj se povjerim sacuvati stavri za sebe.
Tacno je, tesko mi je sad. Zato i ovo pisem. Nakupilo mi se stvari, jedva disem, doslo mi da placem ali necu. Necu plakati pa makar pukla iznutra, makat mi se dusa raspala na hiljadu djelica necu plakati. Ne zasluzuju oni to, niko to ne zasluzuje. Bit cu sama, tako mi je sudjeno, odvojit cu se opet od svijeta, povuci u sebe i necu vise dozvoliti ljudima da mi se zavuku tako duboko pod kozu da me mogu jednom rjecju ubiti. Necu! I nepitajte se sta mi je sad, ne tice vas se. Nikoga nije briga, samo glumite da vam je stalo. Ne pitajte se, ne trosite vase dragocjeno vrijeme na mene. Ne vrijedim ja toliko. Pustite me na miru. Ma koliko da boli ne glumite mi prijatelje jer ja znam da prijateljstva vise na ovoj planeti nema. Svaki put tu pokleknem, svaki put se ponadam –mozda je ovaj put drugacije. Ali ne, nije i nikad nece biti. A ja sam isuvise glupa da u to povjerujem. Zato, ako ima u vama i trunke osjecaja –ostavite me samu, da venem daleko od ocuju vasih i da napokon shvatim to jer ovako vise ne moze, ovako isuvise boli.
I don't need anyone!
To govorim vama a sad me ostavite na miru, samu, tako da to mogu reci i sebi.
 
P.S. Bajram Serif Mubarek Olsun svim pripadnicima

aaaaaaaaaaaaaaaaaaah!!!!!!!!!!!!!!
hocu vristat
i znam sto
muka mi je vise
muka mi je od svega
koji je djavo samnom?
gdje mi je ponos? samopouzdanje? odlucnost ?
gdje sam ja?
fakat ne znam vise sta je samnom
sve vidim a nista ne vidim
svjesna sam svega, stvari koje radim, sebi-drugima
svjesna sam svega a opet ne cinim nista
ne zelim postojati, ne zelim biti primjecena, zelim biti ostavljena sama na svjetu, ali nije tako!
ja postojim, imam prijatelje-nisam sama i treba to da prihvatim, treba tako da se ponasam
vidite, znam sta trebam, znam i kako bih to uradila ali i dalje ne cinim nista
samo sjedim i cmizdrim, bjezim od istine, pokusavam se zatvoriti u svoj svjet, pokusavam ostati onakvom me ljudi vide
a znam zasto je to tako
strah
prokleti glupi strah
necu sad pisati o kakvom je strahu rjec, ne vrijedi -kad bih pisala vjerovatno bi se neko udostojio pozvati psihijatrijsku kliniku =)
aaaaaaaaaaaaaaaaah

znate sta je najgore?!
to sto cu se vec sutra vratiti onom glupom tihom zivotu u kojem dozvoljavam svima da rade sve sto zele od mene i u kojem se osjecam totalno sj***no!!!!
mrzim sebe zbog toga!
joj da mi je samo da se posvadjam sa nekim da izbacim sve iz sebe, da se izderem i da imam razlog da budem ljuta na ljude, ali nisam ja te srece... =)

ett, izbacila sam ovosedmicnu dozu patetike...
do sljadeceg postica bye bye,kiss

Lose mi je.... Ne znam sta da radim, kako da postupim... Treba mi neko da me slusa, da izbacim sve iz sebe, da se slomim u potpunosti kako bih se mogla lijepo sastaviti.... Treba mi neko da me slusa, bez da komentira, bez da pametuje, bez da kritikuje... Samo da me SLUSA, a nema nikoga... Treba mi...
Ali nema veze, ne mozes uvijek imati ono sto zelis, zar ne? Pa posto nema nikoga sama se moram sabrati. Kako? Ne znam, ali znam da moram...
Ironije, taman sam danas 'upala' u predpraznicnu atmosferu, smirila se i postala happy... ne znam zasto ja nikad ne mogu da stabilizujem pozitivna osjecanja. Uvijek kad postanem happy desi se nesto sto me vrati natrag u vrtlog tmine.... ma nema veze, prezivjet cu ja.
Treba mi neko ali mogu ja i bez toga!

Tuga i bol... samo je za to znala. Nikad nije bila sretna, ne u potpunosti. Uvjek je nesto nedostajalo za to. Od kada zna za sebe tako je. Cak i u trenutcima kada se najvise smijala neka bol je razarala iznutra. Trpila je to, nije se zalila. Smatrala je da ta bol pripada samo njoj i mrzila je kad je ljudi pitaju sta joj je. Cesto bi je sitnice tjerale na plac ali nikad nije pokazivala slabost pred ljudima koji su je povrijedili. Cekala bi da se oni udalje pa bi tek onda ispustila bisere bola. Iluzija zvana prijateljstvo je pratila u stopu od dana rodjenja. Neizmjerno je vjerovala ljudima a oni bi je neprestano iskoristavali i povrijedjivali. Znala je ona to, znala je kad i zasto, citala je ljude kao otvorene knjige ali nije vjerovala u to sto procita, nije zeljela da vjeruje, no sumnjala je i to je ubijalo njen naivni, djetinjasti duh. Odrastala je protiv vlastite zelje. Bjezala je od stvarnog svijeta kad bi joj se ukazivala prilika, ali s godinama prilike su sve rjedje dolazile. Tada je upoznala njega. Isprva joj se nije svidjao, bio je to jos samo jedan od onih kojim je trebala njena pomoc, njeno znanje, njen trud. Dala mu je to sto je trazio, tako je bilo lakse. Ne opirati se, ugoditi svima i nadati se da ce neko to zaista cjeniti! Uskoro je shvatila da joj se zapravo svidja biti u njegovom prisustvu, prihvatila ga je kao prijatelja. Po prvi put je citala neku knjigu i nije znala sta cita, nije mogla da shvati njega i njegove postupke. Ponekad joj se cinilo kao da je njemu zaista stalo do nje, no svaki put kada bi pocela da zaista vjeruje u to probudila bi se u njoj sumnja cije su niti bile protkane njegovim molbama za pomoc. Uvjek je tako bilo, pocela bi da uziva, da vjeruje da nije sve tako crno, da pomijesa stvarni i imaginarni svijet i onda dozivi ogromno razocarenje, shvati da je sve iluzija i da je opet pala na istoj prepreci. Pitala se da li ce ikada nauciti nesto. Pitala se da li zapravo zeli nauciti nesto iz dozivljaja. Ne, ipak nije zeljala to. Nije zeljela postati osoba cije postajanje na planeti nije bilo potrebno. U dubini duse je znala da ce jednog dana joj biti jasno zasto je morala prolaziti kroz sve to, znala je da ce imati sretni zavrsetak sve dok cvrsto vjeruje u to sto cini, u to sto jeste! Praznina u dubini duse, ona koja ne dozvoljava osobi da dise, koja vam govori da je sve sto cinite uzaludno, koja oduzima nadu i gusi snove je polako nestajala uz njega. Nije ona to ni primjecivala, mislila je da joj zapravo i nije stalo do njega, bila je tu samo da bi mu pomogla kad zatrazi to od nje, bas kao i drugima. Nije primjecivala sve dok jednog dana ga nije vidjela s djevojkom, tek tada je shvatila da je on za nju vise od osobe kojoj treba pomoc, cak i vise od prijatelja. Ne nije to htjela prihavtiti, ubjedjivala je sebe kao i druge da joj nije stalo do njega. Cesto bi sebe uhvatila kako razmislja o njegovim rijecima, njegovim djelima i u tim trenutcima osmijeh joj je sijao na licu, a srce podrhtavalo kao lisce na vjetru. Ne, nije smjela to ciniti, i on je kao i svi drugi, i on ce je povrijediti, nije ga smjela voljeti, odbijala je da povjeruje u to. Primjetila je kako je on tako lako oraspolozi, znao je bolje nego iko drugi, a njegovi savjeti su imali veci znacaj i moc no iciji drugi. Jednostavno, znao je previse dobro da bi ona mogla ignorisati njegovo postojanje. I prije nego sto je i shvatila sta se desava vezala se za njega. Postali su zaista dobri prijatelji, on je za nju bio jedini. Njemu je pricala sve, svoje strahove, nade, zelje, snove, probleme, sve osim jednoga. Nikad mu nije rekla da ga voli, nije bilo vise sumnje u to, znala je da je tako iako je to poricala. I drugi su to poceli primjecivati, govorili su joj da i on osjeca isto ali im ona nije vjerovala. Previse puta u zivotu je rizikovala zbog drugih, ali ne i ovoga puta! On je bio njen vodic kroz zivot, savjetovao ju je i pomogao kada joj je bilo lose, a ona je njemu pomagala da savlada svoje probleme. Nije zeljela da ga izgubi zbog necega sto je trebalo da bude najuzvisenije osjecanje na svijetu. Voljela ga je i jos uvijek ga voli, a on... on je svaki dan sve vise zbunjivao, ponekad joj je pokazivao znake njeznosti a onda kada bi ona uzvratila jednostavno bi se udaljio. Boljelo ju je to, ali svejedno nije zeljela da ga izgubi kao prijatelja, jer on je bio njena snaga, njen razlog postojanja, njen andjeo spasenja.....Nema vece snage od snage koju ljubav pruza!!! Treba znati iskoristiti je, bez obzira na to da li je osjecanje uzvraceno ili ne. Treba iskoristiti tu snagu jer je covjek samo jednom u zivotu ima u sebi.