Samamama razmišlja

Jeste li primijetili kako se taj stereotip raširio našom kulturom, čak sam i ja povjerovala u njega. Ali o čemu razgovarati? Ako je srca i želje, partneri uoče bitno (a za nebitno STVARNO nije bitno), a ako nije, ili ako se radi o onim grdim nakupinama osobina koje zovemo karakter ili navike ili... - kao da se ljudi ikad mogu shvatiti.

Primjerice:
- dušo, htjela sam s tobom razgovarati. Lijen si, ne ustaješ ujutro da mi pomogneš oko djeteta da se na miru spremim na posao pa stalno kasnim, sve ti je teško, ne mogu se osloniti na tebe, a i jako kompliciraš oko svega, samo da fantaziramo, a ne napravimo posao. Ne radiš, firma stoji, čekaš da ja sve povučem, a ništa mi ne daješ. Niti lijepo pričaš sa mnom, niti me tu i tamo iznenadiš i razveseliš poklonom ili djelom, niti si spreman učiniti stvari sa mnom koje ja volim (putovanja, šetnje, izleti). Što očekujem od tebe? Ništa, samo ti lezi, ja ću...

Dođeš u fazu u raspadajućoj vezi u kojoj još odlučuješ ostati još neko vrijeme. Zbog organizacijskih pitanja, zbog toga jer si napol uređenja doma od kojeg nema rezona odustati, makar se za koji mjesec rezao na pol, kad si već uložila toliko (truda, rada i srca, i manje važno – novaca), a partner ionako ne vjeruje da je kraj. Umorna od svega, prepuštaš odluke neprijateljskoj strani jer svaka tvoja želja i odluka je područje bitke za moć, ali druga se strana ljuti kada konačnu odluku prepustiš njemu – jer ne želi odluku, želi bitku. Ne želi komodu, nego tvoju krv, ne želi svijetlo drvo, nego da plačeš zbog njega. Ne želi šarene pločice, nego želi osjećati da je pitan i da je bitan... Sve dok ima problema, o njima se može pričati. I obećati da će biti drugačije. I pitati što je s tobom, i kako da to riješimo... kao da se to ne bi riješilo već da se riješiti moglo.

Voziš se autom nakon jedne od takvih sesija u kojoj osjećaš kako je prodavaču mučno sudjelovati u tim pokušajima okršaja i mantraš – ovo je prošlost. Ovo je prošlost, kao što si se nervirala zbog bivšeg bivšeg, a više se, da se ubiješ, ne sjećaš zašto. I voziš se, prolaze tamno zelena polja kukuruza, šoping-centri, voze se ljudi, prolaze ptice, rola se lijepa zelena rijeka, a ti misliš – ovo je prošlost, vidiš, ovo prolazi... i nema više, proći će. Proći. Proći. Odijeliš se od sebe, bacaš se u zagrljaj sebi koja ćeš biti nakon što sve prođe, bez mosta, samo tako, kao zmaj na kojem visi još jedan, dječji, ljudski život i gledaš kroz prozor, svaki dan u istim teškim suzama bez zvuka.

Veza je gotova kad zaplačeš na neku pjesmu kroz smijeh. Ne više jer ti je žao, jer te boli što ti je rekao i kako te pogledao, nego jer se osjetiš slobodno od očekivanja, prijekora, nenavezano uz one značajne poglede koji bi ti trebali parati srce i izazivati senzaciju poslušnosti partnerovim željama. Svaki je prekid jedna mala smrt jedne male osobe koje više nakon prekida nema, jednog malog stvorenjceta koje je uvijek bilo naivnije i gluplje nego nakon što se sve završi, ali dragog stvorenjceta koje se nadalo, praštalo, trudilo se i očajnički koprcalo u svijetu emotivne ucjene i suludih očekivanja. Isto kao pred smrt, kako smo naučeni vjerovati, tako i pred sam kraj veze život ti se odvrti pred očima i vidiš sebe s 13 godina kako blentavo hodaš nekom obalom, glavom punom kupus salate, pa vidiš sebe kako bolno plačeš s 21 kad te prvi put netko ostavio, i nisi sigurna možeš li preživjeti tu fizičku bol, pa vidiš sebe u divnoj vjenčanici, pa porod i vidiš kako se svijet okrenuo kada je došao tvoj mali sin, pa sva obećanja, svađe i na kraju – opet si ona ista, jednako sama, jednako sretna. Ona koja se nada i ponovno vjeruje da će drugi puta biti drugačije. Ali ne više da će istim čovjekom biti drugačije, kao toliko puta do tada, nego da će drugačije biti s nekim drugim. To je kraj. Kada te ništa više ne može dirnuti osim puke činjenice da je istina okrutna, život mjestimično težak, a razumijevanja s bivšim više nema nigdje, i prestaneš ga tražiti jer osjetiš u želucu kako vaš svijet ima dva kontinenta s ogromnim, nepredvidljivim, divljim morem između sebe. Ne diraju te više njegove riječi, njegovi postupci, još jedno izderavanje u supermarketu jer si donijela kantu za smeće koja se njemu ne sviđa (kao što se razmaženom maminom i tatinom bogatom jedincu ništa ne sviđa), pokušaji ucjene emocijama, pasji pogledi, ništa. Pospremiš kantu za smeće na policu i pomisliš – ponovno ću morati paziti da dijete ne razvlači smeće iz vreće koja stoji na podu (jer bivši neće ići kupiti drugu kantu, nego samo je bitno napraviti scenu da se pokaže kako ne valja ona koju si izabrala), i pomisliš – ma i to će proći. Čuješ ga iz sobe kako grinta, kako psuje sebi u bradu nadajući se da ćeš doći i pitati ga što je, pa da opet raspravljate o njegovim osjećajima do sudnjega dana (dok ne priznaš kako je njemu teško, a ti kučka), a tebi je to kao šum vešerice. Bilo bi bolje da se ne čuje, ali – nek brunda ako mora. I razdvajaš se, odlaziš sve dalje, tektonske ploče se razdvajaju, cijeli se svijet trese, ali što si dalje, to je slika cjelovitija.

Mislila si da je potišten, mislila si da ćeš mu pomoći ako budeš obzirna, mislila si da će biti bolje ako budeš puna podrške i praštanja dok on leži na kauču, ignorira sve svoje obaveze, ne radi, a troši... mislila si da je u nekoj krizi, kao što ti je govorio, a onda odjednom vidiš.... to nije kriza, to je on. To nije faza, to nije krivo razmišljanje koje dovodi do loših procjena, to nije moment, to je njegova vječnost. Lijen i razmažen sin kojem je cijeli svijet kriv jer više stvari nisu lake kao do tada; treba se ustajati, treba raditi, treba paziti na dijete, pofarbati ogradu, kupiti stvari, popraviti stolac, komplimentirati ženi... a i ispalo je da nema toliko para da se može živjeti kako je cijeli život želio, ili učen da želi. Pa je kriva obična kanta za smeće, kriv je stolac koji si možemo priuštiti, a koji nije najljepši stolac iz skupih dizajnerskih časopisa, kriva je boja zida, krive su ručkice na frontama kuhinje, nije dobra kada i nije dobra soba... nije dobar dan, dobar mjesec, dobra godina... nisam dobra ja i nije dobar život jer ne dajemo mu sve ono što bi htio.

Kraj je kad o tome misliš s umorom, ali bez suosjećanja. Prije mi ga je bilo žao, ako sam i slutila što je po srijedi, mislila sam da mu nije lako s teretom odgovornosti prema ocu koji želi da se lova dalje množi, a on to nije sposoban, bilo mi je žao da ostane bez nas (mene i djeteta), bilo mi je žao djeteta, da gleda takvoga oca, kojem je kriva i subota jer mora u zoo, i nedjelja jer mora u park, i ponedjeljak jer treba na cijepljenje, i utorak jer za ručak nije pohano, i srijeda jer se probudio umoran, i četvrtak jer se bliži petak, a ja sam odlučila da bih išla na izlet na more, što je isto tlaka... i tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, a meni vrijeme ide.

Jednom, usred radova (jer ja sam radila na našoj kući, crtala namještaj, planirala cijevi i zidove, hendlala majstore, cjenike i pločice) zatekla sam sebe s metrom i nacrtima u rukama kako se branim od njegovih salvi kritika, kako ga molim da mi da kompliment, da bar prizna koliko radim i koliko se uštedjelo jer sam sve napravila sama, i da ne pljuje po svemu što sam isprojektirala i da bar jednu stvar prepusti meni, bez da mi zanovijeta bez ikakve ideje kako to napraviti bolje, samo s komentarom – ja to tako neću to mi se gadi, to mi je ružno ili smrdi ili... ili ... ili... a voditelj radova začuđeno je gledao u nas, i nekako kroz njega. Imala sam dojam da je čovjek koji me ne poznaje bio u iskušenju da skoči na mog još uvijek muža i prebije ga. Na kratak trenutak. A onda se okrenuo i otišao unutra. Gledala sam se zatim u ogledalu i tražila u sebi trag glasa mog pokojnog djeda kojeg neizmjerno volim. Mislila sam si što bi on rekao da vidi što sam si dopustila, koliko sam jadna, koliko bijedna kad od takvog čovjeka tražim da me poštuje, kao da je to važno. Osjećala sam se ružno, postiđeno i kao neka kurva petkunašica s ulice. Za što se ja prodajem?! Za to da mi jednom nekad ljenčina prizna da sam vrijedna i da mi uspijeva ono što se njemu čini teško do nemoguće, kao kolonizacija Marsa, znači da prizna sebi da sam bolja od njega, da sam sposobna i talentirana za mnoge stvari... Bolje bih se osjećala da sam se kurvala u Esplanadi za pare. Tu je računica jasna, a trud umjeren. Ono što ja godinama prolazim je kuluk i tlaka i ponižavanje od trena od kad je počeo stvarni život, od kad je trebalo raditi, a on nije htio. Sve dok je život bio lagodan u užitku i izlascima, u smijehu i zabavi, sve je bilo dobro. I dok je beba bila mala, pa ja dojila cijele noći, a on spavao do devet i pio kavu do deset (jer što ti ja mogu pomoći) i onda je još bilo dobro.

Ništa mi ne bi bilo teško kada bi stvari bile jasne. Da je rekao – meni se ne da, ali uradi ti, vidim da voliš to oko kuće, da imaš cijelu biblioteku arhitektonskih knjiga i časopisa, vidim da ti ide i da lijepo dogovaraš sve i s majstorima,i arhitektima, i stolarima, da je rekao – da je rekao – cijenim to što radiš, svaka čast. I kuhaš, i radiš, i pišeš, i vježaš, i izgledaš kao avion, i imaš volje za seks, volim te, cijenim te... Riječ ne bih rekla, to i tako može, jer ja sam od njega mogla dobiti neke druge stvari koje bi mi značile. Ali ponižavao me i vrijeđao, zaustavljao i kritizirao na svakom koraku.

Zašto? Nikad neću zapravo znati. Ali još je gore to da nikad neću znati kako sam si to dopustila. Jedino ću razumjeti ono što me prije mučilo – KAKO se žena dovede u poziciju da je netko tuče, omalovažava, prijeti joj, a da ona to trpi – eto tako. Dovede se i gotovo. Pametna, glupa, lijepa, ružna, tako nebitno. To je kao što kiša pada, a sunce sija.

Buda nije imao petereo djece, zenu, hipoteku na kucu, niti je Isus vodio obiteljsku firmu sa bratom, svojim tastom i sogorom, a sigurna sam da nijedan sebi ne bi dozvolio da napise onu gore bedastocu koju sam ja napisala.

I sve ja to znam. I znam da je ovo virtuala i da se budali nista ne moze objasnit i da vecina ljudi ima propuh u glavi. Ak se drzim tih pretpostavki onda mogu kao Marko Aurelije zivjet u staklenoj kuci, pravedno postupajuci u najmanjem detalju, vrsiti svoje duznosti i oprezno birati s kime pricati, s kime ulaziti u blize odnose... i puno sutjeti. jer sta ces pricat. Tko kuzi, kuzi iz pogleda, tko ne...

Al ne da mi se zivjet sveto ni stoicki, pa cak ni mudro. Barem povremeno zelim zivjet blesavo, gresno, ljudski i isprazno.

Zato sam na Iskrici. Ispusem se, ispustim nuznu dozu svoje gluposti, napornosti, zelje za drustvom (ne dobrim - bilo kakvim jer sam doma s malim usamljena), besmislenog laprdanja i idemo dalje. Posao, dijete, kuhanje, kuca, obaveze, voznja, majstori... sve dok se ne dogodi onaj magicni klik i odjednom sve zablista zbog ljubavi...

A i zato sam na Iskrici. jer sam blentava pa mislim da ne treba odbacit ni ovu mogućnost.

jedino se pitam hoce li ovaj puta razum i instink prevladati il sam i dalje budala koja bira po samo meni znanim pravilima i kriterijima. Mozda sam budala, mozda sam se opametila, koga briga. Iz svoje koze ne mogu.

Upadi nisu najteži dio ljubavi. Najteži dio ljubavi je brak. Ali upadi su sigurno važan dio nečega što bi mogla postati ljubav i nije mi jasno otkud toliko majmunluka u upadima. Nije vas ništa mama o tome naučila?!

Od kad sam se logirala na Iskricu dobijam poruke u kojima me se pita bih li se sexala. Čak i da bih - kakva korist od pitanja, kad je tri u noći, ja u pidžami s kakaom i upravo se odlogiravam da idem leć, al idem još vidit jel mi tko pisao, netko zanimljiv, netko drugačiji... ma znate već. Usput, ak sam na netu do tri u noći - nešto ne valja sa mnom, nisu mi sve koze na broju, pa valjda ni seks ne bi bio nešto što bi me spasilo. A prestara sam i preiskusna (to ja mislim o sebi) da hranim krive ptice. E, a i onako filozofski - ne bih bila na Iskrici da mi nije do seksa, al sve to ima svoj red i slijed.

Pa onda hoćemo li se čut telefonom. Helou! Idem okolo sa flyerima na kojoj mi je adresa i broj telefona - zovite dečki, dođite manijaci, nije problem, sama očajnica s malim djetetom doma, omrsite brk. Moš mislit.

A onda upad - bok. Bok i tebi.

A zatim sve one varijante - jel bi se ti sa mnom dopisivala. Otkud znam. Počni se dopisivat pa ćemo vidit.

To je kao ono - smijem li te poljubit. Naravno da ne idiote ako moraš pitat. Kako ćeš mi čitat misli kad u pms-u popizdim, a dijete mi se plete oko nogu, ganjam te kuhačom po stanu, prijetim se da ću ti jaja zavrnut jer si me zajebavao oko novog kauča koji sam kupila, a tebi se nije svidio (jer nisi htio ić birat sa mnom) ako u smirenom intimnom trenutku nabijenom strašću ne vidiš da ne samo hoću da me poljubiš nego da sam spremna i željna me satareš do dna. Ili ak ti nije jasno da ću povratit ak me dotakneš. Ne treba neki telepatski talent za takve stvari.

Ak nisu majke, onda ću ja održat predavanje o upadima:

1. Započni komunikaciju ugodnu, duhovitu po mogućnosti i iskrenu ak ti se čini da je pametno i time baci mamac da se žena uhvati, da ima na što odgovoriti. Čitaj profil pa se uhvati razrade nečega što je u njemu rečeno. Ili baci udicu o vremenu, zbivanjima, politici, sportu... bilo čemu a da nema veze sa mliječnim žlijezdama ili spolnim organima i njihovim funkcijama. Iako, svaka će mama rado popričati o svome djetetu. Možda čak i o detaljima poroda, premda nisam sigurna da je to ono što drugu stranu zanima, tako da bolje u to ne dirati.

2. Razgovaraj, pitaj, ali ne skidaj ženu dok ne vidiš da se obukla za svlačenje.

3. Ne traži broj telefona dok niste uspostavili neko povjerenje ili dok se niste vidjeli uživo. Osobito nemoj tražiti telefonski seks u prvom, drugom ili trećem pismu.

4. Ako si tako zagorio da ne možeš nego o seksu o kojem se nadaš, idi, otrči pet kilometara, ili baci košaricu, otuširaj se hladnom vodom pa se vrati za komp. Isto vrijedi i za mene. Bebu pod ruku i obij sve butike u kvartu dok ti duša ne izađe na nos, sve dok ne osjetim da bih i Brada Pitta pustila da prođe mimo mene bez da ga brutalno ščepam i zamolim za snošaj.

5. Polaaaaaako! Uživaj u procesu. Cilj bi te mogao razočarati.

6. Ako ti se činim zanimljiva ovim razmišljanjima, javi se.

7. Ako netko napiše da mu je vjera iznimno bitna, onda mi nije jasno zašto se kojekakvi ne-vjerski raspoloženi pojedinci javljaju. Nemoj. Neću objašnjavat ovaj dio.

To bi bilo to za početak. Kad se sjetim još, napisat ću.

Evo, a sad idem vidjet score upada:

1. tri - oš se jebat
2. dva - bok
3. četiri - vidi moj profil pa ak se hoćeš dopisivat - javi se.

Al još uvijek se nadam da će uletjet netko vrijedan pažnje. Jer što ću - dijete mi blaženo spava, ne mogu vani, tv mrzim... Iskrica je tu za nas.