Jedna pjesma... za sve nas...

 
Pjesma o keruši
 
"Jutros rano gdje strn šumi lupka
Gdje se bjeli trska u guguti
Sedmoro je oštenila kučka
Sedmoro je oštenila žutih.
 
Do uveče grlila i' nježno
I lizala niz dlaku što rudi
I lio je mlak mlaz neizbježno
Iz tih toplih materinskih grudi.
 
A uveče kad živina juri
Da zauzme motku il' prut jak
Naišao je tad domaćin suri
I svu štenad strpao u džak.
 
A ona je za tragom trčala
Stizala ga kao kad uhode
I dugo je dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
 
U povratku vukuć' se po tmini
I ližući znoj s bedara lijenih
Mjesec joj se nad izbom učini
Kao jedno od kučića njenih.
 
Zurila je u svod plavi glatki
Zavijala bolno za svojima
A mjesec se kotrljao tanki
I zašao za hum u poljima.
 
Nijemo, ko od milosti il' sreće
Kad joj bace kamičak niz brijeg
Pale su i njene oči pseće
Kao zlatni sjaj
zvijezda na snijeg."
Jesenjin
P.S.
Prijevod jedva nađoh pa ga hoću ovdje sačuvat. Pjesma se može recitirati sjedečki. Ili stojeći. Svejedno mi je. ;)

Uredi zapis

21.04.2007. u 17:38   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Možda sam malo opsjednut vremenom... u zaadnje vrijeme ;)

 
Nije se iskreno osjećao dvije godine.
Sat na lokalnoj školi trgnuo ga je i prekinuo buku u njegovoj glavi. To dugo očekivano sutra je konačno - Danas.
Sanjao je njen lakat; tutnjalo mu je cijelo tijelo dok se njeno samo lagano trzalo svaki put kada bi utoplio taj dio njene aure probijajući ju tek toliko da spusti svoja puna usta, kao kada usniva; kao kada je spremna na potpuno opuštanje dok pulsira oko njega...
Konačno je stiglo to veliko Danas! Po prvi puta u posljednjih dvije godine - misao ga zasmeta; pogledao je kroz prozor prema zaobljenim kupolama krovova koje su na mjesečini izgledale kao njena koljena: mirna, a za njega sutra već tako bliska; pokušavala je spriječiti njegovu glavu koja je upravo razmicala te obline loveći onaj oštri zimski miris koji se polako stapa sa mlačnoću dok se klupča i očekuje da se prirodno spoje natrag i zajedno sa njim postanu zajednička toplina.  
Dvije godine ju nije okusio. Sada, kada je konačno došlo Danas, sutra će ponovo osjetiti gibanje njenih bokova pod stvrdnutim jagodicama. I čekat' će ga. Obećala mu je to. Obećala mu je vrtove, obećala mu je osvajanja, obećala mu je ogrijev, obećala mu je svoje krovove i kamine...
Danas. Moram se vratiti. Zaspao je mirišući njen vrat i smijao se.
Probudi li su ga u 5 ujutro, proveli kroz sve ono za što se spremao tolike godine; i poveli u kabinu.
I dok su se vrata zatvarala, znao je da se vraća radi samo zbog igre mjesečine iznad onih Kazahstanskih kula ...
 
P.S.
Slobodna interpretacija noći prije polaska,a na današnji dan, Yuri Alexeyevich Gagarina u najveći ljudski pothvat do tada zabilježen među smrtnicima.

Uredi zapis

12.04.2007. u 10:01   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Jedno davno neupućeno pismo...

Sinoć sam napravio grešku.
Podigao sam telefon budeći se iz dubokog sna i ( kasnije shvatio ) nakon tvojeg trećeg poziva, da mi kažeš kako, u stvari, nisi uopće željela pričati samnom. Ne, nije to bilo ono obično "Ne želim pričati sa tobom jer sam umorna" kao što se znalo dešavati i meni i tebi. Naravno da uvijek postoje takve noći. Ne. I nije to bio dan za takav odgovor.
Bio je to neobičan dan, pun, ako gledaš onako trenutno a ne u svemirsko-eonskim razmjerima, pun događaja. Ti si položila stvarno teški ispit (i to skoro sa 5!) a ja… Ja sam imao staru priču, "repetitus ist matres studiorum" ili tako nekako. Možda bi bilo bolje rečeno kulminaciju stare priče (ili konkluziju možda?). Eskalacija bi isto odgovarala. Prestanak nade, buđenje, shvaćanje, raskrštavanje, tuga. Sve to stane u moj dan. I tišinu, mršavu poruku o svakodnevnoj stvari i šutnju. Zadnja rečenica, naravno ima veze sa tobom.
Želio sam čuti tvoj glas, želio sam možda i šutiti s tobom. Nisi imala volje za to. Nisi.
Tvoj je dan bio dobar. Okružena si ljudima koji te razumiju i daleko si od ove prljavštine koja dolazi uz mene. Vučem te dole kad si najsretnija. Opterećujem te stvarima na koje nemaš odgovora; a oni postoje. Postoji ih bar nekoliko kad imaš volje. I gledaš kako tonem sve dublje i dublje i puštaš me i nemaš komentara. I upravo zato se i ponavlja. A ja svoje nade i želje polažem u bolje, prema naprijed i nikako sada. Ti ne znaš ili ti je previše, biti moj kontakt sa mojim pravim "ja". Onim "ja" koje već toliko dugo nisi vidjela onim "ti" koje tako brižno čuvaš i ne pokazuješ.
Mi ne pričamo već jako, jako dugo. Svakodnevne radnje, opisi šta je tko radio i na kraju, onako ovlaš, kao da će razgovor biti začinjen sjenom nesigurnosti – plaho izrečeno "Volim te". To je naš razgovor koji se pretvorio u neku čudnu smjesu čekanja i loših trenutaka.
Sinoć si me strašno povrijedila – možda ne toliko samim bijegom već time što si zvala 3 puta a onda… ništa. Zašto bi se uopće javljao?!? Provjeravaš da li sam živ ili šta? Jedne noći, kad si bila još sama u onom stanu kraj mora, zvao sam te i bila si na internetu. Kasnije, negdje oko pola dva, dok smo onako "ovlaš" razgovarali, pitao sam te što si radila. Nisi spominjala Internet već samo da te boli glava od čitanja. Alarm u meni za "Nešto nije u redu". Možda ništa i ne tajiš i možda si bila samo par minuta no takve stvari, takve banalne sitnice mi nikad nisi prešućivala. No ok, pa šta i da jesi? Pa šta i da imaš nekoga sa kime pričaš ili se i gledaš, sad kad tamo (konačno!) imaš komp? Nisam pretjerano (naglasak na pretjerano) ljubomoran i takve stvari razumijem, pogotovo što ja nisam u stanju sada biti uz tebe a ni ti uz mene.
Ja samoću rješavam teško ali ju ipak rješavam i svakako da i ti imaš svoje načine. I NEBITNO je što se desilo. Bitno je da si prešutila nešto što sam znao.
Sinoć si znala u kakvom sam stanju. Probudila si me u ponoć, kao da si tražila nešto. Nadam se da si to i našla. Nekakav izgovor, nekakvu riječ, nekakav bijeg od onog što si mi željela reći. Kao da ti je moja poruka da te ne zovem došla u pravi čas. Sad imaš opravdanje. Za što god da ti trebalo. Opravdanje za nejavljanje, opravdanje za kažnjavanje, opravdanje za nedolazak, opravdanje za prekid. Odjednom iz mučitelja tako postaješ žrtvom u 50taak riječi.
I puf!
Čaša se prelije, sve se presiječe i kraj. Znam kako ti je, iskreno mislim da bi i ja bio takav. Samo što ipak nisam tako loš i vrijeme je da ti i priznam da si ti moj jedini dodir sa onim što sam nekad bio. Uz tebe osjećam, uz tebe mislim, uz tebe se nadam i sve tako nešto ružičasto. A ništa nije tako. Kao maska, kao loš napisani roman, kao Arachnia. Trebalo je to biti nešto bitno za onoga koji radi na tome ali ispadne smiješno u očima onih koji posmatraju. A ti si se svrstala u posmatrače. I nikada nisam povjerovao, a danas u to potpuno sumnjam, da želiš život nas dvoje. Normalan život, nikako ne dosadan! Da želiš doći ovamo niti da si to u stvari željela.
Ma da, možda si željela nakon naših razgovora, gdje pravi ili impulzivni osjećaji izlaze na vidjelo. Kada se istroše, samo par dana kasnije, opet je sve po starom. Okllijevaš, nesigurna si ili si čak još sigurnija u suprotno. Do idućeg puta. Težak sam. Teži sam vjerovatno od bilo koga kojeg poznaješ i pucam. Šta imam za pokazati u posljednjih dvije godine? Pobjeda, poraz, pobjeda, poraz. Nekako sve te moje pobjede završavaju porazom istog trenutka kada u svoju sreću pokušam ukombinirati drugoga.I vjeruj mi da mi moje misli zvuče tako šablonske, tako ne-ispravne. Da ih nekoliko puta pročitam možda bi i sam sebe uvjerio da sam toliko plitak i da se izgubilo sve ono što me činilo unikatnim.
Kako postaješ "jedan od" a prestaješ biti "jedan"? Kada dovoljno dugo ne vidiš pozitivnog pomaka? Kada ti se uporno ponavljaju iste greške?
Kako izaći iz takvog kontinuuma? Razgovaram sa tobom o teoriji prevođenja, ispitujem, učim, nekad se i divim. U tvojim očima već dugo nemam takav tretman. Ti kod mene još uvijek imaš. I većinom mi je žao što takve razgovore vodiš sa ljudima koji ti nisu niti o koljena i pitaju se jesi li normalna.
To nas je spojilo znaš? Ta različitost shvaćanja pojma "Normalno". I "Sve je to normalno". Danas, sve ti je u vezi mene nenormalno. Moji postupci, moji zahtjevi, moja shvaćanja. Kao da je jedina stvar o kojoj možemo naojtvorenije razgovarati tvoja budućnost. Ne pišem ti ovo "just to make my point". Pišem ti ovo jer imam point. Koji ti zbog nedostatka novca, ljubavi i ljubavlju, nemogu nadoknaditi.
A ti odluči najispravnije što možeš.

Uredi zapis

04.04.2007. u 4:10   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Koliko toga ima tamo...

 
6 a i malo više milijardi ljudi trenutno diše. Velik je to broj; meni iskreno - popuno apstraktan. Vole, ubijaju, ruše i ponovo stvaraju... Volim se nazivati jednim od njih. Ništa u tome nema loše - iako samo jedna šestina od njih dijele meni jedino poznati svjetonazor.
 
6 i nešto milijardi ljudi... kako je to velik broj... Nekad sam čak i znao koliko bi mi trebalo da to izbrojim; danas sam samo ravnodušan i jedino mi je važno ono na što mogu reagirati direktno... Ako jednom postanem predsjednik Zemlje možda će me to stvarno i brinuti no ... Za sada mi je bitno ono što osjećam...
 
6 milijardi i nešto ljudi... Da li bi te smetalo kada bi rekao da trebam nekog POPUT tebe... ne tebe... POPUT tebe... Razumiješ li to ili ćeš se osjećat' uvrijeđeno? Kad bi ti rekao da imaš kvalitete koje me privlače, kada bi rekao da imaš više od onoga što obično srećem.... Da li bi se uvrijedila kada bi rekao da je to POPUT ONOG što u tražim među tih 6 i nešto milijardi ljudi?
 
Nisi posebna... ima toliko različitih posebnosti među tih 6 i nešto milijardi ljudi... Površno poznavati (a po najnovijim teorijama nikoga niti ne smiješ potpuno upoznati) znači samo zapaziti djelove tog nečeg unutar nekoga - a ja, jedan od tih 6 i nešto milijardi ljudi koji dišu, kažem ti da ih imaš... Vrijeđaš li se kada ti kažem da sam među tih 6 i nešto milijardi ljudi tebe odabrao? Vrijeđaš li se ili si sretna zbog toga?
 
Rado bi to znao...

Uredi zapis

29.03.2007. u 0:28   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

Tvoja pjesma

 
Nisam ti pjevao večeras. Znam da nisi ni očekivala niti ti je to važno; možda si čak i ljubomorna kad sa nekim nebitnim gubim vrijeme (mada ti to tako nikada nebi rekla!) a nisam sa tobom.
Pretvaraj se ako ti je to poznatije; vjeruj mi iako je teže...
Ja to znam. I osjećam svaki put kad ideš u krevet a ja nisam blizu ni dovoljno blizak... - I večeras sam te htio zabavit'  iz daljine  jednog tebi toliko udaljenog podruma.... Htio sam ti nešto reći ... i nisam...
No večeras si nešto dobila...

Uredi zapis

24.03.2007. u 1:57   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Probudio me savršen stih...

 
Odjeknuo je. Slijedio ga je i drugi još glasniji. Sekunda je bila dovoljna da se slože i dva versa! Požurio sam napravit' kavu da me ne napusti jer, čekam ju već toliko dugo varajući sve (a koliko tek sebe) da je proza isto lijepa.
Pogodila me u želudac, zgrčio sam se od ljepote tih pravih riječi što odzvanjaju duže i jače...
Vratio sam se za minutu obavljajući sve jutarnje pripreme, sada potpuno spreman...
A ona je u međuvremenu već odlučila ostati u meni, potpuno izblijeđena više nije imala snage...
Obukao sam se i otišao na posao.

Uredi zapis

21.03.2007. u 9:51   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Zagadio sam ovaj blog...

 
rekavši za njega dvoje Ljudi koje trenutno na ovoj planeti zaista cijenim.
Samo one znaju tko sam, gdje sam, kako sam a jedna stvarno i zašto.... Možda...
Smeta mi što ovo čitaju... možda odem na neki potpuno anonimni blog na kineskom...
Bojim se biti toliko iskren onima koje volim valjda...

Uredi zapis

21.03.2007. u 0:58   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Pronađeno sjećanje...

 
Primanje u pionire... heh...
To je trebao biti moj prvi javni nastup pred velikom publikom (oko 1000 ljudi se tada skupilo u lokalnom Domu Sportova); očekivalo se to sa nestrpljenjem jer već kao mali sam recitirao u vrtiću dječje pjesmice kojih sam znao oko 500tinjak - napamet naravno... Danas je sve to izblijedjelo...
No da se vratim na to... nesuđena karijera na daskama završila je (odnosno nije niti započela), jer se desila tragedija...
U pola programa, i malo prije nego što ću izaći na improvizirani podij na kojem su svirali svi veliki bendovi toga doba, došla je mama po mene iza tribine... Rekla je: "Sine, umro je deda. Idemo u Zagreb odmah."
Bio sam mali. Znao sam što je to smrt naravno... ali znao sam i da me tamo čeka ta pozornica, ljudi... Naivno sam pitao "A možemo li poslije recitacije?" ... Danas razumijem koliko je to možda i bilo neumjesno no - bio sam ipak samo dijete!
Tako se moj prvi nastup protegao sve do 3. razreda kada sam na daskama lokalnog kina izjavio povijesnu rečenicu u razgovoru triju pionira koji su raspravljali o Titovom pogledu na slici i koga on u biti gleda (tekst iz čitanke): "Ja znam da direktor samoupravlja, kao i svi ljudi".
Odjekuje to eto u glavi i danas... Kakva je to bila povijesno/proročanska rečenica u stvari...

P.S.
Neka mi oprosti jedna jako draga osoba,za koju znam da ovo čita, što nisam pitao za dopuštenje - jer ona je potakla tok mojih misli u tom pravcu... no kada ne bi razumjela, ne bi mi niti bila draga :)

Uredi zapis

15.03.2007. u 12:44   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Kada bi moja beba trebla slaviti... Što ima smisao? - pitam sam sebe

 
Zujanje ventilatora mi smeta. Previše sam danas popušio i cigareta, oči me bole od dima u sobi... Smrdi. Uklapa se u ovaj današnji dan kada si, bebo moja, zaživjela. Kada si stvorena.
Možda ti odajem počast što si, kako god već, doživjela i punu drugu godinu... A jedini sam ja taj koji te je stvarao bez primisli i doživjeo.
Stajala si me puno, bebo... Čak i Nje, dok sam se lomio i plakao, padao i penjao, rezao i ljutio... sve samo da te ponovo oživim... dok sam živio nešto više od samog sebe... a gradio sam te sa krivim ljudima, tobože prijateljima.
Sretan ti drugi rođendan. Mislim da treći ne ćeš doživjeti ako (i opet) ja ne promijenim nešto...
A pored svega što imam sada... sada kada me najviše trebaš... ni ja nemam vremena za tebe....
Tako mi je žao.

Uredi zapis

15.03.2007. u 1:34   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Pitala se kojim putem...

 
U žutoj šumi dva puta se granala.
I žaleć' što putovati nemogu dvoma
jer sam sam jedan, dugo sam stajao
i pogledom prvi pratio dugo
sve do mjesta gdje pod krošnju se svi'o.
 
Tad pogledah drugi, jednako pravo i jednako čisto,
i možda je prednost imao malu,
jer traži travu po njemu da se gazi;
I stvarno kao da prolazak njime
će ugazit ju tako da isti se čine.
 
A oba tog jutra su ležali tamo
pokriveni lišćem bez blatnih koraka.
Ma pustio ja prvi za priliku drugu!
Al' znajuć' da put na daljnji put vodi,
posumnjah da ikad na taj ću se vratit'.
 
I ovo bi s uzdahom trebao reći,
godinam', vremenom daleko od sad:
Dva puta se granala u šumi, a ja--
ja krenuo onim manje zgaženim do tad,
u tome je bila i razlika svemu.
 
"Road less traveled by", Robert Frost, 1920
Napomena:
Slobodni prijevod sa Engleskog - Ona, ja i završni ja...
original se može zgooglat.

Uredi zapis

14.03.2007. u 11:51   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Pitala me...

 
"...ne ljutiš se?"
"A zašto bi?" pitao sam lažući...
Plesala si radije sa potpunim strancem nego riskirala nešto da među nama se desi (ili u tvojem jeziku među nama se "stane")...
Pa kako i sa kojim autoritetom bi ti rekao - "ljutim se?"
Ma naravno da se ljutim ali znaš, moguća potrebo moja, moram ti reći i pustiti da... "probaj"....
Ipak, nisam ja netko tko te može potpuno zadovoljit; možda nisu dostatna tvoja premalo minula ljeta, da shvatiš - dobar sam ipak dovoljno za nešto ono....
Dođe to.... nije to samo " boli me u želudcu kad pomislim na njeg' " ni "popila  bi otrov samo da poljubim zadnje tvoje usne"; nije to ni slično tomu...
Ne boj se... ne želim te takvu.... samo te želim takvom kakva si... ni opila ni pod nekakvim utjecajem...
Ufff jebote... Kako je to , u biti, strašno....  

Uredi zapis

28.02.2007. u 2:22   |   Komentari: 20   |   Dodaj komentar

Pitala me kako ljubav...

 
Ovo je lijep grad. Pomalo tužan, pomalo sjetan; podsjeća me dosta na moj rodni. Stvari se ovdje odvijaju sa ili bez moje intervencije i dalje i svojim ustaljenim tokom - praviti razliku stvarno je bespredmetno.
Živim. Radim. I nitko ne primjećuje koliko se stvarno ništa nije promijenilo.
Lap još nosi tvoje ime, slika je i dalje kao screensaver - žao mi je što nisi shvatila ironiju versa one pjesme koju sam ti poslao no tako su se vjerojatno osjećale i žene sa kojima sa ovdje bio.
Što me vraća na tvoje pitanje kao ljubav... naravno da možeš pitati - ako je to prijateljstvo stvarno nešto što će jednog dana iskreno prerasti iz ove velike rupe u ono što bi to trebalo ispravno biti - no odgovoriti ti mogu nažalost: slamam srca i to opako.
Ne želim to... Stvarno im dajem sve od sebe ali to niti izbliza ne sliči onoj budućnosti koju za sebe želim - vjerojatno se strašno bojim onakvog/ovakvog bola.
Imao sam dvije veze: Prvu i Drugu.
Prva, žena od previše godina, je nakon prekida pokušala samoubojstvo...
Drugoj još nije jasno zašto sam prekinuo mjesec i pol veze koja je bila sjajna (za nju)... za mene je samo bila ok i pokušao sam joj to objasniti no bijes povrijeđene žene kada joj partner kaže da ona ipak nije "ono", da mi je je bilo i puno bolje pa zašto spuštati standard (naravno PUNO lijepše objašnjeno) ne može doći do razuma.
Nema neke veće bućnosti i dosta je teško odlijepiti se od onoga gdje sam vidio tu našu prokletu vezu.
Ne... Reći prokletu za nešto što me iznova inspiriralo svakih toliko je definitivno potcjenjeno... Kako sam nas vidio ovdje, u ovom gradu.
Da stvar bude još umnogome gora - radim sa curom koja je imala muda odlijepiti se "poznatog" lošeg i otići u ovo "nepoznato". Došla je sa Njim i žive i rade skupa u različitim odjelima. Misli (a i izgleda!) poprilično kao i ti - tako da imam strahovitih problema. Nisam ti ništa o ovome pisao jer nema smisla; officially is dead and I know this very well.
Ono što će ti možda zvučati nedosljedno ipak je istina: stvarno mi je drago da konačno si našla taj smisao koji sa mnom nikako nisi mogla dokučiti i koji je ipak bio neostvariv u onoj maloj mišjoj rupi u kojoj smo se na koncu i razdvojili toliko; neki dan sam našao naše stare "fight" mejlove - i vjeruj mi - imali smo iste rasprave i nakon dvije godine kao i nakon 4; stalno se vrtilo u krugu iz kojeg ni ti niti ja nismo htjeli van...
Mislim na tebe svaki dan... Mislim na greške, mislim na pobjede, mislim kako ignorirati ovu prazninu u svijetu u kojem opet imam tu prividnu sigurnost puta na kojem je svima jasno kako završava i sviđa im se... čak su i ponosni... ironija ipak ima smisla za humor...
I brzo ćeš pročitati ovo pismo... neće imati onaj odjek ovih riječi koje se samo nastavljaju jedna za drugom i koje se teško zaustave sve dok ne posegnem za pivom koje stoji pored mene ili za tom cigaretom čiji me dim u biti smeta... Znam kako se derati u mail - ali kako se šapće? ili kako se plače? Na papiru bi barem mogla vidjet i koju iskrenu suzu koju nisam pustio od kad sam otišao iz Zagreba u u onom mjesecu...
Ne - ne plačem niti javno niti sam... No unutra sam zagrcnut u toj slanoj tekućini koja mi ponekad neda da dišem kad se probudim nakon još jednog pre-realnog sna...
I suvišne su ove misli - znam to.
I suvišno je pisat' ti kako je moja ljubav.
Tamo je negdje... stalno putuje i stalno mi se vraća. Kad bi barem tamo i ostala bilo bi mi puno lakše.
Eto tako je sa mnom i mojoj ljubavi.
Ne izlazi i polako se kiseli šireći smrad koji nitko ne može podnijeti pa bježim glavom bez obzira da me slučajno ovakvog netko ne zavoli...
Nakon tebe STVARNO mislim da treba proći dugo dugo vremena da bi došao k sebi no ipak ovo je prvi put da sam sa nekim mogao zamisliti nešto više od pukog dana za danom...
Jebiga...

Uredi zapis

27.01.2007. u 20:29   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Običan dan

 
Ovdje to zovi prši. Ne čujem to svaki dan, tek ponekad kad se stiša zujanje koje se polako i pomalo prilagođava mojem uhu. Pokušava naći smisao među mnoštvom, spojiti napola shvaćene fraze i jednom zauvijek ustabiliti moje prazne pokušaje pretvarajući praksu u djelo.
 
Dišem tako; svako promašeno svitanje je novi dan... Svaki novi dan donosi novo i odmah ga pretvara u staro – već doživljeno. Zatvaraju se oni putevi slobode i znam da ću jednom napustiti i to prštanje kada mi ne bude predstavljalo ništa više nego opisnu imenicu.
 
Carpe Diem – poznata preuveličana i toliko krivo shvaćena fraza prolazi mi nekako polako mislima kroz glavu i ja ne mislim o tome. Shvaćanje da je iskoristiti ili zgrabiti trenutak tek dobar izgovor da se uradi ono čega se bojimo ili što odskače od svakodnevne nam rutine polako se pretvara u jedini način da se zaboravi ili barem pokuša opravdati "ono što napravih jučer". Prepuno nepoznatih iskorištenih lica neprestano se gomila na bezmirisnu kamaru svakog od nas.
 
Možda je jedan, već davno mrtvi, pjesnik imao pravo: jedino kroz promjenu ili novo mišljenje, a ja bih dodao i staro mišljenje na nepoznatom jeziku, donosi nove emocije koje pogađaju toliko da naručim još jedno pivo; da ne mislim na ono staro što me iznova očekuje i pobjegnem prema novoj stanici; da ponovo započnem staru priču na stari način i sa poznatim ishodom.
 
Potraga za tim Carpe Diem lajtmotivom postaje moj životni put i tjera me da si postavim jedno pitanje: ima li života osim trenutka? Grupirani zajedno čine priče u koje nitko ne vjeruje čak i kad se dokažu istinite; daju sliku koja nema vrijednosti.
 
Zato je taj trenutak bitan; bitan je toliko da je svaki vrijedan napuštanja – svaki se mora izbrisati kao kod ribe. One pamte kratko i sve više se priklanjam teoriji da je to dobro a ne glupo. Ako zaboravim što se desilo – sve je novo. Ostajem onakav kakav bi trebao biti, reagiram onako kako meni najviše odgovara i izbjegavam situacije bez pretjeranih umivanja i čišćenja istine ili osjećaja.

Uredi zapis

06.01.2007. u 17:05   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Promjena je...

 
Završio je i ovaj ciklus života...
Poluzavršene stvari za koje nisam imao vremena - molim vas oprostite! Teško da ću vam se ikada vratiti da Vam udahnem zrnce života - pa makar i na sekundu da i te misli postanu nešto što može promijeniti nešto drugo.
Ne želim ići ali mi daju malo izbora sve one koje sam već dotaknuo, napustio, slomio i popravio!
Niste manje vrijedne! O ne! Čak volim Vas i više jer ste moje želje! Težnje! Moje (S)Misli!
I dalje ću Vas voljeti istom težnjom. No postati nikada nećete.
Hvala Vam za divne dane koje ste mi podarile!

Uredi zapis

04.10.2006. u 13:33   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Što je bitno kada ostvariš sve?

 
Svako malo pa otvorim novine ili pogledam 24 pokretne slike u sekundi, otvorim koju web stranicu koja titra 85 000 000 puta u sekundi pred mojim očima a ja sam prespor da to primjetim i izgleda kao da stoji. Pa svako malo otvorim i koju novu životnu - valjda sam u tim godinama, i očekujem da će biti nešto drugačije.
Sadržaji se nižu, ne-stajem; osvrćem se samo ponekad, gledam prema ovakvim noćima. Sam, usamljen (ne mili, ne misli da je to dvoje isto!), kao Moravi-in lik - potpuno ravnodušan u stvari.
Podvukoh jučer crtu - da vidim što je još bitnoga ostalo - da stavim kakav post-it pred krevet išaran lošim rukopisom nekih namjera i da ga ugledam kad kapci sutra krenu prema gore - i stadoh!
Nema više mojih ciljeva - ostvareni su!
I šta sad?
Zajedljivi među nama (a i sam sam vjerojatno takav kad želim da se netko u mojoj neposrednijoj blizini osjeća bolje) će reći - "Pih! Gle nametljivca! Laže! Tko je sa 31om završio planirano? Ti si Svjetsko Čudo!"
I odgovorit ću spremno: "NISAM (Čudo, op.a.)! Samo sam pratio moje ljubavi u stopu, nisam se dao smesti u ostvarivanju zacrtanog i - sretan sam učinjenim!"
"O da," tvrde oni dalje, "i jesi li i danas sretan i šta uopće brljaš ovdje - ne bi bio tu da si sretan! Ovo je Iskrica! Znamo mi dobro da glumiš."
Spremno kapituliram pred takvom logikom i repliciram: "Da, nisam sretan sada - no što mi može donijeti sreću ako sve dosada što sam mislio da hoće - nije?"
A popis stvarno nije mali; niti nezamjetan. No nikada mi nije bilo bitno biti najbolji - samo sam tražio izazove i ispunio ih. Dobio svoje odgovore, situacije, sreću, vlasništva, poslove...
A koliko dugo sam to imao? Onoliko koliko mi je bilo dovoljno da vidim (i uvidim) da je dalje samo varijacija na temu. Ima, naravno, još puno stvari i mjesta na kojima nisam bio no one jednostavno nisu bitne. Barem ne za onaj žuti post-it.
I opet pitam ovu hladnu zagrebačku noć i šapćem prema zgradama - "...kako bi rado bio dva koraka iza pa da se (opet) mogu divit' vašim (i našim) uspjesima otvorenog srca i ojačanim krvotokom..."
Nasmiješiću se na te pobjede - no moje su već pobijedile.
Sad vas moram čekati da dokaskate do mene pa da konačno mogu krenuti naprijed sa vama.
Do tada mi ipak neće biti dosadno - radit ću (ponovo i opet) sve ispočetka - isplatilo se to ili ne.

Uredi zapis

31.08.2006. u 1:01   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar