troubled...

 
 
Bilo je to prije dosta godina, kao u nekom prošlom životu...ali jasno se sjećam kao da je bilo jučer...taj me susret promijenio i oplemenio me zauvijek...
 Jesen je bila suha ali hladna, šibale su bure...vrijeme kakvo najviše volim...
Toga jutra ustala sam rano, prije svitanja...iz komina moje babe već se širio ugodan miris tek skuhane kave i domaćeg, vrućeg kruha...Za velike oproštaje nije bilo vremena...valjalo je stići na brod...
Bila sam jedna od malobrojnih putnika tog jutra i jedina koja se popela na gornju, vanjsku palubu...Željela sam se odmaknuti od zadimljenog salona,punog povika muškaraca zanesenih u briškulu i tresetu...radije sam bila sama, sa svojim mislima...s jaketom zakopčanom do grla (svejedno je bilo hladno) u iščekivanju svitanja...
Zora na moru je uvijek čarobna...onaj trenutak kada nebo blijedi i razlijeva se u milijun čudesnih boja...gotovo da možeš čuti prekrasnu simfoniju koja najavljuje pomaljanje jarkoružičastog tjemena sunca...
Pogled mi je lutao obzorom...nije bilo ničeg do nepregledne pučine i udaljenih otočića i hridi...bijele kreste valova ritmično su se prelijevale, igrale, skakale...Tada sam ugledala jednu neposlušnu krestu u daljini...odmah mi je privukla pažnju...pogledala sam bolje... Mom oduševljenju nije bilo kraja kad sam shvatila da je ta kresta, u stvari,dupin...sam...na proputovanju...činilo se kao da ide baš tamo otkud sam ja tog jutra otišla...Gledala sam njegovu igru...iskakivao je tek toliko da uzme zraka, vidjela mu se samo peraja... silno sam žudjela da se okrene, da dođe bliže, da ga mogu bolje pogledati...
I baš tada, kao da je čuo moje misli...moj pučinski prijatelj se okrenuo i uputio se ravno za krmom broda koji me je nosio kući...Sunce je već bilo sasvim vidljivo i zamijenilo je svoju ružičastu haljinicu jarko žutom - svejedno -drhtala sam od hladnoće, uzbuđenja i iščekivanja...Ubrzo nas je sustigao... nagnula sam se preko ograde da ga bolje vidim...razdragana...zahvalna...
Izbacio je svoju peraju jednom, drugi put...opet...a onda u jednom trenu koji je za mene postao vječnost...uzbunio je more i iskočio čitav sve do mene...do gornje palube...i u jednom kratkom trenu pogledi su nam se susreli.......da pogledi mogu govoriti...ispisala bih stranice i stranice knjige...Nastavio je igru...još nekoliko puta je iskakao sasvim, tik do mene...gotovo sam ga mogla dotaknuti......gledala sam njegove tople, pametne oči...i znala da razumije moje misli...da točno zna što mu želim reći......u tom sam trenutku ja znala da i on mene voli...i bila sam zahvalna...
Uz glasni pljusak njegovo veliko tijelo uronilo je zadnji put....pogledom sam pretraživala pjenu i more od prove do krme...ali nisam ga mogla vidjeti......kad sam nakon nekoliko trenutaka opet ugledala njegovu leđnu peraju...već je bio daleko...natrag na svom putu prema kraju odakle sam tog jutra odlazila......
Sjetno sam gledala za njim...prekratko je trajalo naše druženje...kao da je osjetio, iskočio je cijeli još jednom i nestao u daljini...
Sunce je već bilo visoko na nebu...bura je jačala...a meni je bilo toplo, vruće oko srca....

neveru gledam, dolazi bliže
al' gle, mnogi mojim padinama hrle
i dok s čuđenjem utočište pružam
ruke me omataju, mnoge me ruke grle...
 
pod vrhuncem gnijezde mi se ptice,
na mom obronku najljepši je lug,
sunce mi daruje sve svoje boje,
njegovo sam dijete, a mjesečini drug...
 
potres me strese, utroba jeca
drobe me gromi iz visina,
al' prkosno vičem, daleko se čuje:
Ja sam planina!
JA SAM PLANINA!!!

spakirat ću snove (one što su ostali),
želje i nadanja (ako ih se sjetim),
noćas krećem put beskraja...
od večeras na oblacima letim...
 
u košaru sakupljat ću zvijezde
mjesečeve poslušati priče,
smijati se kad mi je do smijeha
i vikati kada mi se viče...
 
kidam niti što me za tlo vežu
pogleda uprtog, gore, u visinu,
vidim svjetlo, slutim boje...
čeznem daljinu, čeznem daljinu...

jutros sam modra, pretukla me noć...
godinama već ne sanjam, imam lošu naviku razbijanja noći na pola uz cigaretu u mraku, pogled u noć i komadić čokolade, eventualno...
ona, naprotiv oduvijek spava anđeoski mirno, snom pravednika, s onim neopisivim osmijehom, bez kojeg ne znam disati...ušulja se ponekad, nakratko, ostavi mi nekoliko poljubaca na licu, očima, čelu...i odjuri natrag u svoj čarobni svijet snova, iza baldahina...
jučer sam, opet, imala savršenu fasadu...skrivala je, mislila sam vješto, sav onaj silni nemir u meni, strah...
potcijenila sam je...osjetila je svaki titraj koji sam se toliko trudila sakriti...
ušuljala se, odmah sam osjetila da je ovog puta drukčije...
stisnula se uz mene kao mače, drhteći...uvijek me zbuni kad se nešto događa prvi put...
koale...velike koale koje jedu ljude....
tu, kraj tebe one ne mogu doći, uz tebe se ničega ne bojim...volim te...
čvrsto smo se zagrlile, nas dvije...
u pola izgovorenog, upitala sam se, kome ja to govorim...njoj, sebi...ili objema....
koale ne jedu ljude, to su mali medvjedići...
ali, bile su stvarno jaakooo velike...
spavaj, čuvam te, ne mogu nama koale ništa...nitko ti neće nauditi...ja sam tu...
mir, i opet onaj, sasvim poseban osmijeh....
ručica u ruci...lišce uz lice....
 
godinama već ne sanjam...lomim noć na pola...razmišljam...gotovo se nikad ujutro ne sjećam o čemu...
noćas je bilo drukčije...
prvo je ona pala u provaliju...sklonivši se u stranu ceste pred jurećim automobilom sa upaljenim dugim svjetlima...tek su nam se prsti dodirnuli...nije uspjela dohvatiti moju ruku...
zatim je mene pregazio traktor....prevozio je velike gromade bijelog nebrušenog kamena....gledala sam kako dolazi...razmišljala da se moram skloniti...nisam uspjela...nisam imala snage...
 
 
 
 

osobno...
 
šutnja...
ona teška na srcu
paučina na kosi...licu...
u nosu...
nemam zraka...
 
ukidao mi je riječi
jednu po jednu...
od
želim...
moram...
htjela bih...
sanjam...
nadam se...
do
dišem...
jesam...
 
gledao je šuteć kako umirem
nestajem
nikad ne rekavši niti jedne riječi...
uhvatila bih tek ponekad
zluradu boru u kutu
stisnute usne
 
šutnja
pogled u stranu
tračak zraka morskog
slanog
životvornog...
 
punim plućima prošaptala sam
ŽIVJET ĆU...
zaglušujuće je zagrmjelo
NE!!!
 

 
Bridge Over Trouble Water
 
When you’re weary, feeling small,
When tears are in your eyes, I will dry them all;
I’m on your side. When times get rough
And friends just can’t be found,
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
 
When you’re down and out,
When you’re on the street,
When evening falls so hard
I will comfort you.
I’ll take your part.
When darkness comes
And pain is all around,
Like a bridge over troubled water 
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
 
Sail on silvergirl,
Sail on by.
Your time has come to shine.
All your dreams are on their way.
See how they shine
If you need a friend
I’m sailing right behind.
 
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.
 
© 1969 Paul Simon
 
 

htjela sam ovdje ostati do kraja
pobijediti noć...
zagrliti prvo blijedo svjetlo
jutra što će doć...
ustrajno je tijelo, čekat će dan...
al' mira mi ne da, stalno me gnjavi,
za rukav me vuče
san...